Frano Dulibić domaću karikaturu predstavlja kroz likove najistaknutijih protagonista i prikaz najvažnijih listova i časopisa. Izašla je monografija koja svjedoči o silini i moći zanemarenog žanra
Danas je novinska karikatura nešto poput opere ili baleta, elitna žurnalistička forma, prisutna uglavnom samo u ozbiljnim, koncepcijski stabilnim, tradicionalnim novinama. Recimo, nije neobično da se afera s karikaturistima koji su se narugali poslaniku Muhamedu (ne hvaleći im zanata, a još manje morala!) dogodila baš u bogatoj i kulturnoj Danskoj. Takvo što u današnjoj Hrvatskoj je, recimo, nemoguće, jer osim u Večernjaku, u kojemu se još uvijek nekim čudom održava Srećko Puntarić, novinskih karikaturista i nema. Pojavi se, možda, pokoji strip crtač, ali i njega nabrzinu likvidiraju, ili ilustrator, čije se usluge rijetko koriste, pošto urednici nisu do kraja svjesni smisla nekakvog crteža, ako je na fotografiji sve – kao živo!
O tome kako je silna i moćna ta iznevjerena tradicija hrvatske novinske, a pogotovu portretne (taj podžanr je, pak, odumro još davnih osamdesetih) karikature, mogao se uvjeriti svatko onaj kojega su nevolja ili kakva ludost naveli da lista novine od prije Drugoga svjetskog rata.
Stilizirani, karikirani likovi Stjepana Radića, Nikole Pašića, Hitlera ili Mussolinija su na crtežima iz toga vremena stvarniji nego bilo koja njihova fotografija. Pa i danas, ako dobro pogledate, istinitiji je Stjepan Radić na karikaturalnim, ponekad i ne baš dobronamjernim portretima Pjera Križanića, nego i na jednoj svojoj sačuvanoj fotografiji.
Iako je najavljivana, monografija Frane Dulibića “Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine” (u izdanju Leykam Internationala), što se u knjižarama pojavila nekako potiho i skrajnuto i od televizijskih kamera, i od bilo kakvog novinskog interesa, neočekivano je iznenađenje pa gotovo i nezasluženi dar našoj kulturnoj javnosti, ali i novinskome čitateljstvu.
Znanstveno akribično i profesorski marno pri raščlambi pojmova, ali i neobično zanimljivo, katkad anegdotalno i žurnalistički uzbudljivo, Dulibić piše o hrvatskoj karikaturi, od njezinih prapočetaka u devetnaestom stoljeću, preko zlatnoga doba koje nastupa nakon Prvoga svjetskog rata, pa sve do početka četrdesetih, kada, i putem ustaške inačice nazikunsta, i putem partizanske agitke, nastupa nama tako drag i bliz čas povijesnoga diskontinuiteta. Priča o domaćoj karikaturi teče kroz likove njezinih najistaknutijih protagonista i prikaz najvažnijih satiričnih listova i časopisa. Monografija je, reći ćemo to prigodnim riječima, bogato ilustrirana, tako da čitatelj može vidjeti kako su, hrvatskim očima gledane, izgledale političke i kulturne prilike u prvim desetljećima dvadesetog vijeka. Većina gegova i referenci razumljivi su i danas, bez obzira na to što se vrlo često tiču lokalnih događaja.
Frano Dulibić predstavlja neke doista fascinantne crtače. Recimo, nevjerojatnoga Frana Branka Angelija Radovanija (kiparevog oca), čiji crteži s početka stoljeća, prije nego što je i počeo objavljivati u Koprivama, djeluju kao nekakav naš rani proto-ekspresionizam. No, njegova je karijera trajala vrlo kratko, nakon čega je ostatak svoga dugog života proživio vrlo povučeno, navodno nastojeći da demotivira svakoga tko bi se, eventualno, zainteresirao za njegov umjetnički rat. Sjajan crtač, kojega se po starim novinama češće sreće nego Radovanija, bio je ruski emigrant Sergej Mironovič Golovčenko, a u ovoj monografiji je, recimo, reproducirana njegova genijalna karikatura, koja se gleda i čita kao neka vrsta vrlo suptilne umjetničke kritike, a u kojoj se narugao stilskim lutanjima i nedosljednostima kipara Ivana Meštrovića. Taj crtež, uz dvije rečenice izmišljenog dijaloga, čitav je mali roman, beskrajno duhovit, o Meštrovićevim Kristu i Indijancu. Golovčenko je živio emigrantski kratko, umro je 1937. u trideset devetoj godini života.
Od velikih i slavnih tu su, naravno, Pjer Križanić (crtački genij i još jedan od izdajnika hrvatskoga roda, koji je, poput Ive Andrića, strateški mudro umakao u Beograd, te je veći dio svoga životnog djela stvorio unutar srpske kulture). Tu je i Ivo Režek – ako je dopuštena i ta subjektivnost, moj najdraži hrvatski karikaturist – koji je karikaturu doživljavao kao “reportažu u slici”, i čiji su crteži, vjerujem, najbliži idealu portretiranja cijele epohe, kroz ruganje određenom društvenom trenutku.
Među karikaturistima našli su se u ovoj knjizi i oni koji su to bili samo povremeno, poput strip crtača Andrije Maurovića, slikara Račića, Kraljevića, Joze Kljakovića. Kljaković je jedan od rijetkih koji je istovremeno i do kraja savladao dva jezika i stvorio dva osobna identiteta: slikarski i karikaturistički. Dulibić primjećuje da su rijetki slučajevi umjetnika koji su istovremeno bili dobri u klasičnom portretiranju i u portretnoj karikaturi. Kljaković je, i to s nevjerojatnom i nepodnošljivom lakoćom, bio jedan od njih.
Početkom prošloga stoljeća, u vrijeme procvata ove novinske umjetnosti, Hrvatska je po mnogo čemu bila napredno antiklerikalno društvo. Recimo, vidi se to po učestalom ruganju Crkvi, njezinim velikašima i njihovoj sklonosti ka zgrtanju bogatstva.
Dakle, po svemu onome što je danas, u današnjim hrvatskim novinama, gotovo nezamislivo kao tema. Povijest Frane Dulibića tako je napisana i ilustrirana da se ne čita samo kao povijest jednoga umjetničkog i žurnalističkog žanra, nego i kao povijest hrvatskoga društva. Ova je knjiga važan kulturni događaj.
Monografija hrvatske karikature
Frano Dulibić domaću karikaturu predstavlja kroz likove najistaknutijih protagonista i prikaz najvažnijih listova i časopisa. Izašla je monografija koja svjedoči o silini i moći zanemarenog žanra
Danas je novinska karikatura nešto poput opere ili baleta, elitna žurnalistička forma, prisutna uglavnom samo u ozbiljnim, koncepcijski stabilnim, tradicionalnim novinama. Recimo, nije neobično da se afera s karikaturistima koji su se narugali poslaniku Muhamedu (ne hvaleći im zanata, a još manje morala!) dogodila baš u bogatoj i kulturnoj Danskoj. Takvo što u današnjoj Hrvatskoj je, recimo, nemoguće, jer osim u Večernjaku, u kojemu se još uvijek nekim čudom održava Srećko Puntarić, novinskih karikaturista i nema. Pojavi se, možda, pokoji strip crtač, ali i njega nabrzinu likvidiraju, ili ilustrator, čije se usluge rijetko koriste, pošto urednici nisu do kraja svjesni smisla nekakvog crteža, ako je na fotografiji sve – kao živo!
O tome kako je silna i moćna ta iznevjerena tradicija hrvatske novinske, a pogotovu portretne (taj podžanr je, pak, odumro još davnih osamdesetih) karikature, mogao se uvjeriti svatko onaj kojega su nevolja ili kakva ludost naveli da lista novine od prije Drugoga svjetskog rata.
Stilizirani, karikirani likovi Stjepana Radića, Nikole Pašića, Hitlera ili Mussolinija su na crtežima iz toga vremena stvarniji nego bilo koja njihova fotografija. Pa i danas, ako dobro pogledate, istinitiji je Stjepan Radić na karikaturalnim, ponekad i ne baš dobronamjernim portretima Pjera Križanića, nego i na jednoj svojoj sačuvanoj fotografiji.
Iako je najavljivana, monografija Frane Dulibića “Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine” (u izdanju Leykam Internationala), što se u knjižarama pojavila nekako potiho i skrajnuto i od televizijskih kamera, i od bilo kakvog novinskog interesa, neočekivano je iznenađenje pa gotovo i nezasluženi dar našoj kulturnoj javnosti, ali i novinskome čitateljstvu.
Znanstveno akribično i profesorski marno pri raščlambi pojmova, ali i neobično zanimljivo, katkad anegdotalno i žurnalistički uzbudljivo, Dulibić piše o hrvatskoj karikaturi, od njezinih prapočetaka u devetnaestom stoljeću, preko zlatnoga doba koje nastupa nakon Prvoga svjetskog rata, pa sve do početka četrdesetih, kada, i putem ustaške inačice nazikunsta, i putem partizanske agitke, nastupa nama tako drag i bliz čas povijesnoga diskontinuiteta. Priča o domaćoj karikaturi teče kroz likove njezinih najistaknutijih protagonista i prikaz najvažnijih satiričnih listova i časopisa. Monografija je, reći ćemo to prigodnim riječima, bogato ilustrirana, tako da čitatelj može vidjeti kako su, hrvatskim očima gledane, izgledale političke i kulturne prilike u prvim desetljećima dvadesetog vijeka. Većina gegova i referenci razumljivi su i danas, bez obzira na to što se vrlo često tiču lokalnih događaja.
Frano Dulibić predstavlja neke doista fascinantne crtače. Recimo, nevjerojatnoga Frana Branka Angelija Radovanija (kiparevog oca), čiji crteži s početka stoljeća, prije nego što je i počeo objavljivati u Koprivama, djeluju kao nekakav naš rani proto-ekspresionizam. No, njegova je karijera trajala vrlo kratko, nakon čega je ostatak svoga dugog života proživio vrlo povučeno, navodno nastojeći da demotivira svakoga tko bi se, eventualno, zainteresirao za njegov umjetnički rat. Sjajan crtač, kojega se po starim novinama češće sreće nego Radovanija, bio je ruski emigrant Sergej Mironovič Golovčenko, a u ovoj monografiji je, recimo, reproducirana njegova genijalna karikatura, koja se gleda i čita kao neka vrsta vrlo suptilne umjetničke kritike, a u kojoj se narugao stilskim lutanjima i nedosljednostima kipara Ivana Meštrovića. Taj crtež, uz dvije rečenice izmišljenog dijaloga, čitav je mali roman, beskrajno duhovit, o Meštrovićevim Kristu i Indijancu. Golovčenko je živio emigrantski kratko, umro je 1937. u trideset devetoj godini života.
Od velikih i slavnih tu su, naravno, Pjer Križanić (crtački genij i još jedan od izdajnika hrvatskoga roda, koji je, poput Ive Andrića, strateški mudro umakao u Beograd, te je veći dio svoga životnog djela stvorio unutar srpske kulture). Tu je i Ivo Režek – ako je dopuštena i ta subjektivnost, moj najdraži hrvatski karikaturist – koji je karikaturu doživljavao kao “reportažu u slici”, i čiji su crteži, vjerujem, najbliži idealu portretiranja cijele epohe, kroz ruganje određenom društvenom trenutku.
Među karikaturistima našli su se u ovoj knjizi i oni koji su to bili samo povremeno, poput strip crtača Andrije Maurovića, slikara Račića, Kraljevića, Joze Kljakovića. Kljaković je jedan od rijetkih koji je istovremeno i do kraja savladao dva jezika i stvorio dva osobna identiteta: slikarski i karikaturistički. Dulibić primjećuje da su rijetki slučajevi umjetnika koji su istovremeno bili dobri u klasičnom portretiranju i u portretnoj karikaturi. Kljaković je, i to s nevjerojatnom i nepodnošljivom lakoćom, bio jedan od njih.
Početkom prošloga stoljeća, u vrijeme procvata ove novinske umjetnosti, Hrvatska je po mnogo čemu bila napredno antiklerikalno društvo. Recimo, vidi se to po učestalom ruganju Crkvi, njezinim velikašima i njihovoj sklonosti ka zgrtanju bogatstva.
Dakle, po svemu onome što je danas, u današnjim hrvatskim novinama, gotovo nezamislivo kao tema. Povijest Frane Dulibića tako je napisana i ilustrirana da se ne čita samo kao povijest jednoga umjetničkog i žurnalističkog žanra, nego i kao povijest hrvatskoga društva. Ova je knjiga važan kulturni događaj.