Prije skoro 30 godina, u ljeto 1984., Neven Kepeski, Saša Runjić i ja znali smo predvečer šetati Gornjim gradom i piti, filozofirajući o tome kako ćemo uspjeti u životu. Nismo ramišljali o nekom osobito velikom novcu, niti o političkom uspjehu: raspravljali smo hoćemo li biti kadri napisati najbolju knjigu ikada tiskanu na hrvatskom i hoćemo li se, kada budemo u zreloj dobi, moći natjecati s Krležom ili barem s Matošem (Matoš je, ovdje, pomalo neprimjerena usporedba, vjerojatno motivirana njegovim gornjogradskim toponimima: u stvarnosti, jedino smo veliki, sveobuhvatni, povijesno-obiteljsko-psihološki roman smatrali mjerilom stvarnog literarnog postignuća; uspješnu, nagrađivanu kratku priču bilo je prelako napisati, što smo Kepeski i ja dokazali prije dvadesete).
Moje su beletrističke ambicije ustvari nabujale nekoliko godina ranije. U ljeto 1981., pošto sam se vratio s prvog puta u London i Pariz, bio sam si uveo užasno efikasnu i zadovoljavajuću dnevnu rutinu. Svaku sam noć, između jedanaest ili dvanaest ili jedan, pa do šest ili sedam ujutro, čitao po jednog Dostojevskog. Radilo se o onoj crvenoj biblioteci, s prijevodima Ise Velikanovića i predgovorima Ive Hergešića (ili Zlatka Crnkovića). Zatim sam, ujutro, slušao Bowiejeve “Scary Monsters”, ili “Revolver”, ili “London Calling”, pa bih se prošetao do trgovine po Sportske novosti, Večernji, puno Coca-cole i pršut ili zimsku za sendvič, pa sam tako jeo i listao novine do devet ili deset, pa sam išao igrati tenis (za koji sam bio krajnje netalentiran) na Svetice ili Šalatu.
Oko jedan ili dva, kada su zavladale najveće kolovoške vrućine, spuštao sam rolete i spavao do sedam ili osam. Zatim sam odlazio u grad ili sam ostajao kod kuće gledajući sport i filmove. Sjećam se da sam jedne od tih ljetnih večeri prvi put pogledao Carpenterov “Napad na policijsku stanicu”, o kojem sam čitao hrpu ekstatičnih recenzija. Naposljetku, oko ponoći, vraćao sam se mom crveno ukoričenom Dostojevskom: “Kockara”, “Idiota”, “Zločin i kaznu” ili manje forme, poput “Krokodila”, čitao sam u jednoj noći, dok su “Bjesovi” i “Karamazovi” trajali po dvije ili tri noći. Pošto sam potrošio Dostojevskog, kojeg sam tog kolovoza čitao drugi put, prebacio sam se na “Buddenbrokove”, “Dr. Faustusa”, “Crno proljeće” i “Nexus”. Bilo je to jedno od najboljih ljeta u mom životu: svaki sam dan bio veseo, znatiželjan, prepun energije i gotovo pun sebe. Neumorno čitanje koristi, koliko se god to danas činilo neobičnim.
Tog sam ljeta, prije trideset i dvije i pol godine, bio odlučio da ću napisati veliki hrvatski roman, što mi se činilo relativno jednostavnim zadatkom: koliko sam god gutao Dostojevskog, Millera, Manna, Dos Passosa, Melvillea ili Marquesa, uopće nisam mogao čitati hrvatsku beletristiku (osim Krleže). Doimala mi se beznadno dosadnom, netalentiranom i nekako dubinski tankom. Nevrijednom probdjevene noći (za razliku od često fascinantne hrvatske poezije). Godinu ili dvije kasnije, kada sam se upisao u ondašnji Centar za obrazovanje kadrova u kulturi u Križanićevoj ulici (radi se o današnjoj zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji), gdje sam upoznao Kepeskog i Runjića, koji su mi ostali jako dobri prijatelji, imao sam gdje i s kim, uz puno alkohola, planirati zajedničku veliku književnu budućnost.
Sva smo trojica, međutim, završili u medijima: Kepeski, glavni urednik sada već neobjašnjivo uspješnog magazina OK, čovjek koji je prije 32 godine osnovao Psihomodo pop, upravo snima drastično dobar rock-album (čuo sam nekoliko pjesama), Runjić, sa serijom o Krleži, pokušava probiti sedmoslojne oklopno-birokratske zaštitne sustave HTV-a, a ja sam se zadnji put približio ideji pisanja velikog društveno-povijesnog romana prije godinu i pol, kada sam potpisao ugovor s Profilom za rukopis koji je i danas, nažalost, tek u fazi, recimo to tako, uznapredovalog planiranja.
Na hrvatskoj se literarnoj sceni ništa bitno nije promijenilo: većina beletrističkih knjiga, uključujući nagrađene, uglavnom su jedva čitljive i za dvadesetak godina nitko ih se neće sjećati, dok i one najbolje, poput Jergovićeva “Oca”, o kojem sam pisao prije nekoliko godina, nisu dosezale poželjni format velikog nacionalnog romana. Dakle, moja, i kolektivna žudnja moje generacije, da napokon netko uspije na hrvatskom jeziku i u hrvatskom kontekstu napisati pravi, klasični, omnirelevantni roman ostala je potpuno neispunjena.
Prije dva tjedna dobio sam, međutim, Jergovićev “Rod”: golemu knjigu koja sadrži više od tisuću stranica. Čitao sam je osam dana, pažljivo, s velikim uživanjem, iskrenim poštovanjem i povremenim čuđenjem. Pošto sam je detaljno iščitao, ostao sam podjednako impresioniran i zadovoljan: hrvatska je književnost, napokon, dobila svoj the veliki, povijesno značajni, monumentalno epski i lirsko senzibilni roman. “Rod” je, definitivno, najvažnija knjiga koju sam pročitao na hrvatskom jeziku unatrag mnogo, mnogo godina. Ne znam je li Miljenko Jergović ikada uistinu bio u konkurenciji za Nobelovu kandidaturu (takve su vijesti uglavnom nepouzdane), ali “Rod”, sasvim sigurno – a osobito u usporedbi sa zadnjih nekoliko dobitnika – zaslužuje ne samo kandidaturu, nego i samu nagradu. Riječ je o prvom bezuvjetno klasičnom hrvatskom romanu još od Krležinih vremena.
“Rod”, tiskan na točno 1001 stranici (ne računajući bilješku o piscu i sadržaj), sastoji se od pet cjelina: Stubleri, jedan porodični roman, Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, Mama Ionesco, Inventarna knjiga i Kalendar svakodnevnih događaja. Sve su cjeline, osim Mame Ionesco, razlomljene na niz pretežno precizno osmišljenih poglavlja. Ovim, glavnim dijelovima novog Jergovićeva romana valja dodati i predgovor/Predavanje, te četrdesetak stranica starih obiteljskih fotografija, s ekstenzivnim potpisima koji katkad podsjećaju na pjesme u prozi.
“Rod” je definitivni roman o povijesti Jergovićeve obitelji, od njenih austrougarskih korijena, preko njenih bosanskih stvarnosti i fikcija do njezina konačnog nestanka. “Rod” je, istodobno, roman o novijoj i suvremenoj povijesti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, s prilično opširnim osvrtima na Zagreb i kratkim, multivremenskim glosama o nekim drugim hrvatskim krajevima.
Sadržajno govoreći, “Rod” se može podijeliti na obiteljsku kroniku, na političku esejističku povjesnicu i na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz. Roman je koncipiran vrlo pažljivo, s cikličkom izmjenom motiva, sjećanja, sudbina, komentara i pouka, koji, ipak, relativno lako i jasno, stvaraju dvije slike: jednu vanjsku, mozaičku i gotovo historiografsku, i drugu, osobno potresnu, nefingirano mračnu poput boljih pjesama Joy Divisiona. Obje su slike, prirodno, međusobno koronarno isprepletene.
Najbrutalniji i najbolji dio knjige jest Mama Ionesco, s podnaslovom Reportaža. U toj reportaži od oko stotinu i dvadeset stranica Jergović izvješćuje, prilično nevjerojatnim jezikom, o nedavnoj majčinoj smrti. Dugački opis svih elemenata procesa umiranja od raka veristički je točan, reportažno uzoran, ali i psihološki toliko uznemirujući da se pomalo notorna fraza o emotivnom striptizu malgodje može točnije primijeniti nego u slučaju Mame Ionesco. Varijacije na Jergovićev lajtmotiv, da zapravo nije volio svoju majku, koja je, pak, očekivala da je on spasi, spadaju među najfascinantnije stranice hrvatske proze uopće, koje nadilaze svoje lokalne kontekste: Mamu Ionesco pročitao sam dva puta, s podjednako snažnim osjećajem da čitam veliku, univerzalnu svjetsku književnost. Kako je “Rod”, dakle, ciklički koncipiran, motiv majčine smrti ponavlja se do samog kraja romana, gdje u poglavlju Sarajevski psi autor sanja da ga majka naziva iz groba, opisujući kako je to boriti se za zrak pod žutom bosanskom ilovačom: radi se o još nekoliko moćnih i antologijskih stranica.
Oni dijelovi knjige koji su posvećeni povijesti Jergovićevih obitelji podjednako su dobri zbog vještine konvencionalnog pripovijedanja, koja u suvremenoj hrvatskoj prozi gotovo da je iščeznula, kao i zbog niza podataka o Bosni, Kaknju, Sarajevu, Usori… koji stvaraju transparentnu predodžbu socijalnog i političkog konteksta u kojem su živjele Jergovićeve obitelji, kao i njihova nužnog propadanja. Radi se o vizualiziranoj, gotovo etnografskoj slici Bosne koja je većini nas potpuno nepoznata, a koja čini dramatičnu scenografiju ne samo za komplicirani koloplet obiteljskih odnosa, nego i za idući važni element “Roda”.
Idući važan element “Roda”, razumljivo i očekivano, jest politika. U političkim je procjenama Miljenko Jergović, što je hrvatskoj i regionalnoj javnosti itekako poznato, opako beskompromisan. Katkad čak i beskompromisniji nego u najosobnijoj literaturi. Jergovićeve političke teze o Bosni, zatim opisi povijesnih odnosa različitih bosanskih vjera i nacija, kao i njegova neposredna, reportažna sjećanja iz relativno nedavnog rata, demistificiraju paradigmu o kojoj se ponovo gdjegdje govori, a koja je, zapravo, najopasnija za eventualnu budućnost Bosne i Hercegovine. Riječ je o paradigmi o bosanskohercegovačkom međuancionalnom i međukonfesionalnom suživotu: Jergović uvjerljivo pokazuje da tog suživota nije bilo ni u predratnom Kaknju, ni u predratnom Sarajevu, te da je njegov privid postojao samo pod posebnim uvjetima u komunističkom Sarajevu. Jergović je, očekivano, jednako oštar i prema hrvatskim političkim zabludama, dok je najoštriji, definitivno, prema srpskoj strani. Svi oni siroti zagrebački mediokriteti, koji su Miljenka Jergovića, što zbog zlobe, što zbog vlastitog nerazumijevanja stvarnosti i povijesti i politike, svojedobno počeli proglašavati četnikom, zabezeknuli bi se nad gadnim opisima srpskog divljanja po Sarajevu; za tim opisima oštrinom posebno ne zaostaju cinični prikazi zagrebačke malograđanštine, artikulirani u dobro promišljenom krležijanskom duhu.
Posebno političko i etičko mjesto u “Rodu”, kao, uostalom, i u Jergovićevim novinskim tekstovima, zauzima pitanje pogroma Židova. Sudbinu Židova u Endehaziji, ali i drugdje, Jergović, opravdano, smatra krivnjom ne samo režima, nego i svih onih građana koji su živjeli u određenom režimu, a koji nisu ni pokušavali zaštititi Židove u godinama pogroma. Sudbina Židova istodobno je i metafora za tragične sudbine svih slabih i ugroženih.
Naposljetku, jedna od glavnih značajki “Roda” jest osjećaj snažne odbačenosti i pomalo pomirene i trpke ogorčenosti. Osjećaji odbačenosti i ogorčenosti dominiraju bezbrojnim Jergovićevim monolozima: “Rod” se, utoliko, može čitati i kao Knjiga odbačenih, bilo da je riječ o obiteljskim odnosima, o gotovo nužnom društvenom autsajderstvu njegovih likova/članova obitelji ili o autorovu položaju u zagrebačkom kulturnom establišmentu: u zadnjem se primjeru ne radi o povijesti, introspekciji ili fikciji, nego o aktualnim materijalnim činjenicama.
No, odbačenost je Jergovićeva strateška prednost (nadam se da on to razumije). Veliki pisci ne trebaju biti prihvaćeni, a čak i kada su prihvaćeni, to zna ostaviti nelagodnu sjenu nad njihovim opusom, barem u usporedbi sa suvremenicima: uvijek je bolje biti Dostojevski, nego Tolstoj. “Rod” je, prije svega, tragedija. “Rod” je kronika propadanja, boli, uništenja obitelji, kultura, zemlje i gradova, uokvirena u osobnu tragediju i osobne sukobe. Radi se, zaista, o knjizi nevjerojatnog emotivnog i vrijednosnog intenziteta, koja će izazvati milijun sukoba, ali koja će imati, neovisno o opsegu, vrlo, vrlo mnogo čitatelja.
“Rod” je, vjerojatno, mogao biti još ponešto bolji. Knjiga je ponegdje preduga, sve rečenice nisu izbrušene (premda je uporaba hrvatskog jezika, kojeg Jergović iz ideološko punkerskih razloga katkad zove srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, gotovo virtuozna: svaki brzoglas, kao i svaki internacionalni naziv mjeseci u godini ima svoj razlog i svoje dobro mjesto); uz sve to, pokoji politički komentar neće trajati dulje od nekoliko godina, ako već i sada nije nerazumljiv ili preslabo argumentiran.
Ali, ovakve su primjedbe posve minorne naravi u poredbi s glavnim dojmom što ga “Rod” ostavlja. A taj se dojam može svesti u dvije ocjene: snažna fascinacija i duboko poštovanje. Nad pravom književnošću.
Tridesetak sam godina fantazirao o velikom, klasičnom, povijesno-političko-psihološkom hrvatskom romanu. Sada sam ga napokon pročitao. Roman “Rod” pozicionira Miljenka Jergovića u samo središte nacionalne književnosti (koliko se god on želio, ispravno, osjećati i ponašati kao izopćenik). Riječ je o knjizi prema kojoj će se u idućim desetljećima i desetljećima, pa i dulje, postavljati vrijednosni i kronološki kriteriji naše prozne proizvodnje.
Monumentalni roman kakav smo čekali desetljećima
Miljenko Jergović: Rod
Fraktura, Zaprešić 2013.
Piše Davor Butković
Jutarnji list
Prije skoro 30 godina, u ljeto 1984., Neven Kepeski, Saša Runjić i ja znali smo predvečer šetati Gornjim gradom i piti, filozofirajući o tome kako ćemo uspjeti u životu. Nismo ramišljali o nekom osobito velikom novcu, niti o političkom uspjehu: raspravljali smo hoćemo li biti kadri napisati najbolju knjigu ikada tiskanu na hrvatskom i hoćemo li se, kada budemo u zreloj dobi, moći natjecati s Krležom ili barem s Matošem (Matoš je, ovdje, pomalo neprimjerena usporedba, vjerojatno motivirana njegovim gornjogradskim toponimima: u stvarnosti, jedino smo veliki, sveobuhvatni, povijesno-obiteljsko-psihološki roman smatrali mjerilom stvarnog literarnog postignuća; uspješnu, nagrađivanu kratku priču bilo je prelako napisati, što smo Kepeski i ja dokazali prije dvadesete).
Moje su beletrističke ambicije ustvari nabujale nekoliko godina ranije. U ljeto 1981., pošto sam se vratio s prvog puta u London i Pariz, bio sam si uveo užasno efikasnu i zadovoljavajuću dnevnu rutinu. Svaku sam noć, između jedanaest ili dvanaest ili jedan, pa do šest ili sedam ujutro, čitao po jednog Dostojevskog. Radilo se o onoj crvenoj biblioteci, s prijevodima Ise Velikanovića i predgovorima Ive Hergešića (ili Zlatka Crnkovića). Zatim sam, ujutro, slušao Bowiejeve “Scary Monsters”, ili “Revolver”, ili “London Calling”, pa bih se prošetao do trgovine po Sportske novosti, Večernji, puno Coca-cole i pršut ili zimsku za sendvič, pa sam tako jeo i listao novine do devet ili deset, pa sam išao igrati tenis (za koji sam bio krajnje netalentiran) na Svetice ili Šalatu.
Oko jedan ili dva, kada su zavladale najveće kolovoške vrućine, spuštao sam rolete i spavao do sedam ili osam. Zatim sam odlazio u grad ili sam ostajao kod kuće gledajući sport i filmove. Sjećam se da sam jedne od tih ljetnih večeri prvi put pogledao Carpenterov “Napad na policijsku stanicu”, o kojem sam čitao hrpu ekstatičnih recenzija. Naposljetku, oko ponoći, vraćao sam se mom crveno ukoričenom Dostojevskom: “Kockara”, “Idiota”, “Zločin i kaznu” ili manje forme, poput “Krokodila”, čitao sam u jednoj noći, dok su “Bjesovi” i “Karamazovi” trajali po dvije ili tri noći. Pošto sam potrošio Dostojevskog, kojeg sam tog kolovoza čitao drugi put, prebacio sam se na “Buddenbrokove”, “Dr. Faustusa”, “Crno proljeće” i “Nexus”. Bilo je to jedno od najboljih ljeta u mom životu: svaki sam dan bio veseo, znatiželjan, prepun energije i gotovo pun sebe. Neumorno čitanje koristi, koliko se god to danas činilo neobičnim.
Tog sam ljeta, prije trideset i dvije i pol godine, bio odlučio da ću napisati veliki hrvatski roman, što mi se činilo relativno jednostavnim zadatkom: koliko sam god gutao Dostojevskog, Millera, Manna, Dos Passosa, Melvillea ili Marquesa, uopće nisam mogao čitati hrvatsku beletristiku (osim Krleže). Doimala mi se beznadno dosadnom, netalentiranom i nekako dubinski tankom. Nevrijednom probdjevene noći (za razliku od često fascinantne hrvatske poezije). Godinu ili dvije kasnije, kada sam se upisao u ondašnji Centar za obrazovanje kadrova u kulturi u Križanićevoj ulici (radi se o današnjoj zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji), gdje sam upoznao Kepeskog i Runjića, koji su mi ostali jako dobri prijatelji, imao sam gdje i s kim, uz puno alkohola, planirati zajedničku veliku književnu budućnost.
Sva smo trojica, međutim, završili u medijima: Kepeski, glavni urednik sada već neobjašnjivo uspješnog magazina OK, čovjek koji je prije 32 godine osnovao Psihomodo pop, upravo snima drastično dobar rock-album (čuo sam nekoliko pjesama), Runjić, sa serijom o Krleži, pokušava probiti sedmoslojne oklopno-birokratske zaštitne sustave HTV-a, a ja sam se zadnji put približio ideji pisanja velikog društveno-povijesnog romana prije godinu i pol, kada sam potpisao ugovor s Profilom za rukopis koji je i danas, nažalost, tek u fazi, recimo to tako, uznapredovalog planiranja.
Na hrvatskoj se literarnoj sceni ništa bitno nije promijenilo: većina beletrističkih knjiga, uključujući nagrađene, uglavnom su jedva čitljive i za dvadesetak godina nitko ih se neće sjećati, dok i one najbolje, poput Jergovićeva “Oca”, o kojem sam pisao prije nekoliko godina, nisu dosezale poželjni format velikog nacionalnog romana. Dakle, moja, i kolektivna žudnja moje generacije, da napokon netko uspije na hrvatskom jeziku i u hrvatskom kontekstu napisati pravi, klasični, omnirelevantni roman ostala je potpuno neispunjena.
Prije dva tjedna dobio sam, međutim, Jergovićev “Rod”: golemu knjigu koja sadrži više od tisuću stranica. Čitao sam je osam dana, pažljivo, s velikim uživanjem, iskrenim poštovanjem i povremenim čuđenjem. Pošto sam je detaljno iščitao, ostao sam podjednako impresioniran i zadovoljan: hrvatska je književnost, napokon, dobila svoj the veliki, povijesno značajni, monumentalno epski i lirsko senzibilni roman. “Rod” je, definitivno, najvažnija knjiga koju sam pročitao na hrvatskom jeziku unatrag mnogo, mnogo godina. Ne znam je li Miljenko Jergović ikada uistinu bio u konkurenciji za Nobelovu kandidaturu (takve su vijesti uglavnom nepouzdane), ali “Rod”, sasvim sigurno – a osobito u usporedbi sa zadnjih nekoliko dobitnika – zaslužuje ne samo kandidaturu, nego i samu nagradu. Riječ je o prvom bezuvjetno klasičnom hrvatskom romanu još od Krležinih vremena.
“Rod”, tiskan na točno 1001 stranici (ne računajući bilješku o piscu i sadržaj), sastoji se od pet cjelina: Stubleri, jedan porodični roman, Rudari, kovači, pijanci i njihove žene, Mama Ionesco, Inventarna knjiga i Kalendar svakodnevnih događaja. Sve su cjeline, osim Mame Ionesco, razlomljene na niz pretežno precizno osmišljenih poglavlja. Ovim, glavnim dijelovima novog Jergovićeva romana valja dodati i predgovor/Predavanje, te četrdesetak stranica starih obiteljskih fotografija, s ekstenzivnim potpisima koji katkad podsjećaju na pjesme u prozi.
“Rod” je definitivni roman o povijesti Jergovićeve obitelji, od njenih austrougarskih korijena, preko njenih bosanskih stvarnosti i fikcija do njezina konačnog nestanka. “Rod” je, istodobno, roman o novijoj i suvremenoj povijesti Sarajeva i Bosne i Hercegovine, s prilično opširnim osvrtima na Zagreb i kratkim, multivremenskim glosama o nekim drugim hrvatskim krajevima.
Sadržajno govoreći, “Rod” se može podijeliti na obiteljsku kroniku, na političku esejističku povjesnicu i na sasvim brutalni emotivni i psihološki striptiz. Roman je koncipiran vrlo pažljivo, s cikličkom izmjenom motiva, sjećanja, sudbina, komentara i pouka, koji, ipak, relativno lako i jasno, stvaraju dvije slike: jednu vanjsku, mozaičku i gotovo historiografsku, i drugu, osobno potresnu, nefingirano mračnu poput boljih pjesama Joy Divisiona. Obje su slike, prirodno, međusobno koronarno isprepletene.
Najbrutalniji i najbolji dio knjige jest Mama Ionesco, s podnaslovom Reportaža. U toj reportaži od oko stotinu i dvadeset stranica Jergović izvješćuje, prilično nevjerojatnim jezikom, o nedavnoj majčinoj smrti. Dugački opis svih elemenata procesa umiranja od raka veristički je točan, reportažno uzoran, ali i psihološki toliko uznemirujući da se pomalo notorna fraza o emotivnom striptizu malgodje može točnije primijeniti nego u slučaju Mame Ionesco. Varijacije na Jergovićev lajtmotiv, da zapravo nije volio svoju majku, koja je, pak, očekivala da je on spasi, spadaju među najfascinantnije stranice hrvatske proze uopće, koje nadilaze svoje lokalne kontekste: Mamu Ionesco pročitao sam dva puta, s podjednako snažnim osjećajem da čitam veliku, univerzalnu svjetsku književnost. Kako je “Rod”, dakle, ciklički koncipiran, motiv majčine smrti ponavlja se do samog kraja romana, gdje u poglavlju Sarajevski psi autor sanja da ga majka naziva iz groba, opisujući kako je to boriti se za zrak pod žutom bosanskom ilovačom: radi se o još nekoliko moćnih i antologijskih stranica.
Oni dijelovi knjige koji su posvećeni povijesti Jergovićevih obitelji podjednako su dobri zbog vještine konvencionalnog pripovijedanja, koja u suvremenoj hrvatskoj prozi gotovo da je iščeznula, kao i zbog niza podataka o Bosni, Kaknju, Sarajevu, Usori… koji stvaraju transparentnu predodžbu socijalnog i političkog konteksta u kojem su živjele Jergovićeve obitelji, kao i njihova nužnog propadanja. Radi se o vizualiziranoj, gotovo etnografskoj slici Bosne koja je većini nas potpuno nepoznata, a koja čini dramatičnu scenografiju ne samo za komplicirani koloplet obiteljskih odnosa, nego i za idući važni element “Roda”.
Idući važan element “Roda”, razumljivo i očekivano, jest politika. U političkim je procjenama Miljenko Jergović, što je hrvatskoj i regionalnoj javnosti itekako poznato, opako beskompromisan. Katkad čak i beskompromisniji nego u najosobnijoj literaturi. Jergovićeve političke teze o Bosni, zatim opisi povijesnih odnosa različitih bosanskih vjera i nacija, kao i njegova neposredna, reportažna sjećanja iz relativno nedavnog rata, demistificiraju paradigmu o kojoj se ponovo gdjegdje govori, a koja je, zapravo, najopasnija za eventualnu budućnost Bosne i Hercegovine. Riječ je o paradigmi o bosanskohercegovačkom međuancionalnom i međukonfesionalnom suživotu: Jergović uvjerljivo pokazuje da tog suživota nije bilo ni u predratnom Kaknju, ni u predratnom Sarajevu, te da je njegov privid postojao samo pod posebnim uvjetima u komunističkom Sarajevu. Jergović je, očekivano, jednako oštar i prema hrvatskim političkim zabludama, dok je najoštriji, definitivno, prema srpskoj strani. Svi oni siroti zagrebački mediokriteti, koji su Miljenka Jergovića, što zbog zlobe, što zbog vlastitog nerazumijevanja stvarnosti i povijesti i politike, svojedobno počeli proglašavati četnikom, zabezeknuli bi se nad gadnim opisima srpskog divljanja po Sarajevu; za tim opisima oštrinom posebno ne zaostaju cinični prikazi zagrebačke malograđanštine, artikulirani u dobro promišljenom krležijanskom duhu.
Posebno političko i etičko mjesto u “Rodu”, kao, uostalom, i u Jergovićevim novinskim tekstovima, zauzima pitanje pogroma Židova. Sudbinu Židova u Endehaziji, ali i drugdje, Jergović, opravdano, smatra krivnjom ne samo režima, nego i svih onih građana koji su živjeli u određenom režimu, a koji nisu ni pokušavali zaštititi Židove u godinama pogroma. Sudbina Židova istodobno je i metafora za tragične sudbine svih slabih i ugroženih.
Naposljetku, jedna od glavnih značajki “Roda” jest osjećaj snažne odbačenosti i pomalo pomirene i trpke ogorčenosti. Osjećaji odbačenosti i ogorčenosti dominiraju bezbrojnim Jergovićevim monolozima: “Rod” se, utoliko, može čitati i kao Knjiga odbačenih, bilo da je riječ o obiteljskim odnosima, o gotovo nužnom društvenom autsajderstvu njegovih likova/članova obitelji ili o autorovu položaju u zagrebačkom kulturnom establišmentu: u zadnjem se primjeru ne radi o povijesti, introspekciji ili fikciji, nego o aktualnim materijalnim činjenicama.
No, odbačenost je Jergovićeva strateška prednost (nadam se da on to razumije). Veliki pisci ne trebaju biti prihvaćeni, a čak i kada su prihvaćeni, to zna ostaviti nelagodnu sjenu nad njihovim opusom, barem u usporedbi sa suvremenicima: uvijek je bolje biti Dostojevski, nego Tolstoj. “Rod” je, prije svega, tragedija. “Rod” je kronika propadanja, boli, uništenja obitelji, kultura, zemlje i gradova, uokvirena u osobnu tragediju i osobne sukobe. Radi se, zaista, o knjizi nevjerojatnog emotivnog i vrijednosnog intenziteta, koja će izazvati milijun sukoba, ali koja će imati, neovisno o opsegu, vrlo, vrlo mnogo čitatelja.
“Rod” je, vjerojatno, mogao biti još ponešto bolji. Knjiga je ponegdje preduga, sve rečenice nisu izbrušene (premda je uporaba hrvatskog jezika, kojeg Jergović iz ideološko punkerskih razloga katkad zove srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, gotovo virtuozna: svaki brzoglas, kao i svaki internacionalni naziv mjeseci u godini ima svoj razlog i svoje dobro mjesto); uz sve to, pokoji politički komentar neće trajati dulje od nekoliko godina, ako već i sada nije nerazumljiv ili preslabo argumentiran.
Ali, ovakve su primjedbe posve minorne naravi u poredbi s glavnim dojmom što ga “Rod” ostavlja. A taj se dojam može svesti u dvije ocjene: snažna fascinacija i duboko poštovanje. Nad pravom književnošću.
Tridesetak sam godina fantazirao o velikom, klasičnom, povijesno-političko-psihološkom hrvatskom romanu. Sada sam ga napokon pročitao. Roman “Rod” pozicionira Miljenka Jergovića u samo središte nacionalne književnosti (koliko se god on želio, ispravno, osjećati i ponašati kao izopćenik). Riječ je o knjizi prema kojoj će se u idućim desetljećima i desetljećima, pa i dulje, postavljati vrijednosni i kronološki kriteriji naše prozne proizvodnje.