Prizor je kafkijanski nestvaran i čist: kompleks ružnih zgrada s mnoštvom prozora, kakve se češće pojave u snovima nego u stvarnosti, sumračno je, ali ni iza jednoga okna ne svijetli žarulja. Samo na sredini jedne zgrade, negdje nad dubinom dvorišta, uokvirenog sa sve četiri strane zidovima i slijepim prozorima, svijetli lice Dragog Vođe. Slika istovremeno djeluje jezovito, sućutno, beznadno, hladno i životno. Nakon što je komunizam, kao svjetski projekt i planetarna moda, već odavno minuo planetom, ova fotografija iz jednoga zakašnjelog i zaturenog civilizacijskog okrajka savršeni je ikonični prikaz crvenoga totalitarizma. Ali istovremeno, slika je to nečijeg života.
Za tu je fotografiju Damir Šagolj nagrađen u kategoriji “Daily Life Stories”, na izboru World Press Photo, kompeticije koju bi naši lakorijeki kroničari sigurno nazvali svjetskim fotografskim Oscarom. “Daily Life Stories” je upravo ono što Šagolj najčešće snima: slika iz životne svakodnevice. Samo što je, naravno, svakodnevica čovjeka iz Pjongjanga različita od svakodnevice stanovnika Londona, Pariza, Zagreba ili Surdulice, i treba, doista, imati neko specijalno oko, pa u Pjongjangu ne tražiti Surdulicu, Zagreb, Pariz ili London.
Damir Šagolj nije od malih nogu sanjao o tome da bude fotograf. Inžinjer je elektrotehnike, odrastao je po Teheranu, najvažnije godine života proveo je u Moskvi. Tamo mu je otac, veliki i slavni novinar sarajevskog Oslobođenja Mirko Šagolj, službovao kao dopisnik. Ali zapravo, Damir je Sarajlija, nana (baka) mu je živjela u Hercegovini, otac mu je, čini mi se, rodom iz Konjica, što sve skupa i nije nevažno spominjati. Rođen u kulturološki i nacionalno kompozitnom svijetu, sam u sebi kompozitan, Šagolj umije ulaziti u svjetove drugih ljudi, različitih kultura i identiteta. Drugi su i u njemu samome, što je, s jedne strane, prirodna posljedica jednoga sarajevskog, teheranskog, moskovskog djetinjstva i formiranja, a s druge strane, u Šagoljevom je slučaju to savršeno osviješteno. On je vrlo obrazovan i zainteresiran umjetnik. Jedan od onih istinskih intelektualaca, kakvih se i danas nađe među novinarima, a pogotovo među novinskim i agencijskim fotografima.
Slikanjem se ozbiljno počeo baviti u bosanskom ratu. Poslije je nastavio na Kosovu, u Iraku i Iranu, širom svijeta, kao fotograf Reutersa. Načinio je čudesan ciklus fotografija iz Černobila, na jednu od obljetnica nuklearne katastrofe. Šagolj nikada ne snima kao fotoreporter, on nije onaj koji bilježi zbivanja ili vreba čudo, smrt, nesreću ili događaj kakav ljudsko oko još nije vidjelo. Njegove slike su obično kompozicijski vrlo uredne, jasne, čiste, izoštrene, kao da je na raspolaganju imao sve vrijeme ovoga svijeta ili kao da ih je snimao u savršenim, gotovo studijskim uvjetima. Takva je i ova fotografija iz Pjongjanga: koja svečanost čiste geometrije! Kakav izbor boja, kao da ih je na slikarskoj paleti razmazivao i miješao!
Ali pustimo sad boje i geometriju. Ipak je najzačudnija ta Šagoljeva sposobnost da o drugima govori kroz kulturne kodove drugih, a ne kroz vlastitu, okcidentalnu perspektivu. Nije se on po Sjevernoj Koreji izrugivao uplakanim i žalujućim licima građana, nije svijet o kojem ne zna ništa nastojao kolonizirati superiornim okom svoga objektiva. Umjesto da te ljude podvrgne kriterijima svoje civilizacije, on je u njima i u njihovoj svakodnevici pokušavao prepoznati sebe. To je, ali doista, princip suprotan onome principu na kojem danas funkcionira globalna kultura, tojest onaj njezin dio koji se emitira putem televizijskih odašiljača i internetskih linkova.
Nemam potrebu hvaliti svoje stare drugove ili prijatelje, jer njima, ni kad su svjetski, ni kad su samo moji, takva hvala nije potrebna, ali usporedimo, ipak, fotografiju Damira Šagolja s ovogodišnjom glavnonagrađenom fotografijom World Press Photoa, koju je za New York Times snimio španjolski fotograf Samuel Aranda. Bez svake sumnje, veličanstvena je to slika, dramatična, snažne poruke i još snažnije kulturološke referencijalnosti. Zabuljena Jemenka, pokrivena od glave do gležnjeva, s bijelim gumenim kirurškim rukavicama na rukama, grli ranjenoga demonstranta, u priručnoj ambulanti, pri glavnoj džamiji u Sani. Snaga Arandine slike je u njezinom populističkom potencijalu. Naime, svi čitatelji NYT na njoj su vidjeli isto: Pieta ili Bogomajku koja grli sina. Takva je Arandina kompozicija, takva mu je, jednostavna a naša, i asocijacija. Da je fotografirao za Večernje novosti ili za Blic, istom bi tom slikom asocirao na Kosovku djevojku. Ustvari na slavno ulje Uroša Predića, svojedobno reproducirano i na kutijama bombonijera, koje je, opet, i nastalo kao reinterpretacija Bogomajke koja grli sina. A kao što je rad Uroša Predića, premda dosljedno izveden u svojoj akademističkoj maniri, već bio pomalo kič (premda to veliki Srbi nipošto ne bi željeli čuti), a prizor Kosovke djevojke koja vida ranjenog borca djelovao je namješteno, tako je i Arandina Bogomajka iz Sane kič fotografija, a u autentičnost prizora teško je povjerovati. Jedino dobro i stvarno su te gumene rukavice.
Samuel Aranda je u Jemenu snimio nešto što se moglo prekodirati u značenja njegova, zapadnog i kršćanskog svijeta. I koliko god njegov rad doista bio veličanstven, i koliko god ga zasluženo nagrađivali, suprotan je načelima, životnim i umjetničkim, Damira Šagolja. U zapadnoj kulturi, ljudi poput mog druga funkcioniraju kao greška u sustavu. Sitna i dragocjena, ali ipak greška. Kroz takve greške, međutim, kao kroz mračne prozore zgrada u Pjongjangu, probija svijest da se najveća ljudska bliskost osjeti u prepoznavanju različitosti. Traženjem sličnosti, ljudi se udaljavaju, jer sličnosti takve nema. Jutarnji list, 13. veljače 2012.
Damir Šagolj
Prizor je kafkijanski nestvaran i čist: kompleks ružnih zgrada s mnoštvom prozora, kakve se češće pojave u snovima nego u stvarnosti, sumračno je, ali ni iza jednoga okna ne svijetli žarulja. Samo na sredini jedne zgrade, negdje nad dubinom dvorišta, uokvirenog sa sve četiri strane zidovima i slijepim prozorima, svijetli lice Dragog Vođe. Slika istovremeno djeluje jezovito, sućutno, beznadno, hladno i životno. Nakon što je komunizam, kao svjetski projekt i planetarna moda, već odavno minuo planetom, ova fotografija iz jednoga zakašnjelog i zaturenog civilizacijskog okrajka savršeni je ikonični prikaz crvenoga totalitarizma. Ali istovremeno, slika je to nečijeg života.
Za tu je fotografiju Damir Šagolj nagrađen u kategoriji “Daily Life Stories”, na izboru World Press Photo, kompeticije koju bi naši lakorijeki kroničari sigurno nazvali svjetskim fotografskim Oscarom. “Daily Life Stories” je upravo ono što Šagolj najčešće snima: slika iz životne svakodnevice. Samo što je, naravno, svakodnevica čovjeka iz Pjongjanga različita od svakodnevice stanovnika Londona, Pariza, Zagreba ili Surdulice, i treba, doista, imati neko specijalno oko, pa u Pjongjangu ne tražiti Surdulicu, Zagreb, Pariz ili London.
Damir Šagolj nije od malih nogu sanjao o tome da bude fotograf. Inžinjer je elektrotehnike, odrastao je po Teheranu, najvažnije godine života proveo je u Moskvi. Tamo mu je otac, veliki i slavni novinar sarajevskog Oslobođenja Mirko Šagolj, službovao kao dopisnik. Ali zapravo, Damir je Sarajlija, nana (baka) mu je živjela u Hercegovini, otac mu je, čini mi se, rodom iz Konjica, što sve skupa i nije nevažno spominjati. Rođen u kulturološki i nacionalno kompozitnom svijetu, sam u sebi kompozitan, Šagolj umije ulaziti u svjetove drugih ljudi, različitih kultura i identiteta. Drugi su i u njemu samome, što je, s jedne strane, prirodna posljedica jednoga sarajevskog, teheranskog, moskovskog djetinjstva i formiranja, a s druge strane, u Šagoljevom je slučaju to savršeno osviješteno. On je vrlo obrazovan i zainteresiran umjetnik. Jedan od onih istinskih intelektualaca, kakvih se i danas nađe među novinarima, a pogotovo među novinskim i agencijskim fotografima.
Slikanjem se ozbiljno počeo baviti u bosanskom ratu. Poslije je nastavio na Kosovu, u Iraku i Iranu, širom svijeta, kao fotograf Reutersa. Načinio je čudesan ciklus fotografija iz Černobila, na jednu od obljetnica nuklearne katastrofe. Šagolj nikada ne snima kao fotoreporter, on nije onaj koji bilježi zbivanja ili vreba čudo, smrt, nesreću ili događaj kakav ljudsko oko još nije vidjelo. Njegove slike su obično kompozicijski vrlo uredne, jasne, čiste, izoštrene, kao da je na raspolaganju imao sve vrijeme ovoga svijeta ili kao da ih je snimao u savršenim, gotovo studijskim uvjetima. Takva je i ova fotografija iz Pjongjanga: koja svečanost čiste geometrije! Kakav izbor boja, kao da ih je na slikarskoj paleti razmazivao i miješao!
Ali pustimo sad boje i geometriju. Ipak je najzačudnija ta Šagoljeva sposobnost da o drugima govori kroz kulturne kodove drugih, a ne kroz vlastitu, okcidentalnu perspektivu. Nije se on po Sjevernoj Koreji izrugivao uplakanim i žalujućim licima građana, nije svijet o kojem ne zna ništa nastojao kolonizirati superiornim okom svoga objektiva. Umjesto da te ljude podvrgne kriterijima svoje civilizacije, on je u njima i u njihovoj svakodnevici pokušavao prepoznati sebe. To je, ali doista, princip suprotan onome principu na kojem danas funkcionira globalna kultura, tojest onaj njezin dio koji se emitira putem televizijskih odašiljača i internetskih linkova.
Nemam potrebu hvaliti svoje stare drugove ili prijatelje, jer njima, ni kad su svjetski, ni kad su samo moji, takva hvala nije potrebna, ali usporedimo, ipak, fotografiju Damira Šagolja s ovogodišnjom glavnonagrađenom fotografijom World Press Photoa, koju je za New York Times snimio španjolski fotograf Samuel Aranda. Bez svake sumnje, veličanstvena je to slika, dramatična, snažne poruke i još snažnije kulturološke referencijalnosti. Zabuljena Jemenka, pokrivena od glave do gležnjeva, s bijelim gumenim kirurškim rukavicama na rukama, grli ranjenoga demonstranta, u priručnoj ambulanti, pri glavnoj džamiji u Sani. Snaga Arandine slike je u njezinom populističkom potencijalu. Naime, svi čitatelji NYT na njoj su vidjeli isto: Pieta ili Bogomajku koja grli sina. Takva je Arandina kompozicija, takva mu je, jednostavna a naša, i asocijacija. Da je fotografirao za Večernje novosti ili za Blic, istom bi tom slikom asocirao na Kosovku djevojku. Ustvari na slavno ulje Uroša Predića, svojedobno reproducirano i na kutijama bombonijera, koje je, opet, i nastalo kao reinterpretacija Bogomajke koja grli sina. A kao što je rad Uroša Predića, premda dosljedno izveden u svojoj akademističkoj maniri, već bio pomalo kič (premda to veliki Srbi nipošto ne bi željeli čuti), a prizor Kosovke djevojke koja vida ranjenog borca djelovao je namješteno, tako je i Arandina Bogomajka iz Sane kič fotografija, a u autentičnost prizora teško je povjerovati. Jedino dobro i stvarno su te gumene rukavice.
Samuel Aranda je u Jemenu snimio nešto što se moglo prekodirati u značenja njegova, zapadnog i kršćanskog svijeta. I koliko god njegov rad doista bio veličanstven, i koliko god ga zasluženo nagrađivali, suprotan je načelima, životnim i umjetničkim, Damira Šagolja. U zapadnoj kulturi, ljudi poput mog druga funkcioniraju kao greška u sustavu. Sitna i dragocjena, ali ipak greška. Kroz takve greške, međutim, kao kroz mračne prozore zgrada u Pjongjangu, probija svijest da se najveća ljudska bliskost osjeti u prepoznavanju različitosti. Traženjem sličnosti, ljudi se udaljavaju, jer sličnosti takve nema.
Jutarnji list, 13. veljače 2012.