Prethodni tekstovi
Kada bi Pelješki most imao pravo ime, zvao bi se Inat ćuprija
Zavjera meteorologa ili kako su se oblaci, vjetar i kiša suprotstavili Viktoru Orbánu
Dan kada je olovo proplivalo u Omišu i o tome izvijestili svi hrvatski i srpski mediji
Mala škola išijasa, ili zašto neki ljudi čuče oko autobusnih stajališta
Arhiva
Zavjera meteorologa ili kako su se oblaci, vjetar i kiša suprotstavili Viktoru Orbánu
Dan kada je olovo proplivalo u Omišu i o tome izvijestili svi hrvatski i srpski mediji
Mala škola išijasa, ili zašto neki ljudi čuče oko autobusnih stajališta
Arhiva
Za koji je klub navijao ubijeni zaštitar sa Savice i zašto bi to moglo biti važno
Ubojstvo Hrvoja Zanatića, zaštitara u kockarnici na Savici, danima se povlači po svim hrvatskim medijima. Vrlo krvava nasilna smrt zlatni je rudnik za naše siromaštvom i društvenom besciljnošću osakaćene medije. Opisuje se kako ga tuku, dvojica ga drže, a jedan prebija. Opisuje se kako zatim sva trojica odlaze – naravno da nema nikoga tko bi ih zaustavio – sva trojica su pijani, ali onaj najagresivniji je najpijaniji. Sutradan se, jedan za drugim, predaju. Prema prvoj verziji, za koju mediji svojim imenom jamče da je vjerodostojna, smrt je nastupila nakon što je jedan od napadača Zanatića udario tvrdim predmetom po glavi, on je pao, glavom udario o rub stepenice, krv je potekla na sve strane, i on je bio mrtav. Prema drugoj verziji, za koju isti mediji jamče da je vjerodostojna, samo što je objavljuju nekoliko sati ili cijeli dan kasnije, Zanatić je bio dobro nakon što su ga pretukli i otišli, ali onda se, pola sata kasnije, sam od sebe srušio, glavom udario o rub stepenice i obliven krvlju umro. Prema obje verzije, koje se međusobno dramatično razlikuju i nikako ne može biti da su ih iznijeli isti svjedoci, smrt je ustanovljena naknadno, u bolničkim kolima ili u bolnici. Prema jednoj verziji, počinitelji su ubili čovjeka i pobjegli. Prema drugoj, pretukli su čovjeka i otišli, a on je tek kasnije pao i umro. I jedno i drugo je ubojstvo, ali razlika je s moralnog i pravnog stanovišta značajna. Je li tu netko lagao da bi pomogao ubojicama? Možda jest, a možda i nije.
Prvo što se čulo – u istim medijima – bilo je da su počinitelji redovni posjetitelji kockarnice, pače i da su ovisnici o kockanju. Aludiralo se da ih je zaštitar pokušao izbaciti nakon što su po gubitku na kocki počeli praviti nered. Ali onda se, vrlo, vrlo diskretno, pojavila nova vijest: napadači su “pripadnici navijačkih grupa”, kako će, uz različite varijacije, stajati u zagrebačkim mainstream, trash, infotajnment i trivijalnim medijima, tojest ubojice su Bad Blue Boysi, kako će pisati, bez variranja, u sličnim ili istim takvim, ali splitskim medijima. Jedino će Index, kao zagrebački medij, otpočetka biti izuzetak, objavljujući da su sva trojica napadača “pripadnici navijačke skupine Bad Blue Boys”, te da, kako stoji u naslovu, “Napadač na zaštitara pripadnik je Bad Blue Boysa poznat po nasilju”. Uskoro ćemo doznati i to da nije samo pripadnik, nego je i dužnosnik nekakve od brojnih njihovih navijačkih grupa i udruga.
No, ni nakon što su, malo-pomalo, svi prihvatili da su zaštitara ubili “pripadnici navijačkih grupa”, ta se informacija radikalno različito tretira u medijima gornje i donje Hrvatske – da se zemljopisno precizno izrazimo. U gornjoj Hrvatskoj ta informacija kao da za sam događaj nije ni važna, ili se njome sugerira da su napadači sasvim slučajno i marginalno – nogometni navijači. U donjoj Hrvatskoj, pak, sugerira se da su ubojice navijači, tojest pripadnici magistralne navijačke skupine, jednog određenog hrvatskog kluba. Prema jednima ubojice su možda i navijači, a prema drugima navijači su ubojice. Prema jednima, riječ je o navijačima svejedno kojeg kluba. Prema drugima, to su navijači jednoga jedinog kluba.
Sljedeće što se događa je dovođenje osumnjičenika pred dežurni odjel Županijskog državnog odvjetništva. Tamo su se, dajući im podršku, okupili njihovi prijatelji. Glavnoosumnjičeni im se osmjehivao, dizao je u zrak ruke u policijskim okovima, te ih pozdravljao. Rođen je tako novi junak zagrebačkih navijačkih grafita. Treći, pak, među njima, o kojemu više ne smijemo govoriti kao o ubojici i napadaču, promoviran je u svjedoka. On je, kažu, bio samo jako pijan te nije mogao pomoći zaštitaru.
Uskoro će se, u sljedećoj epizodi ove priče, od čina u kockarnici, koji, možda, nećemo ni smjeti nazivati ubojstvom, redom ograđivati čelništva dotične navijačke skupine i njezinih podskupina, a možda i čelništvo nogometnog kluba, “svetog imena Dinamo”. Procijene li da je to, ipak, previše, ili ne budu li splitski mediji odveć agresivni, tendenciozni i zluradi, čelnici “svetoga imena” neće se ograditi od ubojstva zaštitara na Savici. A možda će, ovako i onako, njegovoj obitelji poslati telegram sućuti i humanitarnu pomoć. Ili neće. To je do procjene klupske službe za odnose s javnošću.
Za to vrijeme, pa opet kada započne suđenje (jednom, dvojici ili, možda, svoj trojici napadača), mediji donje i gornje Hrvatske će, kao i društvene mreže donje i gornje Hrvatske, biti kao nožem podijeljene. Dok će jedni pokušavati da se striktno bave ubojstvom u kockarnici, izbjegavajući ama baš sve što predstavlja društveni kontekst tog ubojstva, drugi će insistirati na tome da je društveni kontekst važan, jer je iz njega proizašlo i samo ubojstvo. Naravno da će drugi biti u pravu, i naravno da je diskurs splitskih medija bliži istini o ubojstvu Hrvoja Zanatića, ali pokušajmo zamisliti da se ubojstvo zbilo u nekoj splitskoj kockarnici i da su ubojice pripadnici jedne druge navijačke skupine. Kako bi tada pisali splitski mediji? Ili još dalje: što bi se dogodilo da su, ni to nije nimalo nemoguće, u toj istoj kockarnici na zagrebačkoj Savici zaštitara nasmrt prebili pripadnici Torcide. Pokušajte zamisliti kako bi tada reagirali mediji gornje i donje Hrvatske. A pogotovu mediji gornje Hrvatske!
U načinu na koji se u nas tretiraju nogometni navijači ima nečega što je vrlo slično načinu na koji se tretiraju ratni veterani, tojest branitelji. Razlika je samo u tome što je tretman navijača regionalni, a tretman ratnih veterana nacionalni aksiom. I naravno, razlika je u tome što su veterani sudjelovali u ratu, a navijači su samo navijali. Ali i jedne i druge doživljava se kao zaštitnike i doživotne zakupitelje nacionalnog identiteta, koji ni kad ubiju nisu baš sasvim obični ubojice. I svakako će za svoj čini imati olakšavajuću okolnost u izvanrednom i ničim pomućenom patriotizmu. No, dok će u slučaju ratnih veterana oporbu činiti politički neistomišljenici s građanske ljevice ili pripadnici pojedinih nacionalnih manjina, u slučaju nogometnih navijača tu istu će oporbu činiti navijači i simpatizeri drugoga kluba, ili samo žitelji drugog dijela Hrvatske. Ali odnos prema ubojici do kraja je uvjetovan njegovom pripadnošću, ili nepripadnošću određenoj patriotskoj ili patriotsko-navijačkoj skupini. Takav doživljaj stvarnosti, iz kojega su zatim proizašle politika, a u velikoj mjeri i sudska praksa – jer sasvim je sigurno da ubojica ili ubojice sa Savice ne bi bile jednako presuđene pred zagrebačkim i pred splitskim sudom – stvoren je u ratu. I možda ga se moglo shvatiti dok god je trajao rat. U miru nije shvatljiv.
Za koga je navijao ubijeni zaštitar? Je li se Hrvoje Zanatić uopće interesirao za nogomet? S obzirom na njegove godine, zanimanje i pretpostavljeno socijalno podrijetlo, vjerojatno jest. Ako jest, vjerojatnije da je bio navijač Dinama, nego Hajduka. Ali mediji se time neće baviti, jer bi na taj način neizravno priznali ono što se i s Mjeseca vidi: da su u ovoj stvari neukusno pristrani. Priznali bi da im je važno ono što im otpočetka jest važno. I priznali bi da se ne žele zamjerati nogometnim navijačima, naravno onim većinskim u njihovome gradu ili u njihovome dijelu Hrvatske. Kao što se, uostalom, ne žele zamjerati ni političari. A onima kojima se ne zamjeraju političari, na kraju se neće zamjeriti ni suci i sudovi. Hrvoje Zanatić, međutim, taj nesretni ubijeni čovjek, zaštitar koji nije upotrijebio oružje, premda ga je, čini se, imao, u velikoj mjeri je žrtva takvoga rasporeda društvenih uloga. Njega su ubili oni koji raspolažu ovlastima nekažnjenog, pa i društveno promoviranog premlaćivanja ljudi. Sjeća li se, možda, netko kako je u izravnom televizijskom prijenosu čuveni hrvatski sportski reporter hvalio Dinamove navijače koji su u nekom zagrebačkom predgrađu premlatili navijače gostujućeg nogometnog kluba iz Poljske? Kada se čovjeka premlaćuje, on katkad i umre. Mnogo češće se to dogodi nego na filmu. Od mnogo nježnijih udaraca nego na filmu.
I zgodno je zapitati se koliko se razlikujemo od onih koji su skandirali ubojici ispred Državnog odvjetništva, dok im je on, sav ganut, pobjednički odmahivao? Lako je biti različit od ubojice, ali koliko se razlikujemo od onih koji za njega imaju razumijevanja? Ovo je pitanje za građane gornje Hrvatske. Građane donje Hrvatske isto ćemo upitati sljedećom prigodom.