Miljenko Jergović,
Freelander,
Zandonai, Rovereto 2010.
Riječ prevoditeljice
Piše: Ljiljana Avirović
Preveo Tvrtko Klarić
Jergović je vrlo obrazovan autor, dobro poznaje moderne klasike svjetske književnosti, a ipak snažno okrenut normi vlastita kreativnoga duha, svoga pripovjedačkoga limesa. Limesa sebi nametnutoga do mjere da ponekad zbunjuje književnu kritiku. Njegovo istraživanje različitih književnih žanrova, spojeno s prodornošću pogleda na vlastiti narod, nerijetko naglašeno kritičkoga, ujedno je i izazov sebi samom, a često i provokacija, kao kad u podnaslovu definira „novela“ ono što je svima pravi pravcati roman: slučaj je to s Volga, Volga ili Buick Rivera. Ili kad, polazeći od dramatičnoga događaja – umorstva cigančice Srde u Srda pjeva, u sumrak, na Duhove – uslijedi račvanje u sedam različitih priča, prividno zasebnih pripovijesti, ali u konačnici mudro povezanih u zaokružen roman.
U ta tri romana – ili “novele”, kako sam kaže – Buick Rivera, Freelander i Volga, Volga Jergović istražuje odnos čovjeka prema vlastitom automobilu, tema koju je lako definirati ali teško transformirati u romansiranu poeziju. Taj automobil i njegov vlasnik uzdižu se do simbolâ povijesnoga pamćenja nekadašnje Jugoslavije, pamćenja čiji je Jergović vjerni čuvar. Perom pisca i budnim okom istinskoga sineasta oslikava povijest, psihologiju i identitet jugoslavenskoga čovjeka. Uspjeh filmske transpozicije romana Buick Rivera,, u režiji Gorana Rušinovića – nagrađenoga na festivalima u Sarajevu i Puli – može biti, svi se tome nadamo, nagovještaj uspjeha za niz od tri predviđena filma prema istoimenim romanima iz “trilogije o automobilima”, upravo kao u ponajboljoj tradiciji velikih “modernih-klasika”.
Ovdje automobil postaje alter ego svoga vlasnika.
Da je tkogod sreo Hasana Hajdura, junaka u romanu Buick Rivera, u Toeldu, Oregon, toga proljeća koje je kasnilo propupati, kada naokolo nije bilo nikoga, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj čovjek svog srebrnog Buicka Riveru, prva serija iz 1963,voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rođenjem nije iz Oregona; vidio bi i upoznao čovjeka iskorijenjena iz njegove Bosne, s prtljagom prepunom nostalgije, zajedno s njegovim sunarodnjakom Vukom Šalipurom. Hasan i Vuko: sinovi iste zemlje, tek jedan musliman a drugi pravoslavac. Taj sugestivni susret različitih sudbina i imena ujedno je odgovor na pitanje koje tišti Jergovića novinara: zašto se vjeruje više onome tko priča bajke (Vuko) nego onome tko očajnički živi vlastitu iskorijenjenost (Hasan) a osjeća iskrenu ljubav prema izgubljenoj Domovini? Stara “američka dama”, model iz 1963., je simbol, ili metafora, Hasanova duha, njegova tragičnog siromaštva i njegove želje da se vrati kući. Iza maske tih dvojice minornih junaka glas je pisca koji se neprestance pita što je istina a što laž. Istina i laž, maestralno utjelovljene u dvojici protagonista, navode čitatelja na razmišljanje o njihovoj univerzalnosti, o njihovim neprijepornim kraljevskim ulogama u ovom našem svijetu.
Vologa, Volga je posljednji roman u sagi o čovjeku i njegovu automobilu. Naslov priziva u sjećanje glasoviti sovjetski automobil, san dohvatljiv samo malobrojnim odabranima i strogo vjernima režimskome pravovjerju, a istodobno i pjesmu o rijeci Volgi, dobro znanoj i na zapadu. Upućuje na vrijeme socijalizma sovjetskoga pečata, pa je i simbol, možda, komunizma koji se nikada nije ostvario, ni u Sovjetskom Savezu a ni u pograničnim zemljama, naročito ne na političkoj razini. Upućuje na vrijeme u kojem pukovnik jugoslavenske vojske, stanoviti Uzelac, Srbin i vlasnik te Volge, odluči prodati Dželalu Pljevljaku, Bosancu a k tome još i muslimanu vjerniku, objašnjavajući razloge zašto je odlučio rastati se od tako žuđena dragulja a u isto vrijeme modela vjernosti ideji socijalizma, koju je nakon glasovita Titova niet Staljinu spopala kriza. Poraz ili oslobođenje? Kupac će koristiti crnu Volgu gotovo isključivo da prevali tih sto i šesnaest kilometara između Splita i Livna, kamo odlazi svakoga petka u džamiju na tjednu molitvu.
Još jedno sučeljavanje dvojice glasovitih likova, još jedno istraživanje o svakodnevnome životu u toj tako kompliciranoj zemlji koja se zvala Jugoslavija.
U Freelanderu, drugom djelu po redu pojavljivanja u toj trilogiji, protagonist je stari nastavnik iz Zagreba, koji je kao dijete morao napustiti rodno Sarajevo, kamo će se vratiti kad mu je za leđima skoro cijeli život. „Freelander“ je u stvari on, čovjek bez domovine, netko tko je ni odavde ni odande, netko tko je iskorijenjen, o kome funkcioneri filijale jedne švicarske banke u Austriji nisu u stanju ustanoviti čak ni porijeklo, on je Niemand, netko-nitko. „Domovina je“, veli Jergović u razgovoru od prije više godina, „nešto prilično nečasno i vrlo okrutno“.
U slučaju romana Freelander, Karlo Adum je upravo taj komu je uskraćeno to nečasno i okrutno, upravo Freelander. Ali Freelander je i ime automobila. Trostruki odnos Freelander-Karlo Adum-Volvo uzdiže se do alegorije protagonistovih muka. Profesor Adum posjeduje Volvo, znak blagostanja dosegnutoga u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošloga stoljeća, stabilnosti i kvalitete života, kojih se on, dobričina s ljevice i nastavnik povijesti u srednjoj školi, ni u kom slučaju ne namjerava odreći. Ali u tom dosegnutom blagostanju nešto škripi. Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su godine dosegnutih izvjesnosti i neizvjesnosti iza ugla. Sada su nam te neizvjesnosti pred očima.
U tajnovitu telegramu pristiglu iz Sarajeva, gdje se Karlo ne pojavljuje skoro već pedeset godina, javljaju mu da bi mogao postati nasljednik omražena strica, očeva brata. Taj telegram postaje polazište duga protagonistovog ispita savjesti, potiče ga da krene na put, ali je to istodobno i uzrok njegovoga kraja.
Osim što je vješt pripovjedač, u ovoj i svim drugim svojim knjigama, Jergović je i profinjen kritičar, sociolog i lingvist. Prilično rugalački izjavljuje, primjerice, da je svoj roman Ruta Tannenabaum napisao na bosanskome, hrvatskome, srpskome i crnogorskome. Istina je, njegov leksički odabir često se oslanja na suptilnu značenjsku razliku između riječi jezika koji se nekoć zvao “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”; srpski izraz krst i onaj u hrvatskom križ razlikuju se grafijom i izgovorom, ali i jedan i drugi znače “križ”. To leksičko bogatstvo pisac vješto koristi u stvaranju likova različitih narodnosti i vjerâ, stilom i pripovjedačkim postupkom nikada lišenih istančane ironije. Igra lingvističkih razlika nastavlja se i u duboko promišljenu odabiru imenâ.
Istom pažnjom prema svemu što je neobjavljeno a istodobno je podložno bizarnim tokovima i utocima povijesti, ne samo na lingvističkoj razini, već i na onoj kulturalnoj, u Freelanderu autor se zabavlja istraživati pojavu zbog čega današnja mladež, rođena devedesetih godina prošloga stoljeća, zahiri slušajući novu narodnu glazbu, hrvatsku i srpsku, te odlazeći u lokale gdje odjekuju samo melodije takozvanoga “turbo-folka”. Na pitanje neizbježnoga novinara o razlozima te pojave, mladi lakonski odgovaraju: jer se zabavljamo. To je cool.
Karlo Adum već ostario, razumije mladež, njihov ukus, njihove nakane, ali mu je teško shvatiti zašto je njegov život bio ono što on nikada ne bi želio da bude, zašto se osjeća promašenim. Krivi su, kao i uvijek, otac i majka, okrutna Historija, Historija o kojoj on, usprkos svemu, predavao u školi.
Freelander – Karlo Adum – Volvo
Miljenko Jergović,
Freelander,
Zandonai, Rovereto 2010.
Riječ prevoditeljice
Piše: Ljiljana Avirović
Preveo Tvrtko Klarić
Jergović je vrlo obrazovan autor, dobro poznaje moderne klasike svjetske književnosti, a ipak snažno okrenut normi vlastita kreativnoga duha, svoga pripovjedačkoga limesa. Limesa sebi nametnutoga do mjere da ponekad zbunjuje književnu kritiku. Njegovo istraživanje različitih književnih žanrova, spojeno s prodornošću pogleda na vlastiti narod, nerijetko naglašeno kritičkoga, ujedno je i izazov sebi samom, a često i provokacija, kao kad u podnaslovu definira „novela“ ono što je svima pravi pravcati roman: slučaj je to s Volga, Volga ili Buick Rivera. Ili kad, polazeći od dramatičnoga događaja – umorstva cigančice Srde u Srda pjeva, u sumrak, na Duhove – uslijedi račvanje u sedam različitih priča, prividno zasebnih pripovijesti, ali u konačnici mudro povezanih u zaokružen roman.
U ta tri romana – ili “novele”, kako sam kaže – Buick Rivera, Freelander i Volga, Volga Jergović istražuje odnos čovjeka prema vlastitom automobilu, tema koju je lako definirati ali teško transformirati u romansiranu poeziju. Taj automobil i njegov vlasnik uzdižu se do simbolâ povijesnoga pamćenja nekadašnje Jugoslavije, pamćenja čiji je Jergović vjerni čuvar. Perom pisca i budnim okom istinskoga sineasta oslikava povijest, psihologiju i identitet jugoslavenskoga čovjeka. Uspjeh filmske transpozicije romana Buick Rivera,, u režiji Gorana Rušinovića – nagrađenoga na festivalima u Sarajevu i Puli – može biti, svi se tome nadamo, nagovještaj uspjeha za niz od tri predviđena filma prema istoimenim romanima iz “trilogije o automobilima”, upravo kao u ponajboljoj tradiciji velikih “modernih-klasika”.
Ovdje automobil postaje alter ego svoga vlasnika.
Da je tkogod sreo Hasana Hajdura, junaka u romanu Buick Rivera, u Toeldu, Oregon, toga proljeća koje je kasnilo propupati, kada naokolo nije bilo nikoga, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj čovjek svog srebrnog Buicka Riveru, prva serija iz 1963,voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rođenjem nije iz Oregona; vidio bi i upoznao čovjeka iskorijenjena iz njegove Bosne, s prtljagom prepunom nostalgije, zajedno s njegovim sunarodnjakom Vukom Šalipurom. Hasan i Vuko: sinovi iste zemlje, tek jedan musliman a drugi pravoslavac. Taj sugestivni susret različitih sudbina i imena ujedno je odgovor na pitanje koje tišti Jergovića novinara: zašto se vjeruje više onome tko priča bajke (Vuko) nego onome tko očajnički živi vlastitu iskorijenjenost (Hasan) a osjeća iskrenu ljubav prema izgubljenoj Domovini? Stara “američka dama”, model iz 1963., je simbol, ili metafora, Hasanova duha, njegova tragičnog siromaštva i njegove želje da se vrati kući. Iza maske tih dvojice minornih junaka glas je pisca koji se neprestance pita što je istina a što laž. Istina i laž, maestralno utjelovljene u dvojici protagonista, navode čitatelja na razmišljanje o njihovoj univerzalnosti, o njihovim neprijepornim kraljevskim ulogama u ovom našem svijetu.
Vologa, Volga je posljednji roman u sagi o čovjeku i njegovu automobilu. Naslov priziva u sjećanje glasoviti sovjetski automobil, san dohvatljiv samo malobrojnim odabranima i strogo vjernima režimskome pravovjerju, a istodobno i pjesmu o rijeci Volgi, dobro znanoj i na zapadu. Upućuje na vrijeme socijalizma sovjetskoga pečata, pa je i simbol, možda, komunizma koji se nikada nije ostvario, ni u Sovjetskom Savezu a ni u pograničnim zemljama, naročito ne na političkoj razini. Upućuje na vrijeme u kojem pukovnik jugoslavenske vojske, stanoviti Uzelac, Srbin i vlasnik te Volge, odluči prodati Dželalu Pljevljaku, Bosancu a k tome još i muslimanu vjerniku, objašnjavajući razloge zašto je odlučio rastati se od tako žuđena dragulja a u isto vrijeme modela vjernosti ideji socijalizma, koju je nakon glasovita Titova niet Staljinu spopala kriza. Poraz ili oslobođenje? Kupac će koristiti crnu Volgu gotovo isključivo da prevali tih sto i šesnaest kilometara između Splita i Livna, kamo odlazi svakoga petka u džamiju na tjednu molitvu.
Još jedno sučeljavanje dvojice glasovitih likova, još jedno istraživanje o svakodnevnome životu u toj tako kompliciranoj zemlji koja se zvala Jugoslavija.
U Freelanderu, drugom djelu po redu pojavljivanja u toj trilogiji, protagonist je stari nastavnik iz Zagreba, koji je kao dijete morao napustiti rodno Sarajevo, kamo će se vratiti kad mu je za leđima skoro cijeli život. „Freelander“ je u stvari on, čovjek bez domovine, netko tko je ni odavde ni odande, netko tko je iskorijenjen, o kome funkcioneri filijale jedne švicarske banke u Austriji nisu u stanju ustanoviti čak ni porijeklo, on je Niemand, netko-nitko. „Domovina je“, veli Jergović u razgovoru od prije više godina, „nešto prilično nečasno i vrlo okrutno“.
U slučaju romana Freelander, Karlo Adum je upravo taj komu je uskraćeno to nečasno i okrutno, upravo Freelander. Ali Freelander je i ime automobila. Trostruki odnos Freelander-Karlo Adum-Volvo uzdiže se do alegorije protagonistovih muka. Profesor Adum posjeduje Volvo, znak blagostanja dosegnutoga u Jugoslaviji sedamdesetih godina prošloga stoljeća, stabilnosti i kvalitete života, kojih se on, dobričina s ljevice i nastavnik povijesti u srednjoj školi, ni u kom slučaju ne namjerava odreći. Ali u tom dosegnutom blagostanju nešto škripi. Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su godine dosegnutih izvjesnosti i neizvjesnosti iza ugla. Sada su nam te neizvjesnosti pred očima.
U tajnovitu telegramu pristiglu iz Sarajeva, gdje se Karlo ne pojavljuje skoro već pedeset godina, javljaju mu da bi mogao postati nasljednik omražena strica, očeva brata. Taj telegram postaje polazište duga protagonistovog ispita savjesti, potiče ga da krene na put, ali je to istodobno i uzrok njegovoga kraja.
Osim što je vješt pripovjedač, u ovoj i svim drugim svojim knjigama, Jergović je i profinjen kritičar, sociolog i lingvist. Prilično rugalački izjavljuje, primjerice, da je svoj roman Ruta Tannenabaum napisao na bosanskome, hrvatskome, srpskome i crnogorskome. Istina je, njegov leksički odabir često se oslanja na suptilnu značenjsku razliku između riječi jezika koji se nekoć zvao “srpskohrvatski” ili “hrvatskosrpski”; srpski izraz krst i onaj u hrvatskom križ razlikuju se grafijom i izgovorom, ali i jedan i drugi znače “križ”. To leksičko bogatstvo pisac vješto koristi u stvaranju likova različitih narodnosti i vjerâ, stilom i pripovjedačkim postupkom nikada lišenih istančane ironije. Igra lingvističkih razlika nastavlja se i u duboko promišljenu odabiru imenâ.
Istom pažnjom prema svemu što je neobjavljeno a istodobno je podložno bizarnim tokovima i utocima povijesti, ne samo na lingvističkoj razini, već i na onoj kulturalnoj, u Freelanderu autor se zabavlja istraživati pojavu zbog čega današnja mladež, rođena devedesetih godina prošloga stoljeća, zahiri slušajući novu narodnu glazbu, hrvatsku i srpsku, te odlazeći u lokale gdje odjekuju samo melodije takozvanoga “turbo-folka”. Na pitanje neizbježnoga novinara o razlozima te pojave, mladi lakonski odgovaraju: jer se zabavljamo. To je cool.
Karlo Adum već ostario, razumije mladež, njihov ukus, njihove nakane, ali mu je teško shvatiti zašto je njegov život bio ono što on nikada ne bi želio da bude, zašto se osjeća promašenim. Krivi su, kao i uvijek, otac i majka, okrutna Historija, Historija o kojoj on, usprkos svemu, predavao u školi.