Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.
Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i auotmobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.
Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu
Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.
Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48)2.
Demon sjećanja
Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.
Odsutni život
Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.
Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?
Koja Domovina, koji Čovjek?
Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.
Pjesnik, dramaturg, lingvist
Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.
Riječi kao grumenje, istinska literatura
Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To je straight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.
___
1Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija 2 Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.
Freelender, Jergovićeva ‘epska snaga’
Miljenko Jergović:
Freelender
Zandonai, Rovereto 2011.
Za BookAvenue piše Àlen Loreti 1
S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić
___
Preventivna Nobelova nagrada
Prije par tjedana Marco Belpoliti u tjedniku Espresso ovim je riječima završio prikaz Freelendera, romana Miljenka Jergovića: «knjiga koja se ne zaboravlja». Budući da dolazi od čuvara sjećanja kakav je Belpoliti, priređivač sabranih djela Prima Levija, ta me rečenica poprilično zainteresirala. Nije to bio uobičajeni poziv na čitanje maskiran marketinškim mamcem. Bilo je to zbiljsko upozorenje, podignut kažiprst. Zamišljao sam stupicu postavljenu na dobrohotnosti prosudbe. Pogriješio sam. Radilo se samo o bravuri, prokletoj bravuri, mudro posijanoj duž 174 stranice.
Jergovićev talent za koju godinu mogao bi praviti društvo Orhanu Pamuku i Güntheru Grassu. Zacijelo zahvaljujući i Volvu protagoniste toga romana, drugom poglavlju trilogije posvećene čovjeku i auotmobilu, smještenu između Buick Rivere (već objavljenom kod Scheiwillera 2004. goidne) i Volga, Volga (u očkeivanju talijanskoga prijevoda). No, je li taj bosanski pisac, premda je 2003. godine primio nagradu Grinzane Cavour, nepoznat talijanskim čitateljima do mjere koliko bi bilo dostatno da ga nagradi Švedska Akademija? Da. Hoće li pobijediti jer ga objavljuje Zandonai, mala izdavačka kuća iz Trenta, kao što se dogodilo Kelleru s Hertom Müller? Da. Hoće li ga se slaviti zato što ga je Claudio Magris definirao «epskim piscem»? Da. Je li ovo objektivna recenzija? Ne. Riječ je o objektivnom oduševljenju… za preventivnu Nobelovu nagradu, naravno.
Zagreb – Sarajevo, samo u jednom pravcu
Karlo Adum umirovljeni je nastavnik povijesti, udovac, živi sam na šesnaestom katu zagrebačkoga nebodera. Jednoga dana njegovu opuštenu svakodnevicu protrese telegram iz Sarajeva, grada u kojem je odrastao a koji nije vidio više od pedeset godina. Taj komad papira skriva tajnu a jedini način da ju se odgonetne jest da se krene na put. Ne zna što da očekuje, poštar mu pribavlja stari pištolj i dvjesto metaka koje skriva na dno kofera. Vozeći narančasti Volvo iz 1975. – «ništa mu draže nije preostalo» – profesor Adum kreće put grada iz kojega je nestao s jedva trinaest godina; grada-simbola prišivena poput crna dugmeta na okrvavljenu ogrtaču dvadesetoga stoljeća.
Taj volvo ga je «zarobio kao tridesetpetogodišnjeg profesora povijesti u vremenu iz kojega bi, kao i svi drugi ljudi, svi Hrvati i katolici, trebao i on izaći, osloboditi se i prodisati. Pa makar već sutra umro, ali kao slobodan čovjek» (str. 48)2.
Demon sjećanja
Dok profesor Adum vozi prema glavnome bosanskome gradu, milijuni misli odvode ga na drugu stranu. Djetinjstvo s bolnim uspomenama i majkom koja zalazi nacistima, slučajna smrt jednog židovskog dječaka koji ga u školi stalno zadirkuje, ludi očev bijes koji je ostao bez palca krivnjom istog tog strica koji mu sada obećava nasljedstvo, diskriminacijom prekinuta osobna sveučilišna karijera, topla uspomena na suprugu čiji odlazak naglašava svu onu ljubav koju nije umio izraziti. Jergović oko svoga protagoniste stvara vitalan i uznemirujući svijet u kojem dramaturška napetost izbija u različitim oblicima boli: dijalog u bolnici između majke oboljele od alzheimera koja nije u stanju prepoznati sina a uvjerena da ga je abortirala; imaginarni dvoboj dječaka koji igra tenis protiv zida jedne zgrade i dok ga cijeli kvart promatra sa balkona odlučuje se da pobjeđuje protivnik, taj zid, «jer nema žrtve bez poraza», te se udaljava s rukama na licu, zacijelo stvarno plačući. Prizori su to uznemirujući, gdje se miješaju gorčina i nemoć.
Odsutni život
Na svom putovanju profesor Adum prolazi nečim što je već bivša Jugoslavija, nedovršeni puzzle geopolitičkih i vjerskih granica, otupjeli teritorij s mjestašcima i gradovima koji pale sjećanja da se u pameti složi – Titov socijalizam, lomljenje vremena nakon zida, etnički ratovi, američka intervencija i ona UN-a.
Napor putovanja prisiljava ga odvagivati vlastitu nespretnost, beznačajnost tamna života, rezignaciju pred neugodnim prizorima (kolona blindiranih američkih automobila mogla bi mu u prolazu uništiti cijelu stranu Volva) a nadasve na koži osjeća neprihvatljivo stanje tuđinca, stranca u mjestima koja nastavaju njegove uspomene. Po sporednim putevima i na autocesti – «toj dugoj i ravnoj stazi na čijim je marginama život odsutan» – Adum susreće likove koji ga dovode u krizu. Kao da minirana područja, spektralna brda, zaboravljena groblja, one «lansirane bijele olovke minareta» ili reklame na ćirilici, kao da sve to nije dovoljno da se uspostavi kontakt sa stvarnošću. Svako se zaustavljanje na taj način pretvara u objavu «da se ne zaboravi», kao što je zapisano na majici jedne djevojke koja prodaje CD i DVD na sklepanom kiosku, na rubu te ceste: «da se ne zaboravi». Ali što se to ne bi smjelo zaboraviti kad se ne uspijeva izbrisati ni ono čega se ne bi htjelo sjećati?
Koja Domovina, koji Čovjek?
Osobe koje susreće (sobarica, taksist, policajac, recepcioner) pokušavaju svrstati ga, prepoznati, smjestiti u ovu ili onu etničku skupinu, istrgnuti mu izjavu kulturološke pripadnosti, polazeći od automobilskih tablica ili od naglaska. Kad mu torbar Srbin kaže: «Evo, ja vam poklanjam disk, od srca je, ponesite ga sa sobom u Zagreb, i nemojte se sramiti onoga što jeste. Najgore je kada se čovjek srami jer je to što jest», Adum odgovara: «Nisam ja to» (str. 119). Zbroj tih mnogobrojnih negacija ne čini drugo do zgušnjava njegov identitet, pretvarajući ga u nelagodu i neumjesne reakcije. To profesorovo putovanje postaje oscilacija nečega što bi moglo biti Weltanschauung koji nastoji osloboditi se ideoloških modela sve do časa kada o sebi kaže da je, istina, čovjek, dapače «nešto». Ali to nije dovoljno. «Svaki je čovjek još nešto. (…) Čovjek je, za razliku od knjige i kompjutora, još nešto. Što još?» (str. 112). U potrazi je za odgovorom. Veli da nije Hrvat, a naglasak mu je zagrebački, no rođen je u glavnom bosanskom gradu. Jednom riječi, odakle je stvarno? Tko je taj profesor Adum? Prenosilac koje kulture? U ovoj zemlji natopljenoj krvlju genocida, okrutnošću snajperista, zajedničkih jama-grobnica, nasiljem osloboditelja, koja je Adumova pozicija? Smiruje ga pištolj koji nosi uza se – «Ljudi su nesretni, (…) ali su i zbog svoje nesreće u stanju činiti svakojaka zla» (str. 155) – no hoće li poslužiti da ga spasi, da ga zaštiti? Možda će ga izbaviti od bijega bez kraja, od nevidljivosti? Traga li profesor povijesti Karlo Adum za sobom samim preko Domovine, ili nastoji odrediti neku džepnu domovinu, gdje odgovornost i pripadnost nisu jedno te isto? Dolazak u Sarajevo, objašnjenje onog telegrama, sudbina koja čeka njegov Volvo, objavit će, osim značenja naslova romana, smisao cijeloga postojanja.
Pjesnik, dramaturg, lingvist
Miljenko Jergović (da se bolje razumijemo godinâ kao i naši Nicolò Amaniti i Fabrizio Gatti) dospio je u Italiju zahvaljujući Einaudiju: kratko pojavljivanje u bibliotečnom nizu Coralli s Karivanima (1997.), a potom skok u katalog Scheiwiller (šest naslova od 2002.). Sada ga lansira Zandonai s tekstom objavljenim u inozmestvu 2007. godine. Jergović je završio studij filozofije i sociologije, predstavivši se kao pjesnik u 22. godini. Slijede zatim prvi romani, scenariji, suradnja u dnevnim novinama te djela prevedena na više od dvadeset jezika. Paolo Rumiz, veliki ekspert za područje Balkana, smatra ga baštinikom nobelovca Ive Andrića (beogradskoga pisca nagrađena 1961. godine). Zanimljivo da kao mjesto rođenja profesora Aduma Jergović odabire upravo mjesto rođenja «tog unjkavca» Ive Andrića. Porijeklom iz Sarajeva, danas živi u Zagrebu. Sebe smatra osobom bez državljanstva – upravo freelanderom – kao što je i njegov protagonist, pa je zbog toga izložen kritikama nacionalistâ. Uzvraća im tako što u romane ugrađuje pluralno i lingvističko bogatstvo slavenskoga područja, preko kojeg su stoljećima prelazili drugi narodi posijavši turske i germanske riječi. U tim pomiješanim i suprotstavljenim riječima raskrinkava hinjenu čistoću ljudi i porijeklo sukobâ. Lingvistički izazov na koji bez zadrške uzvaraća u Freelanderu prevoditeljica Ljiljana Avirović, docentica na sveučilištu u Trstu i teoretičarka prevođenja, autorica lijepoga pogovora kojim taj svezak završava.
Riječi kao grumenje, istinska literatura
Označiti Freelander kao roman ’on the road’ pomalo je površno. Bolje bi bilo definirati ga ’on the reading’, tj. putovanjem po čitanju, a još točnije kroz povijesno čitanje nekadašnje Jugoslavije koje se ostvaruje iskustvom protagoniste. To je straight story u kojoj Jergović razbija zemlju, ide u dubinu, ponekad s osmijehom, ponekad prokazujući užas. Govorio je i Heinrich Böll: «Ponešto se mora i slomiti, čak i zemlju treba razbiti da bi urodila plodom». U jednoj divnoj knjizi intervjua iz 1986. godine (Writers and Politics) – nešto prije pada Zida a europska geografija promijeni izgled nudeći književnosti nove granice – Susan Sontag, koja je nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu u vrijeme opsade, piše: «Smatram da je pisac čarobnjak, a od fikcije očekujem smisao magije, čuđenja. Očekujem da moj osjećaj za jezik ojača i da se moj senzibilitet modificira. Očekujem da se moja sposobnost shvaćanja proširi». U smušenoj i krhkoj geografiji Balkana Jergovićeve riječi vraćaju orijentir, mogući pravac, gotovo pa novo državljanstvo. Snagu književnosti, snagu izvrsnoga čarobnjaka.
___
1 Autor je za izdavačku kuću Arnoldo Mondadori Editore priredio sabrana djela Tiziana Terzanija
2 Stranice i citati prema izvorniku Freelander, izd. Naklada Ljevak, Zagreb 2008. – prim. prev.