Napisano za Serbien Leipzig 2011, katalog na njemačkome jeziku, objavljen povodom srpskog nastupa, kao zemlje gosta, na Sajmu knjiga u Leipzigu. Tekst je izvorno napisan na njemačkom
Piše: Ivan Ivanji
Prevela: Anne-Kathrin Godec
Iskreno rečeno: Zapravo ne znam što je sve dio srpske literature. Ali nešto svakako znam: Najbolji roman o holokaustu (čitao sam ih bezbroj, a nekoliko i sam napisao) napisao je Miljenko Jergović (1966) – Hrvat iz Bosne, koji ga je objavio u maloj beogradskoj izdavačkoj kući “Rende”. Spomenuta knjiga nije dnevno aktualna, ali je u svakom slučaju bezvremenska, i bez nje nikako ne mogu sastaviti svoju osobnu listu najvažnijih knjiga iz Srbije.
Zanimljivo je i ovo: jezik na kojemu Jergović piše u Beogradu se zove srpski, u Zagrebu hrvatski, u Sarajevu već nekoliko godina bosanski – a odnedavno u Crnoj Gori crnogorski. Tom romanu naslov je “Ruta Tannenbaum” (njemački prijevod je u planu, ali će najesen najprije izaći Jergovićev roman “Volga, Volga”). Knjiga govori o glumici koju se u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata slavilo kao “jugoslavensku Shirley Temple” i koju je stigla židovska sudbina. Kako djevojčica sve to doživljava, kako dobri ljudi postaju fašistički ubojice, nikada nije ispričano na jednostavniji i strašniji način. A sam autor holokaustom nije bio privatno zahvaćen: niti je židovskog podrijetla, niti su mu roditelji bili upleteni u veliku industriju smrti. Možda je i iz tog razloga priča ove knjige tako uspjela.
Jergovićeva najnovija knjiga naslovljena je jednostavno “Otac”. I kod srpskih pisaca Danila Kiša (1935-1989) i Davida Albaharija (1948) očevi igraju veliku ulogu. U radovima mnogih autora poslijeratne generacije očevi su pokazani su kao samosažaljive žrtve sklone jadikovkama. Tako je s nježnim prezirom opisan i otac, nogometni sudac najniže lige, u prvijencu “Oštar start” tridesetogodišnjaka Miće Vujičića. Skoro svake nedjelje on dobije batine od nezadovoljnih navijača. “Nogometni ratovi” služe kao metafora međusobnog klanja jugoslavenskih naroda. Mnogi srpski autori suosjećaju s očevima i preziru ih istovremeno, ali ih ne mrze. Posljednji roman Milete Prodanovića (1959) također je hommage ocu. Velika je to razlika u odnosu na generaciju preplašenih očeva, koju znam iz njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.
Pedesetih godina u Srbiji se raspravljalo o tome da li je velikim djelima potrebna vremenska distanca. Dugo se kritiziralo da ne postoji veliki partizanski roman. O samomrcvaranju naroda bivše Jugoslavije odmah su, međutim, napisane stotine knjiga – neke od njih s nacionalističnim tendencijama koje su dosipale sol na ranu (i još uvijek je dosipaju). Knjiga koja po mom mišljenju najkompetentnije opisuje povijest zla u ovom srpskom desetljeću trilogija je autora Vidosava Stevanovića (1942). Izašla je na njemačkom jeziku u jednom svesku pod naslovom “Schnee und schwarze Hunde” (Europa Verlag, 487 st., nađe je se samo još u antikvarijatima.)
Da je Danilo Kiš malo dulje poživio, možda bi postao prvi ozbiljan jugoslavenski i srpski kandidat za Nobelovu nagradu nakon Ive Andrića (dobitnik 1961. godine). U pripovijetki “Enciklopedija mrtvih” (Tvrdi uvez u Hanseru, meki uvez u Fischeru, oboje samo još u antikvarijatima) autor, koji je umro od raka, opisuje nastajanje karcinoma toliko impresivno da mi je, nakon što je dobio dijagnozu, rekao: “Nisam to smio nekažnjeno napraviti…” I što nas se i danas još tiče: Kiš govori i o tome koliko je navodno slavno mrijeti za domovinu: “Mase tkaju tradicije. Pisci fantaziraju. Sigurna je jedino smrt.”
Običaj Davida Albaharija da se odriče odlomaka i jasnog označavanja dijaloga, da stotine stranica piše u jednom pasusu, ne olakšava baš čitanje njegovih vrlo različitih pripovjedaka. Najnovija knjiga “Kćerka” (slučajna, neželjena suprotnost Jergovićevom “Ocu”) najavljena je kao ljubavni roman i prekoračava u jezičnom smislu, namjerno i satirično, granice pornografskog. Pokazana je borba muškarca sa starenjem i intrigama s kojima se mora suočiti. Ali kao u jednoj drugoj njegovoj priči, židovski otac iz realističnog opisa odjednom hoda po Dunavu kao nekad Isus po moru – moćna je to staza, koja vodi ravno iz svakodnevnice.
Grozdana Olujić (1934) dobila je status jugoslavenske Francoise Sagan 1957. godine knjigom “Izlet u nebo”. Tadašnja Jugoslavija se taman bila oprostila od “socijalističkog realizma”, pa je knjiga bila jedan hrabri iskorak. Poslije je pokušavala nastaviti istom stazom uspjeha. Izašle su joj knjige za djecu (koje su se prodale u cijelom svijetu, tako i u Njemačkoj), pa je Olujić postala svojevrsna “Baka bajka”. Godine 2009. riskirala je kao romansijerka comeback s knjigom “Glasovi u vetru” – i dobila sve domaće nagrade kritike. Knjiga govori o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu i o grižnjoj savjesti koja iz tog čina proizlazi.
Najpoznatiji pisac iz Srbije na njemačkom govornom području danas je Dragan Velikić. Kao bliskom prijatelju teško mi je izgovarati riječi hvale – ali u svakom slučaju ga moram spomenuti u ovom popisu. Posebno se mora naglasiti da se Dragan Velikić u svakom djelu bavi novom temom i uz to eksperimentira sa svježim stilskim elementima. Da li život u tuđini oblikuje njegovo pisanje? Njegovi su protagonisti uvijek osamljeni, stradalnici u stranome svijetu, likovi u bezuspješnom traganju, kojima je ljubav samo slaba utjeha. Već nakon prvoga romana “Via Pula” (objavljenom prije Velikićeve emigracije) moglo se govoriti o Velikićevom labirintu osamljenosti.
Kiš, Albahari, Stevanović i Velikić: svi su dobili renomiranu NIN-ovu nagradu. Postoje i drugi autori čije knjige svakako smatram ravnopravnima i značajnima za modernu srpsku književnost – ali još nisu prevedene na njemački jezik. Jedan od njih je Goran Milašinović (1952). Po zanimanju je kardiolog i istovremeno najbolji stručnjak za pejsmejkere. Kad ne boravi na međunarodnim kardiološkim kongresama, onda svakodnevno operira – i objavi svake druge godine novi roman.
“Heraklov greh” govori o ratnim turbulencijama u Jugoslaviji u koje psihijatar na bijegu za Grčku upada na granici. Knjiga je analiza muškaraca, koji su išli u rat da ubijaju susjede druge narodnosti, da pljačkaju i globe – a da zapravo ne znaju zašto. Iz tog razloga liječnik govori o “Heraklovom kompleksu”.
Drugi srpski pisac koji u realnom životu ima “ozbiljno” zanimanje je Saša Obradović. On je jedan od viđenijih pravnika u srpskome ministarstvu vanjskih poslova. Brani Srbiju u velikim, međunarodnim procesama i svake godine piše po jednu knjigu. U knjizi “Drugi drugi svijet” Obradović piše kako srpski oficir Jovan spašava bosansku ljepoticu Šahu iz logora. Ona bar misli tako – i zahvalno mu se dariva. Ona, međutim, ne zna da je Jovan već duže zaljubljen u nju i da je koristio priliku da najprije sudjeluje u njezinom masovnom silovanju, da bi je zatim “rezervirao” samo za sebe. Začuđujuće dirljiva ispovijest srpske krivnje.
Saša Stojanović, inače veterinar, opisuje u jednoj knjizi (svjesno odabranog engleskog naslova “War”) strahote srpskog rata na Kosovu, s aluzijom na četiri biblijska evanđelista. Primijeti se u čitanju da je ispričano i sam doživio kao srpski vojnik. I ova pripovijetka, koja govori općenito o nasilnoj smrti (i konkretno o nedavnoj i obično prešućenoj povijesti), u srpskoj javnosti nije bila posebno zapažena.
Nisam mogao otkriti koliko izdavačkih kuća postoji u Srbiji, iako sam o tome vodio ozbiljno istraživanje. Sigurno je da su na beogradskom sajmu knjiga 2010. bile 383 srpske izdavačke kuće. To znači da na 20.000 građana dođe jedan izdavač. Kako ovo može funkcionirati? Pogotovo ako znamo da država (osim male podrške knjižnicama za kupnju knjiga) ne daje nikakvu potporu: u 2009. godini dali su otprilike 850 € svakoj izdavačkoj kući.
Izdavačka kuća u kojoj sam od 1998. objavio deset knjiga može se navesti kao primjer kako se štampaju knjige u Srbiji. Kuća nosi karakteristično ime “Stubovi kulture”. Predrag Marković (1955) tvrtku je osnovao 1993. i jedini je vlasnik i glavni urednik. Suradnici su svaki mjesec u strahu kada će dobiti sljedeću plaću. Ali nekako ide – i tantijemi se uredno plaćaju svaki treći mjesec. Kada vidim tog čovjeka nižeg rasta, s velikom bradom i neprestano vlažno blistavim očima, imam dojam da lebdi najmanje deset centimetra iznad zemlje. Ljudi koji nisu takvi, u Srbiji ne mogu izdavati knjige. A što bi autori napravili bez njih?
Kardiolog i njegov Heraklov kompleks
Napisano za Serbien Leipzig 2011, katalog na njemačkome jeziku, objavljen povodom srpskog nastupa, kao zemlje gosta, na Sajmu knjiga u Leipzigu. Tekst je izvorno napisan na njemačkom
Piše: Ivan Ivanji
Prevela: Anne-Kathrin Godec
Iskreno rečeno: Zapravo ne znam što je sve dio srpske literature. Ali nešto svakako znam: Najbolji roman o holokaustu (čitao sam ih bezbroj, a nekoliko i sam napisao) napisao je Miljenko Jergović (1966) – Hrvat iz Bosne, koji ga je objavio u maloj beogradskoj izdavačkoj kući “Rende”. Spomenuta knjiga nije dnevno aktualna, ali je u svakom slučaju bezvremenska, i bez nje nikako ne mogu sastaviti svoju osobnu listu najvažnijih knjiga iz Srbije.
Zanimljivo je i ovo: jezik na kojemu Jergović piše u Beogradu se zove srpski, u Zagrebu hrvatski, u Sarajevu već nekoliko godina bosanski – a odnedavno u Crnoj Gori crnogorski. Tom romanu naslov je “Ruta Tannenbaum” (njemački prijevod je u planu, ali će najesen najprije izaći Jergovićev roman “Volga, Volga”). Knjiga govori o glumici koju se u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata slavilo kao “jugoslavensku Shirley Temple” i koju je stigla židovska sudbina. Kako djevojčica sve to doživljava, kako dobri ljudi postaju fašistički ubojice, nikada nije ispričano na jednostavniji i strašniji način. A sam autor holokaustom nije bio privatno zahvaćen: niti je židovskog podrijetla, niti su mu roditelji bili upleteni u veliku industriju smrti. Možda je i iz tog razloga priča ove knjige tako uspjela.
Jergovićeva najnovija knjiga naslovljena je jednostavno “Otac”. I kod srpskih pisaca Danila Kiša (1935-1989) i Davida Albaharija (1948) očevi igraju veliku ulogu. U radovima mnogih autora poslijeratne generacije očevi su pokazani su kao samosažaljive žrtve sklone jadikovkama. Tako je s nježnim prezirom opisan i otac, nogometni sudac najniže lige, u prvijencu “Oštar start” tridesetogodišnjaka Miće Vujičića. Skoro svake nedjelje on dobije batine od nezadovoljnih navijača. “Nogometni ratovi” služe kao metafora međusobnog klanja jugoslavenskih naroda. Mnogi srpski autori suosjećaju s očevima i preziru ih istovremeno, ali ih ne mrze. Posljednji roman Milete Prodanovića (1959) također je hommage ocu. Velika je to razlika u odnosu na generaciju preplašenih očeva, koju znam iz njemačke književnosti nakon Drugog svjetskog rata.
Pedesetih godina u Srbiji se raspravljalo o tome da li je velikim djelima potrebna vremenska distanca. Dugo se kritiziralo da ne postoji veliki partizanski roman. O samomrcvaranju naroda bivše Jugoslavije odmah su, međutim, napisane stotine knjiga – neke od njih s nacionalističnim tendencijama koje su dosipale sol na ranu (i još uvijek je dosipaju). Knjiga koja po mom mišljenju najkompetentnije opisuje povijest zla u ovom srpskom desetljeću trilogija je autora Vidosava Stevanovića (1942). Izašla je na njemačkom jeziku u jednom svesku pod naslovom “Schnee und schwarze Hunde” (Europa Verlag, 487 st., nađe je se samo još u antikvarijatima.)
Da je Danilo Kiš malo dulje poživio, možda bi postao prvi ozbiljan jugoslavenski i srpski kandidat za Nobelovu nagradu nakon Ive Andrića (dobitnik 1961. godine). U pripovijetki “Enciklopedija mrtvih” (Tvrdi uvez u Hanseru, meki uvez u Fischeru, oboje samo još u antikvarijatima) autor, koji je umro od raka, opisuje nastajanje karcinoma toliko impresivno da mi je, nakon što je dobio dijagnozu, rekao: “Nisam to smio nekažnjeno napraviti…” I što nas se i danas još tiče: Kiš govori i o tome koliko je navodno slavno mrijeti za domovinu: “Mase tkaju tradicije. Pisci fantaziraju. Sigurna je jedino smrt.”
Običaj Davida Albaharija da se odriče odlomaka i jasnog označavanja dijaloga, da stotine stranica piše u jednom pasusu, ne olakšava baš čitanje njegovih vrlo različitih pripovjedaka. Najnovija knjiga “Kćerka” (slučajna, neželjena suprotnost Jergovićevom “Ocu”) najavljena je kao ljubavni roman i prekoračava u jezičnom smislu, namjerno i satirično, granice pornografskog. Pokazana je borba muškarca sa starenjem i intrigama s kojima se mora suočiti. Ali kao u jednoj drugoj njegovoj priči, židovski otac iz realističnog opisa odjednom hoda po Dunavu kao nekad Isus po moru – moćna je to staza, koja vodi ravno iz svakodnevnice.
Grozdana Olujić (1934) dobila je status jugoslavenske Francoise Sagan 1957. godine knjigom “Izlet u nebo”. Tadašnja Jugoslavija se taman bila oprostila od “socijalističkog realizma”, pa je knjiga bila jedan hrabri iskorak. Poslije je pokušavala nastaviti istom stazom uspjeha. Izašle su joj knjige za djecu (koje su se prodale u cijelom svijetu, tako i u Njemačkoj), pa je Olujić postala svojevrsna “Baka bajka”. Godine 2009. riskirala je kao romansijerka comeback s knjigom “Glasovi u vetru” – i dobila sve domaće nagrade kritike. Knjiga govori o kolaboraciji u Drugom svjetskom ratu i o grižnjoj savjesti koja iz tog čina proizlazi.
Najpoznatiji pisac iz Srbije na njemačkom govornom području danas je Dragan Velikić. Kao bliskom prijatelju teško mi je izgovarati riječi hvale – ali u svakom slučaju ga moram spomenuti u ovom popisu. Posebno se mora naglasiti da se Dragan Velikić u svakom djelu bavi novom temom i uz to eksperimentira sa svježim stilskim elementima. Da li život u tuđini oblikuje njegovo pisanje? Njegovi su protagonisti uvijek osamljeni, stradalnici u stranome svijetu, likovi u bezuspješnom traganju, kojima je ljubav samo slaba utjeha. Već nakon prvoga romana “Via Pula” (objavljenom prije Velikićeve emigracije) moglo se govoriti o Velikićevom labirintu osamljenosti.
Kiš, Albahari, Stevanović i Velikić: svi su dobili renomiranu NIN-ovu nagradu. Postoje i drugi autori čije knjige svakako smatram ravnopravnima i značajnima za modernu srpsku književnost – ali još nisu prevedene na njemački jezik. Jedan od njih je Goran Milašinović (1952). Po zanimanju je kardiolog i istovremeno najbolji stručnjak za pejsmejkere. Kad ne boravi na međunarodnim kardiološkim kongresama, onda svakodnevno operira – i objavi svake druge godine novi roman.
“Heraklov greh” govori o ratnim turbulencijama u Jugoslaviji u koje psihijatar na bijegu za Grčku upada na granici. Knjiga je analiza muškaraca, koji su išli u rat da ubijaju susjede druge narodnosti, da pljačkaju i globe – a da zapravo ne znaju zašto. Iz tog razloga liječnik govori o “Heraklovom kompleksu”.
Drugi srpski pisac koji u realnom životu ima “ozbiljno” zanimanje je Saša Obradović. On je jedan od viđenijih pravnika u srpskome ministarstvu vanjskih poslova. Brani Srbiju u velikim, međunarodnim procesama i svake godine piše po jednu knjigu. U knjizi “Drugi drugi svijet” Obradović piše kako srpski oficir Jovan spašava bosansku ljepoticu Šahu iz logora. Ona bar misli tako – i zahvalno mu se dariva. Ona, međutim, ne zna da je Jovan već duže zaljubljen u nju i da je koristio priliku da najprije sudjeluje u njezinom masovnom silovanju, da bi je zatim “rezervirao” samo za sebe. Začuđujuće dirljiva ispovijest srpske krivnje.
Saša Stojanović, inače veterinar, opisuje u jednoj knjizi (svjesno odabranog engleskog naslova “War”) strahote srpskog rata na Kosovu, s aluzijom na četiri biblijska evanđelista. Primijeti se u čitanju da je ispričano i sam doživio kao srpski vojnik. I ova pripovijetka, koja govori općenito o nasilnoj smrti (i konkretno o nedavnoj i obično prešućenoj povijesti), u srpskoj javnosti nije bila posebno zapažena.
Nisam mogao otkriti koliko izdavačkih kuća postoji u Srbiji, iako sam o tome vodio ozbiljno istraživanje. Sigurno je da su na beogradskom sajmu knjiga 2010. bile 383 srpske izdavačke kuće. To znači da na 20.000 građana dođe jedan izdavač. Kako ovo može funkcionirati? Pogotovo ako znamo da država (osim male podrške knjižnicama za kupnju knjiga) ne daje nikakvu potporu: u 2009. godini dali su otprilike 850 € svakoj izdavačkoj kući.
Izdavačka kuća u kojoj sam od 1998. objavio deset knjiga može se navesti kao primjer kako se štampaju knjige u Srbiji. Kuća nosi karakteristično ime “Stubovi kulture”. Predrag Marković (1955) tvrtku je osnovao 1993. i jedini je vlasnik i glavni urednik. Suradnici su svaki mjesec u strahu kada će dobiti sljedeću plaću. Ali nekako ide – i tantijemi se uredno plaćaju svaki treći mjesec. Kada vidim tog čovjeka nižeg rasta, s velikom bradom i neprestano vlažno blistavim očima, imam dojam da lebdi najmanje deset centimetra iznad zemlje. Ljudi koji nisu takvi, u Srbiji ne mogu izdavati knjige. A što bi autori napravili bez njih?