U virtualnom sam pogledu sasvim nedruštven čovjek, ali ipak sam završio na društvenim mrežama. Štoviše, vrlo sam tamo aktivan. Svaki dan barem pola sata, ako ne i koji minut više, potrošim na fejsbučke i instagramske poslove. Nemam svoj profil, ni s kim se ne dopisujem, ali na Facebooku imam autorsku stranicu, koja, pretpostavljam, zahtijeva veći angažman od profila. Otvorio sam je nakon propasti novinskih stranica s konvencionalnom kulturom, te nakon što sam, kao jedno od boldiranih imena s crne liste Hrvatske radiotelevizije, zapazio stanovit bojkot mojih knjiga u javnome prostoru. Sretao sam ljude, i još uvijek takve srećem, premda ih je mnogo manje, koji bi me upitali kad ću napokon objaviti nešto novo, jer dobar mi je bio onaj “Sarajevski Marlboro”, dobri su bili oni “Dvori od oraha”. Da se u međuvremenu nisam nešto ulijenio?
I tako sam shvatio da mi nema druge nego da budem sam svoj elektronski medij, i da jednom fejsbučkom stranicom pokušam nadomjestiti sva tri programa HRT-a. A kažu da postoji i četvrti. U šest godina sam, bez umjetnog napuhavanja i bez kupovine mrtvih duša, te uz vrlo aktivno razgonjenje i blokiravanje nepristojne čeljadi i onih koji bi lješkarili na mojoj stranici, a da ih uopće ne zanima nikakva kultura, književnost ili umjetnost, sakupio 75.000 pratitelja. Mnogo je to manje nego što je potencijalnih gledatelja i slušatelja HRT-a, ali opet je sasvim pristojan i dobro raspoređen, po svijetu raširen, publikum, koji je doista zainteresiran za ono što radim, pa vrijedi u njega ulagati svoje vrijeme i posvećivati mu neke svakodnevne rituale. Prije dvije godine sam, sa sličnim ambicijama, otvorio nalog na Instagramu, ali tamo umjesto da se bavim razbijanjem bojkota, marketingom svoje web stranice i ajfelovog mosta, našega kućnog časopisa za književnost i umjetnost, počeo sam voditi svojevrsni foto-dnevnik.
Ali ni na Facebooku ni na Instagramu ne ponašam se u skladu s algoritmima i nalozima umjetne inteligencije, te vrlo svjesno i dosljedno zanemarujem preporuke o tome čime bih mogao povećati broj pratitelja, doseg pojedine objave, viđenost stranice. Osim što me ne zanima bilo kakva publika, ne bavim se influenserskim radom, nego me zanimaju pojedini ljudi, s nekim ciljanim osobinama ili karakteristikama, među kojima je najvažnija pismenost, odbijam tu opasnu ideju imperativne masovnosti, koja je upropastila sve dosadašnje revolucije, neke potencijalno dobre ideologije pretvorila je u masovne zločinačke pokrete, a društvene mreže je, naročito kod nas, pretvorila u poprišta posvemašnjeg idiotizma. 75.000 pratitelja na Facebooku i 4000 na Instagramu je sa stanovišta takvog idiotizma zanemarivo malo, ali je sa stanovišta tradicionalne kulture i književnosti zapravo zabrinjavajuće mnogo. Je li sve te ljude, ili barem većinu njih, doista zanima ono što ja radim? Moje hermetične fotografije na Instagramu, bez upotrebe filtera i bez privatne i vizualne pirotehnike? Ovo se pitam iz strepnje da se i sam, možda, nisam idiotizirao, pa da nisam o ljudima počeo govoriti s perspektive društvenim mreža, kapitala i masovnih grobnica korporativnog kapitalizma. Što mislite kako bi cijela stvar izgledala da je Isus Krist imao 75.000 pratitelja, umjesto one dvanaestorice, i da je kanonskih evanđelja 4000, a ne samo četiri? Nisam šenuo, nisam influenser, pa da se uspoređujem s Isusom, ali usporediv je broj ljudi s kojima je moguće razgovarati, uz koje je moguće baviti se književnošću ili novinarstvom, kao poslovima koji su zapravo srodni poslovima kojima se bavio taj daroviti mladić iz Judeje. Sa stanovišta isplativosti, međutim, posve je neisplativo išta pokušavati s njih dvanaest ili s njima četvoricom. To znači i da je posve neisplativo baviti se razumnim poslovima, koji se tiču imaginacije i pameti, premda ne nužno i vjere, ali to znači još i nešto: društvene mreže, pogotovu Facebook, idealna su mjesta da se preko njih čovjek bavi pametnim i imaginativnim poslovima. Ali samo pod uvjetom da zanemari sve preporuke o povećanju broja pratitelja.
Razmišljao sam i o širenju svog privatnog književnog imperija na Twitter. Ideja koja me privlačila i nije bila nešto naročito originalna: zamislio sam pisanje romana na Twitteru, tako da svako poglavlje ima dužinu twita. Roman bi morao biti krajnje tradicionalan po temi i vanjskom formalnom okviru, ali bi imao 2800 poglavlja. Dakle, 2800 puta 280, kolika je dužina svakog pojedinog twita. Zamislio sam i priču tog svog romana, neću je sad prepričavati, jer bih je time trošio i kvario, ali sam poslije toga privremeno ili trajno od svega odustao. Onaj tko je ikad pisao roman, ili barem priču, lako će zamisliti što bi značilo 2800 puta u 280 znakova zaokružiti fabulu, započeti poglavlje. Jer jedino tako cijela stvar ima smisla: da poglavlje bude dugo kao twit. Bio bi to iscrpljujući, okrutan i strašan posao, i neka vrsta sonetnog vijenca u prozi. Čija je privlačnost upravo u ograničenju broja znakova.
Mimo toga, priznajem da me ni Twitter ne zanima. Otužan mi je taj svijet koji mudruje po Twitteru, svi ti Herakliti Mračni, čiji twitovi imaju bezbroj poklonika i na čije se retwitove čeka kao na kišu u pustinji. Twitter je mreža za narančastoglave bjelosvjetske poglavice, vjerske vođe, ministre i diktatore, te za priglupe balkanske šoviniste, prljave većince, koji preko Twittera vode svoje hajke protiv one nekolicine ljudi koje nisu stvarno ili virtualno protjerali iz kasaba koje su poslije rata zaposjeli. Dok je Facebook prostor za trač i ogovaranje, Twitter je prostor za diktate i apodiktičke i asertoričke sudove nižega reda. Samo na Twitteru se može reći da nešto mora biti takvo i takvo. Većina takvih twitova zvuči glupo ako se izvuku izvan Twittera.
No, dok imam neki pojam o tome što su Facebook, Instagram i Twitter, nije mi jasno što je TikTok. Da, TikTok uopće nije društvena mreža, TikTok je finalna posljedica rada društvenih mreža po čovjekov razum, emocije i način života. O tome sam počeo slučajno misliti, nakon što sam prije nekoliko dana ugledao zanimljivu, na prvo gledanje duhovitu i ganutljivu snimku jednoga kućnog mačka i jednoga šumskog medvjeda. Ovako je to bilo, ako je vjerovati TikToku: domaćinu se, naravno negdje u Kanadi, u dvorištu pred kućom pojavio medvjed. Nije to ništa neobično: zahvaljujući interesantnom možemaškom postupanju, tojest nepostupanju, s odvozom smeća u Zagrebu, u ljeto 2022. divlje svinje približile su se centru grada, pa nas samo okolnosti da su na Medvednici medvjedi odavno izumrli, ali i da medvjedu nije u prirodi da ruje po smeću, štite od medvjeđe najezde. U Kanadi, međutim, gdje je manje smeća, a više medvjeda, stvari drukčije stoje. Elem, jedan takav stigao je domaćinu u dvorište. I ovaj je pobjegao u kuću, ali u strahu je zaboravio svoga kućnog mačka. A mačak je, namjerivši da obrani svoj životni prostor i društveni red, krenuo prema medvjedu, vrlo ljutito. Domaćin je mačka dozivao, ali kada je shvatio da se mačak ne da u pamet, izvukao je mobitel i za TikTok je počeo snimati ono što se dalje dogodilo. A dogodilo se to da je medvjed pobjegao od mačka, što je raspametilo i oduševilo nekoliko milijuna ljudi na TikToku i na društvenim mrežama. Domaćin je, da stvar djeluje uvjerljivije, snimajući, još jednom dozvao mačka: “Tigger, come back, Tigger! Oh shit!”
Mogli bismo, a možda i morali, ovog časa lamentirati kakva bolesna ljudska beštija moraš biti pa da ti, kad ugledaš svoga kućnog ljubimca kako juriša u medvjeđe ralje, prvo bude da uzmeš mobitel i to snimaš. Bi li tako, mamlaze jedan, snimao i da su ti dijete ili dementna mater nasrnuli na medvjeda? Sasvim moguće da bi! Ali zanimljivije su, i strašnije, posljedice ovakvog virtualiziranja svijeta preko društvenih mreža i trivijalnih medija koji prenose i pronose njihove sadržaje. Recimo, vidjeli smo kako je nekome duševno opustošenom kanadskom sociopatu i tiktokeru mačak potjerao medvjeda iz dvorišta. Ali to je izuzetak od pravila. Sve što se vidi i čuje po idiotskim zakucima društvenih mreža i na kojekakvim bizarnim kućnim videouradcima, povješanim po tim mrežama, izuzetak je od pravila. Pravilo je da će medvjed ubiti mačka koji mu dođe šapa. I da će mnogi fejzbučnik, instagramlija i tiktoker izgubiti glavu ili ozbiljno ugroziti sebe i svoje bližnje pogrešno zaključujući da je i u životu onako kako je na društvenim mrežama. Gospodari društvenih mreža odurni su i pokvareni ljudi, gadovi koji promoviraju sveopću čednost i političku korektnost, a šire laži o stvarnome životu, i o mačcima i medvjedima u tom životu.
Ali njihove se platforme mogu iskoristiti za koješta dobro u životu.
Opasnosti s društvenih mreža: u stvarnome životu mačak nije jači od medvjeda
U virtualnom sam pogledu sasvim nedruštven čovjek, ali ipak sam završio na društvenim mrežama. Štoviše, vrlo sam tamo aktivan. Svaki dan barem pola sata, ako ne i koji minut više, potrošim na fejsbučke i instagramske poslove. Nemam svoj profil, ni s kim se ne dopisujem, ali na Facebooku imam autorsku stranicu, koja, pretpostavljam, zahtijeva veći angažman od profila. Otvorio sam je nakon propasti novinskih stranica s konvencionalnom kulturom, te nakon što sam, kao jedno od boldiranih imena s crne liste Hrvatske radiotelevizije, zapazio stanovit bojkot mojih knjiga u javnome prostoru. Sretao sam ljude, i još uvijek takve srećem, premda ih je mnogo manje, koji bi me upitali kad ću napokon objaviti nešto novo, jer dobar mi je bio onaj “Sarajevski Marlboro”, dobri su bili oni “Dvori od oraha”. Da se u međuvremenu nisam nešto ulijenio?
I tako sam shvatio da mi nema druge nego da budem sam svoj elektronski medij, i da jednom fejsbučkom stranicom pokušam nadomjestiti sva tri programa HRT-a. A kažu da postoji i četvrti. U šest godina sam, bez umjetnog napuhavanja i bez kupovine mrtvih duša, te uz vrlo aktivno razgonjenje i blokiravanje nepristojne čeljadi i onih koji bi lješkarili na mojoj stranici, a da ih uopće ne zanima nikakva kultura, književnost ili umjetnost, sakupio 75.000 pratitelja. Mnogo je to manje nego što je potencijalnih gledatelja i slušatelja HRT-a, ali opet je sasvim pristojan i dobro raspoređen, po svijetu raširen, publikum, koji je doista zainteresiran za ono što radim, pa vrijedi u njega ulagati svoje vrijeme i posvećivati mu neke svakodnevne rituale. Prije dvije godine sam, sa sličnim ambicijama, otvorio nalog na Instagramu, ali tamo umjesto da se bavim razbijanjem bojkota, marketingom svoje web stranice i ajfelovog mosta, našega kućnog časopisa za književnost i umjetnost, počeo sam voditi svojevrsni foto-dnevnik.
Ali ni na Facebooku ni na Instagramu ne ponašam se u skladu s algoritmima i nalozima umjetne inteligencije, te vrlo svjesno i dosljedno zanemarujem preporuke o tome čime bih mogao povećati broj pratitelja, doseg pojedine objave, viđenost stranice. Osim što me ne zanima bilo kakva publika, ne bavim se influenserskim radom, nego me zanimaju pojedini ljudi, s nekim ciljanim osobinama ili karakteristikama, među kojima je najvažnija pismenost, odbijam tu opasnu ideju imperativne masovnosti, koja je upropastila sve dosadašnje revolucije, neke potencijalno dobre ideologije pretvorila je u masovne zločinačke pokrete, a društvene mreže je, naročito kod nas, pretvorila u poprišta posvemašnjeg idiotizma. 75.000 pratitelja na Facebooku i 4000 na Instagramu je sa stanovišta takvog idiotizma zanemarivo malo, ali je sa stanovišta tradicionalne kulture i književnosti zapravo zabrinjavajuće mnogo. Je li sve te ljude, ili barem većinu njih, doista zanima ono što ja radim? Moje hermetične fotografije na Instagramu, bez upotrebe filtera i bez privatne i vizualne pirotehnike? Ovo se pitam iz strepnje da se i sam, možda, nisam idiotizirao, pa da nisam o ljudima počeo govoriti s perspektive društvenim mreža, kapitala i masovnih grobnica korporativnog kapitalizma. Što mislite kako bi cijela stvar izgledala da je Isus Krist imao 75.000 pratitelja, umjesto one dvanaestorice, i da je kanonskih evanđelja 4000, a ne samo četiri? Nisam šenuo, nisam influenser, pa da se uspoređujem s Isusom, ali usporediv je broj ljudi s kojima je moguće razgovarati, uz koje je moguće baviti se književnošću ili novinarstvom, kao poslovima koji su zapravo srodni poslovima kojima se bavio taj daroviti mladić iz Judeje. Sa stanovišta isplativosti, međutim, posve je neisplativo išta pokušavati s njih dvanaest ili s njima četvoricom. To znači i da je posve neisplativo baviti se razumnim poslovima, koji se tiču imaginacije i pameti, premda ne nužno i vjere, ali to znači još i nešto: društvene mreže, pogotovu Facebook, idealna su mjesta da se preko njih čovjek bavi pametnim i imaginativnim poslovima. Ali samo pod uvjetom da zanemari sve preporuke o povećanju broja pratitelja.
Razmišljao sam i o širenju svog privatnog književnog imperija na Twitter. Ideja koja me privlačila i nije bila nešto naročito originalna: zamislio sam pisanje romana na Twitteru, tako da svako poglavlje ima dužinu twita. Roman bi morao biti krajnje tradicionalan po temi i vanjskom formalnom okviru, ali bi imao 2800 poglavlja. Dakle, 2800 puta 280, kolika je dužina svakog pojedinog twita. Zamislio sam i priču tog svog romana, neću je sad prepričavati, jer bih je time trošio i kvario, ali sam poslije toga privremeno ili trajno od svega odustao. Onaj tko je ikad pisao roman, ili barem priču, lako će zamisliti što bi značilo 2800 puta u 280 znakova zaokružiti fabulu, započeti poglavlje. Jer jedino tako cijela stvar ima smisla: da poglavlje bude dugo kao twit. Bio bi to iscrpljujući, okrutan i strašan posao, i neka vrsta sonetnog vijenca u prozi. Čija je privlačnost upravo u ograničenju broja znakova.
Mimo toga, priznajem da me ni Twitter ne zanima. Otužan mi je taj svijet koji mudruje po Twitteru, svi ti Herakliti Mračni, čiji twitovi imaju bezbroj poklonika i na čije se retwitove čeka kao na kišu u pustinji. Twitter je mreža za narančastoglave bjelosvjetske poglavice, vjerske vođe, ministre i diktatore, te za priglupe balkanske šoviniste, prljave većince, koji preko Twittera vode svoje hajke protiv one nekolicine ljudi koje nisu stvarno ili virtualno protjerali iz kasaba koje su poslije rata zaposjeli. Dok je Facebook prostor za trač i ogovaranje, Twitter je prostor za diktate i apodiktičke i asertoričke sudove nižega reda. Samo na Twitteru se može reći da nešto mora biti takvo i takvo. Većina takvih twitova zvuči glupo ako se izvuku izvan Twittera.
No, dok imam neki pojam o tome što su Facebook, Instagram i Twitter, nije mi jasno što je TikTok. Da, TikTok uopće nije društvena mreža, TikTok je finalna posljedica rada društvenih mreža po čovjekov razum, emocije i način života. O tome sam počeo slučajno misliti, nakon što sam prije nekoliko dana ugledao zanimljivu, na prvo gledanje duhovitu i ganutljivu snimku jednoga kućnog mačka i jednoga šumskog medvjeda. Ovako je to bilo, ako je vjerovati TikToku: domaćinu se, naravno negdje u Kanadi, u dvorištu pred kućom pojavio medvjed. Nije to ništa neobično: zahvaljujući interesantnom možemaškom postupanju, tojest nepostupanju, s odvozom smeća u Zagrebu, u ljeto 2022. divlje svinje približile su se centru grada, pa nas samo okolnosti da su na Medvednici medvjedi odavno izumrli, ali i da medvjedu nije u prirodi da ruje po smeću, štite od medvjeđe najezde. U Kanadi, međutim, gdje je manje smeća, a više medvjeda, stvari drukčije stoje. Elem, jedan takav stigao je domaćinu u dvorište. I ovaj je pobjegao u kuću, ali u strahu je zaboravio svoga kućnog mačka. A mačak je, namjerivši da obrani svoj životni prostor i društveni red, krenuo prema medvjedu, vrlo ljutito. Domaćin je mačka dozivao, ali kada je shvatio da se mačak ne da u pamet, izvukao je mobitel i za TikTok je počeo snimati ono što se dalje dogodilo. A dogodilo se to da je medvjed pobjegao od mačka, što je raspametilo i oduševilo nekoliko milijuna ljudi na TikToku i na društvenim mrežama. Domaćin je, da stvar djeluje uvjerljivije, snimajući, još jednom dozvao mačka: “Tigger, come back, Tigger! Oh shit!”
Mogli bismo, a možda i morali, ovog časa lamentirati kakva bolesna ljudska beštija moraš biti pa da ti, kad ugledaš svoga kućnog ljubimca kako juriša u medvjeđe ralje, prvo bude da uzmeš mobitel i to snimaš. Bi li tako, mamlaze jedan, snimao i da su ti dijete ili dementna mater nasrnuli na medvjeda? Sasvim moguće da bi! Ali zanimljivije su, i strašnije, posljedice ovakvog virtualiziranja svijeta preko društvenih mreža i trivijalnih medija koji prenose i pronose njihove sadržaje. Recimo, vidjeli smo kako je nekome duševno opustošenom kanadskom sociopatu i tiktokeru mačak potjerao medvjeda iz dvorišta. Ali to je izuzetak od pravila. Sve što se vidi i čuje po idiotskim zakucima društvenih mreža i na kojekakvim bizarnim kućnim videouradcima, povješanim po tim mrežama, izuzetak je od pravila. Pravilo je da će medvjed ubiti mačka koji mu dođe šapa. I da će mnogi fejzbučnik, instagramlija i tiktoker izgubiti glavu ili ozbiljno ugroziti sebe i svoje bližnje pogrešno zaključujući da je i u životu onako kako je na društvenim mrežama. Gospodari društvenih mreža odurni su i pokvareni ljudi, gadovi koji promoviraju sveopću čednost i političku korektnost, a šire laži o stvarnome životu, i o mačcima i medvjedima u tom životu.
Ali njihove se platforme mogu iskoristiti za koješta dobro u životu.