Ako ste iz grada, i ako su vam djed i baba također bili iz grada, potražite u škafetinu ili u kantunalu, u kutiji od cipela ili kutiji od košulje, u uvezanom porodičnom albumu, njihovu fotografiju iz trideset i neke dvadesetog stoljeća, najbolje jednu od onih kakve su po ulicama i trgovima snimali dobri gradski fotografi, pa ih na licu mjesta prodavali mušterijama, i zagledajte se u djevojačku figuru svoje babe. Sve što vidite na njoj, od cipela, šanel kostima i krznenog ovratnika, do šminke koja ju čini blizankinjom Glorije Swanson i kožnog šeširića, što joj pokriva čelo, i podsjeća na Grumfovu pilotsku kacigu, sve je to art deco. U zagrebačkim građanskim kućama, u nekad živim varošicama širom kontinenta, po tavanima i sačuvanim dnevnim sobama Varaždina, Siska, Požege i Osijeka, pa prema jugu, preko Tuzle i Sarajeva, u rijetkim sačuvanim stanovima staroga Dubrovnika, u Splitu i Šibeniku, možda i u Zadru, a svakako u Rijeci, malena su skladišta našega art decoa: keramičke balerine, dendi ili harlekin načinjeni od bjelokosti, dama odjevena za čarlston bal, izlivena od bronce ili kakve druge teške kovine, raspareni komadi servisa za ručavanje, doneseni trideset i neke iz Berlina ili iz prekomorskih zemalja, razglednice, plakati, pudrijere, i po jedna slučajno spašena stolica, koja podsjeća na skice iz televizijskoga dokumentarca o Bauhausu. Sve je to, i koješta drugo, preživjeli art deco. Većina eksponata je, istina, stradala u sezonskim kampanjama iznošenja krupnoga otpada, kakve se ceremonijalno ponavljaju već nekih tridesetak godina, i trajat će, izgleda, sve do uništenja naših tavanskih povijesti.
Golema, i očito dugo pripremana zagrebačka izložba art decoa, otvorena krajem siječnja u Muzeju za umjetnost i obrt, jedan je od onih kulturnih i umjetničkih događaja, u nas vrlo rijetkih, koji bi se publike mogli sentimentalno i osobno ticati, jer zalaze u intimni, obiteljski krug, i dokumentiraju, objašnjavaju ili rekonstruiraju vrijeme koje je u ljudima još uvijek vrlo živo, premda ga se ne sjećaju. Uzgred, tom je vremenu, estetici i artefaktima art decoa, Umberto Eco posvetio svoj moćni, reminiscentni roman, u nas temeljito nepročitan, “Tajanstveni plamen kraljice Loane”. Sličice iz toga romana, kao i mitologija koju Eco u njemu gradi– bez obzira na ideološki okvir fašizma i činjenicu početka rata – poslužit će kao savršena ilustracija zagrebačke izložbe, a sama knjiga da se priložiti tekstovima iz kataloga, čije autore vrijedi nabrojati iz razloga koji ovaj put, doista, nisu ceremonijalne naravi: Viktor Žmegač, Jasna Galjer, Djurdja Bartlett, Aleksander Laslo, Irena Krašovec, Miroslav Gašparović, Ana Lederer, Marija Tonković.
Skoro ispred samoga ulaza u izložbeni prostor, nekako sa strane, kao da ga je tu netko zaboravio, i uskoro bi mogla doći dvojica automehaničara, pa ga rastaviti i odnijeti, nalazi se onaj famozni crveni Peugeot 302, iz 1937, o čijem je dolasku iz Francuske onomad pisala cijela Hrvatska, najavljujući ga, krivo ali senzacionalno, kao “jedan od najatraktivnijih eksponata izložbe”. Iako je lijep, i rado bi ga imao svatko tko za aute ima srca, te iako vjerno dočarava estetiku i duh vremena, moglo se i bez njega, ako je već morao biti ovako ostavljen, u predvorju. On nije višak, ali nije ni važan, pogotovo što sugerira određeni socijalni kontekst koji je u suprotnosti s ostatkom izložbe. I tada kada je proizveden, Peugeot 302, kabrio, bio je automobil za izrazito bogate ljude. Sve ostalo, ili skoro sve, predmeti su i ukrasi svakodnevice građanske klase. Ali, možda, ovo i nije promišljen prigovor, nego tek izraz ljubomore i prema tom divnom automobilu, i prema njegovim vlasnicima.
Kao što obično biva, postavljači izložbe su nastojali diskretno sugerirati kako smo i u doba art decoa bili dio Europe i svijeta. Miješaju se tako izlošci načinjeni, proizvedeni ili korišteni u Hrvatskoj, s onima iz širega kulturnog i civilizacijskog okruženja. I doista, razlika se ne može uočiti. Čudesni naslonjači – što vuku posjetitelja da na njih sjedne, pa bi to i učinio da nije strogih čuvara i čuvarica muzejskoga reda – zrače jednakim dizajnerskim autoritetom i kada ih je načinio zagrebački majstor, kao i kada su djelo njegovih bečkih, berlinskih ili pariških kolega. Vjerojatno će mnogi Hrvat pred ovom činjenicom osjetiti ponos, ali nacionalni ponos baš i nije neko art deco čuvstvo. Nastao u razdoblju džeza i masovne industrijalizacije i elektrifikacije, nakon što je Ford izumio pokretnu tvorničku traku, u mnogim slučajevima i u brojnih autora opisivan kao “produžena secesija”, art deco bio je prva, industrijski proizvedena i medijski plasirana građanska i populistička moda, prvi globalistički i univerzalistički akt oslobođenoga svijeta, koji je, užasnut Velikim ratom započetim 1914. i svršenim 1918, uživao u plesu, slici i glasu, u prvoj analognoj, filmskoj i fotografskoj reprodukciji svih izvedbenih umjetnosti, i u tom kratkom, emotivno i intelektualno nabijenom razdoblju mira, što će potrajati sve do 1939, ili – u najboljem slučaju – do 1941, kada će cijela Europa biti zahvaćena još većim i strašnijim ratom. Ne samo da će taj rat označiti kraj jedne estetike i načina života koji ju je pratio, nego će biti zbrisane, zajedno s jednim načinom života, i sve kulturne, umjetničke i modne pretpostavke art decoa. Pogledajte fotografije svojih baba i djedova nakon 1945. Mislite da su izgledali tako jer je u nas zavladao socijalizam? Dobro, pogledajte onda dokumentarne ili porodične fotografije snimljene tada u Americi, u Londonu ili u Parizu, pa ćete vidjeti kako nije riječ o socijalizmu, nego o tome da je svijet naglo posivio i izgubio onu čulnu ekspresiju tanga i čarlstona. Poružnio se.
Na zagrebačkoj izložbi može se vidjeti i probrani slikarski i kiparski niz hrvatskih klasika (uz dva platna Save Šumanovića, iz njegove optimistične, kubističke faze), čija bi se djela, ili motivi na djelima, dali podvesti pod pojam art decoa. Nipošto se ne radi o primjedbi, tek o konstataciji, ali lijepa umjetnost ovom prigodom predstavlja dekor primijenjenoj umjetnosti. Tako je onda divni portret Milivoja Uzelca ukras, recimo, spektakularnom AEG vakum- električnom usisivaču za prašinu, jednome od prvih. Slijedi božanstveni niz haljina, rukavica i cipela, pa plakati i genijalne ilustracije Ota Armaninija, fotografije Toše Dapca, Đure Janekovića…
Izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt svečanost je koju ne bi trebalo propustiti, iz kulturnih, sentimentalnih, političkih i obiteljskih razloga. Teško da bi se za naših života mogao ponoviti taj građanski deja vu.
Art deco u Muzeju za umjetnost i obrt
Ako ste iz grada, i ako su vam djed i baba također bili iz grada, potražite u škafetinu ili u kantunalu, u kutiji od cipela ili kutiji od košulje, u uvezanom porodičnom albumu, njihovu fotografiju iz trideset i neke dvadesetog stoljeća, najbolje jednu od onih kakve su po ulicama i trgovima snimali dobri gradski fotografi, pa ih na licu mjesta prodavali mušterijama, i zagledajte se u djevojačku figuru svoje babe. Sve što vidite na njoj, od cipela, šanel kostima i krznenog ovratnika, do šminke koja ju čini blizankinjom Glorije Swanson i kožnog šeširića, što joj pokriva čelo, i podsjeća na Grumfovu pilotsku kacigu, sve je to art deco. U zagrebačkim građanskim kućama, u nekad živim varošicama širom kontinenta, po tavanima i sačuvanim dnevnim sobama Varaždina, Siska, Požege i Osijeka, pa prema jugu, preko Tuzle i Sarajeva, u rijetkim sačuvanim stanovima staroga Dubrovnika, u Splitu i Šibeniku, možda i u Zadru, a svakako u Rijeci, malena su skladišta našega art decoa: keramičke balerine, dendi ili harlekin načinjeni od bjelokosti, dama odjevena za čarlston bal, izlivena od bronce ili kakve druge teške kovine, raspareni komadi servisa za ručavanje, doneseni trideset i neke iz Berlina ili iz prekomorskih zemalja, razglednice, plakati, pudrijere, i po jedna slučajno spašena stolica, koja podsjeća na skice iz televizijskoga dokumentarca o Bauhausu. Sve je to, i koješta drugo, preživjeli art deco. Većina eksponata je, istina, stradala u sezonskim kampanjama iznošenja krupnoga otpada, kakve se ceremonijalno ponavljaju već nekih tridesetak godina, i trajat će, izgleda, sve do uništenja naših tavanskih povijesti.
Golema, i očito dugo pripremana zagrebačka izložba art decoa, otvorena krajem siječnja u Muzeju za umjetnost i obrt, jedan je od onih kulturnih i umjetničkih događaja, u nas vrlo rijetkih, koji bi se publike mogli sentimentalno i osobno ticati, jer zalaze u intimni, obiteljski krug, i dokumentiraju, objašnjavaju ili rekonstruiraju vrijeme koje je u ljudima još uvijek vrlo živo, premda ga se ne sjećaju. Uzgred, tom je vremenu, estetici i artefaktima art decoa, Umberto Eco posvetio svoj moćni, reminiscentni roman, u nas temeljito nepročitan, “Tajanstveni plamen kraljice Loane”. Sličice iz toga romana, kao i mitologija koju Eco u njemu gradi– bez obzira na ideološki okvir fašizma i činjenicu početka rata – poslužit će kao savršena ilustracija zagrebačke izložbe, a sama knjiga da se priložiti tekstovima iz kataloga, čije autore vrijedi nabrojati iz razloga koji ovaj put, doista, nisu ceremonijalne naravi: Viktor Žmegač, Jasna Galjer, Djurdja Bartlett, Aleksander Laslo, Irena Krašovec, Miroslav Gašparović, Ana Lederer, Marija Tonković.
Skoro ispred samoga ulaza u izložbeni prostor, nekako sa strane, kao da ga je tu netko zaboravio, i uskoro bi mogla doći dvojica automehaničara, pa ga rastaviti i odnijeti, nalazi se onaj famozni crveni Peugeot 302, iz 1937, o čijem je dolasku iz Francuske onomad pisala cijela Hrvatska, najavljujući ga, krivo ali senzacionalno, kao “jedan od najatraktivnijih eksponata izložbe”. Iako je lijep, i rado bi ga imao svatko tko za aute ima srca, te iako vjerno dočarava estetiku i duh vremena, moglo se i bez njega, ako je već morao biti ovako ostavljen, u predvorju. On nije višak, ali nije ni važan, pogotovo što sugerira određeni socijalni kontekst koji je u suprotnosti s ostatkom izložbe. I tada kada je proizveden, Peugeot 302, kabrio, bio je automobil za izrazito bogate ljude. Sve ostalo, ili skoro sve, predmeti su i ukrasi svakodnevice građanske klase. Ali, možda, ovo i nije promišljen prigovor, nego tek izraz ljubomore i prema tom divnom automobilu, i prema njegovim vlasnicima.
Kao što obično biva, postavljači izložbe su nastojali diskretno sugerirati kako smo i u doba art decoa bili dio Europe i svijeta. Miješaju se tako izlošci načinjeni, proizvedeni ili korišteni u Hrvatskoj, s onima iz širega kulturnog i civilizacijskog okruženja. I doista, razlika se ne može uočiti. Čudesni naslonjači – što vuku posjetitelja da na njih sjedne, pa bi to i učinio da nije strogih čuvara i čuvarica muzejskoga reda – zrače jednakim dizajnerskim autoritetom i kada ih je načinio zagrebački majstor, kao i kada su djelo njegovih bečkih, berlinskih ili pariških kolega. Vjerojatno će mnogi Hrvat pred ovom činjenicom osjetiti ponos, ali nacionalni ponos baš i nije neko art deco čuvstvo. Nastao u razdoblju džeza i masovne industrijalizacije i elektrifikacije, nakon što je Ford izumio pokretnu tvorničku traku, u mnogim slučajevima i u brojnih autora opisivan kao “produžena secesija”, art deco bio je prva, industrijski proizvedena i medijski plasirana građanska i populistička moda, prvi globalistički i univerzalistički akt oslobođenoga svijeta, koji je, užasnut Velikim ratom započetim 1914. i svršenim 1918, uživao u plesu, slici i glasu, u prvoj analognoj, filmskoj i fotografskoj reprodukciji svih izvedbenih umjetnosti, i u tom kratkom, emotivno i intelektualno nabijenom razdoblju mira, što će potrajati sve do 1939, ili – u najboljem slučaju – do 1941, kada će cijela Europa biti zahvaćena još većim i strašnijim ratom. Ne samo da će taj rat označiti kraj jedne estetike i načina života koji ju je pratio, nego će biti zbrisane, zajedno s jednim načinom života, i sve kulturne, umjetničke i modne pretpostavke art decoa. Pogledajte fotografije svojih baba i djedova nakon 1945. Mislite da su izgledali tako jer je u nas zavladao socijalizam? Dobro, pogledajte onda dokumentarne ili porodične fotografije snimljene tada u Americi, u Londonu ili u Parizu, pa ćete vidjeti kako nije riječ o socijalizmu, nego o tome da je svijet naglo posivio i izgubio onu čulnu ekspresiju tanga i čarlstona. Poružnio se.
Na zagrebačkoj izložbi može se vidjeti i probrani slikarski i kiparski niz hrvatskih klasika (uz dva platna Save Šumanovića, iz njegove optimistične, kubističke faze), čija bi se djela, ili motivi na djelima, dali podvesti pod pojam art decoa. Nipošto se ne radi o primjedbi, tek o konstataciji, ali lijepa umjetnost ovom prigodom predstavlja dekor primijenjenoj umjetnosti. Tako je onda divni portret Milivoja Uzelca ukras, recimo, spektakularnom AEG vakum- električnom usisivaču za prašinu, jednome od prvih. Slijedi božanstveni niz haljina, rukavica i cipela, pa plakati i genijalne ilustracije Ota Armaninija, fotografije Toše Dapca, Đure Janekovića…
Izložba u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt svečanost je koju ne bi trebalo propustiti, iz kulturnih, sentimentalnih, političkih i obiteljskih razloga. Teško da bi se za naših života mogao ponoviti taj građanski deja vu.