Omiša se sjećamo iz vremena kad još nije bilo autoceste. Gradić pod stijenom, neobičan i lijep, koji je od vremena izgradnje dalmatinske magistrale, koja je Omiš prošla 1960, bio urbanistički invalid. Naime, kako cesta zamišljena da prolazi uz more te spaja i povezuje malena mjesta srca moga, tako što će svakom proći iza leđa, dok će tek ona veća – Makarsku, recimo – popoloviti nadvoje, Omiš nije mogla zaobići, jer mu za leđima nije bilo mjesta za trasu, tako je prolazila glavnom gradskom ulicom. U doživljaju ovog putnika takvo što se, premda manje dramatično, zbiva i u Trstenu, te po Župi dubrovačkoj, no nijedan dalmatinski gradić nije tako teško podnio magistralu, primajući je ravno kroz grudi, kao Omiš. Kao da bi ceste nestajalo pred ulazak u grad, da bi se onda, nakon jedne bizarne okuke i suženja kolovoza, opet pojavljivala. Taj prolazak glavnom omiškom ulicom stvarao je u putniku dojam da upravo prolazi kroz nečiji dnevni boravak. Oko Omiša i kroz grad – jer Omiš je po svojoj strukturi grad – stvarale su se nepodnošljive ljetne turističke gužve. Šteta što su ljudi izdaleka iz prometnih razloga i zbog zbrzane lakomislenosti cestograditelja i cestovnih stratega često propuštali primijetiti koliko je ovo lijep kraj.
Omiš je sredinom kolovoza 2026. godine stigla starozavjetna pošast. U ljetnome danu, jednom od najtoplijih, koji je naišao nakon tjedana isušivanja i zagrijavanja, planula je borovina, a u borovini grad. Vatrogasci su branili i gasili, ljudi su bježali u more, a neki među njima, poznati i nepoznati, izrodili su se u junake. Spašavajući druge spašavali su svijet ljudi. Odmah su se diljem interneta i društvenih mreža prosule slike i prizori stradanja, a stručnjaci za požare, klimatolozi zvani i nezvani, razbrbljali su se o uzrocima ovakve kataklizme. Kako je u Hrvatskoj javno novinarstvo ciljano uništeno djelovanjem autoritarnog i nekompetentnog demokraturnog režima, a privatni mediji nemaju daha ni kapaciteta da se bave ovakvim događajima, tako su velika ljudska nesreća i stradanje prirodnih i kulturnih dobara pretvoreni u pustu brbljariju. Vladajućem režimu – koji se budalasto osmjehnut i u kratkim gaćama i suknjicama fotografirao na požarištu – takva brbljarija jedino i odgovara, jer se njome ukida mogućnost govorenja o njihovoj odgovornosti za nesreću.
Omiš je gorio, i gori već pola stoljeća – od one Babićeve pjesme, i otprilike desetak godina prije nje – dalmatinska obala i priobalje, sve do gornjeg toka rijeke Neretve, i u tom općem požaru katkad stradavaju ljudi i njihovi domovi, ali mnogo češće samo priroda. Borovina gladno i divlje gori, kazat će stručni i nestručni, zbog lakozapaljivih eteričnih ulja, ili, svakodnevnim jezikom kazano, zbog smole i zbog naslaga suhih iglica koje se desetljećima skupljaju pod borovima, sve dok jednom ne planu. Zašto ta ista borovina nije nekad davno jednako gorjela? Zvani i nezvani zabrzat će pa reći: zbog klimatskih promjena! Ono što neće reći, a važnije je, naći će se u novinskim i televizijskim dokumentacijama, u kronikama i u romanima, ako ih ima tko pisati: ranije nije ovako gorjelo zbog načina života! Način života mnogo je važniji od klimatskih promjena, jer se prije turizma među borovima živjelo, postojali su putevi, staze i prolazi, životom su se prorjeđivale borove šume, životom je s tla nestajalo lakozapaljivih suhih iglica. To je, na žalost, mnogo važnije od klimatskih promjena.
Ljude ujedinjuje zajednička nesreća. To se kao motiv javlja u važnoj epizodi romana Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, koja govori o velikom povodnju. Pisac pripovijeda o tome kako u prirodnoj kataklizmi iščezavaju ne samo sve društvene i vjerske razlike među ljudima, nego i neprijatelji jedni drugima prestaju biti neprijatelji, a solidarnost nakratko postaje temeljni društveni mehanizam. Andrić se poslužio stvarnim događajem: poplavom iz studenog 1896, kada su se izlili Drina, Čehotina i Rzav, a voda je pokrila Mehmed-pašin most, tako da je izvirivao samo vrh središnje sofe mosta, pokazujući ljudima koji odnekud gledaju da stihija nije odnijela ćupriju.
Međutim, između unesrećenog i neunesrećenog svijeta postoji granica koja je čvršća od svake druge granice među ljudima. Tu granicu stvarno pređu samo anđeli, dok se ološ fotografira na zgarištima. Granica između unesrećenih i neunesrećenih tiče se ljudske prirode. Ljude je, pak, strah od nesreće, pa žele biti što dalje od nje. Istodobno, tuđom se nesrećom tješe, smiruju njome vlastitu tjeskobu, strepnju i razočaranja neostvarenim životnim ciljevima. Ali nema dubljeg ljudskog nerazumijevanja od onog koje postoji između unesrećenih i neunesrećenih. Prvima se čini da su izgubili sve u životu, pa na svijet gledaju iz savršene pustoši prilike u kojoj su se zatekli. Drugima, pak, nedostaje toliko toga, drugi strepe nad onim što imaju i što upravo zgrću, da nisu u stanju vidjeti one koji su izgubili sve. Ili pomalo strahuju da bi im oni mogli oduzeti nešto od onog što još uvijek imaju. Najzorniji prizor zemaljske kataklizme je onaj u kojem se stradalnici spuštaju prema gradu, dok se građani zatvaraju iza svojih prozora.
Lokalizirane katastrofe pojedinac će teže podnijeti nego opće katastrofe. Stradanje ljudi u malenom Omišu mnogo je, mnogo, mnogo tom svijetu teže upravo zato što nisu stradali ni Split, ni Makarska, i što nije stradala cijela Hrvatska, i što nije stradao cijeli svijet. U općem stradanju kao da stradanja ni nema. U općem stradanju svima nam je isto, a to što nam je isto vrlo brzo postaje normalno stanje. U općem stradanju katastrofa se pretvara u ravnovjesje, skoro u idilu svakodnevice. Kada bismo umjeli da jedni prema drugima budemo stvarno dobri, o tome bismo prvom vodili računa dok govorimo ili dok šutimo o Omišu. O tome bismo prvom vodili računa dok samo pokušavamo misliti kako je ljudima koji su u Omišu izgubili svoje domove, a s domom i kontekst svog života. Čak i ako im stvarno, od srca i bezrezervno pomažemo, mi smo element njihove nesreće, jer nismo gorjeli skupa s njima. Tako to u zajednici ljudi jest.
U vrijeme velike nesreće, lokalne ili globalne, stvaraju se nove tješiteljske legende, i reaktualiziraju stare. Tako legenda o Veneciji koja je posjekla hrašće na istočnoj obali Jadrana, e da bi pobola hrastovo kolje u more, i na tom kolju podigla cijelu jednu civilizaciju. Smisao legende je toksičan: njome mi, iz samoodabrane barbarske perspektive, uvjeravamo sebe da nas je civilizacija nečim oštetila, ili da je civilizacija dužna nama, a ne mi njoj. U brbljariji oko Omiša legenda o Veneciji i dalmatinskim hrastovim šumama nadopričana je novim fantastičnim detaljem, prema kojemu su na mjestu naših povijesnih dubrava (šuma hrastovih) posađeni lakozapaljivi borovi. Na taj način samo je optužba civilizacije da nam je ostavila krš i kamen zamijenjena optužbom da nam je ostavila borovinu. Ne zna se što je krivlje i pogrešnije. Možda bismo trebali još jednom pročitati pjesmu Laze Kostića “Santa Maria della Salute”, pa se pokloniti toj ljepoti.
Druge, pa tako ni sebe, ne valja tješiti legendama i vjerovanjima. Utemeljenim i neutemeljenim. Drugima, pa tako i sebi, trebalo bi omogućiti da i nakon velike nesreće nastave biti ono što su prethodno bili, kao i ono što su prethodno željeli biti. Omišanima kojima su izgorjele kuće, u tim su kućama izgorjele njihove uspomene. Nekima od njih sada se čini da su iščezli svi materijalni tragovi njihovih prethodnih života. Strašan je to, pustošeći osjećaj, gubitak koji je nemoguće nadomjestiti. Kao da najednom nestane svaka potvrda da te je ikad ovdje bilo. To znači da si prognan iz vlastitog svijeta, a da nisi u progonstvu, nego si tu gdje si i prethodno bio. A oko tebe su ljudi koji žive među materijalnim potvrdama svojih uspomena.
Na ljude koji su izgubili sve, kao i na one koji nemaju dovoljno svoga, primaju se i lijepe priče, legende i vjerovanja koja nemaju utemeljenja, ali tješe kao što tješe halucinogene i opojne droge. Nema, međutim, većeg grijeha od širenja takvih priča, legendi i vjerovanja. Osim što ubijaju civilizaciju u čovjeku, oni ga navode da trajno prebiva u gorčini svoje nesreće i da ne stvara za sebe novi svijet.