Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.
Auto kao simbol
Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.
Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.
S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”
Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.
Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.
S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.
Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.
Pretkraj izgubljena u snovima
Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.
Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.
Promet i propast
Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.
Piše: Andreas Breitenstein
Prevela: Anne-Kathrin Godec
Krvavi ratovi za Jugoslaviju su završili, dok emocionalnoj i intelektualnoj raspravi o njezinom trajanju i nasljeđu još dugo neće biti kraja. Počela jest, i to na impresivan način, s piscima kao što su Dževad Karahasan, Drago Jančar i Bora Ćosić. S obzirom na to da je Ivo Andrić sa zakašnjenjem od nekoliko desetljeća pisao o bosanskim godinama u Austro Ugarskoj monarhiji, te s obzirom na to da se ni Danilo Kiš ni Aleksandar Tišma nisu žurili da provedu mračni obračun s holokaustom na srpskome tlu, mi još uvijek čekamo najznačajnija književna djela o ovim posljednjim ratovima. Doduše, postoji autor od kojega u tom pogledu možemo očekivati štošta značajno. Njegovi romani pucaju od kritične, intelektualne supstancije, u virtuoznom tempu i ludoj radosti imaginacije. Višenacionalni eksperiment Jugoslavije kao utopija, tragedija ili farsa, to je svjetskoknjiževni projekt bosanskog Hrvata Miljenka Jergovića, rođenog 1966. u Sarajevu, a danas u Zagrebu nastanjenog pisca.
Auto kao simbol
Bijes, bol i tuga karakteriziraju Jergovićeve knjige, među kojima se jugoslavenska obiteljska saga “Dvori od oraha”, puna likova i epizoda, posebno ističe. Osim tog romana, autor je napisao romanesknu trilogiju o automobilima, u kojoj divljim vožnjama stiže u srce jugoslavenskog kompleksa: “Buick rivera” (2002, njem. 2006) „Freelander“ (2007, njem. 2009) i „Wolga, Wolga“ (2009) – i ovaj posljednji roman je upravo postao dostupan na njemačkom, u izvrsnom prijevodu Brigitte Döbert. U tom zadnjem tekstu automobil je simbolično mjesto čovjeka čija je sudbina duboko upisana u političku i društvenu stvarnost propale države. Rasplet prikazuje sve razmjere Jugoslavije, kao i njezinu fragilnost. A na horizontu se najavljuje genocid, kao posljednji čin koji dolazi na fatalnom kraju priče.
Junak knjige “Volga, Volga” zove se Dželal Pljevljak. Kao vozač u jugoslavenskoj armiji bio je vjerni podanik režima, koji mu kao penzioneru ostavlja jednu od svojih ikona, crnu volgu. Bivša luksuzna limuzina partijskih glavara i visokih oficira krajem osamdesetih godina postala je sramni relikt prošlosti. Pljevljak ju je preuzeo od generala Karamujića koji je, u nevolji zbog hrvatskog nacionalizma, digao ruku na sebe. Iako je nekada bio partizan od prvoga dana, to ne znači ništa pri susretu sa svemogućem šefom službe sigurnosti. Generalov slučaj pokazuje svu paranoičnost komunističkog aparata, temeljenog na moralnoj korupciji i strahu, prisluškivanju i izdaji.
S Karamujićevom smrću Pljevljak gubi svojevrsnog oca – i to nakon što mu je već kći nestala, a žena počinila samoubojstvo (iz očaja). Utjehu nalazi u povratku na islam, što je razlog da svakoga petka volgom putuje iz primorskoga Splita u unutrašnjost zemlje, u Livno gdje se moli u džamiji: “Bio sam sâm na cesti. Niti je ko išao prema Bosni, niti ih je bilo koji se iz Bosne vraćaju.”
Ondje mu se pridruži mladi dubiozni hodža koji – čini se – ujedinjuje svu patnju Bliskog istoka u sebi. A slučajno, zbog kvara na autu u bosanskom snijegu, susreće obitelj Fatumić, usred koje će naći novu domovinu. Za Božić 1988. odluči im pokloniti volgu. Ali automobil se u večeri uoči Nove godine pretvara u oružje – u nesreći u mjestu Fatumi strada nepoznata peteročlana obitelj. Dželal priznaje krivnju, priznaje da je vozio mrtav pijan, i čeka ga petnaest godina u zatvoru. Njegov slučaj potrese cijelu zemlju, jer ostaje zagonetno kako je iskusni šofer i musliman vjernik mogao skriviti takav eksces.
Tek kasnije saznajemo sve o gubitku i o nesreći – iako je to zglobno mjesto ovog trodjelnog romana. Jergović virtuozno upravlja igrom pripovjednih perspektiva, svaka promjena gledišta otvara nove iznenađujuće momente. Tek s drugim dijelom, izvještajem o nesreći napisnim u hladnom tonu, možemo naslutiti da je prvi dio, ta priča bolnog sjećanja iz Dželalove perspektive, u velikoj mjeri ispunjena psihološkim potiskivanjem. Dok drugi dio otima magiju legendama (i stvara nove) i potvrđuje krivnju, u trećem djelu progovori skoro slomljeni junak, iz zatvora, ponovo o istinitim događanjima.
S Pljavljakovom obiteljskom poviješću ispričana je i jugoslavenska historija, počevši s tridesetim godinama prošlog stoljeća – u furioznoj abrevijaturi, punoj fantastičnih likova i ludih anegdota. Dželal preživi svjetski rat kao siroče, kao vozač u vojsci doživljava euforiju novog početka i strategije zaboravljanja – na primjer u građenju gigantske vojne podzemne kaverne, skloništa u kojemu žele stvoriti „raj ispod zemlje“ (samo što se problem s nebom ne može riješiti). Malarični bolesnik u medicinskoj sestri nađe suprugu, ali se pokušaj da postanu roditelji pretvara u muku. Dželal, doduše, ostaje iskren u vremenima kad je laž životni eliksir. Od trenutka kćerinog nestanka, baš na danu zakletve pionira u Podgori, tajna policija ga prisluškuje i opservira, a pogotovo su im sumnjivi neočekivani posjeti džamiji.
Kći Maja (od koje se svako malo pronalaze neki osobni predmeti) kao i ličnost Dželala dio su kolektivne narodne mitologije, točke kristalizacije u pričama koje nemaju veze sa stvarnošću nego pokazuju podsvjesne strahove pred Jugoslavijom bez Tita. Jer Dželalov čin dira u tabu zonu politike, etnije i religije, što je ujedno razlog zašto se i žuta štampa i inteligencija jednako bacaju na njegov slučaj: je li kriv fanatizam, eskapizam ili depresija? Da li ta nesreća najavljuje samo još goru nesreću? Nakon početka rata zaborav prekriva ne baš slučajno činjenice događaja.
Pretkraj izgubljena u snovima
Čežnja i tuđina, tuga i bijes obilježavaju knjigu “Volga, Volga”. Jergovićeva automobilska „dokumentaristička fantazija“ rođena je u spoznaji “da se u ime onoga što će se tek dogoditi mijenjaju i ljudske prošlosti i povijesti”, da ljudima olakšaju život, kako kaže autor izvještaja. U pitanju su životne laži generacija. Jugoslavija djeluje izgubljena u snovima, želja za istinom se suprotstavlja iluzijama i snovima, lažima i legendama. Dželal Pljevljak nalazi svoj integritet uzdignuvši se iznad sudbine. Kad se u Bosni čuju prve eksplozije, on je sretan čovjek u zatvorskoj ćeliji u Foči.
Pokazuje se da je “Volga, Volga” najzad i groteska ispunjena gorkom komikom. Miljenko Jergović majstor je melankoličnog istraživanja – neka ga još bezbroj milja nose njegove pripovjedačke energije i preciznost njegove mašte.
Neue Zürcher Zeitung, 22. studenoga 2011.