U ponedjeljak odaslana informacija da je knjiga Slobodana Tišme “Bernardijeva soba” nagrađena Ninovom nagradom za najbolji roman objavljen u protekloj godini na srpskome jeziku sjajna je vijest kako za srpsku književnost, tako i za sve one, svejedno tko su, što su i gdje su, koji tu književnost prate, vole ili je, u nekom duhovnom, svakako nadnacionalnom, ključu smatraju svojom. Još od šokantne 1994, kada je usred rata, iz užeg izbora sastavljenog od nekoliko patriotskih oklopnika, sve samih nacionalnih bardova i klasika, odabran roman tada dvadesetosmogodišnjeg Vladimira Arsenijevića “U potpalublju”, jedna razorna antiratna i nimalo srboljubiva pripovijest, nije se dogodilo da Ninov žiri donese tako radikalnu, u književnome i književnokritičkom smislu tako prevratničku, a istovremeno ispravnu, poštenu, literature dostojnu odluku.
“Bernardijeva soba” je, pijačnim jezikom rečeno, eksperimentalni, avangardistički roman, čiji autor ne mari mnogo ni za fabulu, ni za tradicionalno postavljenu naraciju, ni za likove, ni za išta što se u svakoj, pa i srpskoj književnosti, nosi po premijerama i po dodjelama nagrada, ili što je, da tako kažemo, za pokazivanje u širem društvu. E, ali Tišmin roman niti je avangardistički dosadan, niti eksperimentira sa živcima i strpljenjem čitatelja. “Bernardijevu sobu” ne čitamo iz obaveze (bilo prema društvu ili prema vlastitoj naobraženosti), nego je čitamo iz razloga pripovjedačke magije i čistog užitka. Ukratko, prije nego što izađem iz tramvaja da vam kažem: Tišma nije ni nalik Sebaldu, ali ga se čita iz istoga razloga kao i Sebalda. Čisto uživanje, govorim vam.
Rođen 1946. u Novom Sadu. Osamdesetih vođa pop-alter banda La Strada, ali i Lune, čiji je album “Nestvarne stvari”, po skromnom potpisnikovom sudu, jedna od pet najboljih long plej ploča u povijesti jugoslavenske rock muzike. Devedesetih se prestao baviti muzikom. Samo piše. Eto to vam je Slobodan Tišma.
Slobodan Tišma i Ninova nagrada
U ponedjeljak odaslana informacija da je knjiga Slobodana Tišme “Bernardijeva soba” nagrađena Ninovom nagradom za najbolji roman objavljen u protekloj godini na srpskome jeziku sjajna je vijest kako za srpsku književnost, tako i za sve one, svejedno tko su, što su i gdje su, koji tu književnost prate, vole ili je, u nekom duhovnom, svakako nadnacionalnom, ključu smatraju svojom. Još od šokantne 1994, kada je usred rata, iz užeg izbora sastavljenog od nekoliko patriotskih oklopnika, sve samih nacionalnih bardova i klasika, odabran roman tada dvadesetosmogodišnjeg Vladimira Arsenijevića “U potpalublju”, jedna razorna antiratna i nimalo srboljubiva pripovijest, nije se dogodilo da Ninov žiri donese tako radikalnu, u književnome i književnokritičkom smislu tako prevratničku, a istovremeno ispravnu, poštenu, literature dostojnu odluku.
“Bernardijeva soba” je, pijačnim jezikom rečeno, eksperimentalni, avangardistički roman, čiji autor ne mari mnogo ni za fabulu, ni za tradicionalno postavljenu naraciju, ni za likove, ni za išta što se u svakoj, pa i srpskoj književnosti, nosi po premijerama i po dodjelama nagrada, ili što je, da tako kažemo, za pokazivanje u širem društvu. E, ali Tišmin roman niti je avangardistički dosadan, niti eksperimentira sa živcima i strpljenjem čitatelja. “Bernardijevu sobu” ne čitamo iz obaveze (bilo prema društvu ili prema vlastitoj naobraženosti), nego je čitamo iz razloga pripovjedačke magije i čistog užitka. Ukratko, prije nego što izađem iz tramvaja da vam kažem: Tišma nije ni nalik Sebaldu, ali ga se čita iz istoga razloga kao i Sebalda. Čisto uživanje, govorim vam.
Rođen 1946. u Novom Sadu. Osamdesetih vođa pop-alter banda La Strada, ali i Lune, čiji je album “Nestvarne stvari”, po skromnom potpisnikovom sudu, jedna od pet najboljih long plej ploča u povijesti jugoslavenske rock muzike. Devedesetih se prestao baviti muzikom. Samo piše. Eto to vam je Slobodan Tišma.
Objavljeno u Jutarnjem listu 17. 01. 2012.