Umro je djedica Kott i mi smo jako tužni. Znali smo da će se to jednom dogoditi i plakali smo još dok je bio živ, čitajući Bajke za Lidusju, zapravo onu u kojoj unučica odlazi u Nebo, da joj vrati djedicu jer nije bajku ispričao do kraja. “Neka ta djevojčica povede svoga Djedicu, jer će mi inače stvoriti tu strašan nered”, rekao je Bog. “Moja kćerkica može čak i svoga Djedicu dovesti s neba ne bi li joj ispričao svršetak bajke”, pohvalila se mama i povela je Lidusju zajedno s njenim Djedicom u park. A sada je i tome došao kraj. Jan Kott više neće ispričati bajku, napisati rečenicu i misliti umjesto nas o svijetu koji je u takvome neredu da ga više ništa osim riječi ne može pričinjati urednim. A Bog? Niti on. Djedica Kott bio je ateist.
U knjižnicama koje su se početkom osamdesetih slagale u našim glavama, dok se mimo škole i živih učitelja rađalo neko znanje, na jedno pitanje, u školskome svijetu punom prijekora, nije bilo odgovora. Zašto su toliki mudri tekstovi, koji uče o smislu stvari i zbivanja i tumače priče kojima, dok ih čitamo, i ne trebaju tumači, napisani tako loše? Osim što su bili jako pametni, pa ih uglavnom nismo razumjeli, remetili su nam ritam disanja, kao da su bili pisani za ljude koji uopće ne dišu dok čitaju. Tih godina smo se razišli: jedni su, pomireni s nečitljivim tekstovima, postali lovci na interpretacije koje što su zakučastije i nerazumljivije od izvornika, to im je veća teorijska vrijednost, a drugi su, pomireni sa svojom lijenošću i glupošću, odustali od usluge koju nude teško razumljive knjige. Onoliko je mučnije pisati ne služeći se strojem za proizvodnju teorije i teorijske magle, koliko je ugodnije čitati jasne i dišuće tekstove, ispunjene prozračnom mudrosti. Jan Kott nas je, u najvažnijim godinama naših života, s knjigama Jedenje bogova i Shakespeare naš suvremenik, uvjeravao da drugi izbor i nije tako loš i da se nemamo razloga sramiti mudrosti koju ne razumijemo, ako se mudraci već nisu posramili kad nisu znali lijepo pisati. Između teorije ili filozofije i lijepe književnosti u pitanjima stila se ne bi smjela praviti razlika, kao što i svako uputstvo za upotrebu mora biti dobro napisano. Samo u komediji i špijunaži jezik služi zbunjivanju.
Shakespeare naš suvremenik bio je i uputstvo i tumač. Mogao se čitati, a da se prethodno nije znala nijedna Shakespeareova riječ, jednako kao i kad si pročitao baš sve riječi. U oba slučaja Kottova knjiga bila je jednako uzbudljiva, napeta, zabavna i mudra. Takav detektivski uvid u književno djelo i u bit kazališta trebao je promijeniti Svijet, ali je tek na neko vrijeme, a bilo je to prije naših osamdesetih, promijenio Shakespearea. U dugim sezonama političkih i ideoloških aktualizacija i osuvremenjavanja stvaran je modni kottizam, koji s Janom Kottom više nije imao veze. Svaka aktualizacija bi trebala imati unutrašnji smisao i vanjske razloge, kao što bi počinitelj morao biti svjestan da su i svijet i djelo raznovrsniji i šareniji od njegovog postupka. Ali to je već nešto što se Kotta nije ticalo. Zanimljivije je zašto njegov stil nije izmijenio književnoteorijski svijet na način na koji su njegove ideje mijenjale i kazalište i interpretaciju kazališnih tekstova. Odgovor je, čini mi se, jednostavan i skoro banalan. Jan Kott bio je prije svega drugog genijalan pisac, kakvih u našem stoljeću nije puno, ali su se svi odreda bavili ovakvom ili onakvom fikcijom, a teorija i interpretacija zanimale su ih tek usputno, često i zato da se prave pametnim. Jan Kott nije se pravio pametnim, niti bi mogao. Bilo bi to kao da se more pravi plavim.
Rodio se u Varšavi 27. listopada 1914., napisao je dvije knjige nadrealističke poezije i rano se ponio za idejama komunizma. Odlazio je u Pariz, družio se s trockistima, pa oduševljavao Jacquesom Maritainom, kombinirao sve i svašta i bio neobično živahan u vrijeme kada su se ljudi uglavnom postrojavali unutar ideologija, svjetonazora i umjetničkih pravaca, da bi tek kad postanu pokajnici izašli van. Jan Kott nikada neće biti pokajnik. Mijenjat će se u skladu s vlastitim životom i često citiranom maksimom da “iskustvo stiže kada se dokopa kože”. Za rata bio je vojnik, bjegunac i komunist. Vidio je Poljsku kako se gasi, Varšavu od koje nije ostalo ništa i geto u kojem je prožderan jedan narod. Prošao je isti put kao Jan Karski, pravednik od čijeg je svjedočanstva nastala povijest, i uvijek bi nekim slučajem izvukao živu glavu. U Prilogu biografiji, izvorno objavljenom u Londonu 1990., Jan Kott sebe ne predstavlja ni kao heroja, ni kao tronutog svjedoka. Više mu je stalo do humornih detalja, poput onoga kako su ga crvenoarmejci skinuli s vješala, da bi potom s užetom oko vrata zajedno s njima pio votku ili kako je u koncentracijskome logoru Majdanek izvukao živu glavu jer su vjerovali da je ginekolog. Poslije rata se, bez velikih gesta, odrekao Partije, nakon što se Partija odrekla Lukacsa i prihvatila Ždanova i načelo estetskoga monizma. Tako je i počeo pisati svoje veliko djelo, u formi kazališne kritike, feljtona i eseja. Umjesto da se posluži govorom metafore ili ezopovskim jezikom, Kott je za olovnih godina pisao golu istinu, ali o kazalištu, koje je predstavio kao ogledalo života. Njegova teorija je, u najčistijem smislu, nastala kao spoj sudbine i osobnoga karaktera. 1964. godine potpisao je Pismo 34, jednu od dosta tipičnih disidentskih deklaracija zemalja sovjetskog lagera, da bi dvije godine kasnije otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je, s prekidima, živio sve do kraja. Ali niti je bio profesionalni disident i aktivist antisovjetskog bloka, niti je postao šareni svjetlucavi neon na moralnoj tvrđavi antikomunističkoga svijeta. Preživio je pet infarkta, a nakon drugoga, u Beogradu, prošao je kroz kliničku smrt. Bajka o Lidusjinom odlasku u Nebo možda govori o tome. Prilog biografiji završava poglavljem o infarktima i rečenicom: “«Nije tako strašno da se umre od infarkta.” Nije, međutim, rekao da nije strašno umrijeti.
Na isti način dosljedno je tumačio i stvarnost i teatar. Nikada neopredijeljen, ali još manje zadrt, o stvarima je govorio onako kako jest ili se njemu čini da jest, pokazujući dragocjenu sposobnost da o Shakespeareu govori njim samim, ali iz sebe i vlastite sudbine. Nije se odrekao marksizma, pa čak ni njegove primjene u stvarnosti, jer iz odricanja ne nastaju znanja, nego dogme. Zato i jesu stranice iz Priloga biografiji, posvećene staljinizmu i pedesetim godinama u Poljskoj, uvjerljive i autentične. Nisu pisane zato što je Jan Kott to morao, nego zato što je znao, za razliku od pokajnika koji često ništa ne znaju osim da se moraju pokajati. Iz zabluda se, ipak, izlazi samo na jedan izlaz, a iza njega su opet zablude. Izlazi se, naravno, kada kuća gori, a da nije izgorjela naknadni antikomunisti ostali bi staljinisti. Onaj tko je pristao živjeti bez zabluda, što je vrlo nekomforno i podrazumijeva mogućnost da ćeš, samo ako budeš imao sreće, piti votku s užem oko vrata, nikada ih nije ni imao. Takva odluka se, i u slučaju Jana Kotta i u većini drugih slučajeva, više tiče stila i karaktera, nego mudrosti i inteligencije. Krivo bi bilo pomisliti da samo pametni ljudi nikada nisu postali staljinisti.
Ali, kako lako kliznusmo po glatkim riječima, od kakvih živi naše vrijeme, a nemaju milosti za jedine stvarno važne činjenice života, za ono što se neki dan dogodilo u Santa Monici, u Kaliforniji. Zbilja nam je umro djedica Kott i sretni neka su oni koji ne znaju koliko je to strašno. Ako ga do danas niste čitali, bolje i nemojte, jer bi vas moglo rastužiti što više nije živ. Osim ako vam je petnaest-šesnaest godina i ako vas muče rečenice koje nisu pisane tako da se uz njih normalno diše. Ako ste od takvih, morate čitati Jana Kotta. Barem pogovor Bajki za Lidusju: “Moja unučica ima tri godine. Hoće da joj stalno pričam bajku o Crvenkapici i zločestom vuku. Jučer mi je prišla: – Ja ću biti Crvenkapica, a ti ćeš biti zločesti vuk. Moraš napraviti u, uu, u! Najprije tiho, a onda glasno. – Unučica se onda rasplakala i pobjegla. Do večeri me nije htjela vidjeti. Povjerovala je da je Crvenkapica i da je vuk hoće pojesti. Ali sljedećeg jutra došla je k meni da bi se opet igrala Crvenkapice i vuka: – Ali bit ćeš maleni vuk – i pokazala je rukom na svoja koljena. – I moraš praviti uuu jako tiho. – Moja trogodišnja unučica otkrila je tajnu kazališta.»
Kada se ugase svjetla u kazalištu i kada se upale u kinu, ne ostaje ništa. Ako, ipak, nešto postoji, tada je to iza naših očiju, tamo gdje je pospremljen raj i u njemu jedini ljudski osjećaj koji ne postoji niukakvom paklu, premda nema nikakve veze s radošću koja bi trebala vladati rajem. Taj osjećaj je tuga. Ovaj put za djedicom Kottom.
Djedica Kott
Na Badnjak 2001.
Umro je djedica Kott i mi smo jako tužni. Znali smo da će se to jednom dogoditi i plakali smo još dok je bio živ, čitajući Bajke za Lidusju, zapravo onu u kojoj unučica odlazi u Nebo, da joj vrati djedicu jer nije bajku ispričao do kraja. “Neka ta djevojčica povede svoga Djedicu, jer će mi inače stvoriti tu strašan nered”, rekao je Bog. “Moja kćerkica može čak i svoga Djedicu dovesti s neba ne bi li joj ispričao svršetak bajke”, pohvalila se mama i povela je Lidusju zajedno s njenim Djedicom u park. A sada je i tome došao kraj. Jan Kott više neće ispričati bajku, napisati rečenicu i misliti umjesto nas o svijetu koji je u takvome neredu da ga više ništa osim riječi ne može pričinjati urednim. A Bog? Niti on. Djedica Kott bio je ateist.
U knjižnicama koje su se početkom osamdesetih slagale u našim glavama, dok se mimo škole i živih učitelja rađalo neko znanje, na jedno pitanje, u školskome svijetu punom prijekora, nije bilo odgovora. Zašto su toliki mudri tekstovi, koji uče o smislu stvari i zbivanja i tumače priče kojima, dok ih čitamo, i ne trebaju tumači, napisani tako loše? Osim što su bili jako pametni, pa ih uglavnom nismo razumjeli, remetili su nam ritam disanja, kao da su bili pisani za ljude koji uopće ne dišu dok čitaju. Tih godina smo se razišli: jedni su, pomireni s nečitljivim tekstovima, postali lovci na interpretacije koje što su zakučastije i nerazumljivije od izvornika, to im je veća teorijska vrijednost, a drugi su, pomireni sa svojom lijenošću i glupošću, odustali od usluge koju nude teško razumljive knjige. Onoliko je mučnije pisati ne služeći se strojem za proizvodnju teorije i teorijske magle, koliko je ugodnije čitati jasne i dišuće tekstove, ispunjene prozračnom mudrosti. Jan Kott nas je, u najvažnijim godinama naših života, s knjigama Jedenje bogova i Shakespeare naš suvremenik, uvjeravao da drugi izbor i nije tako loš i da se nemamo razloga sramiti mudrosti koju ne razumijemo, ako se mudraci već nisu posramili kad nisu znali lijepo pisati. Između teorije ili filozofije i lijepe književnosti u pitanjima stila se ne bi smjela praviti razlika, kao što i svako uputstvo za upotrebu mora biti dobro napisano. Samo u komediji i špijunaži jezik služi zbunjivanju.
Shakespeare naš suvremenik bio je i uputstvo i tumač. Mogao se čitati, a da se prethodno nije znala nijedna Shakespeareova riječ, jednako kao i kad si pročitao baš sve riječi. U oba slučaja Kottova knjiga bila je jednako uzbudljiva, napeta, zabavna i mudra. Takav detektivski uvid u književno djelo i u bit kazališta trebao je promijeniti Svijet, ali je tek na neko vrijeme, a bilo je to prije naših osamdesetih, promijenio Shakespearea. U dugim sezonama političkih i ideoloških aktualizacija i osuvremenjavanja stvaran je modni kottizam, koji s Janom Kottom više nije imao veze. Svaka aktualizacija bi trebala imati unutrašnji smisao i vanjske razloge, kao što bi počinitelj morao biti svjestan da su i svijet i djelo raznovrsniji i šareniji od njegovog postupka. Ali to je već nešto što se Kotta nije ticalo. Zanimljivije je zašto njegov stil nije izmijenio književnoteorijski svijet na način na koji su njegove ideje mijenjale i kazalište i interpretaciju kazališnih tekstova. Odgovor je, čini mi se, jednostavan i skoro banalan. Jan Kott bio je prije svega drugog genijalan pisac, kakvih u našem stoljeću nije puno, ali su se svi odreda bavili ovakvom ili onakvom fikcijom, a teorija i interpretacija zanimale su ih tek usputno, često i zato da se prave pametnim. Jan Kott nije se pravio pametnim, niti bi mogao. Bilo bi to kao da se more pravi plavim.
Rodio se u Varšavi 27. listopada 1914., napisao je dvije knjige nadrealističke poezije i rano se ponio za idejama komunizma. Odlazio je u Pariz, družio se s trockistima, pa oduševljavao Jacquesom Maritainom, kombinirao sve i svašta i bio neobično živahan u vrijeme kada su se ljudi uglavnom postrojavali unutar ideologija, svjetonazora i umjetničkih pravaca, da bi tek kad postanu pokajnici izašli van. Jan Kott nikada neće biti pokajnik. Mijenjat će se u skladu s vlastitim životom i često citiranom maksimom da “iskustvo stiže kada se dokopa kože”. Za rata bio je vojnik, bjegunac i komunist. Vidio je Poljsku kako se gasi, Varšavu od koje nije ostalo ništa i geto u kojem je prožderan jedan narod. Prošao je isti put kao Jan Karski, pravednik od čijeg je svjedočanstva nastala povijest, i uvijek bi nekim slučajem izvukao živu glavu. U Prilogu biografiji, izvorno objavljenom u Londonu 1990., Jan Kott sebe ne predstavlja ni kao heroja, ni kao tronutog svjedoka. Više mu je stalo do humornih detalja, poput onoga kako su ga crvenoarmejci skinuli s vješala, da bi potom s užetom oko vrata zajedno s njima pio votku ili kako je u koncentracijskome logoru Majdanek izvukao živu glavu jer su vjerovali da je ginekolog. Poslije rata se, bez velikih gesta, odrekao Partije, nakon što se Partija odrekla Lukacsa i prihvatila Ždanova i načelo estetskoga monizma. Tako je i počeo pisati svoje veliko djelo, u formi kazališne kritike, feljtona i eseja. Umjesto da se posluži govorom metafore ili ezopovskim jezikom, Kott je za olovnih godina pisao golu istinu, ali o kazalištu, koje je predstavio kao ogledalo života. Njegova teorija je, u najčistijem smislu, nastala kao spoj sudbine i osobnoga karaktera. 1964. godine potpisao je Pismo 34, jednu od dosta tipičnih disidentskih deklaracija zemalja sovjetskog lagera, da bi dvije godine kasnije otišao u Sjedinjene Američke Države, gdje je, s prekidima, živio sve do kraja. Ali niti je bio profesionalni disident i aktivist antisovjetskog bloka, niti je postao šareni svjetlucavi neon na moralnoj tvrđavi antikomunističkoga svijeta. Preživio je pet infarkta, a nakon drugoga, u Beogradu, prošao je kroz kliničku smrt. Bajka o Lidusjinom odlasku u Nebo možda govori o tome. Prilog biografiji završava poglavljem o infarktima i rečenicom: “«Nije tako strašno da se umre od infarkta.” Nije, međutim, rekao da nije strašno umrijeti.
Na isti način dosljedno je tumačio i stvarnost i teatar. Nikada neopredijeljen, ali još manje zadrt, o stvarima je govorio onako kako jest ili se njemu čini da jest, pokazujući dragocjenu sposobnost da o Shakespeareu govori njim samim, ali iz sebe i vlastite sudbine. Nije se odrekao marksizma, pa čak ni njegove primjene u stvarnosti, jer iz odricanja ne nastaju znanja, nego dogme. Zato i jesu stranice iz Priloga biografiji, posvećene staljinizmu i pedesetim godinama u Poljskoj, uvjerljive i autentične. Nisu pisane zato što je Jan Kott to morao, nego zato što je znao, za razliku od pokajnika koji često ništa ne znaju osim da se moraju pokajati. Iz zabluda se, ipak, izlazi samo na jedan izlaz, a iza njega su opet zablude. Izlazi se, naravno, kada kuća gori, a da nije izgorjela naknadni antikomunisti ostali bi staljinisti. Onaj tko je pristao živjeti bez zabluda, što je vrlo nekomforno i podrazumijeva mogućnost da ćeš, samo ako budeš imao sreće, piti votku s užem oko vrata, nikada ih nije ni imao. Takva odluka se, i u slučaju Jana Kotta i u većini drugih slučajeva, više tiče stila i karaktera, nego mudrosti i inteligencije. Krivo bi bilo pomisliti da samo pametni ljudi nikada nisu postali staljinisti.
Ali, kako lako kliznusmo po glatkim riječima, od kakvih živi naše vrijeme, a nemaju milosti za jedine stvarno važne činjenice života, za ono što se neki dan dogodilo u Santa Monici, u Kaliforniji. Zbilja nam je umro djedica Kott i sretni neka su oni koji ne znaju koliko je to strašno. Ako ga do danas niste čitali, bolje i nemojte, jer bi vas moglo rastužiti što više nije živ. Osim ako vam je petnaest-šesnaest godina i ako vas muče rečenice koje nisu pisane tako da se uz njih normalno diše. Ako ste od takvih, morate čitati Jana Kotta. Barem pogovor Bajki za Lidusju: “Moja unučica ima tri godine. Hoće da joj stalno pričam bajku o Crvenkapici i zločestom vuku. Jučer mi je prišla: – Ja ću biti Crvenkapica, a ti ćeš biti zločesti vuk. Moraš napraviti u, uu, u! Najprije tiho, a onda glasno. – Unučica se onda rasplakala i pobjegla. Do večeri me nije htjela vidjeti. Povjerovala je da je Crvenkapica i da je vuk hoće pojesti. Ali sljedećeg jutra došla je k meni da bi se opet igrala Crvenkapice i vuka: – Ali bit ćeš maleni vuk – i pokazala je rukom na svoja koljena. – I moraš praviti uuu jako tiho. – Moja trogodišnja unučica otkrila je tajnu kazališta.»
Kada se ugase svjetla u kazalištu i kada se upale u kinu, ne ostaje ništa. Ako, ipak, nešto postoji, tada je to iza naših očiju, tamo gdje je pospremljen raj i u njemu jedini ljudski osjećaj koji ne postoji niukakvom paklu, premda nema nikakve veze s radošću koja bi trebala vladati rajem. Taj osjećaj je tuga. Ovaj put za djedicom Kottom.