Što se dogodilo Matu Frankoviću, gradonačelniku dubrovačkom i tipičnom hrvatskom krajnjem desničaru, ljubitelju negativaca iz partizanskih filmova, klerikalcu i poslušnom sljedbeniku Andrejevom, da optuži vlastitu elitu, sačinjenu uglavnom od vlastite duhovne, političke i emocionalne braće i sestara, u sudovima, Državnom odvjetništvu, Saboru Republike Hrvatske i svim političkim institucijama, a potom i u Crkvi, za šmrkanje kokaina, i da pojasni kako u svakoj spomenutoj i nespomenutoj instituciji i ustanovi, dakle u eliti hrvatskoga društva, deset je posto kokainskih šmrkavaca? Davor Božinović, Matov policajministar, opravdao ga je i abolirao konstatacijom da je Mato “malo lepršav, ali da je očito želio upozoriti na problem”. Nije nam, međutim, pojasnio o kojem bi to problemu moglo biti riječi. I za koga je problem? Hrvatska radiotelevizija, Vladin službeni bilten, Andrejev Zëri i Popullit, koji tumači i uređuje društvo u duhu njegova, Turudova i Penavina uma, prema Matu nastupio je učiteljski strogo: Mato pretjeruje, veli HRT, tojest naručeni HRT-ov kriminalist. Znatiželjnoj publici s onu stranu režima ipak bi zanimljivo bilo znati zašto Mato pretjeruje? Kao što bismo željeli znati i to kojih to dva zarez jedan biskupa, članova Hrvatske biskupske konferencije, od njih ukupno dvadeset i jednog, šmrče kokain? Ili šmrče li Turud, je li našmrkana Marija Vučković i kako stoje stvari sa šmrkanjem u HAZU?
Kokain je droga nekreativnog, obezduhovljenog i dosadnog svijeta. Stimulator dopamina, serotonina, norepinefrina. Izaziva euforična raspoloženja, hiperaktivnost i brbljivost te, što je neobično bitno i silno karakteristično za kokainiste: glupane dovodi do uvjerenja da su pametni, inferiorne bijednike dovodi do uvjerenja da su važni. Kemijsko djelovanje kokaina slično je djelovanju fašizma na um čovjeka koji fašizam prihvaća. Kokain u prvoj fazi stvara budalasno samopouzdanje i sigurnost u sebe, prekomjernu verbalnu agresivnost i rječitost, da bi u nekoj od sljedećih faza sve to prešlo u paranoju. Kokain je, kao i fašizam i nacionalizam, droga paranoika.
Ubrzava rad srca, podiže krvni tlak, pa ga nerijetko optužuju za infarkt srca i moždani udar. Optužbe, naravno, nisu bez osnova, premda bismo, uz već stanovita životna, intelektualna i književna iskustva – jer mi smo čitali dok ste se vi kokainizirali! – mogli reći da su od kokaina za srce, krvožilni sustav i zdravlje općenito mnogo škodljiviji siromaštvo, svakodnevni stres, cjeloživotno tavorenje u oporbi, manjinstvo. Mnogo je škodljivije u Andrejevoj Hrvatskoj biti hrvatski antifašist nego redoviti šmrkač kokaina. Škodljivije je i biti Srbin, nego biti na kokainu. Kokain, da se našalimo, još nikoga nije odveo u Jasenovac ili bacio u jamu Jadovno. Ali bez ikakve šale, bez lepršavosti, što reče ministar, svakodnevno umjereno konzumiranje kokaina manje je škodljivo od pokornog života u strpjenstvu, od samopožrtvovne dobrote i rada za opće dobro.
Kokain u našim se krajevima pojavio još krajem devetnaestog stoljeća, najprije i dugo kao zubarski anestetik, sedamdesetih i osamdesetih bio je umjereno prisutan, kao najskuplja droga na tržištu. Od devedesetih, ili od rata, kokain biva sve prisutniji, sve ga više ime i, naravno, sve je jeftiniji. Dva su tome razloga. Prvi je globalni, drugi je lokalni. Globalno govoreći, nakon iščeznuća ili demodiranja rock kulture i trijumfa industrije nad kreacijom, heroin je zamijenjen kokainom. Osim što su u to vrijeme već sasvim bili zbrisani i zatrti važni putevi prema istoku, odakle je još od kasnoga srednjeg vijeka stizao opijum, nestankom rocka, te omladinskih i alternativnih subkultura, postupno je iščezavao socijalni kontekst uživatelja heroina. Kokain je, za razliku od heroina, droga visokosocijaliziranih i uspješnih, droga brutalnih menadžera, industrijalaca, bankara i poduzetnika, glupana lišenih empatije i interesa za kulturu i umjetnost, droga turbofolka i nogometnih navijača, a naročito svečanih stadionskih loža. Mnogo je komforniji od heroina ili alkohola, jer ne stvara nikakvu fizičku ovisnost, kao ni pomake u stanju svijesti. Kokain je, doista kao fašizam i nacionalizam, sredstvo kojim netalentirani bijednici stječu samopouzdanje i oslobađaju se posljednjih tragova empatije. Elon Musk i Donald Trump onoliko su i onako karakteristički kokainisti koliko su i kako su Keith Richards ili William Burroughs heroinisti. Premda ovo valja vrlo uvjetno shvatiti, budući da je opijum kroz stoljeća bivao droga masovnih ratnih i mirnodopskih ubojica.
Lokalni razlog ogromnog porasta popularnosti kokaina u samostalnoj Hrvatskoj tiče se stvaranja društvene klase iz koje će regrutirani biti hrvatski šmrkavci i šmrkatelji. Novouglednici proizašli iz rata, uključujući i prevaspitanu komunističku i udbašku stoku sitnog i krupnog zuba, u kokainu su pronalazili svoje temeljno tajno identitetsko uporište. A s ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju, te nakon uspjeha šatoraškog puča, kada je Andrej Plenković sebi i svojima, kao i cijeloj birokratskoj klasi državnih službenika, uključujući i sveučilišne radnike, suce, tužitelje i visokopozicionirane policajce, na račun Bruxellesa digao plaće u nebo, kokain postaje jedna od stavki životnog standarda nove društvene klase. Skoro da bismo ih mogli i razumjeti: najednom su imali plaće, imali su mjesečna beriva dvostruko i trostruko veća nego nekoliko mjeseci ili koju godinu ranije, dvostruko ili trostruko veća od onih koje imaju djelatnici u privatnom sektoru, novinari, prekarni radnici, pisci ili umjetnici koji nisu priključeni na sisu režima, a da u njihovoj imaginaciji uopće nije bilo odgovora na što sav taj novac potrošiti. Kako živjeti kao Europljanin? Kako živjeti kao srednja i visoka klasa na zapadu? Za kulturu, mimo turbofolka, Thompsona, te možda premijere u HNK ili otvorenja Mimare, novonastala hrvatska klasa odavno nije imala nikakvog interesa. Dakle, na to neće trošiti. Velika putovanja, božići u Rimu i u Londonu, erotska masaža na Baliju, maloljetnice u Tajlandu, sve to može, ali ne košta dovoljno. Ili, možda, košta previše. Za plaću kakvog suca ili sutkinje od četiri-pet tisuća eura, ili ministra i ministrice do desetak tisuća, sa svim pratećim berivima, kokain je idealan trošak. Riječ je o klasi koja je počela šmrkati jer im je to postalo stvar socijalnog prestiža. Kao u socijalizmu, kada je svaki direktor morao imati ljubavnicu, jer bi se inače mislilo da je peder. A što bi onda bio pripadnik nove klase koji ne šmrka? (ili bi Andrejevim i Gavranovim jezikoslovnim šmrkavcima bilo milije da kažemo – šmrče?) Taj bi, vjerojatno, bio pod sumnjom da je ljevičar, Jugoslaven, komunist.
Kokain je, nastavimo dalje, droga koja ubija osjećaj gladi. Ako pripadate tom svijetu i želite smršati, a zazirete od Ozempica, možda bi bilo dobro da pokušate s kokainom. Te će vam samopouzdanje otići u nebo i bit ćete sretni kao svinja u blatu vlastitih govana, te ćete mršati kao Andrej i Kolinda. I nećete biti u stahu od onog što je u Ozempicu, niti ćete razbijati glavu time što pijete lijek namijenjen dijabetičarima.
Kokain ima još jednu sjajnu karakteristiku. Za razliku od svih drugih droga, pa čak i za razliku od alkohola, kokain u Hrvatskoj nije ozloglašen. Ako je netko pijanac, bit će eliminiran iz društva, degradiran u tvrtki i izuzet iz konkurencije za nagrade. Neće ga se pozivati u društvo, da ne pravi nered. Ako je netko, ne daj Bože, heroinist – pritom ni ne mora biti ovisnik – zaobilazit ćemo ga u najširem krugu, doživotno. Ako netko puši hašiš i marihuanu, on je narkoman. Ljevičar, Jugoslaven, a možda i Srbin. Ako je, pak, šmrkavac i šmrkatelj kokaina, onda to ni na koji način nije podložno negativnim komentarima i kvalifikacijama. Kokainisti su, doista, uspješni u Hrvatskoj, i u životu, a i u poslu. Kao i u Crkvi, što reče Mato Franković.
Događalo mi se na javnim manifestacijama na kojima bih se slučajno zatekao da me pretjerano srdačno spopadne koji od mojih neprijatelja, ponašajući se kao da smo odjednom najbolji jarani i kao da si sad sve možemo reći u lice. Događalo mi se da me s ljubavlju pipkaju, gurkaju, grle, kao i da sa mnom započinju neočekivano žustre intelektualne razgovore. Događalo mi se da se razbrbljaju o čemu ponešto više znam, tako da ne mogu doći do riječi. A do jučer ih to uopće nije zanimalo, ili o tome ništa nisu znali. Bježao bih, tako da bi se Ana katkad u čudu pitala zašto želim da već idemo, a možda smo tek došli. Nisam joj mogao odgovoriti. Ne volim glupane i glupače. Ali ih nekako još i podnosim prije nego što se našmrču kokaina.
S izjavom Mata Frankovića samo jedan je problem. Mato nam zvuči malo lepršavo. Kao da je na kokainu.