Mala škola išijasa, ili zašto neki ljudi čuče oko autobusnih stajališta

Četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća bolovao je onaj moj rod kojeg u knjigama opisujem od nekih meni danas tuđih bolesti. Napadali su ih gnojni čirevi, za koje je danas teško ustvrditi kada su bili izazvani krivim urastanjem dlake na leđima, prsima ili bradi, a kad je bilo riječi o nekoj grdnoj, u naša doba teško zamislivoj avitaminozi, uzrokovanoj ratnom i poratnom prehranom. Stopala su im, i muška i ženska, bila isprobadana kurjim očima, pa se pedikeru išlo češće nego frizeru i berberinu. A sve ih vidim, one koji su poživjeli do mojih vremena, kako krajem šezdesetih i kroz sedamdesete koriste svaku sretnu priliku da kišaju noge u plastičnim lavorima i u toploj vodi u kojoj bi rastvorili poneki čarobni sastojak, za koji im je netko rekao da čini čuda i rastvara svako kurje oko. Ali iluzijom bili su svi ti čarobni sastojci u njihovim lavorima. Sve do kraja svoje povijesti, sve dok ih nije redom sahranilo po sarajevskim grobljima, živjeli su s bezbrojnim kurjim očima, koje je, možda, rastvorila tek teška i masna bosanska ilovača. A možda bi, da im tijela danas iskopaju arheolozi ili policijski forenzičari na ispomoći piscu porodičnih romana, ustanovili da su njihove kurje oči nadživjele sva meka tkiva, i nastavile, zajedno s kostima, da traju u povijesnom vremenu.

Nikada nisam po leđima i stražnjici imao gnojne čireve. A stopala su mi savršeno glatka i meka, gladak je i slobodan svaki na njima prst, premda ih nikad nisam kišao u lavoru, niti sam bio u pedikera. Za razliku od njih, koji su bolovali od boljki tipičnih za životinje koje su se humanizirale, pa se nezdravo hrane i stopala okivaju cipelama, moja su stopala kao u majmuna koji se nikad nije morao obuti. Ni slutnje kurjeg oka ni onoga strašnog čuklja, koji se naziva još i hallus valgus, kojim su unakažena bila stopala mojih predaka. Razlog je, vjerojatno, u usavršavanju obuće, te vjerojatno i u tome što nisam, kao moji stari, naokolo išao u urednom građanskom odijelu, s kravatom i šeširom, te u finim, po mjeri rađenim cipelama, nego sam daleko najviše koraka othodao u tenisicama. I skoro da mi pomalo i nedostaje iskustvo kurjeg oka i čira na donjem dijelu leđa. Ne mogu precizno znati kako su oni živjeli. Nedostatak iskustva osamljuje me i udaljava od njih. 

Posljednjih dana srpnja doživio sam, međutim, po prvi put vrlo intenzivno, treću čuvenu boljku mojih starih: išijas. Samo me jednoga jutra podsjeklo, osjetio sam do tada gotovo nepoznat bol u mišićima lijeve noge, u bicepsu femorisu, semitendinosusu i semimembranosusu, ili u onom što se jezikom nogometnih reportera naziva stražnjom ložom. Zamislio sam se, pa prisjetio da taj bol, ipak, pamtim iz školskih naguravanja i sitnih tuča, ili iz nogometne igre, kad bi me netko snažno pogodio u mišić. Bol tup, sveobuhvatan i duboko prožimajući, koji jača, pa se postupno širi i premješta se. I povremeno je nadomještan drugim, različitim bolom, oštrim i kratkotrajnim, koji se ne može trpiti, nego čovjeka ruši na pod, a javi se u podnožju leđa i negdje posred guzne polutke, otprilike na onom mjestu koje iz nekog razloga nitko ne shvaća dovoljno ozbiljno.

Nakon što je tako započeo, bez prethodne najave, bez razloga, išijas se u meni sljedeća tri dana razvijao i ukotvljivao kao neki novi entitet. Bol se nekako uozbiljavao i sve više mi oduzimao od kretnji. Morao sam mu se prilagođavati, mijenjati položaj tijela, načine na koje se krećem, a pomalo i izraze lica i misli. Ubrzo moje vrijeme poteklo je na drukčiji način nego što teče Anino vrijeme, a s njim i vrijeme drugih ljudi. Sve je trebalo mnogo brže obavljati, jer je pristizala bol. Nisam mogao stajati duže od nekoliko trenutaka, niti hodati više od desetak koraka. Negdje na jedanaestom počinjalo je boljeti. Bol je jačao ako nisam bio prema njemu poslušan. To znači da sam se morao vratiti u fotelju, i u fotelji zauzeti jedan od trenutno dopuštenih položaja. Ti položaji su se, naravno, mijenjali. Išijas bi ponekad izvoljevao ovo, ponekad bi izvoljevao ono. Moje je bilo da ga poslušno i pokorno pratim u njegovim željama. Prvih dana toliko je boljelo, a ja sam bio tako uplašen onim što slijedi, da sam neprestano pio vodu, premda zapravo nisam bio žedan. I onda sam se morao dizati da piškim. Što je samo po sebi teško, jer je teško koračati. A teško je i pišati ako te jako boli noga. Prvih dana često bih morao sjesti na školjku. Jer kad sjedneš, bol postupno otpušta.

I tu stižemo do jednog iznimno interesantnog fenomena, do čučanja. Naime, kada išijas baš jako stegne nakon što je čovjek, recimo, prešao nekih pedesetak koraka, korisno je čučnuti. Ustvari, rješenje je da se čučne. I da se onda, nakon što bol ubrzo mine, ustane i nastavi s hodom, sve do sljedećeg bola, koji će, naravno, naići poslije nešto manjeg broja koraka.

Ovaj postupak logičan je i jednostavno izvediv ako je čovjek u kući i oko kuće. Ali što ako je negdje vani? Liječnici bi se, možda, usprotivili takvome mom moranju, ali ja sam naprosto morao sjesti u auto, odvesti se do grada, doći pred kiosk i kupiti Sportske novosti, ući u knjižaru i pronjuškati oko knjiga. Kako to izvesti s išijasom? Ne bi bio problem kada ne bi bilo baš toliko zazorno da čučneš nasred trotoara. Ili nasred knjižare. Ili kada bi na svakih pedesetak metara postojala klupica, da u miru malo prisjedneš.

I tako sam, zahvaljujući išijasu, došao do jednoga neobično važnog kulturološkog saznanja. Do saznanja o pravom smislu čučanja u našim balkanskim civilizacijama. U Sarajevu i u Bosni čučanje po autobuskim stajalištima, na parkiralištima i u čekaonicama, u redovima pred šalterima, oznaka je seljačkog podrijetla. Ili bi, možda, pravilnije bilo reći: oznaka lošeg socijalnog i obrazovnog statusa. Kad vidiš nekog kako sav zamišljen čuči i puši, dok se oko njega odvija život, nećeš pomisliti da je taj netko gospodin građanin. Ili barem ekscentrik. Nego je, brate, seljak, koji je nama tu donio svoje seljačke običaje.

Anin otac Ivo bio je konavoski seljak. Vrlo duhovit, promućuran i na neki jedinstven način za život i za ljude neobično talentiran čovjek. Veoma sam ga volio. Ivo je bio nepotpuno ostvareni usmeni pripovjedač, zdravičarski stihoklepac, ali u duši fini pjesnik, s okom za svijet. Mršav kao avet, bolovao je od kroničnog išijasa, koji ga je, shvatit ću to tek sad, malo kad puštao na miru. I naravno, stalno je negdje čučao. Onako sitnog i mršavog, samo bih ga negdje oko kuće zatekao kako se skutrio u kuglu, da puši i gleda u daljinu. Sjećam se jednoga od naših odlazaka s Ivom u Herceg Novi, taj vjerojatno i najstrmiji gradić na Jadranu, koji je taman s druge strane Ivovog zavičaja. Auto smo parkirali negdje kod magistrale, pa smo se iz mjesta vraćali sve korak po korak. Nas troje. Dok je Ivo sa svojih osamdeset i kusur jurio uzbrdo kao izbezumljen, pa bi nas, onako čučeći, čekao na svakih nekoliko stotina metara uspona. Vidi ga kako je vitalan, govorili smo. Vidi ga kako je nervozan. I svi su, uključujući i one koji su mu bili najbliži, živjeli u uvjerenju da je Ivo strašno nervozan čovjek.

Jedna od prvih stvari koju sam shvatio, mučeći se s išijasom i stječući ovo vrlo važno iskustvo, koje će mi pomoći u mom bavljenju rodom, onim vlastitim i onim Aninim, bila je da Ivo uopće nije bio nervozan. To sam shvatio dok sam, onako stojeći, čekao da mi Ana nešto doda. A ona je, prije nego što će mi to dodati, morala da obavi još tri vrlo sitne, u vremenu čovjeka koji nema išijas, krajnje beznačajne stvari. Ja sam, međutim, htio iz kože iskočiti, jer mi nije odmah to dodala. I nisam joj to smio pokazati. Tako mi je najednom postalo jasno i zašto je Ivo onako žurio uz Herceg Novi – žurio je prije nego što ga zaboli – i zašto je u trenucima kontemplacije uvijek čučao. I zašto su po Sarajevu čučali svi oni ljudi koje smo smatrali malo primitivnijima. Kakav je to čovjek koji ne sjedi na stolici u ambulantnoj čekaonici, nego čučne tamo pored. Nema kod kuće stolicu, ili što je u pitanju? Eto, kako je čovjek glup, i kako je čovjek pun predrasuda, sve dok ga ne stigne išijas. Sad mi, međutim, iz glave ne izlazi misao o tom golemom Ivovom životnom vitalizmu, koji ga je tjerao da uzbrdo trči, e ne bi li preduhitrio taj tupi i teški bol, koji se širi nogom. A ta noga kao da je tuđa i drvena, jer se usljed išijalgije pomalo od tebe otuđila. Po opipu skoro da i nije tvoja. Samo ti po bolu još pripada.

Iskustvo išijasa neka je vrsta povijesne introspekcije, ali i živog saznanja o podrijetlu pojedinih naših običaja. A možda i mala škola tolerancije: kad vidiš da brat tvoj čuči na cesti, čučni i ti uz njega, da ga ne bi čudno gledali i da ne bi o njemu s podcjenjivanjem govorili. Naučio sam još nešto: građanin može odležati išijas i dogovarati se sa svojim bolom, dok seljak za to nema vremena. Seljak ide ususret bolu.