Zove jednog od onih Ante Kostelić, da se raspituje o situaciji. Savršeno je opušten, govori što mu na um padne, a sugovornik je sasran k’o grlica, jer zna da ga prisluškuju. Izgovara neke besmislene rečenice, nastoji starca skinuti s linije, ispasti čist u cijeloj stvari, a nije mu najjasnija ni ta Gipsova savršena opuštenost. Razlika između njih dvojice u tome je što se Anti Kosteliću ne može ništa dogoditi, a sugovornik je anoniman i nevažan, savršena žrtva budućega procesa, čija montaža traje po medijima bliskim policiji i istrazi. Stvar bi, sve u svemu, bila odvratna, ali Kostelić tu izgovara rečenicu koja me, kada je u novinama čitam, na mah ozari: “Treba uvijek ići na malu granicu, tam te niko niš ne pita.”
Prije petnaest-dvadeset godina, dok smo još često išli u Konavle i dok je za nas još živ i prisutan, dobrodržeći bio tamošnji svijet, zajednica se bila podijelila oko pitanja prelaženja granice. Jedni su se kleli da za života neće više ići u Trebinje i Herceg Novi, dok su drugi pristali na završetak rata, mirno su išli tamo i ovamo, te su živjeli s prekograničnim susjedima onako kako su to činili i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi. Oni koji su govorili da neće više nikad ići imali su neku agendu, neki politički ili socijalni razlog za pretjeranu pravovjernost, ili ih je, recimo, mučila grižnja savjesti jer su rat proveli daleko od fronte. Ali kada bismo pošli u Staru Hercegovinu, to je jedna jako dobra gostionica istočno od Trebinja, prema Grabu, tamo bismo znali vidjeti i neke od onih koji govore da više živi neće u Trebinje i Novi. Tako je to: jedno je što čovjek govori u javnosti, a drugo je njegov privatni život.
Konavle su, kao i sav dubrovački kraj, tradicionalno imali problem s restoranima, krčmama, gostionicama. U Dubrovniku i oko njega jede se skupo, ali zato loše. Katkad i senzacionalno loše. Razlog je, vjerojatno, taj što prijestolnica “Igre prijestolja” privlači turiste u zrakoplovima i na kruzerima svojom osmosezonskom poviješću i kulturnom tradicijom na HBO, što s trgovačkog stanovišta znači da bi svako nastojanje na kvaliteti u turističkoj ponudi grada bilo nepotrebni višak i trošak iznajmljivačima dubrovačkih ljepota. Međutim, od nekih doba stvar se k’o malo počela i popravljati. Naime, ako biste u nekoj od tih mnogobrojnih konoba, betula i gostionica od Prevlake pa do Neuma naručili hladni narezak, recimo čuveni konavoski kravlji ili kozji sir, pršut ili pancetu, ne bi vam se više dogodilo da po sve to konobar skokne do Pema ili Konzuma, nego je okusom ravno onom što u jelovniku i piše: domaći sir, domaći pršut, domaća panceta.
Ali nakon što čovjek obiđe jednu, pet, pa i deset do jučer groznih gostionica, i u svakoj se omrsi savršenim domaćim sirom, pršutom, pancetom, mora se zapitati a gdje su sve te blagoslovene i blagodarne koze, ovce i krave, kojima, uz vrijedan rad domaćih žena i muževa, imamo zahvaliti sav taj sir? Ovcu u ovim krajevima nismo vidjeli još od prije rata, krava nema kao ni bikova, a koze znamo, poimence, dvije. Tu se malo raspitamo, istražimo, pa kroz smijeh i šalu saznamo da je taj čuveni konavoski domaći sir i jednako čuveni pršut stigao s onih gore strana, preko granice, iz istočne Hercegovine, od Trebinja i Gacka, gdje je koza, krava i ovaca za tri Dubrovnika, a ni svinja i svinjskih bedrica ne usfali nikad.
Tako je to, kažem, bilo prije petnaest, možda već i dvadeset godina, tako smo mi razotkrili tajnu domaćih proizvoda i hladne plate po ugostiteljskim objektima Konavala i dubrovačkog kraja, koja je, ruku na srce, samo idiotu mogla biti tajnom. Jer ako nigdje nema koza, krava i svinja, a posvuda ima savršenog domaćeg sira, pršuta, slanine, pa čak i domaćih konavoskih kobasica, onda ti ne trebaju Turudovi istražitelji da ti kažu što se događa.
Imali smo simpatija prema maloj tajni dubrovačkih i konavoskih hladnih predjela. Prenosili smo je naokolo kroz bezbroj anegdota, a meni, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da ovo otkriće predstavim u nekom od svojih novinskih napisa. Bilo bi šteta, činilo mi se, pokvariti dobru stvar. Švercom domaćeg sira i pršuta liječe se još uvijek žive ratne rane. Liječi se u ljudima osjećaj da su ih 1991. njihovi susjedi, s kojima su generacijama surađivali, prijateljevali, orođavali se, onako ružno izdali. Osim toga, činjenicom da se konavoski sir proizvodi u Trebinju, Gacku ili Nevesinju, relaksiraju se i u ljudskim glavama i srcima opamećuju i uljuđuju pojmovi nacionalnih identiteta i kulturnih tradicija. I na kraju, ovom vrstom prekogranične suradnje određuje se prava mjera i samim granicama među državama.
Između dubrovačkog kraja i istočne Hercegovine postojalo je u to vrijeme, kao što i danas postoji, nekoliko malih graničnih prelaza. Prema Crnoj Gori i Herceg Novom jedan je veliki prelaz, onaj na Debelom brijegu, i jedan mali, na Karasovićima. Kada su se nakon rata ove inače vrlo stare granice unapređivale (ili unazađivale) u granice među državama prekinute su mnoge kozje staze, putevi i puteljci, kojima su Konavljani, noseći tovare na mazgama i magarcima, odlazili trgovati sa susjedima, ali i stare rimske, turske i francuske ceste. Tako je put od konavoskog sela Mrcine do hercegovačkog Graba, koji se nekad mogao prehodati u četrdesetak minuta laganog hoda, produžen na solidnih šezdeset kilometara, a prekinut je drevni drum koji je srednjovjekovnu bosansku državu povezivao s Dubrovnikom. Na taj je način sasvim izmijenjen i preobražen prostor jedne male civilizacije, čiji je životni i kulturni biotop sveden na karaulu. Ljudi koji tu žive moraju se naučiti drukčijem životu od onog kojim su živjeli njihovi stari, ili se moraju seliti prema Zagrebu. Pripovijest o domaćem siru i pršutu, koji se švercerskim putevima ili čudesnom translacijom premještaju iz istočne Hercegovine u Konavle i dubrovački kraj, ustvari je tragična pripovijest o ljudima koji pokušavaju živjeti u skladu s vlastitom tradicijom, onako kako su živjeli i njihovi preci. Otići će kad shvate da to više nije moguće i da protiv sebe imaju državu u koju se zaklinju, ili kad turistima dojadi da pohode scenografiju “Igre prijestolja”, ili Dubrovnik kao najskuplju razglednicu Mediterana.
Na koji se način toliki domaći konavoski sir i domaći konavoski pršut, skupa s pancetom, prenosio od istočne Hercegovine do Konavala i Dubrovnika, mi to ne možemo pouzdano znati, premda smo se raspitivali. Jedni su govorili da šverc teče preko graničnih prelaza, dok su drugi zastupali mišljenje da se sir i pršut prevoze onim putevima i puteljcima, drevnim drumovima, mimo graničnih prelaza. Obje teorije podrazumijevale su da se sve radi uz suradnju s graničnom policijom. Što je od toga bliže istini, ili postoji treća, nama nepoznata verzija, na kraju nije ni važno. Izvjesno je da su svi znali odakle dolaze konavoski sir i pršut, kao što su svi znali kako se raspolagalo novcem u hrvatskom sportu. Samo što se to nikoga nije ticalo, a ne tiče se, bogme, ni danas.
Istodobno, život običnoga, malog svijeta, tekao je u skladu sa zakonom i pravilima. Ako bi netko od njih otišao do Trebinja i do veličanstvene trebinjske tržnice, vjerojatno najljepše na ovom dijelu Mediterana, i ako bi si kupio vrećicu sira iz mijeha ili dvadeset deka kajmaka, nastrahovao bi se prelazeći granicu, upravo kao da prenosi heroin. Isto tako, nemoguće je zamisliti te male ljude kako preko granice prenose velike količine novca. Odakle nekome od njih sto tisuća eura u gotovini? Ako ih i ima, zašto bi ih nosio preko granice? Ali svi oni, ti mali ljudi, koji su zapravo i najodgovorniji za velika razbojništva, jer se uporno prave da ih se sve to ne tiče, bave se tim sitnim prekršajima, od kojih su stvorili čitavu mitologiju. Dio te mitologije je: idi na malu granicu, tamo te nitko ništa ne pita. I zapravo je dirljivo kada Ante Kostelić Gips, nedodirljivi sveti otac hrvatskoga skijanja i svete hrvatske skijaške obitelji, izgovara to da treba uvijek ići na malu granicu. On to kaže, onako kako to govore obični, nedužni ljudi, koji bi da iz Trebinja prenesu “košulju” domaćeg duhana. Ne znate kakva je to mjera košulja duhana? To vam je ona starinska socijalistička kutija u kojoj je spakirana nova košulja, puna duhana. Pritom, Kostelić stotine tisuća eura doživljava onako kako obični mali čovjek doživljava košulju domaće škije. Problem nije s njime, nego s državom, tojest s HDZ-ovim režimom, kojem ne da su te dvije mjere iste, nego je košulja duhana veći problem nego sto tisuća eura, kao što je i dvadeset deka sira iz mijeha veći problem od kulta konavoskog sira iz Gacka, Trebinja, Nevesinja.
Ne znam je li se u međuvremenu situacija u Konavlima i Dubrovniku promijenila, idu li konobari opet u Pema i u Konzum, umjesto u Gacko, Trebinje, Nevesinje.