Antal Szerb (1901-1945) nedavno se, u dvijetisućitima, pojavio kao velika zvijezda europske književnosti. Prevode ga na sve strane, uspoređuju s klasicima dvadesetog stoljeća, slave.
Zahvaljujući nakladi OceanMore, nedavno je tiskan i hrvatski prijevod Szerbova najpoznatijeg romana “Putnik i mjesečina” (prevoditeljica Viktorija Šantić). Iako je napisana prije sedamdeset pet godina, ova elegantna i uznemirujuća proza, putopis s emocionalnim i društvenim slomom u pozadini, plijeni neobičnom svježinom i snagom, a istovremeno i čitljivošću. Szerb je od onih velikih pisaca čiji stil i senzibilitet obuhvaća najšire čitateljske slojeve: koncentrirane i dekoncentrirane, niske i visoke. Knjiga idealna za ljetna čitanja.
Szerb je prozu pisao malo i rijetko: tek tri romana i knjiga priča. Bio je i pjesnik, ali po temeljnome zvanju povjesničar madžarske i svjetske književnosti, anglist i germanist. U formativnom i intelektualnom smislu, iznimno važno bilo je i njegovo katolištvo. Nije u tome bio nazadnjak ni klerikalac, ali vjerovao je u Boga Stvoritelja, mapa kršćanske mitologije ujedno je bila i mapa Szerbove duše. Tek u ratu, nakon pada Horthyjeva režima i izravne njemačke okupacije, 1944. Antal Szerb na najstrašniji će način postati svjestan onoga što je prethodilo njegovoj vjeri: Szerbovi roditelji bili su pokršteni Židovi te je i on podlijegao rasnim zakonima. Dva-tri mjeseca pred kraj rata završio je u koncentracijskom logoru, gdje je nasmrt pretučen.
Desetljećima je bio ime iz pozamašnog i bogatog imenika madžarske književnosti, njegove povijesti književnosti u toj su zemlji ostale kanonske, ali je trebalo proći vrijeme da ga, kao i Sandora Maraija, otkrije Europa. No, za razliku od Maraija, čije će otkriće podrazumijevati čitavu jednu posmrtnu kampanju, jedan zagrobni književni život, Szerbov će slučaj ostati tek bljesak. Napisao je malo, za vječnost više nego dovoljno, ali za izdavačku industriju i industriju novih europskih klasika, tragično malo. Pritom, trudio se pisati raznoliko, eksperimentirati s vlastitim darom, ne ponoviti isti model. U Beogradu, u izdanju Stubova kulture, a u prijevodu Arpada Vicka, objavljena je i Szerbova “Legenda o Pendragonu”, urnebesno zabavna i pomalo bizarna knjiga, parodija gotskog romana, koja se danas, na prilično šokantan način, može referirati i na modu fantasi literature.
Szerbova biografija je uznemirujuća, ali i karakteristična u jednome naraštaju istočnoeuropskih i židovskih intelektualaca i pisaca. Međutim, Szerbova proza teče mimo njegova stradanja i sudbine, i tiče se nas današnjih više nego što bismo to mogli očekivati. To je i razlog zbog kojega se na Zapadu jedan mrtvi pisac prometnuo u veliko književno otkriće.
Antal Szerb
Antal Szerb (1901-1945) nedavno se, u dvijetisućitima, pojavio kao velika zvijezda europske književnosti. Prevode ga na sve strane, uspoređuju s klasicima dvadesetog stoljeća, slave.
Zahvaljujući nakladi OceanMore, nedavno je tiskan i hrvatski prijevod Szerbova najpoznatijeg romana “Putnik i mjesečina” (prevoditeljica Viktorija Šantić). Iako je napisana prije sedamdeset pet godina, ova elegantna i uznemirujuća proza, putopis s emocionalnim i društvenim slomom u pozadini, plijeni neobičnom svježinom i snagom, a istovremeno i čitljivošću. Szerb je od onih velikih pisaca čiji stil i senzibilitet obuhvaća najšire čitateljske slojeve: koncentrirane i dekoncentrirane, niske i visoke. Knjiga idealna za ljetna čitanja.
Szerb je prozu pisao malo i rijetko: tek tri romana i knjiga priča. Bio je i pjesnik, ali po temeljnome zvanju povjesničar madžarske i svjetske književnosti, anglist i germanist. U formativnom i intelektualnom smislu, iznimno važno bilo je i njegovo katolištvo. Nije u tome bio nazadnjak ni klerikalac, ali vjerovao je u Boga Stvoritelja, mapa kršćanske mitologije ujedno je bila i mapa Szerbove duše. Tek u ratu, nakon pada Horthyjeva režima i izravne njemačke okupacije, 1944. Antal Szerb na najstrašniji će način postati svjestan onoga što je prethodilo njegovoj vjeri: Szerbovi roditelji bili su pokršteni Židovi te je i on podlijegao rasnim zakonima. Dva-tri mjeseca pred kraj rata završio je u koncentracijskom logoru, gdje je nasmrt pretučen.
Desetljećima je bio ime iz pozamašnog i bogatog imenika madžarske književnosti, njegove povijesti književnosti u toj su zemlji ostale kanonske, ali je trebalo proći vrijeme da ga, kao i Sandora Maraija, otkrije Europa. No, za razliku od Maraija, čije će otkriće podrazumijevati čitavu jednu posmrtnu kampanju, jedan zagrobni književni život, Szerbov će slučaj ostati tek bljesak. Napisao je malo, za vječnost više nego dovoljno, ali za izdavačku industriju i industriju novih europskih klasika, tragično malo. Pritom, trudio se pisati raznoliko, eksperimentirati s vlastitim darom, ne ponoviti isti model. U Beogradu, u izdanju Stubova kulture, a u prijevodu Arpada Vicka, objavljena je i Szerbova “Legenda o Pendragonu”, urnebesno zabavna i pomalo bizarna knjiga, parodija gotskog romana, koja se danas, na prilično šokantan način, može referirati i na modu fantasi literature.
Szerbova biografija je uznemirujuća, ali i karakteristična u jednome naraštaju istočnoeuropskih i židovskih intelektualaca i pisaca. Međutim, Szerbova proza teče mimo njegova stradanja i sudbine, i tiče se nas današnjih više nego što bismo to mogli očekivati. To je i razlog zbog kojega se na Zapadu jedan mrtvi pisac prometnuo u veliko književno otkriće.