Početkom svakog kolovoza ja po nekoliko dana intenzivno mislim na Lastovo

August je mjesec u godini, kolovoz je, kada bi po sporednim drumovima i razlokanim cestama trebali ići traktori i zaprežna kola s prikolicama, punim bala prazne slame, i kada bi ljeto trebalo biti na svom vrhuncu, a ja, kao i svake u posljednjih trideset i osam godina mislim na vojsku. Naime, jednog ovakvog dana, bio je 31. srpanj 1984, kasno navečer, autobusom sam se zaputio prema Splitu, odakle ću na trajekt za Lastovo, kojim u sumrak 1. kolovoza stižem u Ubli. Na trajektu nije bilo previše ljudi, uglavnom Beograđani, Zagrepčani i dvije sarajevske obitelji, hipici, alternativci, umjetnici, tipični lastovski turisti iz te epohe, i među njima, raštrkani, svatko na svojoj strani, zagledan u nešto drugo, desetak usamljenih mladića sa seljačkim torbacima ili s modernim sportskim torbama. Ne približavaju se jedan drugom. Ne progovaraju, šute i puše, zamišljeni kao da su krenuli na neko dugo kontemplativno putovanje, u samostan da se zarede, ili u kakav osamljeni hotel – jedini hotel na otoku te se 1984. zove Solitudo – da pišu filozofsku raspravu ili roman svog života. Kako me odvajkada prati ta čudna dvojnost, pri kojoj uvijek postoji onaj drugi koji negdje odozgo nadzire i promatra onoga prvog, tako primjećujem da se nimalo od njih ne razlikujem – nosim bijelu sportsku Puma torbu – i da, kao i oni, do posljednjeg trenutka ove plovidbe, sve dok ne stupim na lastovsko tlo, zapravo glumim nekoga drugog. Očajnički pokušavam uvjeriti sve oko sebe da sam i ja turist, i da nisam onaj koji jesam, da upravo ne idem u vojsku. Ali čim zakoračim na čvrsto tle, pritrče mi dvojica u prilično odrpanim sivomaslinastim uniformama, s razšajkačenim titovkama na glavama, hvataju me za nadlaktice, pa pod pazuhe, kao da sam se pošao onesvijestiti. Regrut?, pitaju. Remac, gušter? A ja potvrđujem, premda bi u tom trenutku pola života dao, i prilike da o ovom pripovijedam bih se odrekao, samo da mogu reći: a ne, drugovi, pogriješili ste! 

I dok me tako, u smijehu, odvode, kao žrtvu u nekom meni još uvijek nepoznatom ritualu, krajem oka vidim kako sljedeća dvojica zaskaču nekog mršavog i mrkog momka s ribarskim šeširićem, ali on ih otresa, govori: šta vam je, krenuo sam na more! A oni odskoče kao oprženi, te bivaju izloženi podsmijehu svojih uniformiranih drugova, jer su, eto, pogriješili i jer je, eto, ovo igra u kojoj oni među turistima probiru svoje žrtve, sutrašnje mlade vojnike, one koji će ih zamijeniti kad uskoro, kao svježi civili, budu napuštali otok. Takav je u tom svijetu red: jedni mladići zamjenjuju druge, žrtvujući domovini petnaest mjeseci svoga života.

Kasarna je nekoliko stotina koraka od trajektnog pristaništa. Taj put prelazimo u pratnji vojnika koji su nas uspjeli probrati među civilima. Ima ih koji pokušavaju zapodjenuti razgovor sa svojim pratiocima, htjeli bi se nekako zbližiti, upoznati. Ali oni to ne prihvaćaju. Ismijavaju ih, nedostojne. Ja šutim, gledam pred sebe, ne govorim. Ne boj se ti ništa, govori mi manji od one dvojice koja su me uhvatila, ne boj se ti ništa, ponavlja, i tim me riječima, lako to shvaćam, nastoji poniziti. I to mu vjerojatno uspijeva. 

Kako trajekt u Ubli pristaje po isteku radnog vremena, tu noć ćemo prenoćiti kao civili. U velikoj vojničkoj spavaonici, među četrdesetak pravih vojnika, raspoređeni smo na onih desetak praznih kreveta. Ne znam kako sam uspio zaspati, ali naravno da sam se probudio pola sata, možda i čitav sat prije trube i uzvika: ustaj vojsko! Posljednji put oblačimo se u civilnu odjeću, koja kao da se u međuvremenu otuđila od nas. Čekamo da prođu postrojavanje i jutarnja gimnastika. Idemo s ostalom vojskom na doručak. Tamo nas zagledaju, rugaju nam se i podsmjehuju, onako muški, kao da smo u suknjicama ili u crnim ženskim trikoima za fiskulturu. Neki od nas su u vojsku već došli podšišani, drugi su smiješno dugokosi, po modi epohe izgledaju kao Limahl i Simon Le Bon. Potom nastavljamo dalje, u magacin gdje zadužujemo uniformu i opremu. Magacioneri su vojnici pred skidanje, i zabavljaju se tako što nam daju gaće, košulje, hlače prevelikih brojeva. S takozvanom radnom uniformom dobivam hlače na kojima piše da su za visinu 160 cm i težinu 100 kilograma. Nogavice su mi do pola listova, pokušavam se opasati nekakvim starim poluraspadnutim remenom…

Na kraju svo to čudo dotrajalih, odrpanih, nefunkcionalnih predmeta vezujemo u šatorsko krilo, pa ga preko ramena nosimo nekako dalje, dok nam o ramenu landaraju naši bivši identiteti u sportskim torbama i u seoskim torbacima. Tako stižemo pred prostoriju koja se zove ekspedit. Tu nas posjedaju na nekakve klupe, daju nam iglu i konac, pa iz torbi vadimo jastučnice s ispisanim civilnim adresama, koje smo od kuće ponijeli prema uputi iz vojnog poziva. U te jastučnice stavljamo torbe i sve što smo ranije imali na sebi. Ta će se jastučnica redovnom poštom umjesto nas vratiti kući. Bez marke i bez plaćene poštarine, otprilike onako kako su, bez plaćene karte, ljudi u stočnim vagonima putovali u koncentracijske logore. Osamnaest mi je godine, i dok gustim bodom zašivam svoju jastučnicu, da slučajno iz nje ne poispadam, ta mi usporedba još uvijek nije na umu. Ali jasno osjećam, vidim da nešto nije u redu. Nešto tu nije, i ne može biti, normalno.

Neki od mojih drugova ne umiju da udjenu konac u iglu. Neki ne umiju da šiju, nije ih naučilo prije nego što su krenuli u vojsku. Jedan plače dok mu krvare izubadane jagodice na prstima. Nije u stanju shvatiti što mu se to upravo događa. Nije se u stanju izmaknuti od sebe, ne može pogledom obuhvatiti svu tu stradalnu komičnost svoje situacije. Jedan od starih vojnika zašiva mu vreću. Drugi pomažu ostalima koji ne umiju udjenuti konac u iglu ili ne znaju šivati. Ali ne rugaju se njima, nego meni. Jer ja šijem kao kakva frajla! Kao moja babica iz Klanjca! Upamtio sam i to: kao moja babica iz Klanjca! Onda nam iz ruku otimaju te vreće s adresama i bacaju ih iz što veće daljine na pult ekspedita. Tamo ih grabe druge ruke i bacaju ih negdje iza zastora, u mrak. Tamo nam pred očima nastaje sav naš svijet.

Vode nas na šišanje, pomalo bijesni što smo se unaprijed ošišali. Podšišali. Ili, kako se to vojnički kaže: podašišali. Onda netko odnekud viče da je došla voda, i mi trkom, s onim prepunim šatorskim krilima o ramenima trčimo prema kupatilu. Kupatilo je prostrana zelena prostorija, koja vonja na vlagu, kanalizaciju i dezinfekcijska sredstva, s tuševima koji izviruju sa stropa. Srećom, ni to mi nije na umu, ali vojničko kupatilo izgleda kao da je u kakvom manje poznatom i ponešto zapuštenijem koncentracijskom logoru 1942. ili 1943. godine. I tako, potpuno goli, jedni drugima stranci, gubimo pravo na intimu.

Okupani, brišemo se nekim traljama koje su nekad bile ručnici, a onda, ispred kupaonice, vidimo da nam je netko razvezivao šatorska krila. Tu se uspaničimo, počinjemo vikati, prijavili bismo krađu. Ali tu su opet stariji vojnici, koji nam govore da šutimo, nismo valjda cinkeri. Samo nam se učinili da nam je netko kopao po stvarima… Nismo svjesni tog starog vojničkog običaja da se pred kraj vojnog roka, pred skidanje, krade oprema od mladih vojnika, jer je i tebi, dok si bio mlad, pola toga već pokradeno. A na razduženju moraš imati sve što si zadužio. Osim čarapa, koje se jedine smatraju potrošnom robom.

Zatim nas vode u spavaonicu, pokazuju nam naše kasete, minijaturne metalne ormariće, u koje mora sve stati. Kasete se ne zaključavaju, jer vojnik mora imati povjerenje u vojnika, i zapravo svatko svakome može zaviriti unutra. A unutra mora stati sva ona zadužena oprema, s izuzetkom puške, čizama, torbice sa zaštitnom maskom, šatorskog krila, koji stoje u soškama ispred spavaonice… Umijeće slaganja stvari u kasetu je kao i umijeće spremanja kreveta, temelj borbene spremnosti i vojno-taktičke obučenosti Jugoslavenske narodne armije u ljeto 1984.

Vojska je, to ću naučiti, zasnovana na poniženju i na spremnosti čovjekovoj da poniženja prihvaća, te da ih zatim, nakon što se uspne na formalnoj ili neformalnoj hijerarhijskoj ljestvici, onim nižima priređuje. Osim što ćeš za služenja vojnog roka u JNA naučiti kako da lako istrpiš svako poniženje, naučit ćeš i mnoge druge važne i nezaboravne stvari. Recimo, kako muški smrde. Kako smrdi pedeset neopranih muških tijela, u neopranom vojničkom rublju, u hermetički zatvorenoj vojničkoj spavaonici, usred oštre kninske zime, u prosincu mjesecu.

Nikakav patriotizam, nikakvo drugarstvo, ništa lijepo ni plemenito, samo taj muški smrad ostao mi je od tog zajedništva. I jasan osjećaj da iz ovog ništa dobro ne može izroditi. Mnogo puta  sam se na Lastovu zarekao da ću doći na taj otok kao turist, i to baš onoga dana kada s trajekta budu sakupljali očajne mladiće sa seljačkim torbacima i sportskim torbama, i da ću u odlučnom trenutku reći da ja, na njihovu žalost, nisam taj. Ali nikad više nisam otišao na taj otok.

Miljenko Jergović 06. 08. 2022.