Slika života

Miljenko Jergović:
Ruta Tannenbaum
Actes Sud 2012.

Piše: Martine Piazzon

S francuskog prevela: Olja Petronić

Miljenko Jergović, novinar i pripovedač, pesnik, esejist i dramski pisac, 2004. godine je odabrao roman kao književnu vrstu pomoću koje će prići istoriji Balkana, te je od tada istraživati prema narativnom protokolu koji predstavlja kaleidoskopsku i koncentričnu fresku, sa gradskom hronikom i glavnim zapletom, protokolu koji odmotava vremensku nit tokom nekoliko decenija.

Nakon Dubrovnika i Sarajeva, kulisa je Zagreb, sa žarištem u Gundulićevoj ulici, u kojoj, u istoj zgradi, žive dve porodice, jedna hrvatska a druga jevrejska, dve porodice čije se priče odvijaju paralelno, spajaju se a zatim razdvajaju, i sve to oko devojčice po imenu Ruta Tannenbaum.

Zemlja Miljenka Jergovića je Hrvatska, koju su samo zaljubljenici u geografiju i istoriju prepoznavali i pronalazili na karti pre nego što se devedesetih godina na tužan način pojavila na naslovnicama i među vestima iz sveta, u kontekstu tragičnog etničkog srpsko-hrvatskog sukoba izazvanog raspadom Jugoslavije.

Sa Rutom Tannenbaum Jergović predlaže putovanje u modernu istoriju, na početak XX veka, kako bi oživeo međunacionalne tenzije koje su postojale u istorijskom mozaiku kakav je Balkan, zatim endemski antisemitizam Srednje Evrope i zaveru ćutanja koja je, o progonima tokom Drugog svetskog rata, vladala u njegovoj zemlji.

Zato što je Hrvatska, proglašena Nezavisnom Državom Hrvatskom milošću Trećeg rajha koji je na vlast doveo čuvene „ustaše“, hrvatske separatiste, antijugoslovene, antisemite i fašiste, bila genocidna država koja je, uz blagoslov zagrebačkog nadbiskupa, sprovodila politiku masivnog etničkog čišćenja Jevreja, Srba i Cigana.

A ta je politika s jedne strane bila „u senci“ politike koju su sprovodili nacisti, tako što su pod njihovim rukovodstvom punom parom radili koncentracioni logori osnovani na teritoriji Hrvatske i što je koncentracioni logor Jasenovac išao rame uz rame sa Aušvicom i Treblinkom, a s druge strane su je namerno zataškavale jugoslovenske vlasti.

Taj je plašt tišine prekrio i tragičnu sudbinu Lee Deutsch, devojčice jevrejskog porekla, koja je bila „jugoslovenska Shirley Temple“, hvaljena, obožavana i slavljena sve do proglašenja antijevrejskih zakona, koja je umrla na putu prema logoru te bačena u ropotarnicu istorije. Njena je sudbina potresla Miljenka Jergovića, koji ponovo posećuje ulicu u kojoj je stanovala – „Lea Deutsch pustila me je u svoju ulicu. Ovo je kamenčić na njezinome kućnom pragu, pošto drugoga groba nema“ – i nadahnjuje ga da je prenese u roman pod imenom Ruta Tannenbaum.

Miljenko Jergović nije istoričar već romanopisac, ideološki okrenut humanizmu, koji se zanima za Istoriju (sa velikim I) kao istoriju narodâ, što je tvore priče ljudi koje predstavljaju silne delove u slagalici koju on pokušava da složi iz početka. Pojedinačne priče koje ilustruju determinizam što podjarmljuje svakog pojedinca, mnogostruki determinizam uostalom, budući da je društveno-kulturni, konfesionalni, etnički, pa čak i istorijski, i budući da nijedna zajednica nije homogena.

I tako, budući da je reč o jevrejskoj zajednici, likovi Rutinog oca i Rutinog dede po majci označavaju njene dve krajnosti.

Salomon Tannenbaum, otac, zauvek obeležen ironičnom rečenicom, „onaj koji nema pameti ni koliko je šafrana u sirotinjskoj kaši“, nikakav je Jevrejin („tek imenom židov a po svemu drugome goj, bez imena i podrijetla, nikogović, bezvjernik i neznalica, onaj kojega ne bi pripustilo u hram čak ni kada bi se svijet pretvorio u gehenu, a Salamon ostao zadnji od zadnjih židova“).

Deda, Abraham Singer, bogati trgovac kolonijalnom robom i zelenaš, arhetip Jevrejina koji je okosnica svakog antisemitizma – onaj koji je razapeo Hrista („Svakome u životu slijedi po zasluzi, i za svenarodno zlo postoji i kazna po narodu, i židovi će ispaštati za sve što su činili od vremena kada razapeše Isusa. Ispaštat će jer su svoje beskvasne kruhove mijesili krvlju zaklane hrvatske djece. Ispaštat će jer su preko svojih banaka tjerali ljude u bijedu…“) i učesnik je u jevrejskoj finansijskoj zaveri (oni koji su „digli hipoteku na Zagreb, i prijete da će i katedrala, i stražnjica banovog konja, i bula Bele Četvrtoga, i asfalt po kojemu Zagrepčani hode, pripasti nekome Rotschildu ili Rockefelleru“).

Miljenko Jergović kroz svoje sito prosejava sve zajednice, sa empatijom koliko i sa polemičkim poletom: žitelje Zagreba („kumice i kumeke, mužeke i mužače, kanonike, župnike i prebendare, i sve te proletere i seljake, koji, uglavnom, i čine zagrebačko građanstvo“), Srbe („Zato im [Srbima] treba pustiti vratova za klanje“), i Hrvate („Hrvati su kao i vinograd. Moraš ih stalno rezuckat da bi išta valjali, jer čim im je predugo dobro, pa se opuste, rašire i namnože, brzo podivljaju, kao jabuke divljake, i više nisu nizašto. Eto, zato Hrvate treba pomalo klati i prorjeđivati. […] Pa da vidiš onda, brate rođeni, kako narasta hrvatstvo, kako namah svi postaju ustaše i kako popovi u crkvama počinju učiti o klanju Srba i čifuta, umjesto da baljezgaju kako su svi ljudi jednaki, i jedni su drugima braća“).

Ukrštanjem sijaset priča običnih ljudi i žena, po uzoru na identitetski i kulturni mozaik Balkana, Miljenko Jergović oslikava uzbudljivu i izražajnu fresku života u Zagrebu, tom hrvatskom, katoličkom, germanofilskom Zagrebu, „malom Beču u kojem mirišu kifli s putrom“, „carskome i kraljevskom gradu Agramu, koji sopće pod beogradskom čizmom“, pod čizmom tog srpskog Beograda, prestonice Kraljevine Jugoslavije, i bliskom Sarajevu, „toj ubavoj zelenoj dolini sa stotinu minareta, koja sa svih strana vonja na memlu, pečenu janjetinu i cimet, prema kojoj je i Tel Aviv europski zapad“.

A njegovo je pisanje kao slika života, ljudske ploti, slika na kojoj se dotiču i mešaju patetika, burleska, komika i tragika.

www.froggydelight.com, mart 2012.

25. 09. 2012.