Utrka na 800 metara u kojoj Marino Bloudek samoubilačkim finišom pobjeđuje najopasnijega svog protivnika

Minu jedno od ljepših sportskih natjecanja u našim televizijskim i životnim kalendarima: Svjetsko prvenstvo u atletici. U zrelo ljeto, u drugoj polovici kolovoza, kad čovjeka već pomalo hvata melankolija predstojeće jeseni, ali sve je još uvijek na čekanju i nijedna se životna prijetnja ne čini ozbiljnom, u ono doba godine kada je sve još uvijek na vrijeme, kada je na Sepetarevac dovožen ćumur za zimu, tipa miljevina za one koji imaju najmanje novca, tipa kreka za one koji malo bolje stoje, tipa banovići za one koji baš imaju novca, pa bi i ti tako ubacivao ugljen u podrum, onaj naš, koji smo za sebe naručili, a onda i za pokoju siromašnu udovicu iz susjedstva, zato što je tako ispravno i zato što je u tome sevap, a jednom kad odemo u Nebo, sveti će nam Petar sevape brojati i svaki tintenblaj olovkom u svoj blok upisivati, u to doba godine, dakle, kada su svi ljudi na neki način religiozni te barem sedamnaest posto manje agresivni i bolji nego inače, tada se održavaju najveća atletska natjecanja, Olimpijske igre i Svjetska prvenstva.

Prijenose iz Budimpešte gledao sam skoro svake večeri, pomalo žaleći za vremenima Bože Sušeca i one najranije mladosti, prije prvoga Svjetskog prvenstva, održanog 1983. u Helsinkiju. Tada se, u ta pradavna vremena, još u Montrealu 1976, naš Luciano Sušanj junački nosio s genijalnim Albertom Juantorenom na 800 metara, te je izgubio, završivši tek na šestom mjestu, s rezultatom 1:45,75. Juantorena otrčao je tada čudesnih 1:43,50, ostavivši malo za leđima mladog i moćnog Belgijanca Ivu Van Dammea, dok je broncu osvojio Amerikanac Rick Wohlhuter. Genijalni Steve Ovett, još uvijek manje poznati dvadesetogodišnjak, bio je peti, ispred Sušnja. Iste godine, dan po Božiću, u prometnoj nesreći gine Ivo Van Damme, po kojemu će zatim naziv ponijeti atletski memorijal.

Juantorena je imao tih godina još jednog ozbiljnog suparnika među našima, Sinjanina Jozu Alebića. Naime, Kubanac je, uz 800, jednako dobro trčao i na 400 metara, disciplinu koja je – predugo bi nam trebalo za objašnjenje, pa vjerujte na riječ! – jednostavno pripadala Jozi, premda je on uz 400 trčao i 200 metara. Po zanimanju mesar. Vječno proćelavi brko, širokih prsa i srca većeg od Mosora, Alebić je trčao onako kako se ne trči. Ili onako kako na 400 metara u njegovo vrijeme, koje je inače potrajalo dugo, nije trčao nitko. Krenuo bi iz sve snage, kao da utrka traje barem upola kraće, na pola kruga, u vrijeme kada bi trkači pred okom kamere ulazili u ciljnu ravninu, Jozo bi bio daleko ispred svih. I onda bi ga pristizali i prestizali, dok bi on posljednjim svojim snagama utrčavao u cilj. Bio bi na kraju onoliko spor, koliko je na početku bio brz. I sva njegova taktika zasnivala se na uvjerenju da će jednom predaleko pobjeći onima koji ga gone, ili da će jednom pobijediti vlastito srce i stići prije njega u cilj. Svojim sam očima gledao kako Jozo Alebić Alberta Juantorenu na nekom, odavno sam zaboravio kojem, natjecanju pri ulasku u ciljnu ravninu ima deset metara iza sebe. I kako se Juantorena muči da ga stigne. I kako Jozu pred samim ciljem prestižu još četvorica. Takav je to trkač bio. Najbolji, najveći, besmrtan! O, kako sam bio sretan kada je na dvoranskom Prvenstvu Europe, čini mi se da je to bilo u Katovicama, osvojio srebro. Do pred cilj bio je prvi, a onda ga je prestigao neki Nijemac, istočni ili zapadni, bilo je svejedno.

Na ovogodišnjem Prvenstvu Europe u atletici od hrvatskih je natjecatelja, barem što se mene tiče, najbolji rezultat postigao Marino Bloudek. Jest ispao u kvalifikacijama, ali je nastupio u toj doista elitnoj atletskoj disciplini, koja već pedeset godina zaokuplja mnogo veću pažnju televizijske publike i kavanskih pripovjedača, nego većina drugih trkačkih, pa i tehničkih disciplina.  Uvijek je strašna konkurencija na 800 metara, i uvijek se među trkačima nađe mnogo zanimljivih ljudi. Takvih koji nisu samo atletičari, niti su samo sportaši, nego su junaci vlastitih života, oni koji su po mjerama antičke dramaturgije stekli pravo na sudbinu. A što je sudbina, to je, recimo, vidio svatko tko je gledao ono prvo Svjetsko prvenstvo u Helsinkiju, i vidio onaj Juantorenin strašni pad u cilj. Kvalifikacijsku utrku nije izgubio, ali su ga odnijeli s trkališta, i to je zapravo bio kraj njegove karijere. Na fotografiji Stevea Powella, koja je tih dana bila reproducirana u svim boljim novinama i magazinima, a danas je za skupe novce trži nešto što se zove Getty Images Holdings Inc, tako da je u Hrvatskoj možemo vidjeti samo kao eksponat na internetu, na toj fotografiji, dakle, Juantorenu odnosi četvero bolničara u svijetloplavim odorama, fotografi trče za njima i slikavaju, dok junak na nosilima širi ruke prema svojim pustim nebesima, glave zabačene u nekom čudovišnom bolnom grču. Potražite tu sliku i dobro je pogledajte: danas se takve fotografije više ne snimaju. Živimo u svijetu iz socrealističkih bajki, koji ljudsko dostojanstvo štiti tako što sakriva i krivotvori čovjekovu patnju.

I tako sam, misleći na Juantorenu, na Sušnja i na neprežaljenog Jozu Alebića, gledao kvalifikacijsku utrku Marina Bloudeka. Atletičara za vlastitu dušu, atletičara koji s trenerom surađuje onlajn. I koji nikad neće biti svjetski ni europski prvak – premda je bio prvak Europe za juniore! – naprosto zato što njegovu utrku uvijek trče oni najveći i najjači, među kojima prednjače takvi iza kojih stoji velika državna i sportska mašinerija. Što stoji iza Marina Bloudeka? Neki silan trud i talent, te pripovijest koja će hrvatskim sportskim novinarima biti tek djelomično zanimljiva. Tojest, bit će im zanimljiva samo u onim dijelovima koje im se učine dovoljno hrvatskim.

Porodica Bloudek generacijama je iz Kaknja u Bosni. Iz istoga onog crnog rudarskog gradića iz kojeg je i Amel Tuka. Oni s boljim pamćenjem i s interesom za nogomet, a naročito oni koji su sredinom sedamdesetih skupljali sličice za albume Fudbaleri i timovi, u kojima bi svake godine bili predstavljani nogometaši jugoslavenske prve i druge lige, sjetit će se centarhalfa, rođenog 1951. u Zenici, imena Marin Bloudek. On je brat Marinovog djeda Zdravka. Ponikao je u kakanjskom Rudaru, u kojem su igrali Marinov otac Valentin i stric Vedran. Pritom, valja reći i to da se Marin Bloudek ustvari ne zove Marin, nego Marijan, ali su ga svi tako zvali, pa je ostalo i u albumu sa sličicama. Moj kakanjski ujak u drugom koljenu, jedan u nizu prvih rođaka moje majke, u Zagrebu bi se reklo bratića, odreda Kakanjaca, poslom vezanih za rudnike i tešku metalurgiju, svaki put bi mi donio bunt vrećica sa sličicama, pa bismo ih zajedno otvarali, i lijepili ih. Pamtim taj pokret palca, dok noktom udara po Bloudekovoj sličici u albumu (te godine sam Bloudeka imao u jedno dvadeset duplikata…), i govori: “Nije ti ovo dobro, ne zove se on tako!” A ja onda u čudu gledam u sličicu na kojoj piše Marin Bloudek, ispod koje u albumu također piše Marin Bloudek, i prvi put u životu bivam svjestan fenomena po kojem se čovjek može zvati drukčije nego što je na važnom mjestu zapisano. A malo je mjesta moglo biti važnije od tih albuma.

Bloudeci su, kao i toliki drugi Kakanjci, Varešaci i Zeničani, kuferaši s crnih rubova tada odavno već iščezle Habsburške monarhije. Ljudi čudnih prezimena, etnički i etnološki endemi, koje će u jednom trenutku pripadnost Katoličkoj crkvi učiniti Hrvatima, premda su se od lokalnih srednjobosanskih Hrvata razlikovali taman onoliko koliko i od tamošnjih Srba i Muslimana (kasnije Bošnjaka). Sve dok 1993. nisu skoro potpuno zbrisani iz zavičaja kojima su dušom pripadali, čineći cjelinu kompleksne bosanske raznolikosti, koja vas, gospodo moja, ionako nikada nije naročito zanimala, pače vam je išla na živce, pa biste za Marina Bloudeka jednostavno rekli da je dečko iz Virovitice. On to de facto jest, ali de iure i u stvari, te u suštini svih suština, Marino Bloudek mnogo je složeniji slučaj.

I kad je negdje oko petstotog metra one utrke u Budimpešti izbio na čelo, kad je krenuo u taj nemogući finiš, odlučan da svoju kožu proda po najvišoj cijeni, ja sam pred sobom, na svom velikom televizoru, u isti mah vidio “letećeg mesara” Jozu Alebića, kako ga je prozvao Momčilo Popadić, te u isti mah Kakanj i sve one moje poznate i nepoznate Kakanjce i kakanjske kuferaše, koji su na koncu iščezli poput balona od sapunice, što ih je iz Beča negdje prema jugoistoku svoga beskrajnog carstva otpuhivalo njegovo carsko i kraljevsko apostolsko veličanstvo. Naravno da Marino Bloudek nije mogao izdržati vlastiti tempo, ali je otrčao rezultat 1:46,63 kojim se ni na koji način nije osramotio. Sebe je pobijedio, a od toga u atletici i u životu većeg i nema.