Miljenko Jergović Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki Wydawnictwo Czarne 2011.
Piše: Piotr Kofta
U napuštenom, praznom stanu u Ulici Petra Konjovića 47 u Zagrebu netko je ubio mladu djevojku – ustvari djevojčicu. Zadavio ju je i ostavio, da slijepo bulji u suprotni zid. Policija malo zna o žrtvi, samo da se zvala Srda Kapurova, a rečeno je još samo da je bila siromašna, pjevala je i plesala na raskršću na periferiji, koristeći dugo crveno svjetlo na semaforu za skretanje ulijevo, te je došla iz nedefiniranog dijela Europe, i možda je Ciganka. Međutim, ta nevina žrtva zapliće čvor, postaje točka presjeka mnogim ljudima, neobičan ključ ne samo njihovih biografija, nego i nekoliko desetljeća povijesti zemlje koja se nekad zvala Jugoslavija – desetljeća isprepletenih, paranoičnih, u isto vrijeme tužnih i grotesknih.
“Srda pjeva u sumrak na Duhove”, opširni Jergovićev roman (više od 500 stranica sitnog sloga), iako počinje u mrtvačnici, i temelji se na zločinu, nije kriminalistički – premda u osnovici ima kriminalističku radnju. Hrvatski pisac temperamentno istražuje zamršeni put svojih junaka, iako bježi od reporterskih elemenata u priči. To je zato što imamo pet muškaraca – frustriranog čuvara u mrtvačnici, usamljenog policajca, neostvarenog matematičkog genija, dostavljača pica i kobasica, mladoga društvenog aktivista i poduzetnika u crnom terencu – koje povezuje osoba Srde Kapurove. Ali to je samo simbolički izgovor, budući da njih povezuje puno više – iskustvo apsurdnog, okrutnog rata, progonstvo iz rodne Bosne, nužnost donošenja tragičnih izbora, nesigurni identitet, osjećaj otuđenosti, a iznad svega – panični strah. Jergovićevi junaci, brodolomci iz Titove Jugoslavije, novorođeni Hrvati, Srbi i Bošnjaci, boje se svega: svoje prošlosti, koju je uvijek potrebno nanovo definirati, izgubljeni u nekom od sukobljenih nacionalizama, u strahu su od provincijskog podrijetla, bolnih sjećanja, nepravde, vlastitih loših djela, pretvrdog ili premekog akcenta. Ispod površine naizgled običnih života krije se psihoza totalnog konformizma, kad svaka riječ i gesta ima političku dimenziju, u igri u kojoj je važno i tko je navijač kojeg nogometnog kluba.
Jergović, i sam rođen u Sarajevu, o svemu tome piše s gorkom ironijom, izbjegavajući olake sudove i sentimentalnu nostalgiju. U svojoj knjizi prožima svijest o društvenoj katastrofi, koja je utjecala na sve, bez iznimke – i u kojoj je svatko mogao postati i žrtva i mučitelj.
S druge strane, ovo je rijetki romanom za čitatelje koji znaju cijeniti sofisticirano umijeće pripovijedanja. Hrvatski pisac je majstor digresija, kojima silazi s glavnoga toka, kao da je šteta priča koje bi ostale po prašnjavim zakutcima. Tako priča o obrtniku koji spletom okolnosti nekoliko desetaka zahoda saudijskog princa obložio pločicama, računovođi koji je opsjednut razbijanjem šifri za lutriju, napadaču FK Borac koji je bio toliko lijen da bi zadrijemao dok mu kolege grade akciju, o desetljećima šutnje zatvorenika s Golog otoka, logora za one koji su skrenuli s Titova političkog puta. Te meandrirajuće anegdote usložene su kao posebna zbirka priča – fantastična, dodajmo.
Jergovićeva knjiga podsjeća na drugog znamenitog pisca s Balkana, Danila Kiša, s njegovom strašću za mistifikaciju, konfuziju indicija, miješanje fikcije i stvarnosti. Ali, “Srda pjeva u sumrak na Duhove” podsjeća i na političke romane Maria Vargasa Llose ili na u nas nedavno objavljeni “Muzej nevinost” Orhana Pamuka. Kratko rečeno – to je svjetska klasa. A kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca.
Biografija paničnoga straha
Miljenko Jergović
Srda śpiewa o zmierzchu w Zielone Świątki
Wydawnictwo Czarne 2011.
Piše: Piotr Kofta
U napuštenom, praznom stanu u Ulici Petra Konjovića 47 u Zagrebu netko je ubio mladu djevojku – ustvari djevojčicu. Zadavio ju je i ostavio, da slijepo bulji u suprotni zid. Policija malo zna o žrtvi, samo da se zvala Srda Kapurova, a rečeno je još samo da je bila siromašna, pjevala je i plesala na raskršću na periferiji, koristeći dugo crveno svjetlo na semaforu za skretanje ulijevo, te je došla iz nedefiniranog dijela Europe, i možda je Ciganka. Međutim, ta nevina žrtva zapliće čvor, postaje točka presjeka mnogim ljudima, neobičan ključ ne samo njihovih biografija, nego i nekoliko desetljeća povijesti zemlje koja se nekad zvala Jugoslavija – desetljeća isprepletenih, paranoičnih, u isto vrijeme tužnih i grotesknih.
“Srda pjeva u sumrak na Duhove”, opširni Jergovićev roman (više od 500 stranica sitnog sloga), iako počinje u mrtvačnici, i temelji se na zločinu, nije kriminalistički – premda u osnovici ima kriminalističku radnju. Hrvatski pisac temperamentno istražuje zamršeni put svojih junaka, iako bježi od reporterskih elemenata u priči. To je zato što imamo pet muškaraca – frustriranog čuvara u mrtvačnici, usamljenog policajca, neostvarenog matematičkog genija, dostavljača pica i kobasica, mladoga društvenog aktivista i poduzetnika u crnom terencu – koje povezuje osoba Srde Kapurove. Ali to je samo simbolički izgovor, budući da njih povezuje puno više – iskustvo apsurdnog, okrutnog rata, progonstvo iz rodne Bosne, nužnost donošenja tragičnih izbora, nesigurni identitet, osjećaj otuđenosti, a iznad svega – panični strah. Jergovićevi junaci, brodolomci iz Titove Jugoslavije, novorođeni Hrvati, Srbi i Bošnjaci, boje se svega: svoje prošlosti, koju je uvijek potrebno nanovo definirati, izgubljeni u nekom od sukobljenih nacionalizama, u strahu su od provincijskog podrijetla, bolnih sjećanja, nepravde, vlastitih loših djela, pretvrdog ili premekog akcenta. Ispod površine naizgled običnih života krije se psihoza totalnog konformizma, kad svaka riječ i gesta ima političku dimenziju, u igri u kojoj je važno i tko je navijač kojeg nogometnog kluba.
Jergović, i sam rođen u Sarajevu, o svemu tome piše s gorkom ironijom, izbjegavajući olake sudove i sentimentalnu nostalgiju. U svojoj knjizi prožima svijest o društvenoj katastrofi, koja je utjecala na sve, bez iznimke – i u kojoj je svatko mogao postati i žrtva i mučitelj.
S druge strane, ovo je rijetki romanom za čitatelje koji znaju cijeniti sofisticirano umijeće pripovijedanja. Hrvatski pisac je majstor digresija, kojima silazi s glavnoga toka, kao da je šteta priča koje bi ostale po prašnjavim zakutcima. Tako priča o obrtniku koji spletom okolnosti nekoliko desetaka zahoda saudijskog princa obložio pločicama, računovođi koji je opsjednut razbijanjem šifri za lutriju, napadaču FK Borac koji je bio toliko lijen da bi zadrijemao dok mu kolege grade akciju, o desetljećima šutnje zatvorenika s Golog otoka, logora za one koji su skrenuli s Titova političkog puta. Te meandrirajuće anegdote usložene su kao posebna zbirka priča – fantastična, dodajmo.
Jergovićeva knjiga podsjeća na drugog znamenitog pisca s Balkana, Danila Kiša, s njegovom strašću za mistifikaciju, konfuziju indicija, miješanje fikcije i stvarnosti. Ali, “Srda pjeva u sumrak na Duhove” podsjeća i na političke romane Maria Vargasa Llose ili na u nas nedavno objavljeni “Muzej nevinost” Orhana Pamuka. Kratko rečeno – to je svjetska klasa. A kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca.
(Gazeta Prawna)