Zavjera meteorologa ili kako su se oblaci, vjetar i kiša suprotstavili Viktoru Orbánu

U subotu, 20. kolovoza, Madžari su slavili Szent István ünnepe. Da je sreće i višejezičnosti, koje je bilo u vrijeme naših pradjedova, znali bismo to i izgovoriti. Ovako samo znamo da je to datum kada naši susjedi proslavljaju dan svoga državnog utemeljenja slaveći dan svetoga Stjepana. Ali ne onoga kojeg smo kamenovali, njega Madžari kao i mi slave 26. prosinca, nego svetoga Stjepana koji se rodio kao paganin Vajk, i bio je posljednji ugarski veliki knez. Kao mladić osjetio je duh epohe, modernizirao se i pokrstio, pa se proglasio kraljem. Zbilo se to, valja znati jer dobro zvuči, 25. prosinca 1000. ili 1. siječnja 1001. godine.

Ove je godine tim povodom u Budimpešti bio planiran veličanstveni vatromet. “Najveći vatromet u Europi”, rečeno je. Sa 240 pozicija duž pet kilometara dunavske obale planirano je da bude ispaljeno 40.000 raketa. Međutim, u subotu je, možda se sjećate, upravo nastupala velika promjena vremena. Osjećao sam se nekako kilavo i gnjevno, a u isti mah duboko deprimirano, išijas me mučio gore nego prethodnih dana, nisam mogao ni čitati ni spavati, sve prozore i balkonska vrata u kući morao sam zatvoriti, jer se najavljivao nailazak žešće oblačne fronte, uz vjetar i prolom kiše. I tako sam, gotovo hermetično zatvoren, očajno raspoložen, dočekivano promjenu vremena ne imajući pojma o Szent István ünnepe i o onome što se trebalo dogoditi u Budimpešti, koja se, sa stanovišta meteoroloških zona, kiše, sunca i oluje, nalazi tu gdje i naša kuća. Meteorologija Srednje Europe uči nas da smo jedno, bez obzira na sve kulturne, jezične i političke razlike.

Pa je tako, pretpostavljam, jednako gnjevan i zlovoljan poput mene bio i moj madžarski supatnik, kojeg nikada nisam upoznao, a vjerojatno ni neću. Upravo se vratio iz Dalmacije, gdje je, kao i svake godine, ugodno ljetovao, samo da bi stigao na vatromet, koji je uostalom on i naručio. I sve je bilo savršeno pripremljeno, odabrane su pozicije, artiljerci su već zauzeli svoja mjesta, ali tada je iz meteorološke službe stigla vijest da, zbog više sile, od vatrometa neće biti ništa. Koja je to sila viša od njegove volje, upitao se moj madžarski drug u muci od promjene vremena, te prijatelj hrvatskog predsjednika s kojim se išlo na ručak na Paklene otoke, Viktor Orbán? Viša sila su, barem kada je o vatrometima riječ, dežurni meteorolozi i sinoptičari. Ako oni kažu da nailazi promjena vremena, oblaci, kiša, kijamet, onda vatrometa neće biti. Meteorolozi su, na neki način, izravna veza Viktora Orbána sa svetim Stjepanom, Vajkom. 

Ujutro, međutim, kada sam se temeljito neispavan digao iz postelje, imao sam što da vidim: vrijeme se, doista, promijenilo, nebo se natmurilo, zahladilo je, ali nije bilo vjetra, kiše, ni proloma oblaka. Isto je bilo i u Budimpešti. Kada se Viktor Orbán digao iz svoje postelje, vidio je da se vrijeme promijenilo, ali da se zapravo nije dogodilo ništa. Vidio je, i tu ga bit će uhvatio najgori gnjev, da se vatromet zapravo mogao održati. Tad ga je, čini se, spopala paranoja. Poput druga Staljina, nekoć, ili poput Staljinova adlatusa, a njegova prethodnika, Mátyása Rákosija, Orbán je zaključio kako je riječ o sabotaži. Meteorolozi, koji rade za neprijatelja, za ljevicu, za Sorosa, za Bruxelles ili za Židove i muslimane, lažno su prikazali zbivanja na nebu, otkazali “najveći vatromet u Europi”, sabotirali Szent István ünnepe. I tu je Orbán učinio upravo ono što bi učinili Staljin i Rákosi. Telefonirao je nadležnom ministru, a to je ministar tehnologije i industrije Laszlo Palkovics, koji je po kratkom postupku smijenio meteorologe Kornéliju Radics i Gyulu Horvátha s rukovodećih pozicija. Istovremeno, Državna meteorološka agencija uputila je ispriku madžarskome narodu, napominjući kako je “faktor neizvjesnosti svojstven struci”. Pokušali su, naime, na najpitomiji način objasniti da se meteorolozi, ipak, bave samo prognozom, tojest predviđanjem prilika u atmosferi, a ne izdavanjem dekreta vremenu i kreiranjem vremenskih prilika.

Madžarski meteorolozi za koje ćemo, vjerojatno, čuti sad i nikad više, pa zašto onda ne bismo još jednom spomenuli njihova imena, Kornélia Radics i Gyula Horváth, upravo su ostali bez posla, očajni su i, bit će, preispituju vlastite poglede na svijet i politička opredjeljenja. Ili možda stvarno vjeruju da su smijenjeni zbog višeg nacionalnog interesa? 

Sa stanovišta građanske svakodnevice u Europi 2022. to dvoje ljudi grdno je i nepravedno postradalo. Ali sa stanovišta šireg povijesnog konteksta, oni su, zapravo, odlično prošli. U vrijeme druga Staljina već bi dobili po metak u potiljak ili bi, u mnogo boljem slučaju, završili na višegodišnjem preodgoju u kakvom koncentracijskom logoru. No, valja znati da je sva razlika u metodama i u intenzitetu provođenja vladarske samovolje. Kada je riječ o samom sadržaju stvari, tu razlike nikakve nema: usred Europe, kao u nekom vicu iz najgorih godina hladnoga rata i staljinističkih vladavina, meteorolozi su smijenjeni zato što su vremenske prilike iznevjerile vladarska očekivanja. Ili zato što se umjesto nečega što je u njihovoj prognozi bilo vjerojatnije dogodilo nešto što je bilo manje vjerojatno. Jer to je u prirodi svake prognoze, sportske koliko i meteorološke: postoje vjerojatni i manje vjerojatni rezultati. Meteorolog, kao i kladioničar, procjenjuje koji je ishod vjerojatniji, ali on nikako ne može biti odgovoran zbog činjenice da se oko nas stalno zbivaju i posve nevjerojatne stvari. Ako je malteška Gzira onomad mogla pobijediti splitski Hajduk, zašto kiša ne bi mogla zaobići Budimpeštu?

Razlika između slobode i diktature, između demokracije i staljinizma, u tome je što diktatura ne podnosi situacije u kojima će se nešto dogoditi, iako možda i neće. U diktaturi kiša mora pasti ako je rečeno da će pasti. Ako se to ne dogodi, riječ je o sabotaži ili zavjeri. Ako kiša ne padne, premda je najavljena, netko mora biti kriv. Smjena i otpuštanje dvoje zlosretnih madžarskih meteorologa, kojim je nakon otkazanog vatrometa ministar László Palkovic pokušao odobrovoljiti svoga ozlojeđenog šefa, demokratski izabranog madžarskog diktatora Viktora Orbána, djeluje nestvarno, tojest djeluje kao da se već dogodilo u nekom od onih genijalnih igranih filmova, snimanih u toj istoj Madžarskoj, u vrijeme gulaš komunizma i vladavine Jánosa Kádára, koji je madžarskim umjetnicima omogućio tu slobodu da se gotovo bez ikakvih ograničenja rugaju žalosnoj madžarskoj sudbini, državnim vlastima, te na kraju i samima sebi. 

Tako je, recimo, 1969. redatelj Péter Bacsó snimio genijalnu filmsku tragikomediju “Svjedok”, u kojoj se, kroz avanture čuvara riječnog nasipa Józsefa Pelikána bavio paranojama i fantazmama staljinističkog režima u Madžarskoj početkom pedesetih godina. U filmu, koji bi trebalo barem jednom godišnje ponovo gledati, nalazi se i scena s madžarskom narančom. Naime, da bi u svemu nadmašili kapitaliste, pa tako i u proizvodnji južnog vođa, drugovi su odlučili stvoriti naranču koja će biti bolja od svih drugih naranača. I tako, nakon duga vremena i iscrpljujućih istraživanja izniknulo je, šibano vjetrom i ledenom panonskom klimom, neko otužno i nesretno stabalce, i na njemu, sva nikakva, jedna naranča. Čelni ljudi režima okupili su se da kušaju tu čuvenu prvu madžarsku naranču, veliki uspjeh komunizma. I dok im se lica grče od tog okusa, onaj glavni izgovara: “Malo je kisela, malo je žuta…” Pa odšuti nekoliko trenutaka i kaže, gotovo ozareno: “Ali je naša!”

U tom “ali je naša” duh je staljinističkog, Orbánovog i svakog drugog nacionalizma. U tom “ali je naša” smisao je i najuzaludnijih nastojanja, među koja jednako spada uzgajanje stabla madžarske naranče i stvaranje nepogrešive vremenske prognoze, koja će omogućiti održavanje najvećega vatrometa u Europi. Zanimljiva je u svemu tome, opet, uloga Milanovićeva prijatelja, vlasnika hrvatske naftne industrije, Nogometnog kluba Osijek i već dobrog dijela Slavonije Viktora Orbána. Davne 1989. godine, naime, Orbán je bio liberalni mladi političar, zagovornik ideala otvorenog društva iza kojih je stajala bogata Soroseva fondacija, osnivač liberalne stranke Fidesz. U to vrijeme mladi fidesovci pokreću tjednik, kojemu daju ime Magyar Narancs, po naranči iz Bacsóvog filma. Taj tjednik izlazi i danas, a na naslovnici se često narugaju upravo – Orbánu. Recimo, docrtaju mu hitlerovske brkove, načinjene od bodljikave žice. Što se to dogodi čovjeku da se iz nekoga tko je dobro razumio šalu s madžarskom narančom pretvori u lika iz te šale i u nekoga tko bi najradije pohapsio meteorologe, jer su vremenske prilike iznevjerile njegova očekivanja? Pouka Orbánovog, a sve više i Milanovićevog slučaja je da za čovjeka nikad nije kasno da postane idiot. Zato treba sebe neprestano držati pod nadzorom. Mnogo više nego druge.