Najvažnije poglavlje, tako mi se čini, u teškoj, kompliciranoj i još uvijek nepročitanoj knjizi Ulazeći u Varcar Ivana Lovrenovića nosi naslov Kuća. U kurzivom tiskanoj ritmičnoj prozi kojom će se poglavlje otvoriti govori se o pronađenome ključu, zaostavštini iza majke, koji vjerojatno i dalje pristaje u bravu na vratima, samo što mu je funkcija izgubljena. Brava je možda još uvijek na svojemu mjestu, možda su to i vrata, no nema one koja bi je otključala niti one koja bi ih otvorila. Majka je kuću napustila 1992. da se u nju više nikada ne vrati. „Osim u snovima“ otkrit će pripovjedač i time otvoriti priču o nestanku koji je istovremeno i napuštanje, odlazak, izbjeglištvo, egzil, preseljenje. Kada s uvodnoga dijela pređe na samu pripovijest o kući, pripovjedač će o sebi progovoriti u trećem licu, što je strategija koju konzekventno koristi kadgod osjeti potrebu da se otkloni od zova odveć intimnoga diskurza, da stvori distancu prema onome što pripovijeda i o čemu pripovijeda. A ponajprije se pripovijeda o djedu koji je gospodar i graditelj kuće. Dok joj se pripovjedač približava, čini to u drugome vremenu, onome koje će govoriti o prošloj slavi, zapravo o vrhuncu koji slom pronalazi i doživljava u procesima razaranja začetim u bosanskim ratovima koji ritmički smjenjuju jedan drugoga i ostavljaju iza sebe rupe – materijalne ali i one u sjećanju ili, ako baš i hoćemo, u kulturalnom pamćenju, a dovršenom u propadanju uvjetovanom napuštenošću. Njegovu vrijednost Lovrenović će podcrtati izvlačeći kuću iz upotrebnoga i utilitarističkoga svijeta i preseljavajući je na simboličku ravan. On to čini narativnim zahvatom u kojemu se od pojedinih dijelova kuće čini cjelina u kojoj oni neće funkcionirati pod svojim specifičnim imenima, već kao sfere, astralni momenti u posredovanju kozmičke istine. Ta se teza potvrđuje kada se kuća otvori prema vanjskome svijetu, kroz vrt koji je jedno „Vani“ ali je istovremeno, budući ograđen i određen funkcijama koje se odvijaju unutar njega, i „Unutra“. Bašča je mjesto na kojemu se produžuje ekonomski život kuće, na kojemu se ekonomija domaćinstva pruža prema van te tako zaokružuje samu kuću u skladnu cjelinu. U bašči se, osim toga, projicira i njezina estetska dimenzija. Tek se uz taj nadomjestak kreira savršena cjelina koju narušiti može samo nasilje implementirano izvana.
Najuzbudljivija se lektira proza Miljenka Jergovića, kako za književnu kritiku tako i za znanost o književnosti, nadaje iz usporedbi s onim što piše Ivan Lovrenović. Stoga i ovaj moj, na prvi pogled apartni, uvod u kratki prikaz Selidbe, nove Jergovićeve hibridne knjige. Njezino je ključno poglavlje Sepetarevac 23, patologija građevine. No u samoj je konstrukciji, ali i recepciji, građevine i njezinoga položaja u, prije svega materijalnom, svijetu dvojice pripovjedača upisana jedna temeljna razlika. Dok Lovrenovićeva Kuća stoji kao primjer individualnoga dostignuća koje je determinira kao pokazivanje kolektivu, društvu koje bismo veoma neprecizno mogli opisati kao patrijarhalno-kapitalističko, za što je dana individua sposobna (u trenutku je njezine gradnje to velika prednost, u kasnijem protoku povijesti prilično težak nedostatak), Jergovićeva je sušta suprotnost. Jednim svojim dijelom povijest njezina nastanka negira načelo socijalističke stambene politike, drugim ju se izvlači iz privatnih ruku, predaje obitelji koja nad njom nema pravo vlasništva, ali je ipak doživljava kao svoju. Ono što Lovrenović, preko majke i djeda, posjeduje, Jergović mora u dugome procesu aproprirati. Aproprijacija je isprva duhovna – suživljavanje s prostorom u kojem se prebiva – a potom materijalna, kasni otkup kuće, točnije stana koji se u kući nalazi, u procesu privatizacije koji je označio vrhunsku točku tranzicije.
Obitelj Rejc stan ne dobiva iz velikog kompleksa socijalističke izgradnje društvenih stanova, već on biva otkupljen od njegovog privatnog vlasnika te ga se podruštvljava i prebacuje u vlasništvo Energoinvesta. Privatni vlasnici, braća Trklja, jesu i graditelji kuće, tako da oni zauzimaju mjesto što ga u Ulazeći u Varcar ima djed. Naravno, tu dolazi do procjepa između dvaju tekstova. Kod Lovrenovića je Kuća (zato je i pišem velikim slovom) individualizirana i od samoga početka upisana u povijest obitelji. Štoviše, ona je centralna točka oko koje se ta povijest uvija i obavija. Kod Jergovića kuća je sekundarnoga karaktera. Ona je svojevrstan dobitak u čije se nastajanje ne ulaže trud. Tek mala i kratkotrajna strepnja oko toga da se ne bude prevaren i smirenje kada se u rukama drži papir čije je posjedovanje nepobitan dokaz da kuća, makar i ne bila vlasništvo, pripada obitelji – ako hoćemo na doživotno korištenje. Lovrenović slijedi djeda i njegovu samosvjesnu interpretaciju patrijarhalnog kapitalizma. Jergović je, htio to ili ne htio, dijete samoupravnoga socijalizma.
Prema tim se socijalno-ekonomskim stožerima oblikuje i strategija pripovjednoga teksta. Kuća je inicijalna točka Ulazeći u Varcar; Kuća je završna točka Selidbe. Takvo pozicioniranje slijedi logiku pripovijedanja. Ono je konstruirano oko ključnoga događaja u pripovjedačevu životu – majčine smrti – i zauzima prostor naracije obilježen dugom šutnjom, od 2012. do 2016., i iseljavanjem iz kuće, točnije obiteljskoga stana. U onoj mjeri u kojoj je Ulazeći u Varcar knjiga određena vremenom, Selidbom dominira prostor. Upravo zbog toga je i bazična narativna struktura „romana“ horizontalna. U njegovoj se kompoziciji gotovo da oćutjeti istovremenost, simultanost koja omogućuje da pojedini elementi pripovijedanja budu predočeni u paralelnome prebivanju na istome mjestu. Upravo je zbog toga njegova središnja kretnja usmjerena od mikroskopskoga ka makroskopskome, od maloga ka velikome. Tek kada ga se isprazni od materijalnosti, stan će postati sposoban za samostalno postojanje, za posjedovanje patologije, za ono što će mu, nakraju, omogućiti stjecanje vlastite priče. Ona će se kondenzirati u priču o Noni. Čak i onima koji tek djelomice poznaju Jergovićev autofikcionalni opus, poznato je da je Nona njegova konstanta. Međutim ta konstanta dosada nije dobila svoju priču. Ostala je pratiteljica svih sudionika velikoga narativa, povremeno stječući vlastiti glas da bi ga odmah potom izgubila ili da bi bio prepušten drugima: koji su izvještavali o njoj i komentirali njezine akcije koje su često znale biti generatori, tek to i ništa drugo, velikih zbivanja.
No da bi Nona zauzela centralno mjesto, koje joj i pripada, i stekla svoju priču, potrebno je povijest selidbe postupno formirati krećući se, kao što sam već nagovijestio, od mikro ka makro strukturama. Mikro su strukture, nakon kratkog uvodnog poglavlja pod imenom Putopis, u kojemu se opisuje definitivno putovanje iz Zagreba u Sarajevo, kondenzirane u najsitnijim dijelovima pokućstva koji nešto sadržavaju – ladicama. U njima se skupljaju uspomene, njih valja isprazniti želi li se doći do najdublje povijesti obitelji. Ladice su smještene u različitim komadima namještaja. Majka, kao sakupljačica svega potrebnog i nepotrebnog (i veoma često odstranjivačica onoga što se pripovjedaču čini nužnim a za nju je, iz nekog nedokučivog razloga, irelevantno) preuzima ulogu čuvarice obiteljskoga sjećanja. Pripovjedač se, odlukom da odstrani ili sačuva pojedinačne memorabilije, determinira kao njegov pročišćavač. U tomu se procesu on etablira i kao figura koja uvodi vremenski poredak u prostorni kaos što ga je iza sebe ostavila majka. Poredak će se uspostaviti tako što će pripovjedač odlučiti što je vrijedno očuvanja a što je, pak, predestinirano za bacanje pa samim tim i definitivno nestajanje. Što će se sve naći u gomili spremnoj za probiranje? Baterijska lampa, lisnica, zubna proteza, potom razglednice i dopisnice, pa bizarni objekti poput njegove pupčane vrpce (za kojom traga ali je ne nalazi; i to se zna zbiti u inventariziranju) ili sasvim prozaični poput klikera. Svaki od njih služi kao žarište iz kojega će se ispričati priča: o njihovim posjednicama ili o onima koji su s posjednicima povezani vidljivim ili nevidljivim, ali uvijek dubokim i sveprožimajućim, vezama. Te su veze osnova za isprepletanje nove priče. Sa svoje strane ona može pozvati staru, odranije poznatu, „familijarnu“, blisku čitateljstvu Jergovićevih proza. No bit će sagledana iz nove vizure, s drukčijega motrišta, prepričana „drugim riječima“ te tako očuđena a njezinu će se autori moći dodijeliti absolucija: da, Miljenko se Jergović ponavlja; ne, to ponavljanje nije disfunkcionalno, ono je u službi generiranja novog ili drukčijeg značenja koje će nam omogućiti da odranije poznato, koje nam se moglo učiniti nejasnim, iznova sagledamo; ili će omogućiti da se ono što se na prvi pogled činilo kristalno jasnim pokaže kao temeljito nejasno, da se takvim i ostavi. Jer, zašto bi se u književnosti moralo računati s jasnošću i s konzistentnošću? Ona, ipak, nije znanost da bi ispunjavala uvjete logike i povezivanja.
Ladicama slijedi novi putopis. Ovaj put riječ je o putopisu u unutarnjost, u srce pripovjedača. I to isprva ono materijalno za koje nam se veli da je potencijalno ugroženo. Ugroza je, međutim, tek povod nečemu kudikamo važnijem. Putopis kroz prostor iz prvoga dijela transformira se u putopis kroz vrijeme. Poglavlje Češagija kao da je kvintesencija cjelokupnoga vremeplova. Prije svega, u njemu je predočen još jedan predmet koji više ne postoji te je tako lišen svoje materijalne egzistencije. Češagiju je pripovjedačev djed Franjo Rejc dobio na poklon od zeta Rudolfa Štublera još prije Drugog svjetskog rata. Ona je značajno prevazišla svoju prvotnu funkciju uporabnoga predmeta i postala nositeljicom simboličke vrijednosti. Češagija je indeks Franje Rejca. Anegdotalno proizišla iz svraba leđa koji se nije dao otkloniti zbog nedostupnosti mjesta, ona postaje ishodištem samoga pripovijedanja ali i ishodištem sjećanja. To što je nestala na dugome putu od smrti svojega posjednika do nepoznate točke u neurotičnoj majčinoj potrebi za čišćenjem i pročišćavanjem čini je tužnom svjedokinjom nestanka jednoga svijeta, ali i nemogućnosti konzistentnoga, kauzalnoga i logičkoga pripovijedanja o njemu. Gubitak Češagije korespondira s gubitkom (za pripovjedača) Sarajeva koji korespondira s gubitkom (kuferaških) stanovnika koji korespondira… Čini mi se da bi se ovako mogla sklapati i sklopiti beskonačna lista, inventar unutarnjih i vanjskih gubitaka koji determiniraju ovu melankoličnu knjigu.
No nisam još ni blizu njezinoga kraja, u svojemu kritičkome filetiranju, birajući mjesta koja mi se čine najprominentnijima, pokušavam pronići do središta ovog kompleksnog štiva, pripisati mu značenje koje, možda, i nema, pazeći pri tome da ne povrijedim ono što zasigurno ima – melankoličnu patinu kojom se prevlači kako izgubljeno vrijeme tako i izgubljeni prostor. Sljedeći je prijelaz s unutarnjeg-psihološkog ka vanjskom-empirijskom načinjen u dijelu Ormari, komode, koferi. U tim se pohranilištima nalaze objekti za koje bi se teško moglo reći da su memorabilije, s izuzetkom aparata za brijanje. Mahom je riječ o dokumentima, pismima, knjigama s posvetom uz čiju pomoć pripovjedač čini sljedeći korak ka rekonstrukciji obiteljske prošlosti. Važno je da se pri tome često poziva na svoj obiteljski roman Rod pridajući na taj način Selidbi metatekstualni karakter. Prikriveni lament pripovjedača „da su mi ti dokumenti bili poznati kada sam pisao Rod“ ukazuje na potencijalnost priče koja je putem kojim je pošla, pošla zato što je njezinim sastavljanjem dobrim dijelom upravljala kontingencija. To se, pak, načelo kosi sa središnjim ciljem autobiografije koja, predočavajući nešto čim dobrim dijelom upravlja slučaj – naime ljudski život – upravo taj slučaj želi abolirati. S teorijskoga se stajališta, tada Jergovićevo autobiografsko pripovijedanje pokazuje subverzivnim, štoviše, i tu vidim i njegov najveći doprinos autobiografskome diskurzu uopće, ono subvertira sama sebe: prijašnje pripovjedno Ja povijest bi svoje obitelji predočilo drukčije da su mu, u momentu pisanja, bili dostupni stanoviti dokumenti. Budući da nisu, ta je povijest nedostatna pa je onda valja iznova zapisivati – sve do momenta u kojemu će pribavljanje novih dokumenata postati nemogućno, u kojemu će se svjedočanstva onih koji bi mogli doprinijeti točnijoj rekonstrukciji pokazati nemogućnima – jer ih više nema.
Posljednji dio Selidbe, onaj kojim sam započeo izvješće o knjizi, pod naslovom Sepetarevac 23, psihopatologija građevine upravo opisuje završetak procesa i završetak obiteljske priče. Proces se završava zato što je stan definitivno i zauvijek napušten. Priča se završava zato što više nema nikoga (ili ničega) što bi joj moglo pridati kakvu novu dimenziju. Posljednji dio Selidbe počinje poglavljem koje nosi naslov Kuća. Na prvoj se razini pripovijedanja nalazi opis kuće, ali i opis njezine izgradnje – nešto što bi se moglo obilježiti kao njezina povijest. No to je samo folija na kojoj se odvija ono što će kuću izvući iz materijalnosti i prebaciti je u spiritualnost (naravno ne religioznu), ljudi koji je nastanjuju, događaji koji im se zbivaju i, nakraju, smrti kojima podliježu. Kuća je na sebi specifičan način mjesto umiranja više nego mjesto življenja. Zanimljivo je da ni u Selidbi ni u Rodu nema njezine fotografije. Dok je kuća gospođe Heim u Ulici JNA, u kojoj se nalazio davno napušteni stan, dobio svoju sliku u Rodu, jednako kao i terasa kuće u Drveniku, stan na Sepetarevcu ostao je bez vizualnog dokaza o postojanju. Sjećanje je zabilježeno u melankoličnim riječima pripovjedača. Tako se u posljednjem dijelu knjige dolazi do konačnog utvrđivanja gubitka kao nositelja narativne strukture. On se realizira u intencionalnome opisu pojedinih dijelova stana (zanimljivo je promatrati kako se ovdje kuća retorikom litote smanjuje i prebacuje u modus vlastitoga umanjenja) koji svaki za sebe nose pripovijest o svojim stanovnicima. Hodnik je zajednički, ali njime ipak dominira majka, točnije njezina želja za neprikosnovenim vladanjem; ženska soba je mjesto prefunkcioniranja, na kojemu isprva spavaju Nono i Nona, potom podstanarke i nakraju majka; Nova soba mjesto je umiranja, dok Banja služi da bi se uz njezinu pomoć ispričala priča o izvanobiteljskim zbivanjima, o zlatnom sarajevskom dječaku Zvonku; Trpezarija je u sjećanju prvenstveno mjesto na kojemu se zatječu gosti koji nakon pogreba isporučuju izraze kondolencije, mjesto za izjavljivanje „žalosti“. No tek kada se dođe do Kuhinje shvatit će se zašto je Selidba knjiga o Noni. To je njezino mjesto u stanu. U njemu i oko njega odvijaju se umijeća pripremanja jela a pripovjedač ih, vješto i precizno, koristi kako bi kroz njih dopro do Nonina karaktera koji će, sa svoje strane, činiti etimon cjelokupnoga prebivanja u Sarajevu. Je li onda previše reći da Miljenko Jergović oproštaj od rodnoga grada počinje s momentom Nonine smrti? Lako bi bilo reći da je to zaključak ex post factum. No valja nam dopustiti pripovjedaču akt takvoga apsolutnog pesimizma. I što može konzekventnije voditi takvome zaključku od poglavlja Kamion, kojim se roman i završava? Pokretno prometalo u kojemu su smješteni preostali objekti što ih je milost posjednika odlučila, privremeno, oteti zaboravu i ponijeti sa sobom, u neki novi život, na nekom novom mjestu, na kojemu će, i oni i on, zaboraviti egzistenciju u Sarajevu – i smrti koje su je pratile. Preostaje Jergoviću napisati još jednu knjigu o tome gradu. Bit će to, pretpostavljam, knjiga o njegovim nekropolama. I onda je sve gotovo.
Tko pozornije prati našu književnu scenu mogao bi doći u napast da zaključi kako se nikada nije pisalo više i – u prosjeku – solidnije nego danas. Postoji, međutim, jedna mala nevolja sa svakim prosjekom: grafički predočen on uvijek sliči ravnoj crti elektrokardiograma, koja, kao što znamo, nije razlog za veselje. Zato valja posezati za knjigama autora koji u svakom smislu visoko istežu krivulju, makar time riskirali njezino (a zapravo svoje) pucanje.
Miljenko Jergović neka je vrsta Rade Končara naše literature. Kao što je martir sa Šubićevca talijanskim sucima poručio “Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama”, tako i on milosrđe niti zaziva niti ga je kome spreman ponuditi. Njegova friško otisnuta “Selidba” svojevrsni je rahli nastavak “Roda”, grandiozne obiteljske freske, koja će književne špeditere staviti na sto muka. Jer, koju je žanrovsku naljepnicu umjesno udariti po ovome libru? Je li on roman, zbirka ispovjednih eseja, prerušeni dnevnik, klaustrofobični putopis kroz kvadraturu jednog sarajevskog stana? Hvala bogu, kako se poslovima književne špedicije ne bavim, meni se živo friga za etikete. Jedino što me zanima jest odgovor na pitanje kakva je knjiga. A opako je dobra.
Sva “radnja” ovoga libra stane u jednu rečenicu: nekoliko godina nakon smrti majke, autor se konačno odvažio raščistiti stan u kojemu je odrastao: probrati ono što je vrijedno čuvanja od stare krame koju valja pobacati u najbliži kontejner. Samo to i ništa više. No, to “ništa više” pravome je autoru više nego dovoljno da se raspiše odnosno raspriča bez kraja i konca. “Selidba” laže naslovom, jer jedninom krivo deklarira svoj sadržaj. Između korica rekonstruiraju se najmanje dva svijeta: privatni piščev i zajednički svima koji su živjeli u istome vremenu i podneblju, a škrti nominalni sadržaj libra neka je vrsta široke i moćne platforme koja nosi na desetke drugih, tek skiciranih priča, cijelu knjižnicu zavodljivih pripovjednih digresija.
K tome, “Selidba” se može čitati i kao zbirka zipovanih mudrosti zbijenih u tijesni format jedne jedincate ili eventualno dvije-tri rečenice. Recimo: “Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta.” Ili možda: “Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom. Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršeni anestetik.” Pa sve do fatalne i konačne poduke: “Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.”
Konačno, u ovoj je prozi više poezije negoli u pustim tomovima sabranih stihova. Kradem za ovu priliku epizodu u kojoj autor pronalazi brijaći aparat kojim se kao mladić služio, otvara ga i ispod zubaca vidi gvalju maljica: “Te dlačice, to sam ja iz 1983. godine. Puhnem li, nestat ću.”
Na jednome se mjestu Jergović prisjeća događaja koji ga je duboko uznemirio ili “izludio” kako bi se to kazalo svakodnevnim žargonom. Pisac, međutim, ne posrće pred kušnjom predaje, nego kaže: “Naravno, neću otići (kod psihijatra – op. I.I.), jer bi to značilo da više nisam u stanju život pretvoriti u priču i u legendu.”
Ako je suditi po “Selidbi”, ne treba se nimalo plašiti. Jergovićev talent prerade osobnih iskustava – traumatičnih i drugih – u građu za priču i legende zadugo će ostaviti psihijatre besposlenima. Na naše čitalačko veselje.
Tri godine nakon smrti majke, poslednjeg stanara u kući pod brojem 23 u strmoj sarajevskoj ulici Sepetarevac u Mejtaškoj mahali, počinje Miljenko Jergović svoje dugo putovanje u vlastiti život. Ne bi tog putovanja bilo, da nije stvari koje čekaju bilo da budu otpisane, bilo da im se dodeli još jedan život na nekoj drugoj adresi.
Selidba je novo ostrvo u arhipelagu knjiga Miljenka Jergovića. Pripada njegovom porodičnom ciklusu započetom romanom Otac, koji se u Rodu ostvario kao maestralni portret porodičnog stabla, da bi u Selidbi dosegnuo najveću dubinu nelažiranog poniraja u vlastiti život. To je knjiga o majci, ali i knjiga o Noni i Nonetu, njenim roditeljima, tim Herkulovim stubovima autorovog detinjstva. Pored njih će provesti prvih sedam godina života u malom mestu Drvenik na jadranskoj obali. Oni su ti koji će ga pripremiti za plovidbe otvorenim morem.
Knjigovodstvo kome se prepušta pola veka nakon rođenja ‒ i na osnovu zaostavštine koju čine knjige, pisma, dokumenta, predmeti, nameštaj, bela tehnika pokušava da rekonstruiše vreme prošlo provedeno u Sarajevu i Drveniku ‒ otkriva se i kao strast nasleđena od Nona. “Ali u toj je knjigovodstvenoj preciznosti još nešto. Možda strepnja, nelagoda i uznemirenost pred neobičnim okolnostima, koje su i meni do danas ostale neobične, a upisane su u moju narav, zbog njih, možda, i radim ovo što radim. Naime, tog mi je osmog svibnja jedva jedanaest mjeseci. Umjesto da sam s majkom i ocem, ja sam s djedom i bakom, tristotinjak kilometara od njih. Djed je astmatičar, na moru smo zbog njegove bolesti, a zbog čega sam ja s njima? Vjerojatno zato što nemam s kim biti”, kaže Jergović da bi, zatim, u nekoliko rečenica dao krunski podatak porodične arheologije. “Činjenicu odrastanja uz Nonu i Nona još uvijek doživljavam, kao najvažniju formativnu okolnost djetinjstva i života. Kakav bih bio, što bih danas bio, i da li bi me uopće i bilo da su se Nona i Nono uzinatili, da su procijenili da je za dijete važno da odrasta uz majku, ili čak uz oba roditelja? Ne znam, ne mogu zamisliti, to je za mene nevjerojatnije i više me plaši od zamišljanja svijeta u kojem je Adolf Hitler pobijedio u Drugome svjetskom ratu.”
Dugo je odlagana selidba, koja nije tek puko premeštanje ostavštine u prostoru, već mnogo više inventarisanje potrošenih života. Nemoguće je predvideti šta sve čeka na tom putu u dodiru sa knjigama i predmetima, koliko susreta sa svim onim vlastitim “ja”, koja je autor nekad bio. Tu su oni najbliži sa kojima se godinama živelo, pored kojih se odraslo, ali i svi oni saputnici na dužim ili kraćim putanjama, i nebrojeno mnogo sporednih likova, koji tek za tren, dva minu sećanjem. Došlo je vreme da se jedan život stavi ad acta. Nije lako odlučiti koje će stvari preživeti i krenuti iz sarajevskog stana ‒ gde autor već četvrt veka ne živi ‒ na njegove sadašnje adrese, onu ladanjsku u Puli, i onu stalnu u turopoljskom selu pored Zagreba.
Na samom početku knjige dešava se po rečima autora “emocionalno najintezivniji trenutak ovoga putovanja”, kada ona, koja je sve vreme selidbe prisutna s njim, pronađe sasušeni kaktus, i poželi da ga zalije i oživi. “Ne, nije to časak od suza. Nema u njemu onih plitkih sentimenata koji bi se mogli isplakati, zapiti, pretvoriti u nešto lako i trivijalno. Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju nezamjenjivo volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao. Rekao sam joj da ne zalijeva kaktus. Odavno je mrtav. To je gotovo. Već se dvadeset i pet godina dobro razumijem u kaktuse.”
To je jedna od najlepših posveta voljenoj u književnosti. Po dubini i snazi egzistencijalnog trenutka uporediva je sa onom koju ispisuje Crnjanski u knjizi Kod Hiperborejaca. Tamo je posveta na kraju, i umesto kaktusa je mala, sobna fontana, koju će na odlasku ugasiti ruka njegove žene. Time će se okončati jedna životna epizoda. “Ruka je pritisla prsten i fontana je prestala da, tiho, žubori”, beleži Crnjanski. “Voda je prestala da se preliva iz nje, kao krv iz ranjenog srca. Dok smo zatvarali vrata na stanu ostala je za nama tišina.”
Tišina završenih života jeste tema Jergovićeve Selidbe. U njoj su ugašene fontane i sasušeni kaktusi.
U toj tišini su porodične biblioteke stanara sa adrese Sepetarevac 23, čitava jedna kućna civilizacija, “koja se, kao i svaka druga civilizacija, može rekonstruisati i objasniti preko tekstova koje je baštinila”. Ono što fascinira kod Jergovića jeste širina pogleda, i odvažnost suočavanja. Svaki predmet, osoba ili situacija o kojoj piše imaju jasne koordinate, prisutan je kontekst postojećeg trenutka, a bez konteksta svako svedočenje je proizvoljno i neuverljivo. Priča o predmetima nije tek puko zapisivanje sećanja, niz epizoda iz vlastite prošlosti, već je to način da se u punom totalitetu oživi epoha. Zato je Selidba dnevnik svih nas, koji smo iako različitih uzrasta i porodičnih nasleđa, baštinili jedno vreme, ni bolje ni gore od bilo kojeg drugog vremena, smešteni pod zajedničkim imeniteljem države koja više ne postoji. Ono što pleni u sagledavanju epohe omeđene rođenjem autora i selidbom sa Sepetarevca pola veka kasnije, ono što neprestano podiže čitalački adrenalin i čini ovu knjigu nezaobilaznim dokumentom o jednom vremenu, jeste odsustvo naknadne pameti, tog zabrana slabića i hulja. Bezbednije je zavući se u gnezdo većine, sa sigurnog odstojanja biti hrabar. “Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom”, beleži Jergović. “Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršen anestetik.”
Odlazeći iz Zagreba u Sarajevo tokom pune dve godine, koliko je trajala selidba, Jergović putuje kroz Bosnu, šeta Sarajevom, noćiva u hotelima, čita svakodnevice, poredi ih s onima koje su prohujale. Ono što se ne menja su uvek iste maske kojima se služe nišči duhom, svejedno kojeg su političkog predznaka. To su ljudi bez stavova i ubeđenja, tečni karakteri koje okolnosti presipaju prema važećim kursnim listama političkog trenutka. Oni su ona tiha većina zbog koje su sva vremena na ovim prostorima slična ‒ uglavnom loša.
U jednom nedavnom intervjuu Jergović je rekao: “Pisac se ne može postati tako što se upravo to želi biti. Na taj se način postaje pilot, liječnik i advokat, nikako pisac. Piscem se postaje iz nekog razloga ‒ nije sad važno ni kojeg ‒ koji nije u vezi sa željom da se bude pisac. Pisac se postaje iz nedostatka, iz defekta, iz manjkavosti, iz nakaznosti, a ne iz talenta. Do pitanja talenta dolazi se tek nakon što su ustanovljeni defekt i nakaznost. I onda oni koji talenta imaju postaju pisci.”
A kada se to dogodi ‒ da oni koji talenta imaju postanu pisci ‒ nastaje literatura koju čitaoci doživljavaju kao svoje vlastito iskustvo. Jer, šta je književnost nego sećanje kroz sećanja drugih. Pa, tako, pronalaženje baterijske lampe Croatia iz tridesetih godina prošlog veka, rekvizit koji je čitavog života pratio Nona, prerasta u priču mnogo širu od istorijata jednog predmeta i biografije njegovog vlasnika. Ili, kada u fioci ormana na Sepetarevcu pronađe Nonetov brijaći aparat marke Braun sixstant, pažljivi hroničar epohe, kakav Jergović nesumnjivo jeste, lucidno će primetiti kako iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, kablovi na elektronskim uređajima, bivaju sve kraći. To je aparat kojim će se osam godina nakon Nonetove smrti njegov petnaestogodišnji unuk prvi put obrijati.
Ali, da bi ta priča svih nas nastala nije bez značaja podatak da je pisac ove knjige kao dečak igrao klikere sam sa sobom, jer niko nije hteo s njim da se igra. Vodio je dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, ponekad sa desetak učesnika, sve dok jednog dana društvene igre samog sa sobom nije zamenio pisanjem.
“Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi”, kaže Jergović.
A takođe je važno dobro se razumeti u kaktuse.
Dragan Velikić
***
Ladice intime, fioke epohe
VREME | BR 1463 | 17. JANUAR 2019.
Bio sam siguran da mi zavidi što sam živ. i da je ta zavist dovodi do bijesa.
Oca sam pregorjeo još za njegova života. Još je trebalo pregorjeti i majku.
Zatim se pet sljedećih godina nad njom slijegala zemlja. I možda sam u tom vremenu već našao opravdanja za sve ono što se između nas zbivalo na kraju. U sredini. I na početku. Konačno, već sam je pretvorio u književni lik, prisutan na svih tisuću stranicaRoda. I sve sam njezine hladnoće i omraze već bio dobro obrazložio i objasnio, možda i prečesto napominjući kako majka, bez obzira na njezine fotografije na kraju knjige, nije stvarna, nego je književni lik kao i svaki drugi.
Ali onda se ona opet pojavila.
Kao da je nisam dovoljno duboko zakopao. U zemlju i u književni lik.
Pomru nam bližnji, oni koje Slovenci tako lepo zovu starši, pa ostanemo iza njih kao kakva pokretna zaostavština; u grob ništa ne ponesu, tesno je tamo dole, a i živi imaju, je li, svoje potrebe. Ili ih zapravo i nemaju nego se samo uvrežilo da se tako kaže i da se tako misli, a zapravo bi bilo bolje da nam naši mrtvi odu sa svime što su imali, svime materijalnim, a da mi onda krenemo dalje ispočetka, i da isto tako ništa iza sebe ne ostavimo. Samo, to je puka fantazija, ne ide to tako u stvarnom svetu. Nego valja raščistiti sav taj krš iza onih kojih više nema, a onda nastaviti da ga gomilaš za nekoga ko će ga možda raščistiti iza tebe, ili neće.
Selidba Miljenka Jergovića (Fraktura, Zaprešić, 2018; Booka, Beograd, 2018) nekovrsni je inventar jednoga odlaska; ne, zapravo, nekolikih odlazaka, a naročito dvaju: odlaska njegove majke Javorke Rejc Jergović sa ovoga sveta, i odlaska piščevog iz Sarajeva, uh, ne – iz Sarajeva je pisac otišao još odavno, kao što takođe iz Sarajeva nikada neće otići, jer pisci nikada nikuda ne odlaze, bar ne iz onih mesta koja su oblikovala njihov rukopis. Nego je to odlazak piščev iz Sepetarevca 23, adrese sarajevske na kojoj će odrasti, a koja takođe još od ratnih dana više nikada neće biti adresa njegove svakodnevice, ali koja će i dalje biti adresa njegove intime, nerazrešive i neprenosive, “ono odakle je čovek”, voleo to ili ne, i od kojega se da odbeći, ali ne i razvesti: mesto gde mu živi mater, mesto gde se nalaze bezbrojne stvari, važne ili drangulije, koje je njegova ruka držala otkad samog sebe pamti i poima. Stvari, naposletku, koje ga povezuju ne samo sa vlastitim, osobnim pluskvamperfektima, nego i sa bližnjima, sa Rodom, kako se dobro i tačno zove hiljadustranična sarajevska epopeja koja se sada nadaje kao neka vrsta uvoda u Selidbu, ili je, pak, Selidba njen završni komentar, tačka na jedan vek, i mnoge životne vekove u njemu.
Slučaj je hteo da budem nazočan kada mu je, budućem piscu Selidbe, saopštena vest o majčinoj smrti – odavno najavljenoj smrti, bez sumnje – i da provedemo to pulsko veče zajedno, pre nego što će Ana i on zorom u Sarajevo. Kada sam, šesnaestak godišnjih doba kasnije, dobio Selidbu u ruke, imao sam osećaj kao da se opredmetilo, sazrelo prožeto milošću uobličenja, nešto što je začeto te pulske noći, nešto zasejano jednom smrću. Tako o tome mislim i držim da to treba izreći, mada znam, nije da je to baš neka književnoistorijska činjenica, možda je više trivija, ali znate šta: fućkam ja na književnoistorijske činjenice.
Ispisujući ovih 456 stranica Selidbe, Jergović insistira na stvarnosnosti, na ne-fikcionalnosti građe, likova, događaja, reči i stvari, ljudi i mesta, na onaj način na koji to čini famozni Karl Uve Knausgor u šestotomnoj Mojoj borbi; ovo napominjem više kao orijentir za budućeg čitaoca nego što bi to imalo biti neka piščeva “oponašateljska” intencija. Koja bi mu, uostalom, bila i sasvim nedolična: Knausgor je, naime, sjajan pisac, ali Jergović je bolji. I do Selidbe ga je doveo književni put kojim je odavno krenuo, i kuda bi stigao sve i da je Norvežanin ostao anonimna zamlata, naporni abonent subotnjih pijanki.
Roman (jer ovo jeste roman, bez obzira na sve drugo) započinje putopisnom epizodom sa bosanskih cesta, sa jednog od brojnih piščevih putovanja na relaciji Zagreb-Sarajevo, a ta će putovanja zapravo biti segmenti ove postepene selidbe, ove mnogoepizodne ceremonije opraštanja od Sepetarevca 23 kao šifre za nestali, potonuli svet koji naseljavaju majka Javorka, dedovi i babe, tetke i ostala svojta, komšiluk i sveukupna društveno-kulturna atmosfera Sarajeva iz poznog socijalizma, dakle, onoga Sarajeva Jergovićevog odrastanja, ali i onoga iz prethodnih epoha, od austrougarskih preko kraljevinskih i endehazijskih, rano-titovskih, pa vremenskim lukom sve do novoratnih i poratnih, a gde je Jergovićeva familija, zapravo dve, po očevoj i majčinoj liniji, familija “kuferaša”, tih večitih dođoša, lutajućih službenika carskih i kraljevskih železnica i kojekakvih drugih ustanova i administracija, kakvi su sa alpskih, banatskih i ko zna još kojih strana dolazili u poludivlju novu carsku zemlju Bosnu ne bi li je, je li, uljudili, zasnivala svoj nesigurni srednjoklasni život, nasukavši se, za dobro i za zlo, u toj maglenoj, čađavoj kotlini gde se zgurilo Sarajevo, u one dve-tri uzdužne i u grozdove poprečnih ulica, da bi se nakon svojevrsne gradske turneje skrasilo na vrhu jednoga od neizbrojnih sarajevskih uspona, na Sepetarevcu, sa pogledom na grad, mada će i taj vajni pogled jednoga dana biti zazidan, kao što je i štošta drugo u tim egzistencijama ostalo bez širine i prostranstva u kojima se da živeti. Pa su se ti životi, tu gde su se stekli i utekli, stali i privoditi krajevima, život Nonin i Nonetov, život brojnih drugih Svojih i tuđih, i naposletku život Javorkin, te majke koja ni po čemu nije udovoljavala stereotipu dobre i brižne matere, baš kao što ni pisac neće slediti krojeve za materijal od kakvog nastaju “dobri” sinovi, nego će taj odnos, sinovsko-majčinski, biti zategnut, čudan, katkad prazan i neretko mučan, i o tome će Selidba – ne po prvi put, ali snažnije i kompletnije i neopozivije nego išta pre – svedočiti bez pardona i bez bitnijeg presedana u našim književnostima, klasičnim i savremenim: nema ničega sličnog, a do te mere razvijenog i produbljenog, u literaturi našeg jezika, a i drugde se tek sporadično javlja. I nije da za toliku brutalnu iskrenost a bogme i forenzičku veštinu u istraživanju i osvetljavanju tamnih i rubnih mesta svojih i njenih i tuđih nije trebalo i stanovite vanknjiževne, ljudske smelosti i poštenja kakvo transcendira zašećerene “građanske” obzire, no ono što je čitaocu naposletku važnije jeste to kako je ta rastuća gromada od teksta, formom fragmentarnog, a opet besprekorno skrojenog u jedinstvenu celinu koja se nema rašta deliti, savršeno iskontrolisana i pripitomljena, kako je piscu uspelo da ga šleperska količina nanesene građe ne zatrpa, da ne postrada pod ovom lavinom nego da se Selidba u konačnici čita lako i brzo, žedno, kao kakav porodični triler, ali bez misterioznog zločina niti zagonetnog ubice, mada zapravo, hm, ima svega toga, samo ne u krimi ključu, nego nekom drugom, mnogo težem, manje zabavnom.
Selidba je, takođe – ili: pre svega – i jedan veliki popis, jedna temeljita inventura. Pisac pretura po ladicama i zakutcima Sepetarevca 23, sortira stvari na one koje će odneti u Zagreb i Pulu, u neki svoj sadašnji život, i na one koje će baciti ili razdeliti, jer više ne mogu nikuda zajedno one i on. I mnoge će od tih stvari, sačuvanih ili odbačenih, u Selidbi dobiti svoje priče, i svaka je od tih priča po jedan čapekovski dragulj. I štošta je još Selidba u svojoj mnogostranosti, koja nikada ne preraste u preobimnost, pa je između ostalog i dojmljivo ljubavno pismo jednoj ženi, i melanholična long distance razglednica još jednoj, i sinovljevski omaž “nemogućoj” materi, i nedopričljiva priča o Sarajevu, Bosni, Balkanu, Jugoslaviji. I poslednjoj mladosti u Jugoslaviji, dakako.
A ima tu još nešto što mi se nametnulo dok sam čitao ovu knjigu, nešto čemu kanda nije prikladno mesto u jednoj književnoj kritici, ali znate šta: fućkam ja i na književnu kritiku. Kao što tekstovi korespondiraju, pa se to učeno zove intertekstualnost, ja sam tako razmišljao i o korespondiranju naših života na čudne, lepe ili pak jezive načine. Miljenko Jergović je u nastavcima prebirao po stvarima koje će ostati iza majčinog i njegovog života na Sepetarevcu 23, i sreća je barem to što je za to imao dovoljno vremena, da svaku stvar okrene i izvaže po tri puta, pa kako bude. A ja ću se jedared, pred koju godinu, naći u sličnoj situaciji, ali u vremenskom tesnacu i u posuđenom prostoru, pa ću cele jedne noći prebirati po stvarima, bitnim i nebitnim (ako može biti nebitnih u takvoj konstelaciji), koje su ostale iza mog i očevog i majčinog života u Aleji Viktora Bubnja 3, nakon što su mi te stvari preko dvadeset godina bile nedostupne, otuđene, kao sahranjene ili potonule. A sve će se to, o da, odigravati upravo u stanu Miljenka Jergovića; nije indiskrecija, nego ne baš slučajan preplet sudbina. Ana, Vlaho i Miljenko pomoći će mi oko tih stvari, prebaciće ih iz nekadašnjeg mog u njegov stan, a onda me ostaviti samoga u njemu jedne svibanjske noći, da se nekako izborim s anđelima i demonima neprošle prošlosti. Kuražio sam se da mi je jedna noć dovoljna, pa ko mi je kriv! Uostalom, možda drugu ne bih ni izdržao, slomio bih se i raspao… Cele sam te večeri, pa skoro do jutra, odvajao ono što ću odmah ili jednog lepog dana poneti u neki svoj novi život od onoga što ću laka ili teška srca baciti, i bezbroj sam se puta prevezao liftom do kontejnera, da ostavim u prohladnoj noći Zapruđa sve ono s čime više ne znam šta bih, niti gde, svu staklenu i keramičku menažeriju jednog života, triju života, jedne epohe, u jednoj zemlji. Jedan skoro pedesetogodišnji Bivši pravi mesto Sadašnjima, šparta novozagrebačkim liftom gore-dole rasterećujući današnji svet od suvišnih artefakata jučerašnjeg sveta, bivajući sam suvišnijim i pogrešnijim od poslednje staromodne šoljice za tursku kafu, od davno praznog upaljača, od zelenkastih čašica za štok i vekiju. I to je bila neka selidba, po duši govoreći, mada ne znam jesam li završio s njom ikada, i mogu li uopšte.
Kako god, Selidba je od onih knjiga koje su unikati, međaši, čudnovati kljunaši, apartnih knjiga kakve se dogode samo onima prokletima osobitom vrstom dara kakav im stvara više neprilika nego lovorika, ali drugačije ne mogu, i kad bi hteli. U nekoj drugoj, nedogođenoj istoriji bilo bi lako dodeliti NIN-ovu nagradu ove godine, u ovoj dogođenoj to je mnogo teže, valja apotekarski dobro odmeriti, ne bih bio u koži onima koji će to morati da učine… Nema veze, knjige kao Selidba ne nastaju da bi bile voljene (što ne znači da neće biti, mada… nije to baš laka i radosna ljubezen), nego kao ishod jedne dugotrajne kristalizacije, pa se u njima piščev i čitaočev svet ogledaju prokleto teško, a prokleto jasno i dobro.
Teofil Pančić
***
O rečima, stvarima i po kojoj duši
Miljenko Jergović, Selidba, Booka, Beograd 2018.
Danas,
Kada je Platon onomad primetio da se večne i nepropadljive duše sele iz tela u telo, da one prolazna i usahla tela menjaju onako kako menjamo pohabanu, dotrajalu odeću – duša, budući besmrtna, odbaci istrošeno telo i preseli se u drugo – propustio je filozof tom prilikom da nas obavesti šta se, u međuvremenu, događa sa stvarima. Jer, nema selidbe bez stvari. Selidba bez stvari je – bekstvo. Tako je, uostalom, Miljenko Jergović, pripovedač romana Selidba Miljenka Jergovića, i otišao iz opsednutog Sarajeva: on je iz njega izbegao, bez stvari. Odselio se nije. Uradiće to mnogo godina kasnije, kada se u Sarajevo bude vratio samo da bi se, ovoga puta, zajedno sa stvarima iz njega iselio i napisao roman Selidba. A “Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije“ (str. 425). “Popisati, inventarisati, dokumentirati. To je cilj i smisao selidbe“ (str. 74). Potom svakom predmetu, dokumentu, svakoj knjizi naći mesto. Ali velikim piscima, kojima se bezrezervno mora verovati, nikada se ne sme verovati na reč (a čitalac neka vidi šta će sa ovim paradoksom): u onoj meri u kojoj jeste popis stvari zaostalih iza prošlih života, Selidba je, kao priča o stvarima, niska čudesnih priča o dušama, popis duša zapravo – jer duša jeste priča, bez priče duše nema – popis kakav ume, na ovom jeziku, da napravi samo Miljenko Jergović.
Ali šta znači seliti se i šta se u selidbi seli? Šta i zbog čega pri seljenju ostavljamo, a šta i zbog čega nosimo sa sobom? Da li se, recimo, pored tela, duša i stvari, sele i sećanja? Tu se priča o selidbi komplikuje. Da li, naime, sećanja uvek nosimo sa sobom – te se ona sele onako kako se selimo i mi – ili su sećanja, ipak, vezana i za nešto što nije, naprosto, u našoj glavi? Prustov je junak umočio madlenicu u čaj, stavio je u usta i razbuktao ukus svog detinjstva, iz čega je pokuljalo tri hiljade stranica potrage za izgubljenim vremenom. U ukusu madlenice bila je svijena čitava Potraga, te ju je pisanjem “samo” trebalo razviti. Kuhinja bivšeg stana na sarajevskom Sepetarevcu pokrenuće kod Jergovićevog pripovedača sećanje na ukus junetine a la wild, na to “hohštaplersko jelo” (str. 388) u kojem su pomešani senf, mrkva, celer, kisele jabuke, limun i ko zna šta još, ili makar sećanje na onaj dan kada je baka, neimajući dovoljno namirnica za normalan (a ne hohštaplerski) ručak, davne 1975. godine improvizovala jelo čiji će ukus, kao sećanje, ostati zauvek prilepljen za pripovedačeva nepca. (Sećanja, očigledno, ne stanuju samo u mozgu, nego, recimo, i na nepcima, ili u rukama.) Potom će se sećanje na junetinu a la wild prikačiti za sećanje na bakino kulinarsko umeće (“nije voljela kuhati”, str. 387.) i njenu ranu udaju, potom, još dalje u prošlosti, na njene dubrovačke dane i doba kada je iz mora, rukama, izranjala hobotnice, a meštani se čudili tom okretnom detetu, da bismo se, odjednom, bez najave, obreli u hipnotičkim vrtlozima Jergovićevog pripovedanja za koje, eto, pripovedač kaže da nije drugo do suvi popis stvari, događaja i činjenica. Nema sumnje da je Selidba najmaterijalniji Jergovićev roman (šta godo to značilo) u kojem reči, stvari i sećanja plešu ritmom što nam ne dozvoljava da se od ovih 450 stranica odvojimo čak ni onda kada nam gustina pripovedanja, mučnina događaja (pripovedačev odnos s majkom), prezasićenost, nalažu da napravimo pauzu. Za razliku, recimo, od monumenatalnog Roda, gde se pripovedač oslanja koliko na stvari i dokumenta, toliko i na tok svesti, u Selidbi, koja je svojevrsni nastavak, ili možda odblesak Roda, nema toka svesti nego je na delu tok stvari. Tok reči i stvari. Svest je tu nevažna.
Popis stvari koje su ostale iza Javorke Rejc, pripovedačeve majke (koja se, ako je to ikome važno, zove isto kao i majka Miljenka Jergovića, pisca), svojevrsni je inventar ne jednog, već mnoštva života što se, kroz reči i stvari, spliću u pripovedanju. Koja je, pita se pripovedač, razlika između stare baterijske lampe iskopane “iz haosa i đubrišta smrti za kojom je zaostala” i iste takve svetiljke iz fundusa Muzeja za umetnost? “Razlika je u priči koja ih prati.” Muzejska lampa lišena je biografije, istorije, identiteta (“ne može je se čak ni ponjušiti”). Ova druga, pak, sačinjena je od sećanja, ali i od nečeg mnogo materijalnijeg: “Njezin miris prvi je miris metala koji pamtim. Okus na vrh jezika sličan je okusu krvi. A prsti još neko vreme vonjaju na nju” (str. 75). Da li će pripovedač koji je, nakon majčine smrti, došao u stan kako bi se suočio sa stvarima i utvarama svog detinjstva i odrastanja, poneti tu lampu sa sobom, i zbog čega, neka čitalac otkrije sam. U tom će otkrivanju da naiđe i na razloge stvari, ljudi i pojava. Dobar pisac, naime, uvek odgovara na pitanje zašto, pa će s istom pažnjom kojom opisuje baterijsku svetiljku (dakle stvar) i navodi razloge zbog kojih će je poneti sa sobom u Zagreb, da opiše i razloži postupke svoje majke u gotovo neljudskom naporu da razume ono što niko drugi do njega, a možda ni on sam, ne može razumeti. U strašnim, veličanstvenim opisima majke, opisima od kojih se čitaocu grči utroba – jer o majci se ne govori onako kako o svojoj majci govori Jergovićev pripovedač – ali i u razlozima za njen život takav kakav je bio, razaznajemo ono što razlikuje dobrog i velikog pisca: u poslednjih četrdeset godina majčinog života “ništa se u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve” (str. 366). Veliki pisac, naime, ne ostavlja mostove iza sebe.
I najzad, “kada od života, ili od onog što se obično naziva traumom, nastane priča, zapisana ili nezapisana, ali svakako ispričana, tada prestaje biti važno je li se nešto stvarno dogodilo, ili se rodilo iz mašte” (str. 219). Istina romana je, kaže nam veliki pisac, u romanu samom, ne u nekakvoj stvarnosti koja pisanju prethodi. Zapravo te stvarnosti, pre nego što je popisana, katalogizovana, arhivirana, nije ni bilo.
Ivan Milenković
***
Selidba – sjećanje vrijedno pamćenja, literatura visokog ranga
Portal Najbolje knjige, 19.04.2019.
Danilo Kiš ispalio je jednom – u ona davna vremena – kako će prestati s davanjem intervjua jer u njima mora objašnjavati kako je napisao knjigu, što se onda trajno ponavlja u svim prikazima iste. Književna je scena, dakle, i tada, u, iz današnje perspektive, zlatnim vremenima, bolovala od istih, neprebolnih, čini se, bolesti. Uskosti perspektive, nemogućnosti snalaženja u tekstu pisca koji prerasta učiteljski kanon, te osobito od jednog sindroma što ga obrađuje evolucijska psihologija, a zove se “propast velikih faca” – u čemu naša vrsta uživa kao u najboljem kolaču.
Kiš je, kao što je poznato, platio punu cijenu, što ne znači ono što bi se na prvu moglo pomisliti da znači – da mu je čaršija dohakala – nego da je podmirio ceh i otišao u vječnost. Da se nije ni pokušao izvući. A da bi mu to pošlo za rukom bilo je potrebno da – svjesnim i nesvjesnim segmentima svoga bića – ne pristane na kompromise s “fukarom” – to vam je ona riječ koju fukara vidi u drugima, nije ju u stanju razlikovati od ogledala, onako kao što pas, kad gleda u zrcalo, misli da vidi drugog psa pa laje. Eh, taj Kiš neprebolni, što čovjek u ovom razvijanju matorosti postaje mlađiji i mlađiji, tako ga se ponovno sjeti, tog čupavog Kiša, ne bez sjete.
Jergović nije dao intervju i objasnio kako piše, ali se u “Selidbi” (Fraktura, 2018.) u nekoliko navrata – pišući o jazzu i kuhanju – poetički bolje definirao nego što je to polazilo za rukom dosadašnjim interpretima. Ili, baš se igrajući, vaskopopovski, kada piše o klikeranju. Gdje također – a kao da opisuje svoju poziciju na književnoj sceni – zapisuje: “Nastavio sam s drugim društvenim igrama, igrajući ih, opet, sam protiv sebe. Nikada nisam bio monološki tip. Vodio sam dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, katkad i s nekoliko desetina sudionika, sve dok jednog dana društvene igre nisam sasvim zamijenio pisanjem. Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, u stvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi.”
I onda, demonstracija igre, kao u animiranom dokumentarnom filmu:
“Nasumce izabirem dva staklenca, jedan mali, troperni bijeli, i drugi žuti, veliki, sa četiri pera.
Spremam ih u džep traperica.
Ostale klikere bacam u vreću sa smećem.”
“Selidba” se nastavlja na “Rod”, osobito na poglavlje “Sarajevski psi”, i tematizira spremanje stana u kojemu je piscu-naratoru umrla majka. Narator s partnericom sprema stan i odvaja stvari za smeće i one druge, koje kani ponijeti sa sobom. Ove druge rastvaraju se, skupa sa svojom prošlošću, na stranicama “Selidbe”, i odlaze put onog komada vremena kojim će biti počašćen potpisani tekst – da sad ne spominjem vječnost, nje ionako nema, postoji samo užasno puno vremena, s jedne strane, i veličanstveni trenuci, s druge strane – ove druge obično brkamo s vječnošću. I sad, vremena kojeg ima užasno puno odjednom ima užasno malo, pa ga niti nema – onog individualno odmjerenog vremena – a znate li vi boljeg spasioca od književnosti? – nema fotografije ni filma koji se mogu usporediti s dobro napisanom rečenicom.
Jergović, znači, piše kao jazzer, piše kao da kuha jestivo jelo. Jergović ne kuha čičak kojim kani uplašiti konkurenciju. U nas se dobro gleda na kuhare čička – kao pametne, avangardne, kao na one koji se “razlikuju”. No svatko, ali baš svatko može skuhati čičak, nešto što nije za jesti, nego je “onako”. Evo što Jergović kaže o kuhanjuz, kad smo već na tako važnom mjestu kao što je kuhinja (i to vrhunska): “Istinske velike kuharice i kuhari moga života, s kojima sam živio, dolazio im u goste ili ih sretao po kafanama i restoranima, bili su poput džezista.” I dodaje da je, dok su kuhali, uvijek nečega “zafalilo”, “pa je nešto trebalo izmisliti.”
Nešto slično događa se i sa sjećanjem, kojeg uvijek nema u cijelosti, koje se rekonstruira, koje upada u isti onaj rotor imaginiziranja te tek tada, a ne dok je faktografski suho, postaje prava stvar, sjećanje koje vrijedi upamtiti. Sjećanje vrijedno pamćenja daroviti, veliki autori mogu pretvoriti u književnost, koja je sinonim za konstrukt na temu događaja, ali toliko puniji životom da onaj prvi, poticajni, stvarni prelazak preko ceste, ili odlazak u goste, ne vrijede ni pet para u odnosu na ovo procvjetavanje života koje se dogodilo na neuronskim stazama, u duši, i onda, na kraju, u rečenici, kada sve stvari i svi događaji napokon dostignu razinu života i kliknu u ležište svoga smisla.
Narator se sjeća, no kao što rekosmo, sjeća se na onaj jedinstveni kaleidoskopski način da se ono čega sjeti odmah pretvara u sjećanje vrijedno pamćenja, a kroz glavu mu prolaze otac (u funkciji liječnika), majka, baka i djed, a on je onaj “čiji će zadatak biti da bezbroj puta ispočetka ispriča i nadopriča njihovu priču”. Nadopričavanje a ne sjećanje. Nadopričavanje je sjećanje vrijedno pamćenja, koje je sastavljeno od događaja, crnih rupa i imaginiziranja. Mislim da bi Jung, čiju se simboliku spominje na jednom mjestu u “Selidbi”, bio zadovoljan, on istu pojavu pokriva terminom “fantazija” – to je teren na kojem se rađa priča kalemeći se na ionako sumnjive “događaje”, s kojima ionako ne znamo što bismo, pa ih je najsigurnije staviti u navodnike, sve dok ih ne obradi imaginiziranje i ne postanu “tekst”.
Prvo knjige. Ulazak u stan iz kojeg se zauvijek izlazi započinje bibliotekom (a ne slučajno, završava kuhinjom): Hegel, “Fenomenologija duha”, i za njim još stotinjak naslova znanih svim studentima filozofije, “Mitologike”, Claude Lévi-Strauss, “Zlatna grana”, James Frazer, “besmrtna Margaret Mead”, Johan Huizinga, Roger Caillois, John Cage, Ludwig Wittgenstein, čitan, kako autor navodi, kao najljepša, najugodnija i vrlo hermetična poezija. No, a ovo je važno, u jednom lucidnom trenutku, s dvadeset i pet godina, a i stoga jer će ga “stići vrijeme, koje svakoga na kraju stigne”, “na kraju izabrati samo ono što me vodilo lijepoj, ili manje lijepoj književnosti i novinarstvu kao njezinom najsirovijem izrazu”.
Za novinarstvo kaže da je kao muzika za ljude bez sluha, da je to književnost koja se piše za one koji nemaju talenta potrebnog da čitaju književnost. Realan je, umalo kao Orson Welles, koji je, doduše, rekao da propada od šeste godine života: piše da je na vrhuncu bio u četvrtom osnovne – s čime se moguće identificirati – i da odonda tone kao kamen. Evo riječi: “Tada sam, čini se, bio na vrhuncu. Već sljedeća godina nije bila tako uspješna. I nijedna poslije.”
Knjigu piše kad se već pojavljuju prve predstraže starosti, u pedesetoj godini života, s prvim zdravstvenim problemima, u vidu visokog tlaka. I kao kakav Japanac, opisuje svoje odustajanje od piva, jer usporava, od sokova, jer su preslatki, od svega u čemu je odrastao, jer je preintenzivno. I prešao je na čajeve. Koji su znak “mirenja i rezignacije”. Kao Yoshida Kenko, koji zna skoro pa sve, počev od toga da je kod čovjeka najljepša njegova nepostojanost, ali i ovo: “Najveća prijatnost svih razbibriga je sedeti sam ispod svetiljke, sa otvorenom knjigom pred sobom i sklapati prijateljstvo sa ljudima iz daleke prošlosti koje nikada niste upoznali.” U ovu istu prošlost datira pisac i sama sebe, u vrijeme kojeg više nema, stavljajući se u isti rang sa svojim umrlim rodom.
Nestajanje u “Selidbi” je brutalno, ne samo doslovno, jer se nose te stvari, sve do bakina gebisa, na smetlište, nego i jer se pisac još jednom sreće s traumatskim okolnostima svojih ranih dana, s “ranim jadima”. Otac i majka se ekspresno razvode, on biva prepušten baki i djedu, raste na moru, daleko od majke. Međutim, a nakon što je prozreo majčin model življenja, na ovo ranjavanje gleda kao na konstituitivni dio bića, onog identiteta s kojim sad plovi svijetom. Čak, a na poziv tadašnje partnerice, odbija napustiti Sarajevo i otići u bijeli svijet, jer nije htio biti netko drugi. To je danas mnogima teško shvatljivo, no jednom, kada nestane ovog golemog vremena, kada ga skoro nestane, svi će poželjeti da su bar jednom poželjeli biti ono što su. Svi će požaliti što nisu. U tome je velika kvaka. Ne kvaka 22, nego golema, gigantska kvaka.
Duhovi koji su hodili “Rodom” pojavljuju se i ovdje, spiritistička isparavanja s prošle seanse, kao i okolnosti novog romana, nisu ni dopuštale drugačije ponašanje do ovog bljedunjavog nastavka pojavljivanja na zidinama zamka. Tu su ujaci, ujne, ustaško Sarajevo, ali i Veliki rat, Italija, no i njihovi obiteljski, mali ratovi oko borbe za ovaj stan koji sada, srećković, ako to možemo reći za objekte, odlazi u otpis i književnost dobru kao bakina kuhinja. Fronti otvorenih ima, kao što se i očekuje od ovog borca, to vam je kao na Hendrixovu koncertu za koji jedini gluhi mogu reći da se sveo na paljenje gitare, pa ima i malograđanštine agramerske, i fašizma-nacizma u čijem se pacu svi toćamo, ali ima i guljenja vlastite kože naživo.
Književnost je ovdje opasna prostorija s razbijenim ogledalima, čak i autor mora paziti gdje staje, ma koliko sve bilo “naše” i “familijarno”, a o tome se valjda i radi kod ovakve vrste pisanja, koja ne igra na sigurno. Pa se tako majka… “predala. Ali ni predaja nije kakvom se obično zamišlja. Predala se onim najgorim unutrašnjim porivima.” Ne želim reći da je vrijeđanje majke siguran ulaz u vrhunsku književnost, ali, kad sam se već zatekao usred ovog teksta, želim učeno podsjetiti na opasku Milana Kundere o Danilu Kišu (kojeg jednostavno jako želim spomenuti još jednom): Kiš je genije, jer i o ocu piše nemilosrdno. Tako je nekako rekao.
Pa prisustvujemo svađama, slomovima živaca, izvrdavanjima na relaciji majka-sin, atipično za bogobojaznu hrvatsku književnost – valjda je Krleža slično relaksiran (ne u smislu rezultata, nego nehaja što će tko misliti) kada je Čengiću pričao o svome ocu. Naši pisci pojavljuju se na sceni bez roditelja i spisateljskih uzora. Kod Jergovića uvijek tutnji spisateljska i rodbinska armada. To je pisac koji je prije svega čitatelj. Čak i kada ih ogovara, kada klasificira strast prema čitanju, osjete se tisuće pročitanih kilometara, osjeti se strast. Koja se općenito osjeti u ovoj knjizi. “Srce je Buster Keaton”, piše Jergović. “Srce je Bog.”
Naša civilizacija, njezina bit prepoznata je poetikom romana “Selidba” u hrđi: “…taj je oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrđa najveće djelo ljudskih ruku, ona točka do koje je stigla naša civilizacija, a s njom i svaki naš pojedinačni život.” Što se tiče svih nas, pogotovo ovih koji su bili živom glavom na mjestu koje izaziva toliko smrti, poput strašnoga rata, evo i nama jedne rečenice: “Ništa nam više nakon rata ne bi trebalo da se osjećamo kao najbogatiji ljudi na svijetu.”
“Selidba” jest sjećanje vrijedno pamćenja, odnosno literatura visokog ranga, napisana rukom pisca koji piše kao da ima robove u podrumu kuće u kojoj piše, i koji pišu umjesto njega. A rukopis mu je toliko specifičan da se radi o jednojajčanim četvorkama koje su se upele spasiti osjećaj za književnost, same – te četvorke – protiv svih. I o kojima će se jednom snimati film po kojemu će se pisati odlična i napeta knjiga: “Četvorica veličanstvenih i pisac”. Znam, reći ćete, šta i pisac, pa oni su to sve napisali umjesto njega, on je samo prepisivao, sjećao se, zlorabio obiteljsku faktografiju, svađao se s komšijama. Ali čak i vi ćete u jednom trenutku – ono kad vas stisne vrijeme kojeg više neće biti – znati da niste u pravu. Eto. Čitajte “Selidbu” ili se preselite u sociologiju, tabloide, tvrdu znanost tipa fizike. I budite uvijek dobro.
Selidba Miljenka Jergovića roman je koji skladno nadopunjuje autorov niz dokumentarističko-memoarskih knjiga u kojima on već nekoliko godina ispisuje povijest svoje porodice (romani Otac, Rod, Sarajevo, plan grada).
Knjigu otvara poglavlje naslovljeno »Putopis« i u njoj Jergović opisuje tijek svoga putovanja u Sarajevo i ispisuje razmišljanja i dojmove potaknute tim putovanjem, putovanjem u ‒ posredstvom njegove očaravajuće proze ‒ već mitski sarajevski Sepetarevac. Osim što opisuje ratom i pljačkom poharanu zemlju, gorko pritom komentirajući etničku podijeljenost te zemlje, Jergović piše i o vlastitome odnosu spram Sarajeva, u koje ide nakon što tri godine nije bio tamo, a nije bio da ne remeti sliku onoga Sarajeva što ga je u sebi stvorio, dijelom od sjećanja, dijelom od snova. A u toj slici, kako sam veli, dobrim se dijelom zrcali njegova narav, narav stvoritelja tog i takvog Sarajeva.
I čemu onda dolaziti, i remetiti tu sliku, pita se autor dok putuje u Sepetarevac, gdje odlazi kako bi nakon majčine smrti njezin stan raščistio od naslaga prošlosti i nepotrebnih stvari. Pritom piše i o vlastitome doživljavanju sebe, naglašavajući da »čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljenik jest, a što nije, ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvome se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvoj sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja«.
Došavši u majčin stan na Sepetarevcu prvo čime se pozabavio jesu, naravno, knjige, jer one su, kako Jergović piše, »simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari«. Potom dolazi na red priča o ručnoj svjetiljci, tzv. bateriji, kupljenoj još 1930-ih, a koja je preživjela različite epohe i selidbe, kao potvrda teze o predmetima kao sredstvima »unutrašnje stabilnosti i vjere da postoji neka veza između različitih vremena i svjetova, da postoji nešto što prekoračuje sve naše živote«.
Pronašavši u toj inventarizaciji prošloga života i dvadesetak klikera Jergović se prisjeća kako je, igrajući klikera »sam protiv sebe« zamišljao da zapravo igra golf, i to svjetsko prvenstvo u golfu, u kojem je igralo zamišljenih dvanaest igrača iz cijeloga svijeta. Pa nastavlja kako je i druge društvene igre redovito igrao sam protiv sebe, jer, kako veli, »nije bio omiljen među vršnjacima«, jer se »nije snalazio među igračima«. I objašnjava kako je jednoga dana to igranje društvenih igara sam protiv sebe zamijenio pisanjem. »Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi«. I time zapravo daje i ključ za čitanje ove i ostalih njegovih već spomenutih knjiga u kojima ispisuje povijest svoje porodice, a koje su ujedno i njegovo istraživanje odnosa između dokumentarne stvarnosti i fikcije. Jer, kako na jednome mjestu također veli, »književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju«.
Pisanjem Jergović zapravo pretvara svoju unutarnju stvarnost u izvanjsku stvarnost, opredmećuje svoju unutrašnjost, baš kao što ovom knjigom izvanjskost pounutruje, jer je svaki od tih predmeta iz stana u Sepetarevcu dio njegova imaginarija od kojega tvori priču, a, kako kaže, zbir tih priča i tih predmeta njegov je software i njegov identitet. U krajnjoj liniji, svi su ti predmeti »ono bezimeno što se administrativnim jezikom naziva zavičajem, domovinom i porodicom«.
Jergović u romanu Selidba piše i o usamljenosti kao jezičnom problemu, jer se, kako kaže, »moja usamljenost sastoji od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezični problem. Taj jezični problem usred zajedničkog jezika je usamljenost«. A sve to ponukan trešnjom koju je prije šest mjeseci zasadio u svom vrtu, učinivši je usamljenom, jedinim mladim stablom među četrdesetak godina starim stablima šljiva, jabuka, krušaka. A on ju je osudio da živi sama, umjesto da bude jedna u mnoštvu, među stotinama sličnih sebi. To je naravno nastavak njegova problematiziranja kuferaštva, osjećaja nepripadnosti, osjećaja »da je čitav svijet inozemstvo«. I iz tog osjećaja proizišao je strah, strah od protjerivanja iz kuće, od gubljenja krova nad glavom, što ga autor osjeća unatoč posjedovanju vlasničkih listova i drugih birokratskih dokaza, jer je to strah duboko ukorijenjen u njemu, ali i u svim kuferašima, došljacima, doseljenicima, dođošima, genima usađen, ali i iskustvom u njegovu opravdanost potvrđen.
No osim što je Selidba obiteljska povijest, ali i osobna povijest autorova, ta je knjiga ujedno i svjedočanstvo o povijesti jedne epohe posredovane kroz uporabne predmete zatečene u majčinu stanu, a koje autor vrlo detaljno opisuje. I pritom, kroz te opise, čitatelj iščitava i promjene kroz koje je društvo u tom razdoblju prošlo, a jedna od tih promjena, možda i najznačajnija, jest nestanak proizvodnih poduzeća i tvornica u kojima su ti predmeti stvoreni. Tako osim što se u Selidbi katalogizira cijeli niz smrti ljudi, koji i nakon odlaska iz svijeta i života u našoj stvarnosti postaju prisutni i živi, ta je knjiga i inventarizacija jednog uništenog svijeta, ugaslog svijeta proizvodnje, destruiranog svijeta rada. A destrukcijom kojega nisu samo uništene dotadašnje (i buduće) stvarnosti ljudi u smislu materijalne egzistencije, već su uništeni i njihovi unutarnji svjetovi, njihovo samopoštovanje, njihov osjećaj vrijednosti.
Sjećanjima na majku Javorku obrađenima u romanu Rod Jergović ovdje pridodaje nova, koja iskrsavaju na temelju predmeta iz njezina stana, a ona koja se tiču djeda Franje Rejca podebljava njegovim zapisima koje u majčinu stanu pronalazi. Oni se ispostavljaju izvorom za ispravljanje nekih netočnosti iz prethodnih knjiga, a koje se tiču djedova sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu. Tako su predmeti iz stana otponac za nadopričavanje već ispisanih životnih priča u prethodnim knjigama, priča koje ma koliko da se dodatno nadopunjuju, nikad ne mogu biti konačno upotpunjene i dovršene, jer nijedan život, a naročito ne onaj tuđi, nikad ne može biti u potpunosti ispričan. Ali narativne umjetnosti, a književnost pogotovo, i postoje da to pokušaju, da životima udahnjuju smisao, životima o kojima pišu, ali i životima onih koji o tim ispisanim životima čitaju.
Kroz nadopričavanje životne priče svoga djeda Jergović piše i o slučajnostima i sasvim usputnim, naizgled nebitnim okolnostima iz tuđih života, a koje zapravo presudno utječu na oblikovanje životnih putanja pripadnika budućih pokoljenja. Jedna od tih okolnosti je i dah nepoznatog vojnika, koji je španjolskom gripom zarazio njegova djeda koncem Prvoga svjetskog rata, i što je pedesetak godina kasnije sudbonosno utjecalo na život njegova unuka, pisca Selidbe, posredno mu oblikovavši karakter i zapravo odredivši mu sudbinu.
A život none Olge, autor, kako sam naglašava, »priča kroz kuhinju i kroz kuhanje«, kroz okuse koje je volio i one koje nije, a čime bi ona bila zgrožena: »…zgrožena bi bila već i time što pričam o njezinu životu, umjesto da šutim i njezino postojanje na Zemlji prepuštam blagoslovu zaborava. I možda bih to i učinio iz ljubavi prema njoj. Ali u tom bih slučaju oštetio sebe. Oduzeo bih si ono najvažnije što imam i što je jedino pravo mjerilo života. Sjećanje. Manji dio sjećanja tiče se onog što mi se dogodilo i što je od dogođenog ostalo u svijesti i pri jeziku. Veći dio su njihova sjećanja, a zatim i sjećanja na njih, najprije na nju, i u tim sjećanjima njihovi dovršeni, ali nesređeni životopisi, koje i u Selidbi sređujem i dovršavam. Njezin je životopis najvažniji. (…) U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći«.
No pišući o članovima obitelji, ali i osebi, Jergović ne ispisuje hagiografije nego piše npr. i o noninim predrasudama, o djedovom nedostatku hrabrosti, o majčinim nervnim ispadima i lošem roditeljstvu. A duhovitost, koja je zapravo zapostavljena u tekstovima koji se bave Jergovićevom književnošću, a prisutna je u velikoj mjeri u svim njegovim knjigama pa tako i u ovoj. Ta duhovitost, koja je jako često zasnovana na autoironiji, na ismijavanju svojih mana i preuveličavanju istih, osobito je važan sastojak Selidbe, u smislu depatetizacije, s obzirom da se radi o prozi osovljenoj oko cijelog niza smrti, o prozi koja bilježi jednu nepovratnu minulost, i o knjizi koja stavlja točku na život u jednoj kući, i točku na živote cijele galerije najvažnijih ljudi u autorovu životu.
Božidar Alajbegović
***
Selidba i pisanje o sebi
Ajfelov most, 17.06.2019.
U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao.A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.
Moj problem je – ako to uopće jest problem – taj što nikada u svom životu nisam stigao ni na jednom mjestu pustiti korijenje i utkati se u duh nekog od sela ili gradova gdje sam živio. Nisam se ja nikada odselio daleko od one polazišne tačke – čitavo sam vrijeme ostao čak unutar Hercegovine. Mada mom dječijem i skučenom umu, ta mjesta su bila udaljena hiljadama milja i prostorno i kulturološki i u svakom drugom pogledu.
Tačnije – moj problem je taj što nikada nisam uspio postići da se mjesto u kojem sam tad živio na neki lijep način, da parafraziram Miljenka Jergovića, ulije u mene, kao što se Sarajevo ulilo u jednu njegovu poznanicu s kojom se sreće u gradu iz kojeg – čini se – zadnji put odseljava. A ta rečenica – rečenica je iz Jergovićeve posljednje knjige “Selidba” – o kojoj ustvari ovdje i pišem, pokušavajući pisati o sebi.
I danas – kad sam poodrastao čovjek – dešava mi se da pozavidim onima koji imaju svoju ulicu, grad, mahalu, fudbalski klub i koji su se u njega lijepo ulili i koji su ga protkali pa je sad on sve to ili je već sve to ustvari on – i klub i ulica i grad. Zavist se javlja kad vidim da su takvi ljudi – ljudi koji imaju svoje mjesto – emocionalno stabilniji i samim time smirniji i imaju čvršći san od moga. Te ljude gledam krijomice i uživam – kao što sam u djetinjstvu često gledao kroz prozor komšijske kuće, u tuđ televizor, jer mi tad nismo imali svoj. I uživao.
Nakon “Roda”, gdje je Jergović uknjižio vlastitu porodicu, zauvijek je pretvorivši u fikciju koja je življa od zbilje, “Selidba” je neka vrsta post scriptuma sage o Stublerima, kako su neki već nazvali ovu veliku književnu priču. I ne samo “Roda”, “Selidba” je post scriptum još nekih Jergovićevih knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave porodicom i odnosima unutar nje – složenim identitetima pojedinih njenih članova, pa samim tim i njegovog, autorovog.
Nakon što mu je umrla majka – o čemu piše na 1008 stranica “Roda”, Jergović nekoliko godina poslije dolazi u rodno Sarajevo da iz njega pospremi sve one sitnice, pa sa sobom nešto odnese u Zagreb, a nešto odbaci u smeće; gdje će kontenjer-aktivisti svojim zahrđalim čakijama crne vreće za smeće parati kao da paraju utrobu njegove majke, unaokolo raznoseći memorabilije kao crijeva iz te rasporene utrobe. Tačnije – “Selidba” je knjiga u kojoj autor (poslužimo se opet njegovim riječima) sahranjuje kuću u kojoj je odrastao.
Prebirući po ladicama koje je popunjavala njegova majka, a koje je nestalo (kako sam autor kaže) kad je nestalo i ladica, odnosno prostora u tim ladicama, Jergović rekonstruiše živote majke mu, none i noneta, te mnogih drugih koji su zajedno s njima živjeli jedno, sad već isteklo vrijeme. Osim stvarčica koje nas na najzačudniji način vežu za sebe, u ladicama je i mnogo pisama, potvrda, dokumenata uopšte. Sve ih Jergović uspijeva pročitati i nakon što ih je vrijeme učinilo nečitkim, te tako u život zazvati one koji su ih ispisivali ili kojih su se ticali. U tim detaljima – kako i na koga je (recimo) pismo naslovljeno – njegovog potpisnika je po Jergoviću više nego igdje; pa on od tih detalja veze priču koja prestaje biti lična i koja se tiče svih istinskih ljubitelja književnosti, a bogme i svih onih koji bi da se bave ovim prostorima i ovim našim vremenom koje neprestano odumire i regenerira se. Dakle, onih koji bi da ga izučavaju i da ga bolje razumiju, i koji bi da budu hroničari epohe, da je objašnjavaju i tako doprinose suživotu zbunjenih naroda na ovim ukletim prostorima.
Karlo Stubler je u Bosnu došao s mnogim onim kuferašima kada je ovaj primitivni krajičak Europe nova uprava odlučila uljuditi. Bio je dio onog administrativnog aparata koji je Beč instalirao uz pomoć činovnika iz slavenskih austrougarskih zemalja. Jergović ili neko drugi već, negdje je o tom trenutku rekao kako je do tada vrijeme (ovdje) oticalo anonimno, a onda je potekla istorija. Da je to tačno – ne treba dvojiti. Dovoljno je biti samo malo upućeniji u prošlost ovih prostora pa da znamo da se Bosna i Hercegovina prema Europi otvara s dolaskom Austro-Ugarske koja, između ostalog, ovdje gradi željeznicu i puteve, te ovu zabačenu balkansku nedođiju pretvara u jednu otvoreniju zemlju, zemlju u kojoj će se, po Jergovićevim riječima, samo zbog te “otvorenosti” i desiti onaj sarajevski atentat s kojim će početi Veliki rat… Dakle, tek s dolaskom Austro-Ugarske – kako to lijepo objašnjava Ivan Lovrenović u “Unutarnjoj zemlji”, inače najvažnijoj knjizi za razumijevnje BiH – dolaze i vrijednosti sekularnosti, individualizma, univerzalnosti ljudske osobe… A što je bio preduslov modernom dobu koje je kao takvo iznjedrilo ideju o slobodi, kako kod intelektualaca, tako i kod nesretnika, atentatora. E o tom trenutku narodi na ovim prostorima ne uče, a obrazovne i druge institucije ga sistemski zamagljuju – jer im ruši teze na kojima su, prvenstveno bošnjački mitomani, gradili mit o bajnom predaustrougarskom vremenu u koje bi nam se, po njima, najbolje bilo i vratiti. Zbog toga o ovom trenutku nema zbora i zato ga naglašavam u ovoj priči o jednoj Selidbi, jednog od potomaka Nijemaca koji su tu došli da nam pomognu da budemo kompatibilniji nekom većem i ozbiljnijem vremenu od ovog našeg palanačkog.
Pogrdna je ta riječ kojom su ljudi sa ovih prostora označili i u kolektivnu memoriju pohranili sav taj strani svijet što je došao tu, sa svojim koferima, da popisuje planine, u vinklo dovodi ulice, pravi željeznice, posmatra i evidentira ptice i cvijeće verući se po bosanskim gudurama. Vjerojatno kao i danas, strance je naš primitivni svijet s prijezirom gledao i tražio im ono po čemu će ih označiti i ismijati. I eto, sve su prilike da su ti koferi koje su za sobom vukli, bili nešto na što nismo navikli, jer smo svoje hapupine nosali u zavežljajima. Pa kad smo vidjeli te kožne torbe pravilnih rubova, barbarski smo uzviknuli, ‘ta će oni, kuferaši jedni.
Ili je ovom našem nesretnom i od istorije zaboravljenom čovjeku bilo nepodnošljivo da neko bude toliko slobodan pa se seli tek tako – da kofere ni ne raspakuje i da živi tamo gdje ga u određenom trenutku trebaju, da nema svoju kuću, svoju ulicu, svoj nogometni tim… Da je tako blaženo bezzavičajan… Možda je ta lakoća seljakanja bila presudna da se stranci koje je slala nova uprava prozovu kuferašima i da se tako ismije njihovo bezdomništvo… Ili je opet – u pitanju nešto treće…
E baš zbog tog trenutka kada smo strane službenike prozvali kuferašima, važno je da o tom prezrenom periodu malo više razmišljamo i da nas se počne (konačno) malo više ticati. Tu, na tim naborima istorije, čovjek pobjeđuje sebe i postaje ozbiljnijim. U slučaju našem, to bi značilo da se u tu tačku zagledamo – kao u vlastite oči, i prihvatimo tradiciju onakvom kakava ona jeste te je otmemo revizionistima koji su u službi vladajućih oligarhija odlučili da se neki trenuci naše prošlosti slave, a neki tek uzgred spomenu i tako omalovaže.
Nesklonost da evidentiramo i popisujemo čini nas anonimnim i naši životi su tada, u svakom pogledu, uzaludniji. U “Selidbi”, Jergović popisuje sve što je našao u majčinom stanu, svaku i najbizarniju sitnicu, pa čitatelj pomisli kako taj planira praviti muzej. Čak i sam na jednom mjestu kaže kako bi sve to što je tamo našao mogao nekom ponuditi – nekome ko bi postavku prepoznao kao vrijednu i čuvao je da nam govori o tom trenutku u našoj povijesti, koji nas je, ako ne umivene, onda umivenije definitivno – ostavio na milost i nemilost budućih vremena. To bi bila postavka koja bi svjedočila o kuferašima što su u ovaj, njima daleki svijet, dolazili i popisivali ga kao što Jergović u “Selidbi” popisuje sad njih – kojih više nema jer su se zauvijek odselili, i u fizičkom, i u simboličkom, i svakom drugom pogledu. Njih, čije je vrijeme isteklo.
“Selidba” je knjiga o nama, ljudima, o nama, organskoj materiji koja se iz života seli svakim djelićem sekunde i čija selidba mine tek kad minemo mi – kad se, dakle, u potpunosti preselimo tamo, ja u bolji svijet, ja u ništa. Ali s preseljenjem našeg tijela pod zemlju, selidbi nije kraj – mrvice nas, možda i komadići ili čak ogrizine, ostaju tu dugo poslije, ali isto se tako, i same seleći i nestajući. Baš takvog smo dojma dok čitamo “Selidbu” u kojoj, po stvarčicama što su ostale iza pokojnika, Jergović nalazi njihove tragove i uskrsava ih, blagim dahom udahnjujući im dušu, mrtve ih uvodeći u priču u kojoj se i sami zajedno s njim sele iz Sarajeva, zauvijek.
U poglavlju o aparatu za brijanje marke Braun Sixtant, a koji je na samrti dobio njegov djed Franjo Rejc i s kojim se, bit će, nije ni stigao obrijati, Jergović pronalazi dlačice s vlastitog lica iz 1983. godine, kada je služio vojsku i kada se tim aparatom prvi i posljednji put obrijao. I onda – dok gleda u te mrvice sebe, u te dlačice sitnije od najsitnije tačke na kraju rečenice – dok ih, dakle, gleda, reći će: Te dlačice, to sam ja 1983. godine. Puhnem li, nestat ću. I tu – ako se ne naježite – onda vam je džaba sve, pa i ovaj tekst što ga upravo čitate. I nema riječi kojima bi se takve stvari dale izreći i približiti vama koji ste kažnjeni i nagrađeni u isto vrijeme – da ne čujete i ne vidite.
Priču o svojoj porodici Jergović priča već kroz nekoliko svojih knjiga i svi njegovi, od majke pa do staroga djeda Stublera, svi su oni sad već poodavno književni likovi koji skoro da ne dozvoljavaju da ih se čita kao žive i smrtne, stvarne ljude. U tom dopričavanju priče o porodici ima nečeg – što bi moglo iznjedriti čak književni podžanr. To uporno dopričavanje i prepričavanje iste priče – u čitatelju potiče čitav niz osjećaja naspram jednog događaja, pa on, čitatelj, pomišlja da je i sam od plastelina, dakle nestalan. Sjećanja se izvitoperuju kao plastika koja dugo stoji u jednom položaju na suncu, pa je dopričavanje ustvari pokušaj da se ona ispravi, vrati u prvobitni oblik, a koji u konačnici procesa vjerojatno neće biti ni sličan sebi u prošlosti… Ili će mu, ustvari, biti sličniji…
U završnici knjige, u poglavlju Sepetarevac 23, psihopatologija građevine, autor opisuje sve prostorije kuće u kojoj je odrastao – dajući im jedan širi kontkest: uspon i pad socijalizma kroz trendove koji su se u kuću useljavali s namještajem i u njoj se određeno vrijeme manifestovali, do neke druge mode, do nekog drugog vremena. Ali ono što je u ovom poglavlju najfascinantnije – jeste djetinjstvo o kojem Jergović ispisuje najljepše rečenice naše književnosti. Dok čitate njegov put od dnevnog boravka, preko hodnika do banje, gdje se pripovjedač (kao dječak) zaputio da opere zube – prustovski se selite u svijet drugog formata, u svijet djetinjstva, u svijet u kojem jedna prosta kuća na Sepetarevcu, koju je gradio Bilećanin Obrad Trklja, krut i mrgodan čovjek, postaje dvorac prostraniji i bajniji od najljepših dvoraca što smo u njih zavirivali lutajući po bespućima književnosti s kojom smo odrastali.
U tom poglavlju je i priča o kuhinji po kojoj se pripovjedačeva nona Olga – dok kuha – kreće kao da joj pod nogama nisu pločice zastrte rutom, već pozorišne daske. Nikada niko, bar što se ovog čitatelja tiče, nije tako vješto i tačno opisao običaje vezane za kulturu kuhanja po našim domovima, kao što je to uradio Miljenko Jergović. Ne znam ni je li ih se iko ikada i dotakao, a i ako jeste, sigurno nije na ovakav način. Dok bi on, unuk joj, gledao utakmicu, Olga bi kuhala manevrirajući u uskoj i sudima pretrpanoj kuhinjici i kuhala rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već vrlo stari džezeri sviraju svoj blues i swing. E od ovoga se ne može biti tačniji – te naše majke, nene, bake, tetke i strine, kuhale su (i kuhaju) nezainteresirano, ne unoseći se emotivno u te procese pripremanja hrane, baš kao što se džezeri ne unose u svoj blues dok ga sviraju jedva primjetnim pokretima i blago oborene glave. Kuhale su, te naše nene i bake, tako da je to njihovo bajanje s hranom – kuhanjem bogohulno i nazivati.
Svijet bismo mogli podijeliti na one koji odlaze i na one koji ostaju. To je možda jedna i od najsveobuhvatnijih podjela. Kad odlazite, a odlazite uvijek zato što morate, pa čak i onda kad odlazite svojom voljom – tada nas ispraćaju oni koji ostaju. I to je suština života. Ili – skoro suština.
Kad se pakujete i kamion je ispred kuće, tad na prozore, laktova oslonjenih na klupice, svoja lica i svoje oči isture oni koji ostaju – i gledaju. Svega tu bude – i onih što su tužni, svjesni da će kad-tad i sami odlaziti, kao i onih zlobnih, što u kamion gledaju iz nezdrave radoznalosti: kao u golo tijelo bolesnika kojeg polusvjesna vode na posljednji ultrazvuk abdomena. Ali bude i onih koji se – dok se seliš – prave da oni to ni ne primjećuju, da te ni ne poznaju i da im ta tvoja selidba nije važna – ali koji se u određenim trenucima hvataju kamenica i bacaju ih za tobom: ne bi li te što dalje otjerali, daleko da se nikada više ne vratiš.
E baš takvih je u vrijeme Selidbe posljednjeg potomka jedne kuferaške porodice bilo najviše. Dok je kamion na Sepetarevcu čekao da bude napunjen, oni su kružili okolo, s rukama na prknu, da bi ga, kad je krenuo, zasuli kamenicama i zahakali. Ustvari, prvi kamen je bacio jedan bošnjački pisac, optuživši autora “Selidbe” da je islamofob, zlobno izvlačeći rečenice iz konteksta – prije nego je kamiondžija i zaverglao ključem u bravi. Zatim žena jednog sarajevskog pjesnika, kad je kamion bio već blizu granice, u javnost je odaslala pismo s najodvratnijim mogućim sadržajem. U tom pismu, čiji bi sadržaj bilo neozbiljno i pokušati analizirati, ona će, između ostalog, javnost diskretno upozoriti da joj je muž veliki pjesnik i da se kane Jergovića jer on pljuje po “duhu Sarajeva”. Zatim jedan korpulentni sarajevski advokat, inače uspješan menadžer, koji se u trenutku kad je kamion skoro do Zagreba odlučuje čitati stare novine, pa iste ove javnosti radi, objaviti intervju s piscem “Selidbe” iz davne 1995. – s ciljem da Jergovića prokaže, jer je tada o Sarajevu govorio sa simpatijama, a danas ga tako oštro kritikuje. Taj intervju pročitajte svakako, pa da vidite s kakvom su se torturom morali nositi nemuslimani nakon rata devedesetih – kad bi ih intervjuisali arogantni i samouvjereni bošnjački novinari. I sve to na stranicama mostarskog portala koji nam, sad već poodavno, laže da je tu kako bi stao u odbranu progonjenih, manjinaca, manjina uopće – bez obzira ko su oni… I ostaje nam da se nadamo da hajka koju su poveli i vodili spomenuti pisac, advokat i žena pjesnika, zajedno s urednicima portala – neće imati dalekosežnije posljedice i da neće inspirisati nekog novog (mladog) bošnjačkog pisca da Jergoviću i njemu sličnim ponovo psuje ustašku mater u multikulturalnom Sarajevu. Ili ga (ne daj bože) pravim kamenicama kamenuje.
A da kamenica po sarajevskim ulicama ima i da ne treba više po njih ići u brda – uvjerili smo se na kraju ramazana 2019., kad je kamenovan kafić u kojem su ljudi pili pivu, a što je kamenjaškom umu bilo nedopustivo sa stajališta njegovog islama. Kao i da protiv kamenovanja – koje je ustvari pravi atak na “duh Sarajeva” – nema pobunjenih, ili ih je jako malo, srazmjerno malo koliko taj grad hoće da je velik – također smo se uvjerili. U to smo se uvjeravali i narednih dana kada niko, ili skoro niko?, o tom udaru na ljudske vrijednosti ništa nije rekao… Ni oni koji predstavljaju narod iz kojeg je kamenjaš došao, ni vjerske institucije, pa ni ovi koji su se tako zdušno stavili u odbranu tog “kozmopolitskog duha” kad ga kritikuje pisac Miljenko Jergović.
U Sarajevu ne postoji “genetska” sklonost toleranciji, baš kao što nigdje ne postoji ni “genetska” sklonost netoleranciji. Ali tamo gdje većina ne dozvoljava da se određene stvari dovode u pitanje – velik je problem, i opasna je to rabota. A još opasnije je kad se “tolerancija” brani “netolerancijom” tako što “fini građani” pozivaju na fini građanski linč.
“Selidba” je velika i važna knjiga i pripada nekoj većoj i važnijoj književnosti od ove naše. Sa “Selidbom” Miljenka Jergovića završava jedan – a počinje drugi svijet. Nama ostaje da se nadamo da taj drugi neće biti ustvari onaj prvi – onaj od prije kuferaša u kojem smo oticali anonimno u vremenu i dešavali se mimo istorije.
Gradova ima onoliko koliko ih je u književnosti. Sarajeva ima onoliko koliko ga ima u Miljenku Jergoviću – odnosno, u knjigama koje je ispisao. A da ga je tamo kao malo gdje (kao nigdje!) – uvjerite se sami, čitajte. I imajte toliko mašte i pameti – pa razlikujte fikciju od fakcije, jednodimenzionalne od trodimenzionalnih likova… Izronite iz mutnih narativa, napravite dostojan luk, vinite se iznad ove naše močvare i u ovu književnost uronite sami – kao otkinuti s lanca.
Kao što čitatelj poželi posjetiti Istanbul nakon što pročita neku od Pamukovih knjiga, tako nekako poželi otići i u Sarajevo nakon što se načita Jergovića. Zahvaljujući njemu, Sarajevo se u svijesti čitatelja ukazuje kao mjesto sazidano od književnosti, mjesto, gdje je vječnost blizu kao nigdje, skoro na dohvat ruke… U Sarajevo poželiš – nakon Jergovića – otići kao u Disneyland…
Almin Kaplan
***
Hibridna obiteljska kronika
Jergovićeva obiteljska priča, i još ponešto (uvod u Rod, nadopuna ili epilog?)
Htio sam započeti s toplom noticom o Zagrebu, kratkim Jergovićevim prisjećanjem na boravak u novom dijelu hotela Dubrovnik, kada je dobio Goranovu nagradu za mlade pjesnike: nagradu su dobili Krešimir Bagić i Boris Gregorić za zajedničku knjigu Svako je slovo kurva i Miljenko Jergović za Opservatorija Varšava, 1988. Kako sam bio član žirija za Nagradu Goranov vijenac, koji je te godine zasluženo dobio Oskar Davičo, pisao sam o tom “živom klasiku” modernizma i obrazloženje, koje sam i čitao na dodjeli u Lukovdolu, prof. Milivoj Solar je bio s nama kao ministar kulture, no sve nas je (možda kao režimske kritičare i pisce) mladi Jergović gledao pomalo podozrivo i s nepovjerenjem, bio je nekomunikativan i plašljiv, ali danas na taj trenutak, kao povjesničar književnosti, mogu gledati kao na smjenu epoha: kod nas na sceni je već bio Quorum, naši studenti, poput spomenutog Bagića ili Ferića koji su diplomirali kod mene, uskoro će si zaslužiti relativno dobra mjesta u književnosti ili u znanosti i kulturi, a za koju godinu će im se pridružiti i Miljenko Jergović, sa sarajevskom diplomom sociologije, i objavljivati u Novom Danasu. Osobno sam ga ozbiljnije počeo čitati tek nakon ratova, posebno od kada je počeo redovito pisati za Jutarnji list i ostao sam njegov vjerni čitatelj do danas. Oskar Davičo uskoro će i umrijeti, preko noći sam još za stari Danas napisao In memoriam (za neprežaljenu urednici Meri Štajduhar), i tako je jedna epoha za mene otišla u povijesti.
Zatim sam htio otvoriti pitanje žanra, odnosno određene hibridnosti vrste knjige poput Selidbe: narativna zagonetka koja me mučila prilikom drugog čitanja knjige bila je, s jedne strane, nedvojbena mogućnost intenzivnoga čitateljeva poniranja u tekst, upravo uživanje u brojnim narativnim digresijama, ljutnjama ili opservacijama pisca-pripovjedača (još jedna značajka hibridnosti), pri čemu se pripovjedač često oslanja na autora, koliko god njegovo sjećanje bilo nepouzdano i veoma emocionalno, osobno; i s druge strane, nepostojanje forme ili strukture teksta koje bi nam lakše omogućilo pamćenje (pa onda i pisanje) cjeline teksta, koji kao da se nadaje samo u toj “zbrci” poglavlja, naslova, asocijacija, zapisa, prijepisa dokumenata ili komentara. Žanrovski dakle izrazito hibridan tekst, od putopisne proze do manjih prijepisa dokumenata ili zapisa, kao da nam od romaneskne cjeline odvraća pozornost prema brojnim kraćim narativnom dionicama, koje su po iskazu, strukturi, tempu i vremenu pripovijedanja toliko disparatne da je tekst ove knjige najbolje nazvati suvremenom pripovjednom prozom, za koju još nemamo pravoga naziva, pri čemu putopisna, dnevnička ili autobiografska fikcija prevladavaju nad epistolarnom ili dokumentarističkom prozom i zapisima. Oblikovno i kompozicijski kabast, nezgrapan, neujednačen i pomiješan, križan, baš hibridan tekst, kod mene osobno izazivao je u tim kritičkim terminima indikatorima više negativnu, zapravo manje afirmativnu konotaciju.
Ne na kraju, kritičko bi se čitanje moglo otvoriti u na planu autopoetike, kao što je to učinio nedavno književni kritičar Dario Grgić, koji ističe kako Jergović piše kao jazzer, piše kao da kuha jestivo jelo, piše kao dobri kuhari koji su poput džezista, dok se meni otvarala slika samotničke igre sa špekulama, kao svojevrsna metonimija unutarnje poetike Jergovićeva pisanja: Igrao sam klikera sam protiv sebe, ali zamišljajući da to nije igra klikera, nego je golf. Igrao je svjetsko prvenstvo s dvanaest golfera, a kasnije je nastavio s drugim igrama, pri čemu je važno bilo da igra, pa i pisanje, djeluje kao stvarnost, da ima mnogo sudionika iako se igra samo u njegovoj glavi:
Nastavio sam s drugim društvenim igrama, igrajući ih, opet, sam protiv sebe. Nikada nisam bio monološki tip. Vodio sam dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, katkad i s nekoliko desetina sudionika, sve dok jednoga dana društvene igre sasvim zamijenio pisanjem. Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, vila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi. (J: 112).
I Selidba je slična igra, njegova partnerica ili pratilja, koja ne zaslužuje ni ime, pa i jedva da s njom razgovara, premda mu je silno važna kao odani oslonac (i obratno), kao da ima ulogu nijemoga svjedoka te mučne igre s naslijeđenim klikerima kuće na Sepetarevcu, u Sarajevu. Pri čemu špekule nisu samo stvari i sjećanja na njih, nego i narativne špekulacije o njima. Posebno o svojim najbližima, o svom rodu. Kako je monumentalna obiteljska kronika Rod već bila prije napisana i proslavila pisca i izvan granica naših jezika, premda je u hrvatskoj kritici od strane vodećih kritičara i časopisa dočekana suzdržano, pitao sam se možemo li Selidbu, zbog većeg oslonca na naknadne uvide i korekcije, uzimati kao uvod u svako ozbiljnije razlaganje Roda ili je to nadopuna, odnosno epilog, kojim pisac stavlja točku na svoju sarajevsku “tačku identiteta”, obiteljski dom i predratno Sarajevo. Razmišljao sam da bi možda kritička analiza ove obiteljske kronike mogla početi ispisivanjem obiteljskoga stabla, što bi onda svakako dobro poslužilo i tumačenjima Roda, ali bi se vjerojatno izgubilo čar pripovijedanja, koje živi od nesigurnosti sjećanja i nadopričavanju sudbina, situacija i prilika. Pri čemu ne treba smetnuti s uma snažnu emocionalnu vezanost, ljubav i srdžbu, uz najbliže, sitnice u ostavštini podjednako kao i uz najteže obiteljske ili osobne traume.
Kada se kao odrasli čitatelji, posebno s iskustvom roditeljstva, koje je drugi, ublažujući pol naše egzistencije, pitamo tko je zapravo Miljenko Jergović i koje su mu najvažnije uporišne markacije, odgovore čitamo još od pjesama-priča Opservatorije Varšava u opreci likova majke i none, djeda Franje Rejca i (psihoanalitičke) “praznine” lika oca, obiteljske traume s ujakom Mladenom, kao i drugih nesreća, nespretnosti i lutanja obitelji s bakine strane, kod Stublerovih, od čijih su nesnalaženja veća samo ona od strane obitelji oca, Jergovića. Sve se priče, kroz rekonstrukcije prisjećanja i zadobivanja njihove proširene, književne funkcije, prepričavaju kao sudbine “kuferaša”, izbjeglica ili doseljenika, u neuspjelom traganju za trajnim domom, koje kao da konačno određuje mučna selidba, tri godine nakon smrti majke. Ne mogu se oteti dojmu da je u pripovjedaču ostalo tragova obračuna osjetljiva (možda i razmažena) dječaka s hirovima rastavljenih roditelja, ali koje su višestruko “pokrivali” djed i baka, s onim svojim naknadnim, u biti konzervativnim iskustvom, koje će odlučiti i o nadogradnji sobe u nacionaliziranom “društvenom stanu”, vjerojatno i u odluci da se stan u zgradi zamijeni sa stanom u obiteljskoj kući s dvorištem, u nadogradnjama vikendice na moru i sl. Možda je moja bliskost s piscem iz Sarajeva baš u toj kulturi “sitnoposjedničkog mentaliteta” koji su na Jergovića prenijeli baka i osobito djed, a na mene moji roditelji, svatko na svoj način (mirenjem da se ostane domaćica i zato vrsna kuharica i odgajateljica unuka ili nemirenjem s podruštvljenjem našega pojedinačnoga života ili u ustrajnosti u poduzetništvu, obrtu), kao da su se kulture življenja obitelji na privatnom posjedu s kućom neslučajno povezale s netipičnim gradskim stanovanjem u kući s dvorištem, od upotrebe sokovnika do kiseljenja kupusa, na kojemu su odrasle mnoge srednjoeuropske ili balkanske obitelji, itd.
Ukratko, ne otkrivaju nam Jergovićeve priče samo dom i likove na Sepetarevcu ili u Drveniku, nego svojom razantnom prozom prodiru i u naša djetinjstva, naša sjećanja ili obiteljske traume, na koje smo već možda i zaboravili, ali je uvijek ljekovito prisjetiti se kriza odrastanja i muka s roditeljima. I premda bih mnogo toga danas iz svoga iskustva roditelja i djeda drugačije opisao, posebno odnos sinova prema očevima (priča o novom brijačem aparatu koji otac kupuje djedu pred smrt, a onda se s njim prvi puta brije njegov sin, ne posredan je način priča o ljubavi očeva prema sinovima), svjedočenje Miljenka Jergovića o svojim roditeljima i odgajateljima upozorava koliko su odnosi unutar najbliže rodbine često opterećeni međusobnim nerazumijevanjem, nepotrebnom ljubomorom ili zanosima, koji nam na kraju ipak pomažu da – isplivamo, da se spasimo tog najmanje dvojnog alteriteta koji nas je podigao. Rođeni i odgajani kao bastardi u hibridnim kulturama, sami sebi više ličimo na necjelovite, na nesigurne i osjetljive egzistencije, koje su stalno u potrazi za izgubljenom sukladnosti, identifikaciji s okolinom; s društvom i svijetom. Iz svega se rađaju pjesme i priče kojima želimo objasniti ili prevladati svoja ograničenja, krize i melankolije, i što ih više objašnjavamo to se više u njima ne snalazimo, ali odrastamo. Stoga neće biti čudno što će se Jergović često zaustavljati na grobljima, kao svojevrsnih mjestima sjećanja kulturne, intelektualne povijesti, kao ovdje u neobično preciznom ideološkom komentaru uz grob Vuka Krnjevića (pomišljam da bi neke od autorovih knjiga, kao i one Mirka Kovača, trebalo opremiti primjerenim rječnicima o kod nas već zaboravljenim piscima i književnim pojavama), iz kojih uvijek iznova očitamo nedvojbenu političku prosudbu, određenu besmislom rata i jasnom sugestijom krivnje. Jergovićevo se pripovijedanje stoga ne zaustavlja samo na kronici jedne antipične sarajevske obitelji, nego staje u obranu svake neuobičajene, hibridne, interkulturne situacije, koja tako često uznemirava naše malograđanske duhove, premda su nam već djeca na putu nove emigracije, a time i novih trauma i priča, i sami “kuferaši”, kojima je odavno pun kufer naše ekonomske, intelektualne i kulturne samodostatnosti. Sretan ili tragičan ishod?
Naravno, središnji je emocionalni odnos pripovjedača-autora, kao i u Rodu, odnos prema majci. Njezino prerano umiranje, pri čemu se sin osjeća nemoćno utoliko više što mati baš u njemu traži spasenje, pri čemu u njegovom “spasenju” kao njezina djeteta nije s voljom sudjelovala ili nije učestvovala nikako. Iz te posebne ljubavi-mržnje sina i njegove majke, rodila se priča kojom se vjerojatno demistificira obostrana bezuvjetna ljubav, ali se zato u zamjenu ostaje vezan uz sva dobra sjećanja na nonu, kao onu s kojom će se dječak lakše identificirati, odnosno za koju uvijek ima riječi pohvale. Izdvojimo dva kratka nasuprotna primjera:
Portret majke u Selidbi nadopunjuje se izvještajem o plaćenoj partijskoj članarini i više je dokument poštenja, možda i straha jedne sredine (za razliku od naše zagrebačke, koja je pri tome bila “opozicijski” nemarna) od majčine ideološke zastranjenosti ili dosljednosti. U svakom se dobu plaća neki porez pukom preživljavanju, često je to i zato što misliš o bližnjima, kao što je hoćeš-neće trebala Javorka, brinuti o sinu i ostarjelim roditeljima. Nekako mi se jednostranom čini legenda o sinu i noni, njezinoj ljubavi spram unuka u zamjenu za Mladena i njegovom ljubavi prema bakinoj kuhinji. Evo, portret majke opisom slike s partijske knjižice:
Na unutrašnjoj strani naslovnice ime i prezime ispisani majčinom rukom, kao i datum učlanjenja, Potpis sekretara osnovne organizacije je nečitljiv, vjerojatno latinični. Na fotografiji, veličine kao za ličnu kartu, sedamnaest joj je godina, kratke je, smeđe kose, glave nagnute udesno, zagledana u objektiv. Izraz lica, ono što se vidi na usnama, drugačije je nego što će biti za nekoliko godina, a onda i do kraja života. Madež iznad gornje usne koji će imati i kao starica. Odrasla je, odgovorna, ali joj se život nije utisnuo u lice. U obrvama smo slični, ona i ja. kasnije više nećemo biti. (J: 62-63).
S druge strane, u priči o Noni pod naslovom Kuhinja, pa osim što saznajemo o tri kulture huhanja, koje su se na Sepetarevcu s mjerom miješale zazirući od nekih mirisa, u sedamnaest godina nonine predstave na pozornici kuhinje, najviše okrenute njezinom princu (premda ne uvijek i uspješne), naš će Sarajevskim Marlborom, Ocem i Rodom već proslavljeni pisac napisati majstorsku priču o baki dostatnu za oveću novelu, premda i s mjerom distanciranu; evo jednog toplog fragmenta:
Kuhala je rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već stari džezeri sviraju svoj blues i swing. Usred spremanja ručka, recimo kuhanja sataraša – sataraš je bio još jedno od jela koja sam volio, pa ga je trebalo često pripremati – prilegla bi na kauč i udubila se u knjigu koju je upravo čitala. U našoj kućnoj biblioteci bile su stotine knjiga, većinom domaćih i nešto njemačkih – koje smo tokom priče već preseljavali – koje je ona čitala po nekom svom redu i interesu. Knjige koje bi voljela, čitala bi više puta, a čitala je brzo i vrlo temeljito. (J: 325).
Pretvarajući svoj i majčin život u priču i legendu, umjesto da ode kod psihijatra, čemu valjda i služi književnost, Miljenko Jergović probija se kroz stvari, prisjećanja i bogato svoje asocijativno pripovijedanje (čemu bismo trebali jednom posvetiti veću pozornost), bacanjem špekula u roše vrta na Sepetarevcu, kao da stvarno igra svjetsko prvenstvo u pripovijedanju, takoreći ni o čemu, o krhotinama klikera koji su se sačuvali u decenijskom neredu majčina i njegova doma; no na kraju, zapuštena zbog rata i njegova odlaska. Ali, tko zna, možda bi se nered na Sepetarevcu njegovim ostankom samo povećao? Pa ipak, to ne znači da ga hrvatska zajednica, možda i uz pomoć našeg ministarstva kulture, njemačka i slovenska manjina u Sarajevu, uz zadužbinu kojeg bogatog kulturnog Bosanca, Bošnjaka ili Srpkinje, ne bi mogla već sada otkupiti od jedinog nasljednika (za cijenu koja ne bi bila ponižavajuća), kao buduću spomen-kuću međukulturne postjugoslavenske književnosti, kojoj je njezin najmlađi i posljednji stanar dao već sada nemjerljiv doprinos. I svojim ustrajnim novinarskim radom, i svojom feljtonistikom, esejima i kritičkom prozom, narativnim pjesništvom kao i pripovjednim tekstovima koji će trajno obilježiti naše prijelazno, tranzicijsko doba. A da je to Jergović, kao pomalo buržujski odgojen Sarajlija, s kasnijim bolnim iskustvom izbjeglica i iseljeničke književnosti zaslužio, već sada govore brojne domaće i međunarodne nagrade za književnost. Stoga je dobro Jergovića čitati s povjerenjem, višestruko, vraćati mu se i voljeti ga, premda ga Hibris, starogrčka božica obijesti, drskosti i prkosa zna zavesti, kao i svakog moćnog pisca, jer ako nije vrijeme, onda je srce Bog (Nisam vidio ništa tako veselo i šašavo, slobodno od svih ljudskih slabosti, od svakog svakodnevnog jada i jeda, kao što je srce na zaslonu ultrazvučnog aparata. J: 148), a to znači bog je ljubav, pa makar samo i ova naša nedostatna, kršćanska.
Zvonko Kovač
***
Jergović je opet Sarajevo stavio na književnu mapu svijeta
Express 27.09.2019.
Kad je riječ o razumijevanju knjiga Miljenka Jergovića, pogotovo njegova “sarajevskog opusa”, treba imati u vidu prvenstveno dvije stvari, prije svega barem donekle biti upoznat s kontekstom u kojem se te priče događaju, pod uvjetom da se zaboravi sva ona silna stereotipija o jednom gradu koji je, nažalost, došao u žižu javnosti zbog krvave i brutalne opsade u prošlom ratu, te imati određenu empatiju prema tom svijetu. Pogotovo zato što Jergović, što kod njega iz knjige u knjigu samo jača, ne želi podcjenjivati svoje čitatelje nego unaprijed računa na ove dvije stvari, odnosno ne želi ništa dodatno pojašnjavati, “crtati”, tako da njegove knjige, pogotovo posljednja, “Selidba”, iziskuju silno posvećena čitatelja. U suprotnom, bolje je neke Jergovićeve knjige ne uzimati u ruke.
U knjizi “Fatalne simetrije” Nebojše Lujanovića postoji jedan izvrstan esej, “U zamci imena”, koji volim spomenuti s vremena na vrijeme, u kojem Lujanović istražuje korištenje osobnih imena u književnim djelima koja nastaju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je često osobno ime ujedno identitetska odrednica, tako da neupućeni ostaju uskraćeni za pojedine slojeve teksta koji su iznimno bitni. Međutim, ne vrijedi to samo za imena: postoji cijeli niz detalja koji funkcioniraju na sličan način.
U ovom smislu ilustrativno je nekoliko rečenica iz “Selidbe”: “Stojim na uglu Titove i Kulenovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku.”
Svatko onaj koji je barem nekoliko puta u životu prešao preko ovog neobičnog pješačkog prijelaza, a prosječan Sarajlija ga prijeđe više tisuća puta u životu, na trenutak će zastati i pokušati proniknuti u pripovjedačeve motive, jer čekati zeleno svjetlo na tom semaforu ako ne nailaze automobili je u najmanju ruku čudno. Je li pisac ljutit na svijet oko sebe i želi unijeti iskru reda u taj kaos? Ili u onaj u vlastitoj glavi? Ili, zapravo, odgađa neodgodivo, mučnu selidbu koja je završni čin jedne obiteljske povijesti? Vjerujem kako će ovaj detalj, što može samo vrhunska književnost, kod Jergovićeva iseljenog sarajevskog čitateljstva izazvati ono sudbinsko prepoznavanje, što podiže simboličku kvalitetu teksta, kao neka vrsta trajno sačuvane memorije.
Slično nerazumijevanje teksta često dovodi do “nesporazuma”, što je vrlo važno kad je riječ o djelima Miljenka Jergovića. Lujanović u svom eseju zapravo pojašnjava na neki način i unutarnji mehanizam tih “nesporazuma”, koji se uglavnom događaju zbog nepoznavanja konteksta. To se ponajbolje da pojasniti na Jergovićevu romanu “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, koji je nekim književnim kritičarima poslužio kao sredstvo obračuna s ovim piscem, iako se iz njihove perspektive radi o temeljito “nepročitanoj” knjizi. Navest ću samo jedan aspekt toga: Jergovića su u početku, 90-ih, književni kritičari u Hrvatskoj često, i kad treba i kad ne treba, povezivali s Andrićem, a da to u ovom slučaju nitko nije primijetio, iako je, po mojemu mišljenju, Jergović u ovom romanu najviše andrićevski, ponajprije zbog načina na koji promatra historijske ličnosti u stvarnom vremenu, skidajući povijesnu “pozlatu” s njih, prikazujući ih kao stvarne, nesavršene “male ljude”, što je Andrić doveo do savršenstva.
Ne postoje svete krave, ali se nikad s piscem ne treba obračunavati preko njegovih knjiga. To je stvar elementarnoga književnog (ne)poštenja. Slični tekstovi spadaju u drugi književni žanr, u polemiku, a ne u kritiku. Pogotovo ako se takav tekst poput zloćudnih metastaza širi dalje, pa jedan dan u sklopu svojevrsne hajke koju protiv Jergovića vode određeno vrijeme neki “građansko-nacionalistički” krugovi u Sarajevu osvane na stranicama PEN Centra BiH, kao punokrvni prilog toj hajci, na stranicama institucije koja bi trebala pisce štititi od sličnih nasrtaja, a ne sama ih inicirati, pogotovo zato što je Miljenko Jergović član PEN centra i jedan od njegovih osnivača iz vremena opsade Sarajeva.
Tu dolazimo do jednog apsurda: da pisac koji je na književnu mapu svijeta upisao Sarajevo kao nitko prije njega postane u tom Sarajevu predmet hajki. Tipičan bosanski paradoks, rekao bih. Govorimo o gradu koji je u trajnom nesporazumu s cijelim nizom svojih slavnih sugrađana, koji ne pristaju na mitološku-čaršijsku sliku grada.
Jergovićeva “Selidba” po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti – jedanput umrijeti. Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog naslijeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kad ta tema nema onu nekadašnju težinu, kad je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.
Ona je zapravo jedna vrsta rekapitulacije te teme, gdje stara Bosna stane u desetak Ikeinih vrećica, kao poveznica s novim vremenom, a ujedno je obiteljska kronika. Ikeine vrećice, dakle, u Jergovićevu svijetu nisu slučajno, kao što u ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje.
Pa ni svojevrsni mini putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu, kojim počinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu popudbinu, samo u različitim smjerovima.
Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana “Dugi oproštaj” Raymonda Chandlera: “U svakom je rastanku malo umiranja.” A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.
Jergović u “Selidbi” prebire obiteljske memorabilije, dokumente, knjige, pisanu zaostavštinu, pripremajući to za selidbu, i sve to čudesno pretvara u vrhunsku književnost, i to ne štedeći nikoga, uključujući sebe, bez obzira na to što čitatelj ne zna, niti to mora znati, koliko je sve to utemeljeno na faktografiji. Iz tih, na prvi pogled banalnih, artefakata izranja pred nas punokrvna obiteljska kronika. “Selidba” je, mogli bismo to i tako reći, knausgardovski roman u najboljem značenju te riječi.
Još ako se prisjetimo jedne izjave sjajnog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, koju često volim spominjati, koji je u jednom intervjuu rekao kako književnost, zbog sterilnosti tog svijeta, više ne “stanuje” na Zapadu nego negdje drugdje: on je, na primjer, spomenuo Albaniju. Dakle, “Selidbu” u tom ključu možemo promatrati kao Knausgarda u više nego “zanimljivu” vremenu i prostoru.
Zanimljiv je i način na koji sve to Jergović preoblikuje u književnu građu. To je najvidljivije u poglavlju “Čovjekova jazbina”, u kojemu književna građa postaju i recepti. Ovaj postupak književnog oblikovanja podsjeća na već znameniti “Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja” Eduarda Kiša, iz romana “Bešta, pepeo” Danila Kiša.
Jergović na sjajan način demonstrira kako književni kontekst daje na značenju i najbanalnijim činjenicama. Govorio sam o subjektivnosti nekih osporavatelja Jergovićeva djela, ali treba, možda, računati i na vlastitu, bez obzira na to što je možda niste niti svjesni. Jesu li moje impresije o ovoj knjizi subjektivne, zbog sličnog potonulog svijeta koji dijelim s autorom, i koji, čini mi se, razumijem do u najsitniji detalj, te je ovo zapravo opis jedne ponešto drukčije “skice u ledu” iz jednog mojeg romana, ne znam. Ali znam da će ova knjiga u mojem književnom imaginariju zauvijek imati neobično važno mjesto, i kao neka vrsta briljantno ispripovijedanog “vlastitog iskustva”.
Deset tekstova o “Selidbi”
Pišu: Davor Beganović, Ivica Ivanišević, Dragan Velikić, Teofil Pančić, Ivan Milenković, Dario Grgić, Božidar Alajbegović, Almin Kaplan, Zvonko Kovač, Josip Mlakić
***
Izlazeći iz Sarajeva
Miljenko Jergović, Selidba, Zagreb: Fraktura 2018.
ivanlovrenovic.com, Ajfelov most 04. 08. 2018.
Najvažnije poglavlje, tako mi se čini, u teškoj, kompliciranoj i još uvijek nepročitanoj knjizi Ulazeći u Varcar Ivana Lovrenovića nosi naslov Kuća. U kurzivom tiskanoj ritmičnoj prozi kojom će se poglavlje otvoriti govori se o pronađenome ključu, zaostavštini iza majke, koji vjerojatno i dalje pristaje u bravu na vratima, samo što mu je funkcija izgubljena. Brava je možda još uvijek na svojemu mjestu, možda su to i vrata, no nema one koja bi je otključala niti one koja bi ih otvorila. Majka je kuću napustila 1992. da se u nju više nikada ne vrati. „Osim u snovima“ otkrit će pripovjedač i time otvoriti priču o nestanku koji je istovremeno i napuštanje, odlazak, izbjeglištvo, egzil, preseljenje. Kada s uvodnoga dijela pređe na samu pripovijest o kući, pripovjedač će o sebi progovoriti u trećem licu, što je strategija koju konzekventno koristi kadgod osjeti potrebu da se otkloni od zova odveć intimnoga diskurza, da stvori distancu prema onome što pripovijeda i o čemu pripovijeda. A ponajprije se pripovijeda o djedu koji je gospodar i graditelj kuće. Dok joj se pripovjedač približava, čini to u drugome vremenu, onome koje će govoriti o prošloj slavi, zapravo o vrhuncu koji slom pronalazi i doživljava u procesima razaranja začetim u bosanskim ratovima koji ritmički smjenjuju jedan drugoga i ostavljaju iza sebe rupe – materijalne ali i one u sjećanju ili, ako baš i hoćemo, u kulturalnom pamćenju, a dovršenom u propadanju uvjetovanom napuštenošću. Njegovu vrijednost Lovrenović će podcrtati izvlačeći kuću iz upotrebnoga i utilitarističkoga svijeta i preseljavajući je na simboličku ravan. On to čini narativnim zahvatom u kojemu se od pojedinih dijelova kuće čini cjelina u kojoj oni neće funkcionirati pod svojim specifičnim imenima, već kao sfere, astralni momenti u posredovanju kozmičke istine. Ta se teza potvrđuje kada se kuća otvori prema vanjskome svijetu, kroz vrt koji je jedno „Vani“ ali je istovremeno, budući ograđen i određen funkcijama koje se odvijaju unutar njega, i „Unutra“. Bašča je mjesto na kojemu se produžuje ekonomski život kuće, na kojemu se ekonomija domaćinstva pruža prema van te tako zaokružuje samu kuću u skladnu cjelinu. U bašči se, osim toga, projicira i njezina estetska dimenzija. Tek se uz taj nadomjestak kreira savršena cjelina koju narušiti može samo nasilje implementirano izvana.
Najuzbudljivija se lektira proza Miljenka Jergovića, kako za književnu kritiku tako i za znanost o književnosti, nadaje iz usporedbi s onim što piše Ivan Lovrenović. Stoga i ovaj moj, na prvi pogled apartni, uvod u kratki prikaz Selidbe, nove Jergovićeve hibridne knjige. Njezino je ključno poglavlje Sepetarevac 23, patologija građevine. No u samoj je konstrukciji, ali i recepciji, građevine i njezinoga položaja u, prije svega materijalnom, svijetu dvojice pripovjedača upisana jedna temeljna razlika. Dok Lovrenovićeva Kuća stoji kao primjer individualnoga dostignuća koje je determinira kao pokazivanje kolektivu, društvu koje bismo veoma neprecizno mogli opisati kao patrijarhalno-kapitalističko, za što je dana individua sposobna (u trenutku je njezine gradnje to velika prednost, u kasnijem protoku povijesti prilično težak nedostatak), Jergovićeva je sušta suprotnost. Jednim svojim dijelom povijest njezina nastanka negira načelo socijalističke stambene politike, drugim ju se izvlači iz privatnih ruku, predaje obitelji koja nad njom nema pravo vlasništva, ali je ipak doživljava kao svoju. Ono što Lovrenović, preko majke i djeda, posjeduje, Jergović mora u dugome procesu aproprirati. Aproprijacija je isprva duhovna – suživljavanje s prostorom u kojem se prebiva – a potom materijalna, kasni otkup kuće, točnije stana koji se u kući nalazi, u procesu privatizacije koji je označio vrhunsku točku tranzicije.
Obitelj Rejc stan ne dobiva iz velikog kompleksa socijalističke izgradnje društvenih stanova, već on biva otkupljen od njegovog privatnog vlasnika te ga se podruštvljava i prebacuje u vlasništvo Energoinvesta. Privatni vlasnici, braća Trklja, jesu i graditelji kuće, tako da oni zauzimaju mjesto što ga u Ulazeći u Varcar ima djed. Naravno, tu dolazi do procjepa između dvaju tekstova. Kod Lovrenovića je Kuća (zato je i pišem velikim slovom) individualizirana i od samoga početka upisana u povijest obitelji. Štoviše, ona je centralna točka oko koje se ta povijest uvija i obavija. Kod Jergovića kuća je sekundarnoga karaktera. Ona je svojevrstan dobitak u čije se nastajanje ne ulaže trud. Tek mala i kratkotrajna strepnja oko toga da se ne bude prevaren i smirenje kada se u rukama drži papir čije je posjedovanje nepobitan dokaz da kuća, makar i ne bila vlasništvo, pripada obitelji – ako hoćemo na doživotno korištenje. Lovrenović slijedi djeda i njegovu samosvjesnu interpretaciju patrijarhalnog kapitalizma. Jergović je, htio to ili ne htio, dijete samoupravnoga socijalizma.
Prema tim se socijalno-ekonomskim stožerima oblikuje i strategija pripovjednoga teksta. Kuća je inicijalna točka Ulazeći u Varcar; Kuća je završna točka Selidbe. Takvo pozicioniranje slijedi logiku pripovijedanja. Ono je konstruirano oko ključnoga događaja u pripovjedačevu životu – majčine smrti – i zauzima prostor naracije obilježen dugom šutnjom, od 2012. do 2016., i iseljavanjem iz kuće, točnije obiteljskoga stana. U onoj mjeri u kojoj je Ulazeći u Varcar knjiga određena vremenom, Selidbom dominira prostor. Upravo zbog toga je i bazična narativna struktura „romana“ horizontalna. U njegovoj se kompoziciji gotovo da oćutjeti istovremenost, simultanost koja omogućuje da pojedini elementi pripovijedanja budu predočeni u paralelnome prebivanju na istome mjestu. Upravo je zbog toga njegova središnja kretnja usmjerena od mikroskopskoga ka makroskopskome, od maloga ka velikome. Tek kada ga se isprazni od materijalnosti, stan će postati sposoban za samostalno postojanje, za posjedovanje patologije, za ono što će mu, nakraju, omogućiti stjecanje vlastite priče. Ona će se kondenzirati u priču o Noni. Čak i onima koji tek djelomice poznaju Jergovićev autofikcionalni opus, poznato je da je Nona njegova konstanta. Međutim ta konstanta dosada nije dobila svoju priču. Ostala je pratiteljica svih sudionika velikoga narativa, povremeno stječući vlastiti glas da bi ga odmah potom izgubila ili da bi bio prepušten drugima: koji su izvještavali o njoj i komentirali njezine akcije koje su često znale biti generatori, tek to i ništa drugo, velikih zbivanja.
No da bi Nona zauzela centralno mjesto, koje joj i pripada, i stekla svoju priču, potrebno je povijest selidbe postupno formirati krećući se, kao što sam već nagovijestio, od mikro ka makro strukturama. Mikro su strukture, nakon kratkog uvodnog poglavlja pod imenom Putopis, u kojemu se opisuje definitivno putovanje iz Zagreba u Sarajevo, kondenzirane u najsitnijim dijelovima pokućstva koji nešto sadržavaju – ladicama. U njima se skupljaju uspomene, njih valja isprazniti želi li se doći do najdublje povijesti obitelji. Ladice su smještene u različitim komadima namještaja. Majka, kao sakupljačica svega potrebnog i nepotrebnog (i veoma često odstranjivačica onoga što se pripovjedaču čini nužnim a za nju je, iz nekog nedokučivog razloga, irelevantno) preuzima ulogu čuvarice obiteljskoga sjećanja. Pripovjedač se, odlukom da odstrani ili sačuva pojedinačne memorabilije, determinira kao njegov pročišćavač. U tomu se procesu on etablira i kao figura koja uvodi vremenski poredak u prostorni kaos što ga je iza sebe ostavila majka. Poredak će se uspostaviti tako što će pripovjedač odlučiti što je vrijedno očuvanja a što je, pak, predestinirano za bacanje pa samim tim i definitivno nestajanje. Što će se sve naći u gomili spremnoj za probiranje? Baterijska lampa, lisnica, zubna proteza, potom razglednice i dopisnice, pa bizarni objekti poput njegove pupčane vrpce (za kojom traga ali je ne nalazi; i to se zna zbiti u inventariziranju) ili sasvim prozaični poput klikera. Svaki od njih služi kao žarište iz kojega će se ispričati priča: o njihovim posjednicama ili o onima koji su s posjednicima povezani vidljivim ili nevidljivim, ali uvijek dubokim i sveprožimajućim, vezama. Te su veze osnova za isprepletanje nove priče. Sa svoje strane ona može pozvati staru, odranije poznatu, „familijarnu“, blisku čitateljstvu Jergovićevih proza. No bit će sagledana iz nove vizure, s drukčijega motrišta, prepričana „drugim riječima“ te tako očuđena a njezinu će se autori moći dodijeliti absolucija: da, Miljenko se Jergović ponavlja; ne, to ponavljanje nije disfunkcionalno, ono je u službi generiranja novog ili drukčijeg značenja koje će nam omogućiti da odranije poznato, koje nam se moglo učiniti nejasnim, iznova sagledamo; ili će omogućiti da se ono što se na prvi pogled činilo kristalno jasnim pokaže kao temeljito nejasno, da se takvim i ostavi. Jer, zašto bi se u književnosti moralo računati s jasnošću i s konzistentnošću? Ona, ipak, nije znanost da bi ispunjavala uvjete logike i povezivanja.
Ladicama slijedi novi putopis. Ovaj put riječ je o putopisu u unutarnjost, u srce pripovjedača. I to isprva ono materijalno za koje nam se veli da je potencijalno ugroženo. Ugroza je, međutim, tek povod nečemu kudikamo važnijem. Putopis kroz prostor iz prvoga dijela transformira se u putopis kroz vrijeme. Poglavlje Češagija kao da je kvintesencija cjelokupnoga vremeplova. Prije svega, u njemu je predočen još jedan predmet koji više ne postoji te je tako lišen svoje materijalne egzistencije. Češagiju je pripovjedačev djed Franjo Rejc dobio na poklon od zeta Rudolfa Štublera još prije Drugog svjetskog rata. Ona je značajno prevazišla svoju prvotnu funkciju uporabnoga predmeta i postala nositeljicom simboličke vrijednosti. Češagija je indeks Franje Rejca. Anegdotalno proizišla iz svraba leđa koji se nije dao otkloniti zbog nedostupnosti mjesta, ona postaje ishodištem samoga pripovijedanja ali i ishodištem sjećanja. To što je nestala na dugome putu od smrti svojega posjednika do nepoznate točke u neurotičnoj majčinoj potrebi za čišćenjem i pročišćavanjem čini je tužnom svjedokinjom nestanka jednoga svijeta, ali i nemogućnosti konzistentnoga, kauzalnoga i logičkoga pripovijedanja o njemu. Gubitak Češagije korespondira s gubitkom (za pripovjedača) Sarajeva koji korespondira s gubitkom (kuferaških) stanovnika koji korespondira… Čini mi se da bi se ovako mogla sklapati i sklopiti beskonačna lista, inventar unutarnjih i vanjskih gubitaka koji determiniraju ovu melankoličnu knjigu.
No nisam još ni blizu njezinoga kraja, u svojemu kritičkome filetiranju, birajući mjesta koja mi se čine najprominentnijima, pokušavam pronići do središta ovog kompleksnog štiva, pripisati mu značenje koje, možda, i nema, pazeći pri tome da ne povrijedim ono što zasigurno ima – melankoličnu patinu kojom se prevlači kako izgubljeno vrijeme tako i izgubljeni prostor. Sljedeći je prijelaz s unutarnjeg-psihološkog ka vanjskom-empirijskom načinjen u dijelu Ormari, komode, koferi. U tim se pohranilištima nalaze objekti za koje bi se teško moglo reći da su memorabilije, s izuzetkom aparata za brijanje. Mahom je riječ o dokumentima, pismima, knjigama s posvetom uz čiju pomoć pripovjedač čini sljedeći korak ka rekonstrukciji obiteljske prošlosti. Važno je da se pri tome često poziva na svoj obiteljski roman Rod pridajući na taj način Selidbi metatekstualni karakter. Prikriveni lament pripovjedača „da su mi ti dokumenti bili poznati kada sam pisao Rod“ ukazuje na potencijalnost priče koja je putem kojim je pošla, pošla zato što je njezinim sastavljanjem dobrim dijelom upravljala kontingencija. To se, pak, načelo kosi sa središnjim ciljem autobiografije koja, predočavajući nešto čim dobrim dijelom upravlja slučaj – naime ljudski život – upravo taj slučaj želi abolirati. S teorijskoga se stajališta, tada Jergovićevo autobiografsko pripovijedanje pokazuje subverzivnim, štoviše, i tu vidim i njegov najveći doprinos autobiografskome diskurzu uopće, ono subvertira sama sebe: prijašnje pripovjedno Ja povijest bi svoje obitelji predočilo drukčije da su mu, u momentu pisanja, bili dostupni stanoviti dokumenti. Budući da nisu, ta je povijest nedostatna pa je onda valja iznova zapisivati – sve do momenta u kojemu će pribavljanje novih dokumenata postati nemogućno, u kojemu će se svjedočanstva onih koji bi mogli doprinijeti točnijoj rekonstrukciji pokazati nemogućnima – jer ih više nema.
Posljednji dio Selidbe, onaj kojim sam započeo izvješće o knjizi, pod naslovom Sepetarevac 23, psihopatologija građevine upravo opisuje završetak procesa i završetak obiteljske priče. Proces se završava zato što je stan definitivno i zauvijek napušten. Priča se završava zato što više nema nikoga (ili ničega) što bi joj moglo pridati kakvu novu dimenziju. Posljednji dio Selidbe počinje poglavljem koje nosi naslov Kuća. Na prvoj se razini pripovijedanja nalazi opis kuće, ali i opis njezine izgradnje – nešto što bi se moglo obilježiti kao njezina povijest. No to je samo folija na kojoj se odvija ono što će kuću izvući iz materijalnosti i prebaciti je u spiritualnost (naravno ne religioznu), ljudi koji je nastanjuju, događaji koji im se zbivaju i, nakraju, smrti kojima podliježu. Kuća je na sebi specifičan način mjesto umiranja više nego mjesto življenja. Zanimljivo je da ni u Selidbi ni u Rodu nema njezine fotografije. Dok je kuća gospođe Heim u Ulici JNA, u kojoj se nalazio davno napušteni stan, dobio svoju sliku u Rodu, jednako kao i terasa kuće u Drveniku, stan na Sepetarevcu ostao je bez vizualnog dokaza o postojanju. Sjećanje je zabilježeno u melankoličnim riječima pripovjedača. Tako se u posljednjem dijelu knjige dolazi do konačnog utvrđivanja gubitka kao nositelja narativne strukture. On se realizira u intencionalnome opisu pojedinih dijelova stana (zanimljivo je promatrati kako se ovdje kuća retorikom litote smanjuje i prebacuje u modus vlastitoga umanjenja) koji svaki za sebe nose pripovijest o svojim stanovnicima. Hodnik je zajednički, ali njime ipak dominira majka, točnije njezina želja za neprikosnovenim vladanjem; ženska soba je mjesto prefunkcioniranja, na kojemu isprva spavaju Nono i Nona, potom podstanarke i nakraju majka; Nova soba mjesto je umiranja, dok Banja služi da bi se uz njezinu pomoć ispričala priča o izvanobiteljskim zbivanjima, o zlatnom sarajevskom dječaku Zvonku; Trpezarija je u sjećanju prvenstveno mjesto na kojemu se zatječu gosti koji nakon pogreba isporučuju izraze kondolencije, mjesto za izjavljivanje „žalosti“. No tek kada se dođe do Kuhinje shvatit će se zašto je Selidba knjiga o Noni. To je njezino mjesto u stanu. U njemu i oko njega odvijaju se umijeća pripremanja jela a pripovjedač ih, vješto i precizno, koristi kako bi kroz njih dopro do Nonina karaktera koji će, sa svoje strane, činiti etimon cjelokupnoga prebivanja u Sarajevu. Je li onda previše reći da Miljenko Jergović oproštaj od rodnoga grada počinje s momentom Nonine smrti? Lako bi bilo reći da je to zaključak ex post factum. No valja nam dopustiti pripovjedaču akt takvoga apsolutnog pesimizma. I što može konzekventnije voditi takvome zaključku od poglavlja Kamion, kojim se roman i završava? Pokretno prometalo u kojemu su smješteni preostali objekti što ih je milost posjednika odlučila, privremeno, oteti zaboravu i ponijeti sa sobom, u neki novi život, na nekom novom mjestu, na kojemu će, i oni i on, zaboraviti egzistenciju u Sarajevu – i smrti koje su je pratile. Preostaje Jergoviću napisati još jednu knjigu o tome gradu. Bit će to, pretpostavljam, knjiga o njegovim nekropolama. I onda je sve gotovo.
Davor Beganović
***
Život u kutiji
Miljenko Jergović: Selidba, Fraktura, Zaprešić 2018.
Slobodna Dalmacija 17.08.2019.
Tko pozornije prati našu književnu scenu mogao bi doći u napast da zaključi kako se nikada nije pisalo više i – u prosjeku – solidnije nego danas. Postoji, međutim, jedna mala nevolja sa svakim prosjekom: grafički predočen on uvijek sliči ravnoj crti elektrokardiograma, koja, kao što znamo, nije razlog za veselje. Zato valja posezati za knjigama autora koji u svakom smislu visoko istežu krivulju, makar time riskirali njezino (a zapravo svoje) pucanje.
Miljenko Jergović neka je vrsta Rade Končara naše literature. Kao što je martir sa Šubićevca talijanskim sucima poručio “Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama”, tako i on milosrđe niti zaziva niti ga je kome spreman ponuditi. Njegova friško otisnuta “Selidba” svojevrsni je rahli nastavak “Roda”, grandiozne obiteljske freske, koja će književne špeditere staviti na sto muka. Jer, koju je žanrovsku naljepnicu umjesno udariti po ovome libru? Je li on roman, zbirka ispovjednih eseja, prerušeni dnevnik, klaustrofobični putopis kroz kvadraturu jednog sarajevskog stana? Hvala bogu, kako se poslovima književne špedicije ne bavim, meni se živo friga za etikete. Jedino što me zanima jest odgovor na pitanje kakva je knjiga. A opako je dobra.
Sva “radnja” ovoga libra stane u jednu rečenicu: nekoliko godina nakon smrti majke, autor se konačno odvažio raščistiti stan u kojemu je odrastao: probrati ono što je vrijedno čuvanja od stare krame koju valja pobacati u najbliži kontejner. Samo to i ništa više. No, to “ništa više” pravome je autoru više nego dovoljno da se raspiše odnosno raspriča bez kraja i konca. “Selidba” laže naslovom, jer jedninom krivo deklarira svoj sadržaj. Između korica rekonstruiraju se najmanje dva svijeta: privatni piščev i zajednički svima koji su živjeli u istome vremenu i podneblju, a škrti nominalni sadržaj libra neka je vrsta široke i moćne platforme koja nosi na desetke drugih, tek skiciranih priča, cijelu knjižnicu zavodljivih pripovjednih digresija.
K tome, “Selidba” se može čitati i kao zbirka zipovanih mudrosti zbijenih u tijesni format jedne jedincate ili eventualno dvije-tri rečenice. Recimo: “Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta.” Ili možda: “Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom. Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršeni anestetik.” Pa sve do fatalne i konačne poduke: “Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.”
Konačno, u ovoj je prozi više poezije negoli u pustim tomovima sabranih stihova. Kradem za ovu priliku epizodu u kojoj autor pronalazi brijaći aparat kojim se kao mladić služio, otvara ga i ispod zubaca vidi gvalju maljica: “Te dlačice, to sam ja iz 1983. godine. Puhnem li, nestat ću.”
Na jednome se mjestu Jergović prisjeća događaja koji ga je duboko uznemirio ili “izludio” kako bi se to kazalo svakodnevnim žargonom. Pisac, međutim, ne posrće pred kušnjom predaje, nego kaže: “Naravno, neću otići (kod psihijatra – op. I.I.), jer bi to značilo da više nisam u stanju život pretvoriti u priču i u legendu.”
Ako je suditi po “Selidbi”, ne treba se nimalo plašiti. Jergovićev talent prerade osobnih iskustava – traumatičnih i drugih – u građu za priču i legende zadugo će ostaviti psihijatre besposlenima. Na naše čitalačko veselje.
Ivica Ivanišević
***
Inventura vremena prošlog
Miljenko Jergović: Selidba, Fraktura, Zaprešić 2018.
Nedeljnik 24.08.2018
Tri godine nakon smrti majke, poslednjeg stanara u kući pod brojem 23 u strmoj sarajevskoj ulici Sepetarevac u Mejtaškoj mahali, počinje Miljenko Jergović svoje dugo putovanje u vlastiti život. Ne bi tog putovanja bilo, da nije stvari koje čekaju bilo da budu otpisane, bilo da im se dodeli još jedan život na nekoj drugoj adresi.
Selidba je novo ostrvo u arhipelagu knjiga Miljenka Jergovića. Pripada njegovom porodičnom ciklusu započetom romanom Otac, koji se u Rodu ostvario kao maestralni portret porodičnog stabla, da bi u Selidbi dosegnuo najveću dubinu nelažiranog poniraja u vlastiti život. To je knjiga o majci, ali i knjiga o Noni i Nonetu, njenim roditeljima, tim Herkulovim stubovima autorovog detinjstva. Pored njih će provesti prvih sedam godina života u malom mestu Drvenik na jadranskoj obali. Oni su ti koji će ga pripremiti za plovidbe otvorenim morem.
Knjigovodstvo kome se prepušta pola veka nakon rođenja ‒ i na osnovu zaostavštine koju čine knjige, pisma, dokumenta, predmeti, nameštaj, bela tehnika pokušava da rekonstruiše vreme prošlo provedeno u Sarajevu i Drveniku ‒ otkriva se i kao strast nasleđena od Nona. “Ali u toj je knjigovodstvenoj preciznosti još nešto. Možda strepnja, nelagoda i uznemirenost pred neobičnim okolnostima, koje su i meni do danas ostale neobične, a upisane su u moju narav, zbog njih, možda, i radim ovo što radim. Naime, tog mi je osmog svibnja jedva jedanaest mjeseci. Umjesto da sam s majkom i ocem, ja sam s djedom i bakom, tristotinjak kilometara od njih. Djed je astmatičar, na moru smo zbog njegove bolesti, a zbog čega sam ja s njima? Vjerojatno zato što nemam s kim biti”, kaže Jergović da bi, zatim, u nekoliko rečenica dao krunski podatak porodične arheologije. “Činjenicu odrastanja uz Nonu i Nona još uvijek doživljavam, kao najvažniju formativnu okolnost djetinjstva i života. Kakav bih bio, što bih danas bio, i da li bi me uopće i bilo da su se Nona i Nono uzinatili, da su procijenili da je za dijete važno da odrasta uz majku, ili čak uz oba roditelja? Ne znam, ne mogu zamisliti, to je za mene nevjerojatnije i više me plaši od zamišljanja svijeta u kojem je Adolf Hitler pobijedio u Drugome svjetskom ratu.”
Dugo je odlagana selidba, koja nije tek puko premeštanje ostavštine u prostoru, već mnogo više inventarisanje potrošenih života. Nemoguće je predvideti šta sve čeka na tom putu u dodiru sa knjigama i predmetima, koliko susreta sa svim onim vlastitim “ja”, koja je autor nekad bio. Tu su oni najbliži sa kojima se godinama živelo, pored kojih se odraslo, ali i svi oni saputnici na dužim ili kraćim putanjama, i nebrojeno mnogo sporednih likova, koji tek za tren, dva minu sećanjem. Došlo je vreme da se jedan život stavi ad acta. Nije lako odlučiti koje će stvari preživeti i krenuti iz sarajevskog stana ‒ gde autor već četvrt veka ne živi ‒ na njegove sadašnje adrese, onu ladanjsku u Puli, i onu stalnu u turopoljskom selu pored Zagreba.
Na samom početku knjige dešava se po rečima autora “emocionalno najintezivniji trenutak ovoga putovanja”, kada ona, koja je sve vreme selidbe prisutna s njim, pronađe sasušeni kaktus, i poželi da ga zalije i oživi. “Ne, nije to časak od suza. Nema u njemu onih plitkih sentimenata koji bi se mogli isplakati, zapiti, pretvoriti u nešto lako i trivijalno. Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža i bliža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim. Ako mi je i za trenutak manjkalo ljubavi prema njoj, a nije, u toj je šašavoj namjeri da zalijeva mrtvi kaktus, goriva za najmanje tri zaljubljena života. Zašto ja nju nezamjenjivo volim, tako da nikada nisam osjetio potrebu da je nečim zamijenim, drugom ženom, dužom ili kraćom samoćom, putovanjem u prošlost, bilo čime? Zato što će joj na um pasti da oživljava mrtve. I zato što će u najneočekivanijem trenutku ovom putu u Sarajevo dati smisao. Rekao sam joj da ne zalijeva kaktus. Odavno je mrtav. To je gotovo. Već se dvadeset i pet godina dobro razumijem u kaktuse.”
To je jedna od najlepših posveta voljenoj u književnosti. Po dubini i snazi egzistencijalnog trenutka uporediva je sa onom koju ispisuje Crnjanski u knjizi Kod Hiperborejaca. Tamo je posveta na kraju, i umesto kaktusa je mala, sobna fontana, koju će na odlasku ugasiti ruka njegove žene. Time će se okončati jedna životna epizoda. “Ruka je pritisla prsten i fontana je prestala da, tiho, žubori”, beleži Crnjanski. “Voda je prestala da se preliva iz nje, kao krv iz ranjenog srca. Dok smo zatvarali vrata na stanu ostala je za nama tišina.”
Tišina završenih života jeste tema Jergovićeve Selidbe. U njoj su ugašene fontane i sasušeni kaktusi.
U toj tišini su porodične biblioteke stanara sa adrese Sepetarevac 23, čitava jedna kućna civilizacija, “koja se, kao i svaka druga civilizacija, može rekonstruisati i objasniti preko tekstova koje je baštinila”. Ono što fascinira kod Jergovića jeste širina pogleda, i odvažnost suočavanja. Svaki predmet, osoba ili situacija o kojoj piše imaju jasne koordinate, prisutan je kontekst postojećeg trenutka, a bez konteksta svako svedočenje je proizvoljno i neuverljivo. Priča o predmetima nije tek puko zapisivanje sećanja, niz epizoda iz vlastite prošlosti, već je to način da se u punom totalitetu oživi epoha. Zato je Selidba dnevnik svih nas, koji smo iako različitih uzrasta i porodičnih nasleđa, baštinili jedno vreme, ni bolje ni gore od bilo kojeg drugog vremena, smešteni pod zajedničkim imeniteljem države koja više ne postoji. Ono što pleni u sagledavanju epohe omeđene rođenjem autora i selidbom sa Sepetarevca pola veka kasnije, ono što neprestano podiže čitalački adrenalin i čini ovu knjigu nezaobilaznim dokumentom o jednom vremenu, jeste odsustvo naknadne pameti, tog zabrana slabića i hulja. Bezbednije je zavući se u gnezdo većine, sa sigurnog odstojanja biti hrabar. “Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom”, beleži Jergović. “Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršen anestetik.”
Odlazeći iz Zagreba u Sarajevo tokom pune dve godine, koliko je trajala selidba, Jergović putuje kroz Bosnu, šeta Sarajevom, noćiva u hotelima, čita svakodnevice, poredi ih s onima koje su prohujale. Ono što se ne menja su uvek iste maske kojima se služe nišči duhom, svejedno kojeg su političkog predznaka. To su ljudi bez stavova i ubeđenja, tečni karakteri koje okolnosti presipaju prema važećim kursnim listama političkog trenutka. Oni su ona tiha većina zbog koje su sva vremena na ovim prostorima slična ‒ uglavnom loša.
U jednom nedavnom intervjuu Jergović je rekao: “Pisac se ne može postati tako što se upravo to želi biti. Na taj se način postaje pilot, liječnik i advokat, nikako pisac. Piscem se postaje iz nekog razloga ‒ nije sad važno ni kojeg ‒ koji nije u vezi sa željom da se bude pisac. Pisac se postaje iz nedostatka, iz defekta, iz manjkavosti, iz nakaznosti, a ne iz talenta. Do pitanja talenta dolazi se tek nakon što su ustanovljeni defekt i nakaznost. I onda oni koji talenta imaju postaju pisci.”
A kada se to dogodi ‒ da oni koji talenta imaju postanu pisci ‒ nastaje literatura koju čitaoci doživljavaju kao svoje vlastito iskustvo. Jer, šta je književnost nego sećanje kroz sećanja drugih. Pa, tako, pronalaženje baterijske lampe Croatia iz tridesetih godina prošlog veka, rekvizit koji je čitavog života pratio Nona, prerasta u priču mnogo širu od istorijata jednog predmeta i biografije njegovog vlasnika. Ili, kada u fioci ormana na Sepetarevcu pronađe Nonetov brijaći aparat marke Braun sixstant, pažljivi hroničar epohe, kakav Jergović nesumnjivo jeste, lucidno će primetiti kako iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, kablovi na elektronskim uređajima, bivaju sve kraći. To je aparat kojim će se osam godina nakon Nonetove smrti njegov petnaestogodišnji unuk prvi put obrijati.
Ali, da bi ta priča svih nas nastala nije bez značaja podatak da je pisac ove knjige kao dečak igrao klikere sam sa sobom, jer niko nije hteo s njim da se igra. Vodio je dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, ponekad sa desetak učesnika, sve dok jednog dana društvene igre samog sa sobom nije zamenio pisanjem.
“Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi”, kaže Jergović.
A takođe je važno dobro se razumeti u kaktuse.
Dragan Velikić
***
Ladice intime, fioke epohe
VREME | BR 1463 | 17. JANUAR 2019.
Bio sam siguran da mi zavidi što sam živ. i da je ta zavist dovodi do bijesa.
Oca sam pregorjeo još za njegova života. Još je trebalo pregorjeti i majku.
Zatim se pet sljedećih godina nad njom slijegala zemlja. I možda sam u tom vremenu već našao opravdanja za sve ono što se između nas zbivalo na kraju. U sredini. I na početku. Konačno, već sam je pretvorio u književni lik, prisutan na svih tisuću stranicaRoda. I sve sam njezine hladnoće i omraze već bio dobro obrazložio i objasnio, možda i prečesto napominjući kako majka, bez obzira na njezine fotografije na kraju knjige, nije stvarna, nego je književni lik kao i svaki drugi.
Ali onda se ona opet pojavila.
Kao da je nisam dovoljno duboko zakopao. U zemlju i u književni lik.
Pomru nam bližnji, oni koje Slovenci tako lepo zovu starši, pa ostanemo iza njih kao kakva pokretna zaostavština; u grob ništa ne ponesu, tesno je tamo dole, a i živi imaju, je li, svoje potrebe. Ili ih zapravo i nemaju nego se samo uvrežilo da se tako kaže i da se tako misli, a zapravo bi bilo bolje da nam naši mrtvi odu sa svime što su imali, svime materijalnim, a da mi onda krenemo dalje ispočetka, i da isto tako ništa iza sebe ne ostavimo. Samo, to je puka fantazija, ne ide to tako u stvarnom svetu. Nego valja raščistiti sav taj krš iza onih kojih više nema, a onda nastaviti da ga gomilaš za nekoga ko će ga možda raščistiti iza tebe, ili neće.
Selidba Miljenka Jergovića (Fraktura, Zaprešić, 2018; Booka, Beograd, 2018) nekovrsni je inventar jednoga odlaska; ne, zapravo, nekolikih odlazaka, a naročito dvaju: odlaska njegove majke Javorke Rejc Jergović sa ovoga sveta, i odlaska piščevog iz Sarajeva, uh, ne – iz Sarajeva je pisac otišao još odavno, kao što takođe iz Sarajeva nikada neće otići, jer pisci nikada nikuda ne odlaze, bar ne iz onih mesta koja su oblikovala njihov rukopis. Nego je to odlazak piščev iz Sepetarevca 23, adrese sarajevske na kojoj će odrasti, a koja takođe još od ratnih dana više nikada neće biti adresa njegove svakodnevice, ali koja će i dalje biti adresa njegove intime, nerazrešive i neprenosive, “ono odakle je čovek”, voleo to ili ne, i od kojega se da odbeći, ali ne i razvesti: mesto gde mu živi mater, mesto gde se nalaze bezbrojne stvari, važne ili drangulije, koje je njegova ruka držala otkad samog sebe pamti i poima. Stvari, naposletku, koje ga povezuju ne samo sa vlastitim, osobnim pluskvamperfektima, nego i sa bližnjima, sa Rodom, kako se dobro i tačno zove hiljadustranična sarajevska epopeja koja se sada nadaje kao neka vrsta uvoda u Selidbu, ili je, pak, Selidba njen završni komentar, tačka na jedan vek, i mnoge životne vekove u njemu.
Slučaj je hteo da budem nazočan kada mu je, budućem piscu Selidbe, saopštena vest o majčinoj smrti – odavno najavljenoj smrti, bez sumnje – i da provedemo to pulsko veče zajedno, pre nego što će Ana i on zorom u Sarajevo. Kada sam, šesnaestak godišnjih doba kasnije, dobio Selidbu u ruke, imao sam osećaj kao da se opredmetilo, sazrelo prožeto milošću uobličenja, nešto što je začeto te pulske noći, nešto zasejano jednom smrću. Tako o tome mislim i držim da to treba izreći, mada znam, nije da je to baš neka književnoistorijska činjenica, možda je više trivija, ali znate šta: fućkam ja na književnoistorijske činjenice.
Ispisujući ovih 456 stranica Selidbe, Jergović insistira na stvarnosnosti, na ne-fikcionalnosti građe, likova, događaja, reči i stvari, ljudi i mesta, na onaj način na koji to čini famozni Karl Uve Knausgor u šestotomnoj Mojoj borbi; ovo napominjem više kao orijentir za budućeg čitaoca nego što bi to imalo biti neka piščeva “oponašateljska” intencija. Koja bi mu, uostalom, bila i sasvim nedolična: Knausgor je, naime, sjajan pisac, ali Jergović je bolji. I do Selidbe ga je doveo književni put kojim je odavno krenuo, i kuda bi stigao sve i da je Norvežanin ostao anonimna zamlata, naporni abonent subotnjih pijanki.
Roman (jer ovo jeste roman, bez obzira na sve drugo) započinje putopisnom epizodom sa bosanskih cesta, sa jednog od brojnih piščevih putovanja na relaciji Zagreb-Sarajevo, a ta će putovanja zapravo biti segmenti ove postepene selidbe, ove mnogoepizodne ceremonije opraštanja od Sepetarevca 23 kao šifre za nestali, potonuli svet koji naseljavaju majka Javorka, dedovi i babe, tetke i ostala svojta, komšiluk i sveukupna društveno-kulturna atmosfera Sarajeva iz poznog socijalizma, dakle, onoga Sarajeva Jergovićevog odrastanja, ali i onoga iz prethodnih epoha, od austrougarskih preko kraljevinskih i endehazijskih, rano-titovskih, pa vremenskim lukom sve do novoratnih i poratnih, a gde je Jergovićeva familija, zapravo dve, po očevoj i majčinoj liniji, familija “kuferaša”, tih večitih dođoša, lutajućih službenika carskih i kraljevskih železnica i kojekakvih drugih ustanova i administracija, kakvi su sa alpskih, banatskih i ko zna još kojih strana dolazili u poludivlju novu carsku zemlju Bosnu ne bi li je, je li, uljudili, zasnivala svoj nesigurni srednjoklasni život, nasukavši se, za dobro i za zlo, u toj maglenoj, čađavoj kotlini gde se zgurilo Sarajevo, u one dve-tri uzdužne i u grozdove poprečnih ulica, da bi se nakon svojevrsne gradske turneje skrasilo na vrhu jednoga od neizbrojnih sarajevskih uspona, na Sepetarevcu, sa pogledom na grad, mada će i taj vajni pogled jednoga dana biti zazidan, kao što je i štošta drugo u tim egzistencijama ostalo bez širine i prostranstva u kojima se da živeti. Pa su se ti životi, tu gde su se stekli i utekli, stali i privoditi krajevima, život Nonin i Nonetov, život brojnih drugih Svojih i tuđih, i naposletku život Javorkin, te majke koja ni po čemu nije udovoljavala stereotipu dobre i brižne matere, baš kao što ni pisac neće slediti krojeve za materijal od kakvog nastaju “dobri” sinovi, nego će taj odnos, sinovsko-majčinski, biti zategnut, čudan, katkad prazan i neretko mučan, i o tome će Selidba – ne po prvi put, ali snažnije i kompletnije i neopozivije nego išta pre – svedočiti bez pardona i bez bitnijeg presedana u našim književnostima, klasičnim i savremenim: nema ničega sličnog, a do te mere razvijenog i produbljenog, u literaturi našeg jezika, a i drugde se tek sporadično javlja. I nije da za toliku brutalnu iskrenost a bogme i forenzičku veštinu u istraživanju i osvetljavanju tamnih i rubnih mesta svojih i njenih i tuđih nije trebalo i stanovite vanknjiževne, ljudske smelosti i poštenja kakvo transcendira zašećerene “građanske” obzire, no ono što je čitaocu naposletku važnije jeste to kako je ta rastuća gromada od teksta, formom fragmentarnog, a opet besprekorno skrojenog u jedinstvenu celinu koja se nema rašta deliti, savršeno iskontrolisana i pripitomljena, kako je piscu uspelo da ga šleperska količina nanesene građe ne zatrpa, da ne postrada pod ovom lavinom nego da se Selidba u konačnici čita lako i brzo, žedno, kao kakav porodični triler, ali bez misterioznog zločina niti zagonetnog ubice, mada zapravo, hm, ima svega toga, samo ne u krimi ključu, nego nekom drugom, mnogo težem, manje zabavnom.
Selidba je, takođe – ili: pre svega – i jedan veliki popis, jedna temeljita inventura. Pisac pretura po ladicama i zakutcima Sepetarevca 23, sortira stvari na one koje će odneti u Zagreb i Pulu, u neki svoj sadašnji život, i na one koje će baciti ili razdeliti, jer više ne mogu nikuda zajedno one i on. I mnoge će od tih stvari, sačuvanih ili odbačenih, u Selidbi dobiti svoje priče, i svaka je od tih priča po jedan čapekovski dragulj. I štošta je još Selidba u svojoj mnogostranosti, koja nikada ne preraste u preobimnost, pa je između ostalog i dojmljivo ljubavno pismo jednoj ženi, i melanholična long distance razglednica još jednoj, i sinovljevski omaž “nemogućoj” materi, i nedopričljiva priča o Sarajevu, Bosni, Balkanu, Jugoslaviji. I poslednjoj mladosti u Jugoslaviji, dakako.
A ima tu još nešto što mi se nametnulo dok sam čitao ovu knjigu, nešto čemu kanda nije prikladno mesto u jednoj književnoj kritici, ali znate šta: fućkam ja i na književnu kritiku. Kao što tekstovi korespondiraju, pa se to učeno zove intertekstualnost, ja sam tako razmišljao i o korespondiranju naših života na čudne, lepe ili pak jezive načine. Miljenko Jergović je u nastavcima prebirao po stvarima koje će ostati iza majčinog i njegovog života na Sepetarevcu 23, i sreća je barem to što je za to imao dovoljno vremena, da svaku stvar okrene i izvaže po tri puta, pa kako bude. A ja ću se jedared, pred koju godinu, naći u sličnoj situaciji, ali u vremenskom tesnacu i u posuđenom prostoru, pa ću cele jedne noći prebirati po stvarima, bitnim i nebitnim (ako može biti nebitnih u takvoj konstelaciji), koje su ostale iza mog i očevog i majčinog života u Aleji Viktora Bubnja 3, nakon što su mi te stvari preko dvadeset godina bile nedostupne, otuđene, kao sahranjene ili potonule. A sve će se to, o da, odigravati upravo u stanu Miljenka Jergovića; nije indiskrecija, nego ne baš slučajan preplet sudbina. Ana, Vlaho i Miljenko pomoći će mi oko tih stvari, prebaciće ih iz nekadašnjeg mog u njegov stan, a onda me ostaviti samoga u njemu jedne svibanjske noći, da se nekako izborim s anđelima i demonima neprošle prošlosti. Kuražio sam se da mi je jedna noć dovoljna, pa ko mi je kriv! Uostalom, možda drugu ne bih ni izdržao, slomio bih se i raspao… Cele sam te večeri, pa skoro do jutra, odvajao ono što ću odmah ili jednog lepog dana poneti u neki svoj novi život od onoga što ću laka ili teška srca baciti, i bezbroj sam se puta prevezao liftom do kontejnera, da ostavim u prohladnoj noći Zapruđa sve ono s čime više ne znam šta bih, niti gde, svu staklenu i keramičku menažeriju jednog života, triju života, jedne epohe, u jednoj zemlji. Jedan skoro pedesetogodišnji Bivši pravi mesto Sadašnjima, šparta novozagrebačkim liftom gore-dole rasterećujući današnji svet od suvišnih artefakata jučerašnjeg sveta, bivajući sam suvišnijim i pogrešnijim od poslednje staromodne šoljice za tursku kafu, od davno praznog upaljača, od zelenkastih čašica za štok i vekiju. I to je bila neka selidba, po duši govoreći, mada ne znam jesam li završio s njom ikada, i mogu li uopšte.
Kako god, Selidba je od onih knjiga koje su unikati, međaši, čudnovati kljunaši, apartnih knjiga kakve se dogode samo onima prokletima osobitom vrstom dara kakav im stvara više neprilika nego lovorika, ali drugačije ne mogu, i kad bi hteli. U nekoj drugoj, nedogođenoj istoriji bilo bi lako dodeliti NIN-ovu nagradu ove godine, u ovoj dogođenoj to je mnogo teže, valja apotekarski dobro odmeriti, ne bih bio u koži onima koji će to morati da učine… Nema veze, knjige kao Selidba ne nastaju da bi bile voljene (što ne znači da neće biti, mada… nije to baš laka i radosna ljubezen), nego kao ishod jedne dugotrajne kristalizacije, pa se u njima piščev i čitaočev svet ogledaju prokleto teško, a prokleto jasno i dobro.
Teofil Pančić
***
O rečima, stvarima i po kojoj duši
Miljenko Jergović, Selidba, Booka, Beograd 2018.
Danas,
Kada je Platon onomad primetio da se večne i nepropadljive duše sele iz tela u telo, da one prolazna i usahla tela menjaju onako kako menjamo pohabanu, dotrajalu odeću – duša, budući besmrtna, odbaci istrošeno telo i preseli se u drugo – propustio je filozof tom prilikom da nas obavesti šta se, u međuvremenu, događa sa stvarima. Jer, nema selidbe bez stvari. Selidba bez stvari je – bekstvo. Tako je, uostalom, Miljenko Jergović, pripovedač romana Selidba Miljenka Jergovića, i otišao iz opsednutog Sarajeva: on je iz njega izbegao, bez stvari. Odselio se nije. Uradiće to mnogo godina kasnije, kada se u Sarajevo bude vratio samo da bi se, ovoga puta, zajedno sa stvarima iz njega iselio i napisao roman Selidba. A “Selidba je pokušaj evidentiranja jednog konačnog kraja, nečega što za sobom neće ostaviti ni priču, ni roman. Iza kraja ničeg nema, osim uredne evidencije“ (str. 425). “Popisati, inventarisati, dokumentirati. To je cilj i smisao selidbe“ (str. 74). Potom svakom predmetu, dokumentu, svakoj knjizi naći mesto. Ali velikim piscima, kojima se bezrezervno mora verovati, nikada se ne sme verovati na reč (a čitalac neka vidi šta će sa ovim paradoksom): u onoj meri u kojoj jeste popis stvari zaostalih iza prošlih života, Selidba je, kao priča o stvarima, niska čudesnih priča o dušama, popis duša zapravo – jer duša jeste priča, bez priče duše nema – popis kakav ume, na ovom jeziku, da napravi samo Miljenko Jergović.
Ali šta znači seliti se i šta se u selidbi seli? Šta i zbog čega pri seljenju ostavljamo, a šta i zbog čega nosimo sa sobom? Da li se, recimo, pored tela, duša i stvari, sele i sećanja? Tu se priča o selidbi komplikuje. Da li, naime, sećanja uvek nosimo sa sobom – te se ona sele onako kako se selimo i mi – ili su sećanja, ipak, vezana i za nešto što nije, naprosto, u našoj glavi? Prustov je junak umočio madlenicu u čaj, stavio je u usta i razbuktao ukus svog detinjstva, iz čega je pokuljalo tri hiljade stranica potrage za izgubljenim vremenom. U ukusu madlenice bila je svijena čitava Potraga, te ju je pisanjem “samo” trebalo razviti. Kuhinja bivšeg stana na sarajevskom Sepetarevcu pokrenuće kod Jergovićevog pripovedača sećanje na ukus junetine a la wild, na to “hohštaplersko jelo” (str. 388) u kojem su pomešani senf, mrkva, celer, kisele jabuke, limun i ko zna šta još, ili makar sećanje na onaj dan kada je baka, neimajući dovoljno namirnica za normalan (a ne hohštaplerski) ručak, davne 1975. godine improvizovala jelo čiji će ukus, kao sećanje, ostati zauvek prilepljen za pripovedačeva nepca. (Sećanja, očigledno, ne stanuju samo u mozgu, nego, recimo, i na nepcima, ili u rukama.) Potom će se sećanje na junetinu a la wild prikačiti za sećanje na bakino kulinarsko umeće (“nije voljela kuhati”, str. 387.) i njenu ranu udaju, potom, još dalje u prošlosti, na njene dubrovačke dane i doba kada je iz mora, rukama, izranjala hobotnice, a meštani se čudili tom okretnom detetu, da bismo se, odjednom, bez najave, obreli u hipnotičkim vrtlozima Jergovićevog pripovedanja za koje, eto, pripovedač kaže da nije drugo do suvi popis stvari, događaja i činjenica. Nema sumnje da je Selidba najmaterijalniji Jergovićev roman (šta godo to značilo) u kojem reči, stvari i sećanja plešu ritmom što nam ne dozvoljava da se od ovih 450 stranica odvojimo čak ni onda kada nam gustina pripovedanja, mučnina događaja (pripovedačev odnos s majkom), prezasićenost, nalažu da napravimo pauzu. Za razliku, recimo, od monumenatalnog Roda, gde se pripovedač oslanja koliko na stvari i dokumenta, toliko i na tok svesti, u Selidbi, koja je svojevrsni nastavak, ili možda odblesak Roda, nema toka svesti nego je na delu tok stvari. Tok reči i stvari. Svest je tu nevažna.
Popis stvari koje su ostale iza Javorke Rejc, pripovedačeve majke (koja se, ako je to ikome važno, zove isto kao i majka Miljenka Jergovića, pisca), svojevrsni je inventar ne jednog, već mnoštva života što se, kroz reči i stvari, spliću u pripovedanju. Koja je, pita se pripovedač, razlika između stare baterijske lampe iskopane “iz haosa i đubrišta smrti za kojom je zaostala” i iste takve svetiljke iz fundusa Muzeja za umetnost? “Razlika je u priči koja ih prati.” Muzejska lampa lišena je biografije, istorije, identiteta (“ne može je se čak ni ponjušiti”). Ova druga, pak, sačinjena je od sećanja, ali i od nečeg mnogo materijalnijeg: “Njezin miris prvi je miris metala koji pamtim. Okus na vrh jezika sličan je okusu krvi. A prsti još neko vreme vonjaju na nju” (str. 75). Da li će pripovedač koji je, nakon majčine smrti, došao u stan kako bi se suočio sa stvarima i utvarama svog detinjstva i odrastanja, poneti tu lampu sa sobom, i zbog čega, neka čitalac otkrije sam. U tom će otkrivanju da naiđe i na razloge stvari, ljudi i pojava. Dobar pisac, naime, uvek odgovara na pitanje zašto, pa će s istom pažnjom kojom opisuje baterijsku svetiljku (dakle stvar) i navodi razloge zbog kojih će je poneti sa sobom u Zagreb, da opiše i razloži postupke svoje majke u gotovo neljudskom naporu da razume ono što niko drugi do njega, a možda ni on sam, ne može razumeti. U strašnim, veličanstvenim opisima majke, opisima od kojih se čitaocu grči utroba – jer o majci se ne govori onako kako o svojoj majci govori Jergovićev pripovedač – ali i u razlozima za njen život takav kakav je bio, razaznajemo ono što razlikuje dobrog i velikog pisca: u poslednjih četrdeset godina majčinog života “ništa se u njenom životu više neće dogoditi. Sitna patnja, pustošenje sebe i drugih, trenuci oštrog bola u glavi, u donjem trbuhu, u kralježnici, otupljivanje svih čula i emocija, ravnodušnost prema svemu osim prema sebi, i to će biti, uglavnom, sve” (str. 366). Veliki pisac, naime, ne ostavlja mostove iza sebe.
I najzad, “kada od života, ili od onog što se obično naziva traumom, nastane priča, zapisana ili nezapisana, ali svakako ispričana, tada prestaje biti važno je li se nešto stvarno dogodilo, ili se rodilo iz mašte” (str. 219). Istina romana je, kaže nam veliki pisac, u romanu samom, ne u nekakvoj stvarnosti koja pisanju prethodi. Zapravo te stvarnosti, pre nego što je popisana, katalogizovana, arhivirana, nije ni bilo.
Ivan Milenković
***
Selidba – sjećanje vrijedno pamćenja, literatura visokog ranga
Portal Najbolje knjige, 19.04.2019.
Danilo Kiš ispalio je jednom – u ona davna vremena – kako će prestati s davanjem intervjua jer u njima mora objašnjavati kako je napisao knjigu, što se onda trajno ponavlja u svim prikazima iste. Književna je scena, dakle, i tada, u, iz današnje perspektive, zlatnim vremenima, bolovala od istih, neprebolnih, čini se, bolesti. Uskosti perspektive, nemogućnosti snalaženja u tekstu pisca koji prerasta učiteljski kanon, te osobito od jednog sindroma što ga obrađuje evolucijska psihologija, a zove se “propast velikih faca” – u čemu naša vrsta uživa kao u najboljem kolaču.
Kiš je, kao što je poznato, platio punu cijenu, što ne znači ono što bi se na prvu moglo pomisliti da znači – da mu je čaršija dohakala – nego da je podmirio ceh i otišao u vječnost. Da se nije ni pokušao izvući. A da bi mu to pošlo za rukom bilo je potrebno da – svjesnim i nesvjesnim segmentima svoga bića – ne pristane na kompromise s “fukarom” – to vam je ona riječ koju fukara vidi u drugima, nije ju u stanju razlikovati od ogledala, onako kao što pas, kad gleda u zrcalo, misli da vidi drugog psa pa laje. Eh, taj Kiš neprebolni, što čovjek u ovom razvijanju matorosti postaje mlađiji i mlađiji, tako ga se ponovno sjeti, tog čupavog Kiša, ne bez sjete.
Jergović nije dao intervju i objasnio kako piše, ali se u “Selidbi” (Fraktura, 2018.) u nekoliko navrata – pišući o jazzu i kuhanju – poetički bolje definirao nego što je to polazilo za rukom dosadašnjim interpretima. Ili, baš se igrajući, vaskopopovski, kada piše o klikeranju. Gdje također – a kao da opisuje svoju poziciju na književnoj sceni – zapisuje: “Nastavio sam s drugim društvenim igrama, igrajući ih, opet, sam protiv sebe. Nikada nisam bio monološki tip. Vodio sam dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, katkad i s nekoliko desetina sudionika, sve dok jednog dana društvene igre nisam sasvim zamijenio pisanjem. Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, u stvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi.”
I onda, demonstracija igre, kao u animiranom dokumentarnom filmu:
“Nasumce izabirem dva staklenca, jedan mali, troperni bijeli, i drugi žuti, veliki, sa četiri pera.
Spremam ih u džep traperica.
Ostale klikere bacam u vreću sa smećem.”
“Selidba” se nastavlja na “Rod”, osobito na poglavlje “Sarajevski psi”, i tematizira spremanje stana u kojemu je piscu-naratoru umrla majka. Narator s partnericom sprema stan i odvaja stvari za smeće i one druge, koje kani ponijeti sa sobom. Ove druge rastvaraju se, skupa sa svojom prošlošću, na stranicama “Selidbe”, i odlaze put onog komada vremena kojim će biti počašćen potpisani tekst – da sad ne spominjem vječnost, nje ionako nema, postoji samo užasno puno vremena, s jedne strane, i veličanstveni trenuci, s druge strane – ove druge obično brkamo s vječnošću. I sad, vremena kojeg ima užasno puno odjednom ima užasno malo, pa ga niti nema – onog individualno odmjerenog vremena – a znate li vi boljeg spasioca od književnosti? – nema fotografije ni filma koji se mogu usporediti s dobro napisanom rečenicom.
Jergović, znači, piše kao jazzer, piše kao da kuha jestivo jelo. Jergović ne kuha čičak kojim kani uplašiti konkurenciju. U nas se dobro gleda na kuhare čička – kao pametne, avangardne, kao na one koji se “razlikuju”. No svatko, ali baš svatko može skuhati čičak, nešto što nije za jesti, nego je “onako”. Evo što Jergović kaže o kuhanjuz, kad smo već na tako važnom mjestu kao što je kuhinja (i to vrhunska): “Istinske velike kuharice i kuhari moga života, s kojima sam živio, dolazio im u goste ili ih sretao po kafanama i restoranima, bili su poput džezista.” I dodaje da je, dok su kuhali, uvijek nečega “zafalilo”, “pa je nešto trebalo izmisliti.”
Nešto slično događa se i sa sjećanjem, kojeg uvijek nema u cijelosti, koje se rekonstruira, koje upada u isti onaj rotor imaginiziranja te tek tada, a ne dok je faktografski suho, postaje prava stvar, sjećanje koje vrijedi upamtiti. Sjećanje vrijedno pamćenja daroviti, veliki autori mogu pretvoriti u književnost, koja je sinonim za konstrukt na temu događaja, ali toliko puniji životom da onaj prvi, poticajni, stvarni prelazak preko ceste, ili odlazak u goste, ne vrijede ni pet para u odnosu na ovo procvjetavanje života koje se dogodilo na neuronskim stazama, u duši, i onda, na kraju, u rečenici, kada sve stvari i svi događaji napokon dostignu razinu života i kliknu u ležište svoga smisla.
Narator se sjeća, no kao što rekosmo, sjeća se na onaj jedinstveni kaleidoskopski način da se ono čega sjeti odmah pretvara u sjećanje vrijedno pamćenja, a kroz glavu mu prolaze otac (u funkciji liječnika), majka, baka i djed, a on je onaj “čiji će zadatak biti da bezbroj puta ispočetka ispriča i nadopriča njihovu priču”. Nadopričavanje a ne sjećanje. Nadopričavanje je sjećanje vrijedno pamćenja, koje je sastavljeno od događaja, crnih rupa i imaginiziranja. Mislim da bi Jung, čiju se simboliku spominje na jednom mjestu u “Selidbi”, bio zadovoljan, on istu pojavu pokriva terminom “fantazija” – to je teren na kojem se rađa priča kalemeći se na ionako sumnjive “događaje”, s kojima ionako ne znamo što bismo, pa ih je najsigurnije staviti u navodnike, sve dok ih ne obradi imaginiziranje i ne postanu “tekst”.
Prvo knjige. Ulazak u stan iz kojeg se zauvijek izlazi započinje bibliotekom (a ne slučajno, završava kuhinjom): Hegel, “Fenomenologija duha”, i za njim još stotinjak naslova znanih svim studentima filozofije, “Mitologike”, Claude Lévi-Strauss, “Zlatna grana”, James Frazer, “besmrtna Margaret Mead”, Johan Huizinga, Roger Caillois, John Cage, Ludwig Wittgenstein, čitan, kako autor navodi, kao najljepša, najugodnija i vrlo hermetična poezija. No, a ovo je važno, u jednom lucidnom trenutku, s dvadeset i pet godina, a i stoga jer će ga “stići vrijeme, koje svakoga na kraju stigne”, “na kraju izabrati samo ono što me vodilo lijepoj, ili manje lijepoj književnosti i novinarstvu kao njezinom najsirovijem izrazu”.
Za novinarstvo kaže da je kao muzika za ljude bez sluha, da je to književnost koja se piše za one koji nemaju talenta potrebnog da čitaju književnost. Realan je, umalo kao Orson Welles, koji je, doduše, rekao da propada od šeste godine života: piše da je na vrhuncu bio u četvrtom osnovne – s čime se moguće identificirati – i da odonda tone kao kamen. Evo riječi: “Tada sam, čini se, bio na vrhuncu. Već sljedeća godina nije bila tako uspješna. I nijedna poslije.”
Knjigu piše kad se već pojavljuju prve predstraže starosti, u pedesetoj godini života, s prvim zdravstvenim problemima, u vidu visokog tlaka. I kao kakav Japanac, opisuje svoje odustajanje od piva, jer usporava, od sokova, jer su preslatki, od svega u čemu je odrastao, jer je preintenzivno. I prešao je na čajeve. Koji su znak “mirenja i rezignacije”. Kao Yoshida Kenko, koji zna skoro pa sve, počev od toga da je kod čovjeka najljepša njegova nepostojanost, ali i ovo: “Najveća prijatnost svih razbibriga je sedeti sam ispod svetiljke, sa otvorenom knjigom pred sobom i sklapati prijateljstvo sa ljudima iz daleke prošlosti koje nikada niste upoznali.” U ovu istu prošlost datira pisac i sama sebe, u vrijeme kojeg više nema, stavljajući se u isti rang sa svojim umrlim rodom.
Nestajanje u “Selidbi” je brutalno, ne samo doslovno, jer se nose te stvari, sve do bakina gebisa, na smetlište, nego i jer se pisac još jednom sreće s traumatskim okolnostima svojih ranih dana, s “ranim jadima”. Otac i majka se ekspresno razvode, on biva prepušten baki i djedu, raste na moru, daleko od majke. Međutim, a nakon što je prozreo majčin model življenja, na ovo ranjavanje gleda kao na konstituitivni dio bića, onog identiteta s kojim sad plovi svijetom. Čak, a na poziv tadašnje partnerice, odbija napustiti Sarajevo i otići u bijeli svijet, jer nije htio biti netko drugi. To je danas mnogima teško shvatljivo, no jednom, kada nestane ovog golemog vremena, kada ga skoro nestane, svi će poželjeti da su bar jednom poželjeli biti ono što su. Svi će požaliti što nisu. U tome je velika kvaka. Ne kvaka 22, nego golema, gigantska kvaka.
Duhovi koji su hodili “Rodom” pojavljuju se i ovdje, spiritistička isparavanja s prošle seanse, kao i okolnosti novog romana, nisu ni dopuštale drugačije ponašanje do ovog bljedunjavog nastavka pojavljivanja na zidinama zamka. Tu su ujaci, ujne, ustaško Sarajevo, ali i Veliki rat, Italija, no i njihovi obiteljski, mali ratovi oko borbe za ovaj stan koji sada, srećković, ako to možemo reći za objekte, odlazi u otpis i književnost dobru kao bakina kuhinja. Fronti otvorenih ima, kao što se i očekuje od ovog borca, to vam je kao na Hendrixovu koncertu za koji jedini gluhi mogu reći da se sveo na paljenje gitare, pa ima i malograđanštine agramerske, i fašizma-nacizma u čijem se pacu svi toćamo, ali ima i guljenja vlastite kože naživo.
Književnost je ovdje opasna prostorija s razbijenim ogledalima, čak i autor mora paziti gdje staje, ma koliko sve bilo “naše” i “familijarno”, a o tome se valjda i radi kod ovakve vrste pisanja, koja ne igra na sigurno. Pa se tako majka… “predala. Ali ni predaja nije kakvom se obično zamišlja. Predala se onim najgorim unutrašnjim porivima.” Ne želim reći da je vrijeđanje majke siguran ulaz u vrhunsku književnost, ali, kad sam se već zatekao usred ovog teksta, želim učeno podsjetiti na opasku Milana Kundere o Danilu Kišu (kojeg jednostavno jako želim spomenuti još jednom): Kiš je genije, jer i o ocu piše nemilosrdno. Tako je nekako rekao.
Pa prisustvujemo svađama, slomovima živaca, izvrdavanjima na relaciji majka-sin, atipično za bogobojaznu hrvatsku književnost – valjda je Krleža slično relaksiran (ne u smislu rezultata, nego nehaja što će tko misliti) kada je Čengiću pričao o svome ocu. Naši pisci pojavljuju se na sceni bez roditelja i spisateljskih uzora. Kod Jergovića uvijek tutnji spisateljska i rodbinska armada. To je pisac koji je prije svega čitatelj. Čak i kada ih ogovara, kada klasificira strast prema čitanju, osjete se tisuće pročitanih kilometara, osjeti se strast. Koja se općenito osjeti u ovoj knjizi. “Srce je Buster Keaton”, piše Jergović. “Srce je Bog.”
Naša civilizacija, njezina bit prepoznata je poetikom romana “Selidba” u hrđi: “…taj je oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrđa najveće djelo ljudskih ruku, ona točka do koje je stigla naša civilizacija, a s njom i svaki naš pojedinačni život.” Što se tiče svih nas, pogotovo ovih koji su bili živom glavom na mjestu koje izaziva toliko smrti, poput strašnoga rata, evo i nama jedne rečenice: “Ništa nam više nakon rata ne bi trebalo da se osjećamo kao najbogatiji ljudi na svijetu.”
“Selidba” jest sjećanje vrijedno pamćenja, odnosno literatura visokog ranga, napisana rukom pisca koji piše kao da ima robove u podrumu kuće u kojoj piše, i koji pišu umjesto njega. A rukopis mu je toliko specifičan da se radi o jednojajčanim četvorkama koje su se upele spasiti osjećaj za književnost, same – te četvorke – protiv svih. I o kojima će se jednom snimati film po kojemu će se pisati odlična i napeta knjiga: “Četvorica veličanstvenih i pisac”. Znam, reći ćete, šta i pisac, pa oni su to sve napisali umjesto njega, on je samo prepisivao, sjećao se, zlorabio obiteljsku faktografiju, svađao se s komšijama. Ali čak i vi ćete u jednom trenutku – ono kad vas stisne vrijeme kojeg više neće biti – znati da niste u pravu. Eto. Čitajte “Selidbu” ili se preselite u sociologiju, tabloide, tvrdu znanost tipa fizike. I budite uvijek dobro.
Dario Grgić
***
Inventarizacija minulosti
Miljenko Jergović: Selidba, Fraktura, Zaprešić, 2018.
Kolo (broj 2/2019.)
Selidba Miljenka Jergovića roman je koji skladno nadopunjuje autorov niz dokumentarističko-memoarskih knjiga u kojima on već nekoliko godina ispisuje povijest svoje porodice (romani Otac, Rod, Sarajevo, plan grada).
Knjigu otvara poglavlje naslovljeno »Putopis« i u njoj Jergović opisuje tijek svoga putovanja u Sarajevo i ispisuje razmišljanja i dojmove potaknute tim putovanjem, putovanjem u ‒ posredstvom njegove očaravajuće proze ‒ već mitski sarajevski Sepetarevac. Osim što opisuje ratom i pljačkom poharanu zemlju, gorko pritom komentirajući etničku podijeljenost te zemlje, Jergović piše i o vlastitome odnosu spram Sarajeva, u koje ide nakon što tri godine nije bio tamo, a nije bio da ne remeti sliku onoga Sarajeva što ga je u sebi stvorio, dijelom od sjećanja, dijelom od snova. A u toj slici, kako sam veli, dobrim se dijelom zrcali njegova narav, narav stvoritelja tog i takvog Sarajeva.
I čemu onda dolaziti, i remetiti tu sliku, pita se autor dok putuje u Sepetarevac, gdje odlazi kako bi nakon majčine smrti njezin stan raščistio od naslaga prošlosti i nepotrebnih stvari. Pritom piše i o vlastitome doživljavanju sebe, naglašavajući da »čovjek nije ono što jest. Čovjek je ono što mu drugi kažu da jest. Iseljenik se od ostalih razlikuje po tome što iseljenik jest, a što nije, ovisi samo od toga s koje se strane granice našao, i u kakvome se društvu zatekao. Nisam ono što u Zagrebu misle da jesam. A ni ono što bi rekli u Sarajevu. Uvijek sam suprotno od onog što kažu da jesam. I nigdje, više ni na jednom mjestu na svijetu, nisam domorodac. Istina, nikada, barem niti u kakvoj sadašnjosti, nisam ni bio domorodac. To je nešto što postoji samo u prošlosti, kao prijatna iluzija, optimizam sjećanja«.
Došavši u majčin stan na Sepetarevcu prvo čime se pozabavio jesu, naravno, knjige, jer one su, kako Jergović piše, »simbolička veza s prošlošću i s onima koji su me odredili, definirali, učinili ovakvim kakav jesam, između ostaloga i nemoćan da bacam i uništavam njihove stvari«. Potom dolazi na red priča o ručnoj svjetiljci, tzv. bateriji, kupljenoj još 1930-ih, a koja je preživjela različite epohe i selidbe, kao potvrda teze o predmetima kao sredstvima »unutrašnje stabilnosti i vjere da postoji neka veza između različitih vremena i svjetova, da postoji nešto što prekoračuje sve naše živote«.
Pronašavši u toj inventarizaciji prošloga života i dvadesetak klikera Jergović se prisjeća kako je, igrajući klikera »sam protiv sebe« zamišljao da zapravo igra golf, i to svjetsko prvenstvo u golfu, u kojem je igralo zamišljenih dvanaest igrača iz cijeloga svijeta. Pa nastavlja kako je i druge društvene igre redovito igrao sam protiv sebe, jer, kako veli, »nije bio omiljen među vršnjacima«, jer se »nije snalazio među igračima«. I objašnjava kako je jednoga dana to igranje društvenih igara sam protiv sebe zamijenio pisanjem. »Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, bila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi«. I time zapravo daje i ključ za čitanje ove i ostalih njegovih već spomenutih knjiga u kojima ispisuje povijest svoje porodice, a koje su ujedno i njegovo istraživanje odnosa između dokumentarne stvarnosti i fikcije. Jer, kako na jednome mjestu također veli, »književnost bi nam svima često poslužila da pobjegnemo od života, da iskočimo iz matice što nas je nosila mimo naših volja, tamo gdje nismo željeli poći, i da makar na neko vrijeme, makar i u iluziji, živimo nove i drukčije živote. Od takve sam svrhe na kraju načinio život, poduhvativši se goleme, i po svemu neostvarive ambicije da napišem i u tekst pretvorim sve što su oni proživjeli, da ih smirim u njihovim grobovima pretvarajući nesreću u fikciju«.
Pisanjem Jergović zapravo pretvara svoju unutarnju stvarnost u izvanjsku stvarnost, opredmećuje svoju unutrašnjost, baš kao što ovom knjigom izvanjskost pounutruje, jer je svaki od tih predmeta iz stana u Sepetarevcu dio njegova imaginarija od kojega tvori priču, a, kako kaže, zbir tih priča i tih predmeta njegov je software i njegov identitet. U krajnjoj liniji, svi su ti predmeti »ono bezimeno što se administrativnim jezikom naziva zavičajem, domovinom i porodicom«.
Jergović u romanu Selidba piše i o usamljenosti kao jezičnom problemu, jer se, kako kaže, »moja usamljenost sastoji od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezični problem. Taj jezični problem usred zajedničkog jezika je usamljenost«. A sve to ponukan trešnjom koju je prije šest mjeseci zasadio u svom vrtu, učinivši je usamljenom, jedinim mladim stablom među četrdesetak godina starim stablima šljiva, jabuka, krušaka. A on ju je osudio da živi sama, umjesto da bude jedna u mnoštvu, među stotinama sličnih sebi. To je naravno nastavak njegova problematiziranja kuferaštva, osjećaja nepripadnosti, osjećaja »da je čitav svijet inozemstvo«. I iz tog osjećaja proizišao je strah, strah od protjerivanja iz kuće, od gubljenja krova nad glavom, što ga autor osjeća unatoč posjedovanju vlasničkih listova i drugih birokratskih dokaza, jer je to strah duboko ukorijenjen u njemu, ali i u svim kuferašima, došljacima, doseljenicima, dođošima, genima usađen, ali i iskustvom u njegovu opravdanost potvrđen.
No osim što je Selidba obiteljska povijest, ali i osobna povijest autorova, ta je knjiga ujedno i svjedočanstvo o povijesti jedne epohe posredovane kroz uporabne predmete zatečene u majčinu stanu, a koje autor vrlo detaljno opisuje. I pritom, kroz te opise, čitatelj iščitava i promjene kroz koje je društvo u tom razdoblju prošlo, a jedna od tih promjena, možda i najznačajnija, jest nestanak proizvodnih poduzeća i tvornica u kojima su ti predmeti stvoreni. Tako osim što se u Selidbi katalogizira cijeli niz smrti ljudi, koji i nakon odlaska iz svijeta i života u našoj stvarnosti postaju prisutni i živi, ta je knjiga i inventarizacija jednog uništenog svijeta, ugaslog svijeta proizvodnje, destruiranog svijeta rada. A destrukcijom kojega nisu samo uništene dotadašnje (i buduće) stvarnosti ljudi u smislu materijalne egzistencije, već su uništeni i njihovi unutarnji svjetovi, njihovo samopoštovanje, njihov osjećaj vrijednosti.
Sjećanjima na majku Javorku obrađenima u romanu Rod Jergović ovdje pridodaje nova, koja iskrsavaju na temelju predmeta iz njezina stana, a ona koja se tiču djeda Franje Rejca podebljava njegovim zapisima koje u majčinu stanu pronalazi. Oni se ispostavljaju izvorom za ispravljanje nekih netočnosti iz prethodnih knjiga, a koje se tiču djedova sudjelovanja u Prvome svjetskom ratu. Tako su predmeti iz stana otponac za nadopričavanje već ispisanih životnih priča u prethodnim knjigama, priča koje ma koliko da se dodatno nadopunjuju, nikad ne mogu biti konačno upotpunjene i dovršene, jer nijedan život, a naročito ne onaj tuđi, nikad ne može biti u potpunosti ispričan. Ali narativne umjetnosti, a književnost pogotovo, i postoje da to pokušaju, da životima udahnjuju smisao, životima o kojima pišu, ali i životima onih koji o tim ispisanim životima čitaju.
Kroz nadopričavanje životne priče svoga djeda Jergović piše i o slučajnostima i sasvim usputnim, naizgled nebitnim okolnostima iz tuđih života, a koje zapravo presudno utječu na oblikovanje životnih putanja pripadnika budućih pokoljenja. Jedna od tih okolnosti je i dah nepoznatog vojnika, koji je španjolskom gripom zarazio njegova djeda koncem Prvoga svjetskog rata, i što je pedesetak godina kasnije sudbonosno utjecalo na život njegova unuka, pisca Selidbe, posredno mu oblikovavši karakter i zapravo odredivši mu sudbinu.
A život none Olge, autor, kako sam naglašava, »priča kroz kuhinju i kroz kuhanje«, kroz okuse koje je volio i one koje nije, a čime bi ona bila zgrožena: »…zgrožena bi bila već i time što pričam o njezinu životu, umjesto da šutim i njezino postojanje na Zemlji prepuštam blagoslovu zaborava. I možda bih to i učinio iz ljubavi prema njoj. Ali u tom bih slučaju oštetio sebe. Oduzeo bih si ono najvažnije što imam i što je jedino pravo mjerilo života. Sjećanje. Manji dio sjećanja tiče se onog što mi se dogodilo i što je od dogođenog ostalo u svijesti i pri jeziku. Veći dio su njihova sjećanja, a zatim i sjećanja na njih, najprije na nju, i u tim sjećanjima njihovi dovršeni, ali nesređeni životopisi, koje i u Selidbi sređujem i dovršavam. Njezin je životopis najvažniji. (…) U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći«.
No pišući o članovima obitelji, ali i osebi, Jergović ne ispisuje hagiografije nego piše npr. i o noninim predrasudama, o djedovom nedostatku hrabrosti, o majčinim nervnim ispadima i lošem roditeljstvu. A duhovitost, koja je zapravo zapostavljena u tekstovima koji se bave Jergovićevom književnošću, a prisutna je u velikoj mjeri u svim njegovim knjigama pa tako i u ovoj. Ta duhovitost, koja je jako često zasnovana na autoironiji, na ismijavanju svojih mana i preuveličavanju istih, osobito je važan sastojak Selidbe, u smislu depatetizacije, s obzirom da se radi o prozi osovljenoj oko cijelog niza smrti, o prozi koja bilježi jednu nepovratnu minulost, i o knjizi koja stavlja točku na život u jednoj kući, i točku na živote cijele galerije najvažnijih ljudi u autorovu životu.
Božidar Alajbegović
***
Selidba i pisanje o sebi
Ajfelov most, 17.06.2019.
U životu sam se selio sedam puta, a prvi put već sa sedam godina. Nikada nisam znao šta to tačno radim i uvijek sam vjerovao kako su te selidbe tek privremene i nužne promjene mjesta i da ću se na kraju vratiti tamo odakle sam i pošao, kao i da je taj proces nešto sasvim normalno. Nisam to znao – ja sam to, ustvari, osjećao. A ako ćemo još iskrenije, ne znam ni jesu li to bili osjećaji ili instinkti kojima sam se vodio kao i svako drugo hajvanče i koje mi je Svevišnji ili sam slučaj utkao u tijelo kako bih život među ljudima lakše podnosio. Ne znam – kažem – i nije ni važno zašto sam selidbe doživljavao manje traumatičnim nego što one uistinu jesu bile. Te selidbe su me u svakom pogledu odredile – i sigurno je da moj život ne bi bio ni blizu ovakav kakav jeste da nije bilo tih promjena mjesta življenja, kao i tog šireg konteksta u kojem su seljakanja bila nužna.
Moj problem je – ako to uopće jest problem – taj što nikada u svom životu nisam stigao ni na jednom mjestu pustiti korijenje i utkati se u duh nekog od sela ili gradova gdje sam živio. Nisam se ja nikada odselio daleko od one polazišne tačke – čitavo sam vrijeme ostao čak unutar Hercegovine. Mada mom dječijem i skučenom umu, ta mjesta su bila udaljena hiljadama milja i prostorno i kulturološki i u svakom drugom pogledu.
Tačnije – moj problem je taj što nikada nisam uspio postići da se mjesto u kojem sam tad živio na neki lijep način, da parafraziram Miljenka Jergovića, ulije u mene, kao što se Sarajevo ulilo u jednu njegovu poznanicu s kojom se sreće u gradu iz kojeg – čini se – zadnji put odseljava. A ta rečenica – rečenica je iz Jergovićeve posljednje knjige “Selidba” – o kojoj ustvari ovdje i pišem, pokušavajući pisati o sebi.
I danas – kad sam poodrastao čovjek – dešava mi se da pozavidim onima koji imaju svoju ulicu, grad, mahalu, fudbalski klub i koji su se u njega lijepo ulili i koji su ga protkali pa je sad on sve to ili je već sve to ustvari on – i klub i ulica i grad. Zavist se javlja kad vidim da su takvi ljudi – ljudi koji imaju svoje mjesto – emocionalno stabilniji i samim time smirniji i imaju čvršći san od moga. Te ljude gledam krijomice i uživam – kao što sam u djetinjstvu često gledao kroz prozor komšijske kuće, u tuđ televizor, jer mi tad nismo imali svoj. I uživao.
Nakon “Roda”, gdje je Jergović uknjižio vlastitu porodicu, zauvijek je pretvorivši u fikciju koja je življa od zbilje, “Selidba” je neka vrsta post scriptuma sage o Stublerima, kako su neki već nazvali ovu veliku književnu priču. I ne samo “Roda”, “Selidba” je post scriptum još nekih Jergovićevih knjiga koje se na ovaj ili onaj način bave porodicom i odnosima unutar nje – složenim identitetima pojedinih njenih članova, pa samim tim i njegovog, autorovog.
Nakon što mu je umrla majka – o čemu piše na 1008 stranica “Roda”, Jergović nekoliko godina poslije dolazi u rodno Sarajevo da iz njega pospremi sve one sitnice, pa sa sobom nešto odnese u Zagreb, a nešto odbaci u smeće; gdje će kontenjer-aktivisti svojim zahrđalim čakijama crne vreće za smeće parati kao da paraju utrobu njegove majke, unaokolo raznoseći memorabilije kao crijeva iz te rasporene utrobe. Tačnije – “Selidba” je knjiga u kojoj autor (poslužimo se opet njegovim riječima) sahranjuje kuću u kojoj je odrastao.
Prebirući po ladicama koje je popunjavala njegova majka, a koje je nestalo (kako sam autor kaže) kad je nestalo i ladica, odnosno prostora u tim ladicama, Jergović rekonstruiše živote majke mu, none i noneta, te mnogih drugih koji su zajedno s njima živjeli jedno, sad već isteklo vrijeme. Osim stvarčica koje nas na najzačudniji način vežu za sebe, u ladicama je i mnogo pisama, potvrda, dokumenata uopšte. Sve ih Jergović uspijeva pročitati i nakon što ih je vrijeme učinilo nečitkim, te tako u život zazvati one koji su ih ispisivali ili kojih su se ticali. U tim detaljima – kako i na koga je (recimo) pismo naslovljeno – njegovog potpisnika je po Jergoviću više nego igdje; pa on od tih detalja veze priču koja prestaje biti lična i koja se tiče svih istinskih ljubitelja književnosti, a bogme i svih onih koji bi da se bave ovim prostorima i ovim našim vremenom koje neprestano odumire i regenerira se. Dakle, onih koji bi da ga izučavaju i da ga bolje razumiju, i koji bi da budu hroničari epohe, da je objašnjavaju i tako doprinose suživotu zbunjenih naroda na ovim ukletim prostorima.
Karlo Stubler je u Bosnu došao s mnogim onim kuferašima kada je ovaj primitivni krajičak Europe nova uprava odlučila uljuditi. Bio je dio onog administrativnog aparata koji je Beč instalirao uz pomoć činovnika iz slavenskih austrougarskih zemalja. Jergović ili neko drugi već, negdje je o tom trenutku rekao kako je do tada vrijeme (ovdje) oticalo anonimno, a onda je potekla istorija. Da je to tačno – ne treba dvojiti. Dovoljno je biti samo malo upućeniji u prošlost ovih prostora pa da znamo da se Bosna i Hercegovina prema Europi otvara s dolaskom Austro-Ugarske koja, između ostalog, ovdje gradi željeznicu i puteve, te ovu zabačenu balkansku nedođiju pretvara u jednu otvoreniju zemlju, zemlju u kojoj će se, po Jergovićevim riječima, samo zbog te “otvorenosti” i desiti onaj sarajevski atentat s kojim će početi Veliki rat… Dakle, tek s dolaskom Austro-Ugarske – kako to lijepo objašnjava Ivan Lovrenović u “Unutarnjoj zemlji”, inače najvažnijoj knjizi za razumijevnje BiH – dolaze i vrijednosti sekularnosti, individualizma, univerzalnosti ljudske osobe… A što je bio preduslov modernom dobu koje je kao takvo iznjedrilo ideju o slobodi, kako kod intelektualaca, tako i kod nesretnika, atentatora. E o tom trenutku narodi na ovim prostorima ne uče, a obrazovne i druge institucije ga sistemski zamagljuju – jer im ruši teze na kojima su, prvenstveno bošnjački mitomani, gradili mit o bajnom predaustrougarskom vremenu u koje bi nam se, po njima, najbolje bilo i vratiti. Zbog toga o ovom trenutku nema zbora i zato ga naglašavam u ovoj priči o jednoj Selidbi, jednog od potomaka Nijemaca koji su tu došli da nam pomognu da budemo kompatibilniji nekom većem i ozbiljnijem vremenu od ovog našeg palanačkog.
Pogrdna je ta riječ kojom su ljudi sa ovih prostora označili i u kolektivnu memoriju pohranili sav taj strani svijet što je došao tu, sa svojim koferima, da popisuje planine, u vinklo dovodi ulice, pravi željeznice, posmatra i evidentira ptice i cvijeće verući se po bosanskim gudurama. Vjerojatno kao i danas, strance je naš primitivni svijet s prijezirom gledao i tražio im ono po čemu će ih označiti i ismijati. I eto, sve su prilike da su ti koferi koje su za sobom vukli, bili nešto na što nismo navikli, jer smo svoje hapupine nosali u zavežljajima. Pa kad smo vidjeli te kožne torbe pravilnih rubova, barbarski smo uzviknuli, ‘ta će oni, kuferaši jedni.
Ili je ovom našem nesretnom i od istorije zaboravljenom čovjeku bilo nepodnošljivo da neko bude toliko slobodan pa se seli tek tako – da kofere ni ne raspakuje i da živi tamo gdje ga u određenom trenutku trebaju, da nema svoju kuću, svoju ulicu, svoj nogometni tim… Da je tako blaženo bezzavičajan… Možda je ta lakoća seljakanja bila presudna da se stranci koje je slala nova uprava prozovu kuferašima i da se tako ismije njihovo bezdomništvo… Ili je opet – u pitanju nešto treće…
E baš zbog tog trenutka kada smo strane službenike prozvali kuferašima, važno je da o tom prezrenom periodu malo više razmišljamo i da nas se počne (konačno) malo više ticati. Tu, na tim naborima istorije, čovjek pobjeđuje sebe i postaje ozbiljnijim. U slučaju našem, to bi značilo da se u tu tačku zagledamo – kao u vlastite oči, i prihvatimo tradiciju onakvom kakava ona jeste te je otmemo revizionistima koji su u službi vladajućih oligarhija odlučili da se neki trenuci naše prošlosti slave, a neki tek uzgred spomenu i tako omalovaže.
Nesklonost da evidentiramo i popisujemo čini nas anonimnim i naši životi su tada, u svakom pogledu, uzaludniji. U “Selidbi”, Jergović popisuje sve što je našao u majčinom stanu, svaku i najbizarniju sitnicu, pa čitatelj pomisli kako taj planira praviti muzej. Čak i sam na jednom mjestu kaže kako bi sve to što je tamo našao mogao nekom ponuditi – nekome ko bi postavku prepoznao kao vrijednu i čuvao je da nam govori o tom trenutku u našoj povijesti, koji nas je, ako ne umivene, onda umivenije definitivno – ostavio na milost i nemilost budućih vremena. To bi bila postavka koja bi svjedočila o kuferašima što su u ovaj, njima daleki svijet, dolazili i popisivali ga kao što Jergović u “Selidbi” popisuje sad njih – kojih više nema jer su se zauvijek odselili, i u fizičkom, i u simboličkom, i svakom drugom pogledu. Njih, čije je vrijeme isteklo.
“Selidba” je knjiga o nama, ljudima, o nama, organskoj materiji koja se iz života seli svakim djelićem sekunde i čija selidba mine tek kad minemo mi – kad se, dakle, u potpunosti preselimo tamo, ja u bolji svijet, ja u ništa. Ali s preseljenjem našeg tijela pod zemlju, selidbi nije kraj – mrvice nas, možda i komadići ili čak ogrizine, ostaju tu dugo poslije, ali isto se tako, i same seleći i nestajući. Baš takvog smo dojma dok čitamo “Selidbu” u kojoj, po stvarčicama što su ostale iza pokojnika, Jergović nalazi njihove tragove i uskrsava ih, blagim dahom udahnjujući im dušu, mrtve ih uvodeći u priču u kojoj se i sami zajedno s njim sele iz Sarajeva, zauvijek.
U poglavlju o aparatu za brijanje marke Braun Sixtant, a koji je na samrti dobio njegov djed Franjo Rejc i s kojim se, bit će, nije ni stigao obrijati, Jergović pronalazi dlačice s vlastitog lica iz 1983. godine, kada je služio vojsku i kada se tim aparatom prvi i posljednji put obrijao. I onda – dok gleda u te mrvice sebe, u te dlačice sitnije od najsitnije tačke na kraju rečenice – dok ih, dakle, gleda, reći će: Te dlačice, to sam ja 1983. godine. Puhnem li, nestat ću. I tu – ako se ne naježite – onda vam je džaba sve, pa i ovaj tekst što ga upravo čitate. I nema riječi kojima bi se takve stvari dale izreći i približiti vama koji ste kažnjeni i nagrađeni u isto vrijeme – da ne čujete i ne vidite.
Priču o svojoj porodici Jergović priča već kroz nekoliko svojih knjiga i svi njegovi, od majke pa do staroga djeda Stublera, svi su oni sad već poodavno književni likovi koji skoro da ne dozvoljavaju da ih se čita kao žive i smrtne, stvarne ljude. U tom dopričavanju priče o porodici ima nečeg – što bi moglo iznjedriti čak književni podžanr. To uporno dopričavanje i prepričavanje iste priče – u čitatelju potiče čitav niz osjećaja naspram jednog događaja, pa on, čitatelj, pomišlja da je i sam od plastelina, dakle nestalan. Sjećanja se izvitoperuju kao plastika koja dugo stoji u jednom položaju na suncu, pa je dopričavanje ustvari pokušaj da se ona ispravi, vrati u prvobitni oblik, a koji u konačnici procesa vjerojatno neće biti ni sličan sebi u prošlosti… Ili će mu, ustvari, biti sličniji…
U završnici knjige, u poglavlju Sepetarevac 23, psihopatologija građevine, autor opisuje sve prostorije kuće u kojoj je odrastao – dajući im jedan širi kontkest: uspon i pad socijalizma kroz trendove koji su se u kuću useljavali s namještajem i u njoj se određeno vrijeme manifestovali, do neke druge mode, do nekog drugog vremena. Ali ono što je u ovom poglavlju najfascinantnije – jeste djetinjstvo o kojem Jergović ispisuje najljepše rečenice naše književnosti. Dok čitate njegov put od dnevnog boravka, preko hodnika do banje, gdje se pripovjedač (kao dječak) zaputio da opere zube – prustovski se selite u svijet drugog formata, u svijet djetinjstva, u svijet u kojem jedna prosta kuća na Sepetarevcu, koju je gradio Bilećanin Obrad Trklja, krut i mrgodan čovjek, postaje dvorac prostraniji i bajniji od najljepših dvoraca što smo u njih zavirivali lutajući po bespućima književnosti s kojom smo odrastali.
U tom poglavlju je i priča o kuhinji po kojoj se pripovjedačeva nona Olga – dok kuha – kreće kao da joj pod nogama nisu pločice zastrte rutom, već pozorišne daske. Nikada niko, bar što se ovog čitatelja tiče, nije tako vješto i tačno opisao običaje vezane za kulturu kuhanja po našim domovima, kao što je to uradio Miljenko Jergović. Ne znam ni je li ih se iko ikada i dotakao, a i ako jeste, sigurno nije na ovakav način. Dok bi on, unuk joj, gledao utakmicu, Olga bi kuhala manevrirajući u uskoj i sudima pretrpanoj kuhinjici i kuhala rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već vrlo stari džezeri sviraju svoj blues i swing. E od ovoga se ne može biti tačniji – te naše majke, nene, bake, tetke i strine, kuhale su (i kuhaju) nezainteresirano, ne unoseći se emotivno u te procese pripremanja hrane, baš kao što se džezeri ne unose u svoj blues dok ga sviraju jedva primjetnim pokretima i blago oborene glave. Kuhale su, te naše nene i bake, tako da je to njihovo bajanje s hranom – kuhanjem bogohulno i nazivati.
Svijet bismo mogli podijeliti na one koji odlaze i na one koji ostaju. To je možda jedna i od najsveobuhvatnijih podjela. Kad odlazite, a odlazite uvijek zato što morate, pa čak i onda kad odlazite svojom voljom – tada nas ispraćaju oni koji ostaju. I to je suština života. Ili – skoro suština.
Kad se pakujete i kamion je ispred kuće, tad na prozore, laktova oslonjenih na klupice, svoja lica i svoje oči isture oni koji ostaju – i gledaju. Svega tu bude – i onih što su tužni, svjesni da će kad-tad i sami odlaziti, kao i onih zlobnih, što u kamion gledaju iz nezdrave radoznalosti: kao u golo tijelo bolesnika kojeg polusvjesna vode na posljednji ultrazvuk abdomena. Ali bude i onih koji se – dok se seliš – prave da oni to ni ne primjećuju, da te ni ne poznaju i da im ta tvoja selidba nije važna – ali koji se u određenim trenucima hvataju kamenica i bacaju ih za tobom: ne bi li te što dalje otjerali, daleko da se nikada više ne vratiš.
E baš takvih je u vrijeme Selidbe posljednjeg potomka jedne kuferaške porodice bilo najviše. Dok je kamion na Sepetarevcu čekao da bude napunjen, oni su kružili okolo, s rukama na prknu, da bi ga, kad je krenuo, zasuli kamenicama i zahakali. Ustvari, prvi kamen je bacio jedan bošnjački pisac, optuživši autora “Selidbe” da je islamofob, zlobno izvlačeći rečenice iz konteksta – prije nego je kamiondžija i zaverglao ključem u bravi. Zatim žena jednog sarajevskog pjesnika, kad je kamion bio već blizu granice, u javnost je odaslala pismo s najodvratnijim mogućim sadržajem. U tom pismu, čiji bi sadržaj bilo neozbiljno i pokušati analizirati, ona će, između ostalog, javnost diskretno upozoriti da joj je muž veliki pjesnik i da se kane Jergovića jer on pljuje po “duhu Sarajeva”. Zatim jedan korpulentni sarajevski advokat, inače uspješan menadžer, koji se u trenutku kad je kamion skoro do Zagreba odlučuje čitati stare novine, pa iste ove javnosti radi, objaviti intervju s piscem “Selidbe” iz davne 1995. – s ciljem da Jergovića prokaže, jer je tada o Sarajevu govorio sa simpatijama, a danas ga tako oštro kritikuje. Taj intervju pročitajte svakako, pa da vidite s kakvom su se torturom morali nositi nemuslimani nakon rata devedesetih – kad bi ih intervjuisali arogantni i samouvjereni bošnjački novinari. I sve to na stranicama mostarskog portala koji nam, sad već poodavno, laže da je tu kako bi stao u odbranu progonjenih, manjinaca, manjina uopće – bez obzira ko su oni… I ostaje nam da se nadamo da hajka koju su poveli i vodili spomenuti pisac, advokat i žena pjesnika, zajedno s urednicima portala – neće imati dalekosežnije posljedice i da neće inspirisati nekog novog (mladog) bošnjačkog pisca da Jergoviću i njemu sličnim ponovo psuje ustašku mater u multikulturalnom Sarajevu. Ili ga (ne daj bože) pravim kamenicama kamenuje.
A da kamenica po sarajevskim ulicama ima i da ne treba više po njih ići u brda – uvjerili smo se na kraju ramazana 2019., kad je kamenovan kafić u kojem su ljudi pili pivu, a što je kamenjaškom umu bilo nedopustivo sa stajališta njegovog islama. Kao i da protiv kamenovanja – koje je ustvari pravi atak na “duh Sarajeva” – nema pobunjenih, ili ih je jako malo, srazmjerno malo koliko taj grad hoće da je velik – također smo se uvjerili. U to smo se uvjeravali i narednih dana kada niko, ili skoro niko?, o tom udaru na ljudske vrijednosti ništa nije rekao… Ni oni koji predstavljaju narod iz kojeg je kamenjaš došao, ni vjerske institucije, pa ni ovi koji su se tako zdušno stavili u odbranu tog “kozmopolitskog duha” kad ga kritikuje pisac Miljenko Jergović.
U Sarajevu ne postoji “genetska” sklonost toleranciji, baš kao što nigdje ne postoji ni “genetska” sklonost netoleranciji. Ali tamo gdje većina ne dozvoljava da se određene stvari dovode u pitanje – velik je problem, i opasna je to rabota. A još opasnije je kad se “tolerancija” brani “netolerancijom” tako što “fini građani” pozivaju na fini građanski linč.
“Selidba” je velika i važna knjiga i pripada nekoj većoj i važnijoj književnosti od ove naše. Sa “Selidbom” Miljenka Jergovića završava jedan – a počinje drugi svijet. Nama ostaje da se nadamo da taj drugi neće biti ustvari onaj prvi – onaj od prije kuferaša u kojem smo oticali anonimno u vremenu i dešavali se mimo istorije.
Gradova ima onoliko koliko ih je u književnosti. Sarajeva ima onoliko koliko ga ima u Miljenku Jergoviću – odnosno, u knjigama koje je ispisao. A da ga je tamo kao malo gdje (kao nigdje!) – uvjerite se sami, čitajte. I imajte toliko mašte i pameti – pa razlikujte fikciju od fakcije, jednodimenzionalne od trodimenzionalnih likova… Izronite iz mutnih narativa, napravite dostojan luk, vinite se iznad ove naše močvare i u ovu književnost uronite sami – kao otkinuti s lanca.
Kao što čitatelj poželi posjetiti Istanbul nakon što pročita neku od Pamukovih knjiga, tako nekako poželi otići i u Sarajevo nakon što se načita Jergovića. Zahvaljujući njemu, Sarajevo se u svijesti čitatelja ukazuje kao mjesto sazidano od književnosti, mjesto, gdje je vječnost blizu kao nigdje, skoro na dohvat ruke… U Sarajevo poželiš – nakon Jergovića – otići kao u Disneyland…
Almin Kaplan
***
Hibridna obiteljska kronika
Jergovićeva obiteljska priča, i još ponešto (uvod u Rod, nadopuna ili epilog?)
Miljenko Jergović, Selidba, Zagreb: Fraktura, 2018.
Republika (DHK) 7-8/ 2019.
Htio sam započeti s toplom noticom o Zagrebu, kratkim Jergovićevim prisjećanjem na boravak u novom dijelu hotela Dubrovnik, kada je dobio Goranovu nagradu za mlade pjesnike: nagradu su dobili Krešimir Bagić i Boris Gregorić za zajedničku knjigu Svako je slovo kurva i Miljenko Jergović za Opservatorija Varšava, 1988. Kako sam bio član žirija za Nagradu Goranov vijenac, koji je te godine zasluženo dobio Oskar Davičo, pisao sam o tom “živom klasiku” modernizma i obrazloženje, koje sam i čitao na dodjeli u Lukovdolu, prof. Milivoj Solar je bio s nama kao ministar kulture, no sve nas je (možda kao režimske kritičare i pisce) mladi Jergović gledao pomalo podozrivo i s nepovjerenjem, bio je nekomunikativan i plašljiv, ali danas na taj trenutak, kao povjesničar književnosti, mogu gledati kao na smjenu epoha: kod nas na sceni je već bio Quorum, naši studenti, poput spomenutog Bagića ili Ferića koji su diplomirali kod mene, uskoro će si zaslužiti relativno dobra mjesta u književnosti ili u znanosti i kulturi, a za koju godinu će im se pridružiti i Miljenko Jergović, sa sarajevskom diplomom sociologije, i objavljivati u Novom Danasu. Osobno sam ga ozbiljnije počeo čitati tek nakon ratova, posebno od kada je počeo redovito pisati za Jutarnji list i ostao sam njegov vjerni čitatelj do danas. Oskar Davičo uskoro će i umrijeti, preko noći sam još za stari Danas napisao In memoriam (za neprežaljenu urednici Meri Štajduhar), i tako je jedna epoha za mene otišla u povijesti.
Zatim sam htio otvoriti pitanje žanra, odnosno određene hibridnosti vrste knjige poput Selidbe: narativna zagonetka koja me mučila prilikom drugog čitanja knjige bila je, s jedne strane, nedvojbena mogućnost intenzivnoga čitateljeva poniranja u tekst, upravo uživanje u brojnim narativnim digresijama, ljutnjama ili opservacijama pisca-pripovjedača (još jedna značajka hibridnosti), pri čemu se pripovjedač često oslanja na autora, koliko god njegovo sjećanje bilo nepouzdano i veoma emocionalno, osobno; i s druge strane, nepostojanje forme ili strukture teksta koje bi nam lakše omogućilo pamćenje (pa onda i pisanje) cjeline teksta, koji kao da se nadaje samo u toj “zbrci” poglavlja, naslova, asocijacija, zapisa, prijepisa dokumenata ili komentara. Žanrovski dakle izrazito hibridan tekst, od putopisne proze do manjih prijepisa dokumenata ili zapisa, kao da nam od romaneskne cjeline odvraća pozornost prema brojnim kraćim narativnom dionicama, koje su po iskazu, strukturi, tempu i vremenu pripovijedanja toliko disparatne da je tekst ove knjige najbolje nazvati suvremenom pripovjednom prozom, za koju još nemamo pravoga naziva, pri čemu putopisna, dnevnička ili autobiografska fikcija prevladavaju nad epistolarnom ili dokumentarističkom prozom i zapisima. Oblikovno i kompozicijski kabast, nezgrapan, neujednačen i pomiješan, križan, baš hibridan tekst, kod mene osobno izazivao je u tim kritičkim terminima indikatorima više negativnu, zapravo manje afirmativnu konotaciju.
Ne na kraju, kritičko bi se čitanje moglo otvoriti u na planu autopoetike, kao što je to učinio nedavno književni kritičar Dario Grgić, koji ističe kako Jergović piše kao jazzer, piše kao da kuha jestivo jelo, piše kao dobri kuhari koji su poput džezista, dok se meni otvarala slika samotničke igre sa špekulama, kao svojevrsna metonimija unutarnje poetike Jergovićeva pisanja: Igrao sam klikera sam protiv sebe, ali zamišljajući da to nije igra klikera, nego je golf. Igrao je svjetsko prvenstvo s dvanaest golfera, a kasnije je nastavio s drugim igrama, pri čemu je važno bilo da igra, pa i pisanje, djeluje kao stvarnost, da ima mnogo sudionika iako se igra samo u njegovoj glavi:
Nastavio sam s drugim društvenim igrama, igrajući ih, opet, sam protiv sebe. Nikada nisam bio monološki tip. Vodio sam dijaloge, kvadrijaloge, višeglasne rasprave, katkad i s nekoliko desetina sudionika, sve dok jednoga dana društvene igre sasvim zamijenio pisanjem. Ali pisanjem prema istom obrascu kao u igri klikera, koja je, ustvari, vila svjetsko prvenstvo u golfu. Važno je da ono napisano djeluje kao stvarnost, da društvena igra ima mnoštvo sudionika, iako se igra samo u mojoj glavi. (J: 112).
I Selidba je slična igra, njegova partnerica ili pratilja, koja ne zaslužuje ni ime, pa i jedva da s njom razgovara, premda mu je silno važna kao odani oslonac (i obratno), kao da ima ulogu nijemoga svjedoka te mučne igre s naslijeđenim klikerima kuće na Sepetarevcu, u Sarajevu. Pri čemu špekule nisu samo stvari i sjećanja na njih, nego i narativne špekulacije o njima. Posebno o svojim najbližima, o svom rodu. Kako je monumentalna obiteljska kronika Rod već bila prije napisana i proslavila pisca i izvan granica naših jezika, premda je u hrvatskoj kritici od strane vodećih kritičara i časopisa dočekana suzdržano, pitao sam se možemo li Selidbu, zbog većeg oslonca na naknadne uvide i korekcije, uzimati kao uvod u svako ozbiljnije razlaganje Roda ili je to nadopuna, odnosno epilog, kojim pisac stavlja točku na svoju sarajevsku “tačku identiteta”, obiteljski dom i predratno Sarajevo. Razmišljao sam da bi možda kritička analiza ove obiteljske kronike mogla početi ispisivanjem obiteljskoga stabla, što bi onda svakako dobro poslužilo i tumačenjima Roda, ali bi se vjerojatno izgubilo čar pripovijedanja, koje živi od nesigurnosti sjećanja i nadopričavanju sudbina, situacija i prilika. Pri čemu ne treba smetnuti s uma snažnu emocionalnu vezanost, ljubav i srdžbu, uz najbliže, sitnice u ostavštini podjednako kao i uz najteže obiteljske ili osobne traume.
Kada se kao odrasli čitatelji, posebno s iskustvom roditeljstva, koje je drugi, ublažujući pol naše egzistencije, pitamo tko je zapravo Miljenko Jergović i koje su mu najvažnije uporišne markacije, odgovore čitamo još od pjesama-priča Opservatorije Varšava u opreci likova majke i none, djeda Franje Rejca i (psihoanalitičke) “praznine” lika oca, obiteljske traume s ujakom Mladenom, kao i drugih nesreća, nespretnosti i lutanja obitelji s bakine strane, kod Stublerovih, od čijih su nesnalaženja veća samo ona od strane obitelji oca, Jergovića. Sve se priče, kroz rekonstrukcije prisjećanja i zadobivanja njihove proširene, književne funkcije, prepričavaju kao sudbine “kuferaša”, izbjeglica ili doseljenika, u neuspjelom traganju za trajnim domom, koje kao da konačno određuje mučna selidba, tri godine nakon smrti majke. Ne mogu se oteti dojmu da je u pripovjedaču ostalo tragova obračuna osjetljiva (možda i razmažena) dječaka s hirovima rastavljenih roditelja, ali koje su višestruko “pokrivali” djed i baka, s onim svojim naknadnim, u biti konzervativnim iskustvom, koje će odlučiti i o nadogradnji sobe u nacionaliziranom “društvenom stanu”, vjerojatno i u odluci da se stan u zgradi zamijeni sa stanom u obiteljskoj kući s dvorištem, u nadogradnjama vikendice na moru i sl. Možda je moja bliskost s piscem iz Sarajeva baš u toj kulturi “sitnoposjedničkog mentaliteta” koji su na Jergovića prenijeli baka i osobito djed, a na mene moji roditelji, svatko na svoj način (mirenjem da se ostane domaćica i zato vrsna kuharica i odgajateljica unuka ili nemirenjem s podruštvljenjem našega pojedinačnoga života ili u ustrajnosti u poduzetništvu, obrtu), kao da su se kulture življenja obitelji na privatnom posjedu s kućom neslučajno povezale s netipičnim gradskim stanovanjem u kući s dvorištem, od upotrebe sokovnika do kiseljenja kupusa, na kojemu su odrasle mnoge srednjoeuropske ili balkanske obitelji, itd.
Ukratko, ne otkrivaju nam Jergovićeve priče samo dom i likove na Sepetarevcu ili u Drveniku, nego svojom razantnom prozom prodiru i u naša djetinjstva, naša sjećanja ili obiteljske traume, na koje smo već možda i zaboravili, ali je uvijek ljekovito prisjetiti se kriza odrastanja i muka s roditeljima. I premda bih mnogo toga danas iz svoga iskustva roditelja i djeda drugačije opisao, posebno odnos sinova prema očevima (priča o novom brijačem aparatu koji otac kupuje djedu pred smrt, a onda se s njim prvi puta brije njegov sin, ne posredan je način priča o ljubavi očeva prema sinovima), svjedočenje Miljenka Jergovića o svojim roditeljima i odgajateljima upozorava koliko su odnosi unutar najbliže rodbine često opterećeni međusobnim nerazumijevanjem, nepotrebnom ljubomorom ili zanosima, koji nam na kraju ipak pomažu da – isplivamo, da se spasimo tog najmanje dvojnog alteriteta koji nas je podigao. Rođeni i odgajani kao bastardi u hibridnim kulturama, sami sebi više ličimo na necjelovite, na nesigurne i osjetljive egzistencije, koje su stalno u potrazi za izgubljenom sukladnosti, identifikaciji s okolinom; s društvom i svijetom. Iz svega se rađaju pjesme i priče kojima želimo objasniti ili prevladati svoja ograničenja, krize i melankolije, i što ih više objašnjavamo to se više u njima ne snalazimo, ali odrastamo. Stoga neće biti čudno što će se Jergović često zaustavljati na grobljima, kao svojevrsnih mjestima sjećanja kulturne, intelektualne povijesti, kao ovdje u neobično preciznom ideološkom komentaru uz grob Vuka Krnjevića (pomišljam da bi neke od autorovih knjiga, kao i one Mirka Kovača, trebalo opremiti primjerenim rječnicima o kod nas već zaboravljenim piscima i književnim pojavama), iz kojih uvijek iznova očitamo nedvojbenu političku prosudbu, određenu besmislom rata i jasnom sugestijom krivnje. Jergovićevo se pripovijedanje stoga ne zaustavlja samo na kronici jedne antipične sarajevske obitelji, nego staje u obranu svake neuobičajene, hibridne, interkulturne situacije, koja tako često uznemirava naše malograđanske duhove, premda su nam već djeca na putu nove emigracije, a time i novih trauma i priča, i sami “kuferaši”, kojima je odavno pun kufer naše ekonomske, intelektualne i kulturne samodostatnosti. Sretan ili tragičan ishod?
Naravno, središnji je emocionalni odnos pripovjedača-autora, kao i u Rodu, odnos prema majci. Njezino prerano umiranje, pri čemu se sin osjeća nemoćno utoliko više što mati baš u njemu traži spasenje, pri čemu u njegovom “spasenju” kao njezina djeteta nije s voljom sudjelovala ili nije učestvovala nikako. Iz te posebne ljubavi-mržnje sina i njegove majke, rodila se priča kojom se vjerojatno demistificira obostrana bezuvjetna ljubav, ali se zato u zamjenu ostaje vezan uz sva dobra sjećanja na nonu, kao onu s kojom će se dječak lakše identificirati, odnosno za koju uvijek ima riječi pohvale. Izdvojimo dva kratka nasuprotna primjera:
Portret majke u Selidbi nadopunjuje se izvještajem o plaćenoj partijskoj članarini i više je dokument poštenja, možda i straha jedne sredine (za razliku od naše zagrebačke, koja je pri tome bila “opozicijski” nemarna) od majčine ideološke zastranjenosti ili dosljednosti. U svakom se dobu plaća neki porez pukom preživljavanju, često je to i zato što misliš o bližnjima, kao što je hoćeš-neće trebala Javorka, brinuti o sinu i ostarjelim roditeljima. Nekako mi se jednostranom čini legenda o sinu i noni, njezinoj ljubavi spram unuka u zamjenu za Mladena i njegovom ljubavi prema bakinoj kuhinji. Evo, portret majke opisom slike s partijske knjižice:
Na unutrašnjoj strani naslovnice ime i prezime ispisani majčinom rukom, kao i datum učlanjenja, Potpis sekretara osnovne organizacije je nečitljiv, vjerojatno latinični. Na fotografiji, veličine kao za ličnu kartu, sedamnaest joj je godina, kratke je, smeđe kose, glave nagnute udesno, zagledana u objektiv. Izraz lica, ono što se vidi na usnama, drugačije je nego što će biti za nekoliko godina, a onda i do kraja života. Madež iznad gornje usne koji će imati i kao starica. Odrasla je, odgovorna, ali joj se život nije utisnuo u lice. U obrvama smo slični, ona i ja. kasnije više nećemo biti. (J: 62-63).
S druge strane, u priči o Noni pod naslovom Kuhinja, pa osim što saznajemo o tri kulture huhanja, koje su se na Sepetarevcu s mjerom miješale zazirući od nekih mirisa, u sedamnaest godina nonine predstave na pozornici kuhinje, najviše okrenute njezinom princu (premda ne uvijek i uspješne), naš će Sarajevskim Marlborom, Ocem i Rodom već proslavljeni pisac napisati majstorsku priču o baki dostatnu za oveću novelu, premda i s mjerom distanciranu; evo jednog toplog fragmenta:
Kuhala je rutinirano, naizgled nezainteresirano, onako kako već stari džezeri sviraju svoj blues i swing. Usred spremanja ručka, recimo kuhanja sataraša – sataraš je bio još jedno od jela koja sam volio, pa ga je trebalo često pripremati – prilegla bi na kauč i udubila se u knjigu koju je upravo čitala. U našoj kućnoj biblioteci bile su stotine knjiga, većinom domaćih i nešto njemačkih – koje smo tokom priče već preseljavali – koje je ona čitala po nekom svom redu i interesu. Knjige koje bi voljela, čitala bi više puta, a čitala je brzo i vrlo temeljito. (J: 325).
Pretvarajući svoj i majčin život u priču i legendu, umjesto da ode kod psihijatra, čemu valjda i služi književnost, Miljenko Jergović probija se kroz stvari, prisjećanja i bogato svoje asocijativno pripovijedanje (čemu bismo trebali jednom posvetiti veću pozornost), bacanjem špekula u roše vrta na Sepetarevcu, kao da stvarno igra svjetsko prvenstvo u pripovijedanju, takoreći ni o čemu, o krhotinama klikera koji su se sačuvali u decenijskom neredu majčina i njegova doma; no na kraju, zapuštena zbog rata i njegova odlaska. Ali, tko zna, možda bi se nered na Sepetarevcu njegovim ostankom samo povećao? Pa ipak, to ne znači da ga hrvatska zajednica, možda i uz pomoć našeg ministarstva kulture, njemačka i slovenska manjina u Sarajevu, uz zadužbinu kojeg bogatog kulturnog Bosanca, Bošnjaka ili Srpkinje, ne bi mogla već sada otkupiti od jedinog nasljednika (za cijenu koja ne bi bila ponižavajuća), kao buduću spomen-kuću međukulturne postjugoslavenske književnosti, kojoj je njezin najmlađi i posljednji stanar dao već sada nemjerljiv doprinos. I svojim ustrajnim novinarskim radom, i svojom feljtonistikom, esejima i kritičkom prozom, narativnim pjesništvom kao i pripovjednim tekstovima koji će trajno obilježiti naše prijelazno, tranzicijsko doba. A da je to Jergović, kao pomalo buržujski odgojen Sarajlija, s kasnijim bolnim iskustvom izbjeglica i iseljeničke književnosti zaslužio, već sada govore brojne domaće i međunarodne nagrade za književnost. Stoga je dobro Jergovića čitati s povjerenjem, višestruko, vraćati mu se i voljeti ga, premda ga Hibris, starogrčka božica obijesti, drskosti i prkosa zna zavesti, kao i svakog moćnog pisca, jer ako nije vrijeme, onda je srce Bog (Nisam vidio ništa tako veselo i šašavo, slobodno od svih ljudskih slabosti, od svakog svakodnevnog jada i jeda, kao što je srce na zaslonu ultrazvučnog aparata. J: 148), a to znači bog je ljubav, pa makar samo i ova naša nedostatna, kršćanska.
Zvonko Kovač
***
Jergović je opet Sarajevo stavio na književnu mapu svijeta
Express 27.09.2019.
Kad je riječ o razumijevanju knjiga Miljenka Jergovića, pogotovo njegova “sarajevskog opusa”, treba imati u vidu prvenstveno dvije stvari, prije svega barem donekle biti upoznat s kontekstom u kojem se te priče događaju, pod uvjetom da se zaboravi sva ona silna stereotipija o jednom gradu koji je, nažalost, došao u žižu javnosti zbog krvave i brutalne opsade u prošlom ratu, te imati određenu empatiju prema tom svijetu. Pogotovo zato što Jergović, što kod njega iz knjige u knjigu samo jača, ne želi podcjenjivati svoje čitatelje nego unaprijed računa na ove dvije stvari, odnosno ne želi ništa dodatno pojašnjavati, “crtati”, tako da njegove knjige, pogotovo posljednja, “Selidba”, iziskuju silno posvećena čitatelja. U suprotnom, bolje je neke Jergovićeve knjige ne uzimati u ruke.
U knjizi “Fatalne simetrije” Nebojše Lujanovića postoji jedan izvrstan esej, “U zamci imena”, koji volim spomenuti s vremena na vrijeme, u kojem Lujanović istražuje korištenje osobnih imena u književnim djelima koja nastaju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje je često osobno ime ujedno identitetska odrednica, tako da neupućeni ostaju uskraćeni za pojedine slojeve teksta koji su iznimno bitni. Međutim, ne vrijedi to samo za imena: postoji cijeli niz detalja koji funkcioniraju na sličan način.
U ovom smislu ilustrativno je nekoliko rečenica iz “Selidbe”: “Stojim na uglu Titove i Kulenovićeve, na onom najkraćem pješačkom prelazu na svijetu. Mogao bih ga preskočiti u dva i pol koraka, ne nailaze auti, ali čekam zeleno i nastojim ne pogledavati uz Dalmatinsku.”
Svatko onaj koji je barem nekoliko puta u životu prešao preko ovog neobičnog pješačkog prijelaza, a prosječan Sarajlija ga prijeđe više tisuća puta u životu, na trenutak će zastati i pokušati proniknuti u pripovjedačeve motive, jer čekati zeleno svjetlo na tom semaforu ako ne nailaze automobili je u najmanju ruku čudno. Je li pisac ljutit na svijet oko sebe i želi unijeti iskru reda u taj kaos? Ili u onaj u vlastitoj glavi? Ili, zapravo, odgađa neodgodivo, mučnu selidbu koja je završni čin jedne obiteljske povijesti? Vjerujem kako će ovaj detalj, što može samo vrhunska književnost, kod Jergovićeva iseljenog sarajevskog čitateljstva izazvati ono sudbinsko prepoznavanje, što podiže simboličku kvalitetu teksta, kao neka vrsta trajno sačuvane memorije.
Slično nerazumijevanje teksta često dovodi do “nesporazuma”, što je vrlo važno kad je riječ o djelima Miljenka Jergovića. Lujanović u svom eseju zapravo pojašnjava na neki način i unutarnji mehanizam tih “nesporazuma”, koji se uglavnom događaju zbog nepoznavanja konteksta. To se ponajbolje da pojasniti na Jergovićevu romanu “Nezemaljski izraz njegovih ruku”, koji je nekim književnim kritičarima poslužio kao sredstvo obračuna s ovim piscem, iako se iz njihove perspektive radi o temeljito “nepročitanoj” knjizi. Navest ću samo jedan aspekt toga: Jergovića su u početku, 90-ih, književni kritičari u Hrvatskoj često, i kad treba i kad ne treba, povezivali s Andrićem, a da to u ovom slučaju nitko nije primijetio, iako je, po mojemu mišljenju, Jergović u ovom romanu najviše andrićevski, ponajprije zbog načina na koji promatra historijske ličnosti u stvarnom vremenu, skidajući povijesnu “pozlatu” s njih, prikazujući ih kao stvarne, nesavršene “male ljude”, što je Andrić doveo do savršenstva.
Ne postoje svete krave, ali se nikad s piscem ne treba obračunavati preko njegovih knjiga. To je stvar elementarnoga književnog (ne)poštenja. Slični tekstovi spadaju u drugi književni žanr, u polemiku, a ne u kritiku. Pogotovo ako se takav tekst poput zloćudnih metastaza širi dalje, pa jedan dan u sklopu svojevrsne hajke koju protiv Jergovića vode određeno vrijeme neki “građansko-nacionalistički” krugovi u Sarajevu osvane na stranicama PEN Centra BiH, kao punokrvni prilog toj hajci, na stranicama institucije koja bi trebala pisce štititi od sličnih nasrtaja, a ne sama ih inicirati, pogotovo zato što je Miljenko Jergović član PEN centra i jedan od njegovih osnivača iz vremena opsade Sarajeva.
Tu dolazimo do jednog apsurda: da pisac koji je na književnu mapu svijeta upisao Sarajevo kao nitko prije njega postane u tom Sarajevu predmet hajki. Tipičan bosanski paradoks, rekao bih. Govorimo o gradu koji je u trajnom nesporazumu s cijelim nizom svojih slavnih sugrađana, koji ne pristaju na mitološku-čaršijsku sliku grada.
Jergovićeva “Selidba” po mnogome je jedinstvena knjiga na ovim prostorima, a pogotovo je važna za Bosnu, gdje postoji jedna izreka koja kaže: Dvaput seliti – jedanput umrijeti. Ta izreka je mogla nastati jedino u Bosni, i to zbog traumatičnog povijesnog naslijeđa, te Jergovićev roman treba čitati i u tom ključu, kao tematiziranje jedne neobično važne, a temeljito skrajnute teme, te je pravi nonsens da je prva slična knjiga objavljena tek u današnje vrijeme, kad ta tema nema onu nekadašnju težinu, kad je sve u manjoj ili većoj mjeri prividno usklađeno s vanjskim svijetom u kojemu su selidbe bile koliko-toliko prirodan način života.
Ona je zapravo jedna vrsta rekapitulacije te teme, gdje stara Bosna stane u desetak Ikeinih vrećica, kao poveznica s novim vremenom, a ujedno je obiteljska kronika. Ikeine vrećice, dakle, u Jergovićevu svijetu nisu slučajno, kao što u ovoj knjizi ništa nije slučajno, niti jedan detalj, ma koliko banalan bio, samo treba proniknuti u njegovo pravo značenje.
Pa ni svojevrsni mini putopis kroz devastiranu Bosansku Posavinu, kojim počinje ova knjiga, a koji je svojevrsna poveznica sa spomenutom izrekom. Nigdje kao na sličnim mjestima ne možete osjetiti onu tihu jezu koja vas obuzme tom prilikom te shvatiti koliko su smrt i selidbe čvrsto povezani, bez obzira na to tko je odatle otišao, a tko došao i naselio se: svi sa sobom nose sličnu, tešku i mučnu popudbinu, samo u različitim smjerovima.
Ovo se nadovezuje na jednu rečenicu iz romana “Dugi oproštaj” Raymonda Chandlera: “U svakom je rastanku malo umiranja.” A svaka je selidba, pogotovo one bosanske, jedna vrsta rastanka, umiranja, odnosno polagane smrti, ma koliko to patetično zvučalo. Ta dimenzija je u Jergovićevoj knjizi dobila svoje stvarno značenje.
Jergović u “Selidbi” prebire obiteljske memorabilije, dokumente, knjige, pisanu zaostavštinu, pripremajući to za selidbu, i sve to čudesno pretvara u vrhunsku književnost, i to ne štedeći nikoga, uključujući sebe, bez obzira na to što čitatelj ne zna, niti to mora znati, koliko je sve to utemeljeno na faktografiji. Iz tih, na prvi pogled banalnih, artefakata izranja pred nas punokrvna obiteljska kronika. “Selidba” je, mogli bismo to i tako reći, knausgardovski roman u najboljem značenju te riječi.
Još ako se prisjetimo jedne izjave sjajnog poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, koju često volim spominjati, koji je u jednom intervjuu rekao kako književnost, zbog sterilnosti tog svijeta, više ne “stanuje” na Zapadu nego negdje drugdje: on je, na primjer, spomenuo Albaniju. Dakle, “Selidbu” u tom ključu možemo promatrati kao Knausgarda u više nego “zanimljivu” vremenu i prostoru.
Zanimljiv je i način na koji sve to Jergović preoblikuje u književnu građu. To je najvidljivije u poglavlju “Čovjekova jazbina”, u kojemu književna građa postaju i recepti. Ovaj postupak književnog oblikovanja podsjeća na već znameniti “Red vožnje autobuskog, brodskog, železničkog i avionskog saobraćaja” Eduarda Kiša, iz romana “Bešta, pepeo” Danila Kiša.
Jergović na sjajan način demonstrira kako književni kontekst daje na značenju i najbanalnijim činjenicama. Govorio sam o subjektivnosti nekih osporavatelja Jergovićeva djela, ali treba, možda, računati i na vlastitu, bez obzira na to što je možda niste niti svjesni. Jesu li moje impresije o ovoj knjizi subjektivne, zbog sličnog potonulog svijeta koji dijelim s autorom, i koji, čini mi se, razumijem do u najsitniji detalj, te je ovo zapravo opis jedne ponešto drukčije “skice u ledu” iz jednog mojeg romana, ne znam. Ali znam da će ova knjiga u mojem književnom imaginariju zauvijek imati neobično važno mjesto, i kao neka vrsta briljantno ispripovijedanog “vlastitog iskustva”.
Josip Mlakić