Urednička recenzija pred pred prvo izdanje knjige ‘1941. – godina koja se vraća’
Ovo je memoarska knjiga, koja u središtu svoga interesa nema jedan život, profesionalnu karijeru ili životnu avanturu, nego godinu u kojoj se, metaforički i stvarno, sabralo sve prethodno i potonje doživljeno iskustvo autora i njegovog naraštaja. Oko te, 1941. godine Goldstein raspliće svoju biografiju i biografiju svoje obitelji, razlaže prilike u Karlovcu i okolini, a zatim i šire u Hrvatskoj. Mogle su to biti barem tri knjige, ako ne i njih više, ali u tom slučaju bila bi iznevjerena bit 1941. kao teme, a to je pokušaj da se odgovori na ona pitanja koja je čine godinom što u Hrvatskoj i šire, u zemljama bivše Jugoslavije, nikada nije sasvim prošla. Je li 1941. bila povijesno determinirana u lokalnim okvirima, ili je posljedica širih, reklo bi se – europskih, trendova? Je li zločin nastao samo zato što se, uz pomoć okupatora, iz Italije vratila četa ustaških emigranata, koja je potom inficirala određene narodne slojeve, ili je u zločinu bilo nečega što je bilo generički upisano i socijalno determinirano? Možemo li pretvorbu mirnih susjeda u ubojice, ili u nacionalne revolucionare, shvatiti u ključu Hannah Arendt, ili bi nam bila nužna ponešto lokalnija, a samim time i bolnija, objašnjenja?
Na ova, kao i na barem stotinu drugih pitanja, Slavko Goldstein, naravno, ne može dati odgovor, ali moglo bi se reći da je ambicija njegove knjige da bude zarez u odgovorima koji, evo već šezdeset godina, nikako ne stižu, te nam se zato 1941. neprestano ponavlja. Najprije u nizu metafora i metonimija svakodnevnoga života, i teksta koji ispisujemo u tom životu, a zatim i kao okrutna i krvava stvarnost, u godinama 1991. i 1995. Goldstein opisuje i okolnosti i događaje iz tih godina, ali ne s namjerom prikazivanja pukih analogija, nego opet i iznova, da bi pokušao odgovoriti na pitanja koja nam se stalno vraćaju iz 1941.
Istina, čitatelj zapravo i ne zna jesu li njegova pitanja o toj godini ista, ili barem, slična piščevim. Razlikujemo se naraštajno i po zavičaju, različita su naša osobna i obiteljska iskustva, a katkad su različite i odore u kojima su se naši bližnji borili, ali ono što nam je zajedničko jest to da iz vlastitih i naslijeđenih iskustava nikako ne uspijevamo izaći van, iz 1941. Izaći van u ovome slučaju ne znači prestati se pitati, niti prestati biti odgovoran, nego znači shvatiti model po kojemu se događa 1941. A taj model nije samo ideološki, politički ili civilizacijski, pa da ga se rastavi, podmaže i sastavi, kao što se rastavlja, podmazuje i sastavlja tenk. On je intiman, tiče se sitnica, individualan je, poput otiska prsta. Naravno, moguća je, i već puno puta ispisana, objektivna, ili objektivizirajuća, priča o 1941, ali tako ispričana ne odgovara niti na jedno važno pitanje, od onih pitanja koja traju i umnažaju se već šezdesetak godina.
Slavku Goldsteinu stalo je da razumije što se dogodilo s njegovim karlovačkim susjedima. Pogotovu s onima koji su krenuli u zlo. On njih ne osuđuje, jer od te osude više i nema neke moralne ili društvene koristi, nego opsesivno pokušava shvatiti. Čitatelju se čini da će, ako – skupa s Goldsteinom – shvati njih, biti na korak od razrješenja. Ili od iskupljenja, svejedno je. Međutim, 1941. nije roman, niti si ovaj autor ikada dopušta i najmanje fikcionaliziranje, pa ni zaključke koji bi zalazili u filozofske ili psihološke zadatosti likova, tako da u njegovoj knjizi neće biti ni odgovora, ni razrješenja. Pritom, njegova potraga za odgovorima ispisana je onim sjajnim novinarskim stilom, koji je bez premca u suvremenoj hrvatskoj nonfikcijskoj književnosti, a koji stvara takvu napetost u tekstu i pridonosi dramatičnoj ozbiljnosti teme. (Naravno, kao i većina ozbiljnih pisaca u svojim najozbiljnijim knjigama, Goldstein je, pogotovu u obrani pred patetikom događaja, često duhovit.)
Premda je nastala pred zemaljski zalazak generacije koja je sudjelovala u 1941, ova bi knjiga, iz hrvatske perspektive, mogla biti važnija od većine drugoga što je na temu te godine napisano, izgovoreno, snimljeno, odigrano. Možda najprije kao naputak onima koji su, premda puno mlađi od 1941, ovu vrstu knjiga vazda započinjali čitati od indeksa, tražeći u njemu imena svojih djedova ili stričeva, pa kad ih ne bi našli, nastavljali su se dalje kretati duž geografije teksta, i geografije bivše nam domovine, ne bi li pronašli objašnjenja, a onda i opravdanja za postupke svojih bližnjih. Iz takvih opravdanja i nastaju apriorni stavovi o 1941. Ako opravdanja uporno ne nalazimo, tada smo, čini mi se, na pravome putu. Prekasno je za konačnu knjigu o 1941, onakvu kakvu je Jaspers za Nijemce počeo ispisivati već 1945, a Mann u Doktoru Faustusu i koju godinu ranije, ali Slavko Goldstein dao je svoj veliki, hrabri i čestiti prilog toj nikada napisanoj hrvatskoj knjizi, ili katalogu hrvatske odgovornosti. Mali je utjecaj knjiga na stvarnost, ali vjerujem da bi, zahvaljujući i Goldsteinu, 1941. jednom, i u našim dušama, ipak mogla postati godina koja je prošla.
1941. Slavka Goldsteina
Urednička recenzija pred pred prvo izdanje knjige ‘1941. – godina koja se vraća’
Ovo je memoarska knjiga, koja u središtu svoga interesa nema jedan život, profesionalnu karijeru ili životnu avanturu, nego godinu u kojoj se, metaforički i stvarno, sabralo sve prethodno i potonje doživljeno iskustvo autora i njegovog naraštaja. Oko te, 1941. godine Goldstein raspliće svoju biografiju i biografiju svoje obitelji, razlaže prilike u Karlovcu i okolini, a zatim i šire u Hrvatskoj. Mogle su to biti barem tri knjige, ako ne i njih više, ali u tom slučaju bila bi iznevjerena bit 1941. kao teme, a to je pokušaj da se odgovori na ona pitanja koja je čine godinom što u Hrvatskoj i šire, u zemljama bivše Jugoslavije, nikada nije sasvim prošla. Je li 1941. bila povijesno determinirana u lokalnim okvirima, ili je posljedica širih, reklo bi se – europskih, trendova? Je li zločin nastao samo zato što se, uz pomoć okupatora, iz Italije vratila četa ustaških emigranata, koja je potom inficirala određene narodne slojeve, ili je u zločinu bilo nečega što je bilo generički upisano i socijalno determinirano? Možemo li pretvorbu mirnih susjeda u ubojice, ili u nacionalne revolucionare, shvatiti u ključu Hannah Arendt, ili bi nam bila nužna ponešto lokalnija, a samim time i bolnija, objašnjenja?
Na ova, kao i na barem stotinu drugih pitanja, Slavko Goldstein, naravno, ne može dati odgovor, ali moglo bi se reći da je ambicija njegove knjige da bude zarez u odgovorima koji, evo već šezdeset godina, nikako ne stižu, te nam se zato 1941. neprestano ponavlja. Najprije u nizu metafora i metonimija svakodnevnoga života, i teksta koji ispisujemo u tom životu, a zatim i kao okrutna i krvava stvarnost, u godinama 1991. i 1995. Goldstein opisuje i okolnosti i događaje iz tih godina, ali ne s namjerom prikazivanja pukih analogija, nego opet i iznova, da bi pokušao odgovoriti na pitanja koja nam se stalno vraćaju iz 1941.
Istina, čitatelj zapravo i ne zna jesu li njegova pitanja o toj godini ista, ili barem, slična piščevim. Razlikujemo se naraštajno i po zavičaju, različita su naša osobna i obiteljska iskustva, a katkad su različite i odore u kojima su se naši bližnji borili, ali ono što nam je zajedničko jest to da iz vlastitih i naslijeđenih iskustava nikako ne uspijevamo izaći van, iz 1941. Izaći van u ovome slučaju ne znači prestati se pitati, niti prestati biti odgovoran, nego znači shvatiti model po kojemu se događa 1941. A taj model nije samo ideološki, politički ili civilizacijski, pa da ga se rastavi, podmaže i sastavi, kao što se rastavlja, podmazuje i sastavlja tenk. On je intiman, tiče se sitnica, individualan je, poput otiska prsta. Naravno, moguća je, i već puno puta ispisana, objektivna, ili objektivizirajuća, priča o 1941, ali tako ispričana ne odgovara niti na jedno važno pitanje, od onih pitanja koja traju i umnažaju se već šezdesetak godina.
Slavku Goldsteinu stalo je da razumije što se dogodilo s njegovim karlovačkim susjedima. Pogotovu s onima koji su krenuli u zlo. On njih ne osuđuje, jer od te osude više i nema neke moralne ili društvene koristi, nego opsesivno pokušava shvatiti. Čitatelju se čini da će, ako – skupa s Goldsteinom – shvati njih, biti na korak od razrješenja. Ili od iskupljenja, svejedno je. Međutim, 1941. nije roman, niti si ovaj autor ikada dopušta i najmanje fikcionaliziranje, pa ni zaključke koji bi zalazili u filozofske ili psihološke zadatosti likova, tako da u njegovoj knjizi neće biti ni odgovora, ni razrješenja. Pritom, njegova potraga za odgovorima ispisana je onim sjajnim novinarskim stilom, koji je bez premca u suvremenoj hrvatskoj nonfikcijskoj književnosti, a koji stvara takvu napetost u tekstu i pridonosi dramatičnoj ozbiljnosti teme. (Naravno, kao i većina ozbiljnih pisaca u svojim najozbiljnijim knjigama, Goldstein je, pogotovu u obrani pred patetikom događaja, često duhovit.)
Premda je nastala pred zemaljski zalazak generacije koja je sudjelovala u 1941, ova bi knjiga, iz hrvatske perspektive, mogla biti važnija od većine drugoga što je na temu te godine napisano, izgovoreno, snimljeno, odigrano. Možda najprije kao naputak onima koji su, premda puno mlađi od 1941, ovu vrstu knjiga vazda započinjali čitati od indeksa, tražeći u njemu imena svojih djedova ili stričeva, pa kad ih ne bi našli, nastavljali su se dalje kretati duž geografije teksta, i geografije bivše nam domovine, ne bi li pronašli objašnjenja, a onda i opravdanja za postupke svojih bližnjih. Iz takvih opravdanja i nastaju apriorni stavovi o 1941. Ako opravdanja uporno ne nalazimo, tada smo, čini mi se, na pravome putu. Prekasno je za konačnu knjigu o 1941, onakvu kakvu je Jaspers za Nijemce počeo ispisivati već 1945, a Mann u Doktoru Faustusu i koju godinu ranije, ali Slavko Goldstein dao je svoj veliki, hrabri i čestiti prilog toj nikada napisanoj hrvatskoj knjizi, ili katalogu hrvatske odgovornosti. Mali je utjecaj knjiga na stvarnost, ali vjerujem da bi, zahvaljujući i Goldsteinu, 1941. jednom, i u našim dušama, ipak mogla postati godina koja je prošla.