U Hrvatskoj i u našim medijima gotovo sasvim nezamijećena promiče jedna od zanimljivijih europskih, ali i poljskih kulturnih i književnih afera. Započelo je tako što je Olga Tokarczuk, danas zacijelo jedno od najmarkantnijih imena ozbiljne književnosti, na nekom skupu izrekla nekoliko pohvalnih riječi na račun AI. Ukratko, rekla je da se, kao i mnogi ljudi, koristi umjetnom inteligencijom u istraživanjima za svoj sljedeći roman, koji bi na poljskom trebao biti najesen objavljen, i još je, pomalo u šali, a pomalo i u zbilji, kazala da joj se obraća s Draga. Nije još ni okončala svoj bezazleni i pomalo lucprdasti iskaz, kad li ju je stigao pravednički gnjev društvene kritike.
Jedni su, u komesarskom stilu, ponešto produžili korak, pa u njezinim riječima prepoznali nešto što nije ni bilo rečeno, te su postavili pitanje generira li, možda, njezinu prozu AI, služi li se, dakle, Olga Tokarczuk prevarom u stvaranju svoga umjetničkog djela, kao što se, dodajemo sad mi, brojni hrvatski novinari, uglavnom oni bez stila i ukusa, služe prevarom AI u pisanju svojih novinskih članaka, pa čak i autorskih kolumni, ili kao što se onaj, danas već bezimeni tobožnji književni kritičar New York Timesa poslužio AI prevarom pišući književnu kritiku, za što je zatim zasluženo dobio nogom u guzicu.
Drugi su, pak, ponešto razložnije, postavili pitanje Olgine društvene, a naročito ekološke svijesti, jer da je, hvaleći umjetnu inteligenciju, pohvalila samoga đavla, koji osim što će tolike ljude ostaviti bez posla, donosi nesagledivo bogatstvo eliti američkih milijardera, uglavnom tehno-fašista ili stvarnih nacista (kakav je, recimo, gospodin Elon Musk), u zemljama trećeg svijeta, kakva je, primjerice, Hrvatska, grade ekološki izrazito štetne i energetski zahtjevne mega mozgove za AI. Ljudima je to naročito zapanjujuće, jer je Olga Tokarczuk poznata i kao ekološki i društveno izrazito osviještena osoba. Ali, eto, opet ćemo se uključiti mi, svašta blebneš i kažeš kada na trenutak smetneš s uma i cjelinu konteksta onog o čemu govoriš, a onda i težinu te značaj vlastitih riječi. Ili što bi jedan pokojni Travnjak rekao: “Kada se priča, svašta se kaže!” Ili po riječima drugog pokojnog Travnjaka: “U ćutanju je sigurnost.”
Na vrhuncu afere, Olga Tokarczuk izdala je priopćenje u tri stavka. U prvom kaže da AI koristi isto onako kako se već nekoliko desetljeća služi arhivima, knjižnicama i dokumentacijama, uz dodatnu provjeru svake informacije koja joj biva ponuđena. U drugom stavku govori da nijedan svoj tekst, nijednu knjigu, nije napisala uz tuđu pomoć, pa tako ni uz pomoć umjetne inteligencije. Treći stavak vrijedi u cijelosti citirati: “Katkad me nadahnjuju snovi, ali prije nego što i ovu rečenicu stručnjaci stjeraju u kut, a zatim rastrgnu u komadiće, htjela bih izvijestiti da su to moji vlastiti snovi.”
Ova afera može nam biti dvostruko zanimljiva. Najprije kao imaginarnim građanima Europe, kao dobar primjer kako se u našoj velikoj naddomovini, što se prostire od Atlantika sve do istočnih granica Poljske i sve do Bospora, ozbiljno debatira o AI, a onda i kako u toj našoj velikoj divnoj naddomovini postoji odgovornost za izgovorene ili napisane riječi, koja je tim znatnija i ozbiljnija ako nešto kaže ili napiše velika književnica, pritom i dobitnica Nobelove nagrade za književnost. No, afera bi nam mogla biti i mnogo zanimljivija kao žiteljima ove naše zaturene provincije, u kojoj je na vlasti skupina neprosvijećenih autokrata, i u kojoj se upravo jedan solidno prostran etnički očišćen teritorij za nikakve novce rasprodaje za izgradnju velemozga za AI, koji će dodatno osiromašiti, energetski orobiti i ojaditi ovu tužnu zemlju. Upravo sad, naime, dok Olga Tokarczuk naokolo objašnjava što je htjela kazati onim što je zapravo rekla, svud po Hrvatskoj odvija se kampanja u korist AI jedne od dvije-tri ovdašnje telekomunikacijske megakompanije, kojoj se ni imena ne usuđujemo spomenuti, budući da je riječ o moćnoj korporaciji, koja bi nas mogla na svaki način ojaditi, recimo i tako što će uvrijeđena povući svoje oglase s platformi na kojima se mi usuđujemo kritički o njoj govoriti. E dakle, rečena megakompanija preplavila je spoznajni prostor, zemlju, sliku, eter, gegovima tobožnjeg zaostalog oca i kobajagi izinformatizirane kćeri, kojima se, kako to već biva u reklamnim kampanjama za slabije obrazovanu publiku, realizira parola “Aimo znati uz AI!” Žaliti se na priglupe reklame nije, barem u uvjetima grabežnog kapitalizma, naročito inteligentna stvar, kao ni na agresivnu kampanju, akromegalične bilborde i marđentom nagrđene fasade kulturno najzaostalije, a vjerojatno i najsiromašnije prijestolnice u Europskoj Uniji, te u zemlji u kojoj praktično ne postoje nikakva ograničenja u provođenju reklamnih kampanja. Bedasto je lamentirati i nad time što se u ovoj kampanji odašilju zavodljivo opasne i lažne informacije, kao kad u jednom od spotova mala vadi mobitel iz džepa i kazuje da je u njemu sad sve potrebno znanje. No, nevjerojatno je da u Hrvatskoj danas ne postoji nijedna kulturna ni znanstvena institucija u kojoj bi nadležan netko primijetio da je društveno opasna laž u tvrdnji da je sve znanje u AI. Ili da nema nikog, nijednog novinara ili pisca, nijednog takozvanog javnog intelektualca, koji bi se pobunio. Na kraju, nijednog profesora koji bi se zatekao uvrijeđenim kampanjom u kojoj se tvrdi da je za njegov studij potrebna samo AI.
Kada Olga Tokarczuk govori o AI kao o alatu, ona je jednim dijelom u pravu. Za bogate i obrazovane AI će biti alat kojim će se koristiti u životu i radu, ne misleći previše o tome odakle takav alat dolazi i koliko on košta. Za neuke i siromašne AI će biti nevidljivi gospodar, koji će ih držati pod strašnijim jarmom od svih gospodara, od robovlasničkih vremena do danas. Taj jaram bit će strašniji, jer će iza njega stajati leden, svake emocije oslobođen um. On će neukima i sirotinji određivati mjeru svih njihovih znanja i saznanja, preko koje im neće biti dopušteno prelaziti. Pritom, nitko im ništa neće braniti, ali oni, ta neuka sirotinja koja se itekako danas prepoznaje među hrvatskim novinarima, koji objavljuju članke generirane umom umjetne inteligencije, naprosto neće znati da iza AI postoji nekakvo znanje, do kojeg se može doći samo vlastitom pameću i do kojeg Olga Tokarczuk dolazi obraćajući se njihovoj gospodarici s Draga. Ti naši novinari, u svom budalastom uvjerenju da kontroliraju AI tako što joj zapovijedaju da generira ono što oni nisu u stanju napisati, bilo zbog svoje lijenosti, bilo zbog manjka talenta, bilo zbog svoje raskošne prirodne gluposti, ne vide nikakav problem u tome što mi, njihovi čitatelji, prepoznajemo rečenice koje generira AI, kao što na svakoj fotografiji ili tobožnjem dizajnerskom zahvatu generiranom na društvenim mrežama, u novinama ili na televizijskim reklamama, prepoznajemo djelo AI. Njezino znanje je poput odjevne konfekcije, koja je prije stotinjak godina zamijenila krojače i krojačnice: sve tu izgleda kao da je pravo, ali na svemu se već na prvi pogled vidi da nije pravo. Umjetna inteligencija nema nikakav smisao ni svrhu bez prirodne i nadmoćne čovjekove kreativnosti. I to je razlog zašto je Olga Tokarczuk tako lako izrekla nešto što će kod mnogih pametnih ljudi izazvati bijes. Oni, naime, ti pametni ljudi, dobro znaju da umjetne inteligencije nema ni bez prirodne gluposti. Reklamne kampanje na tu glupost računaju. Nije daleko dan kada će osviještene građanke i građani shvatiti da kad god se oni, makar i u trenucima samoće, obrate AI s nekim pitanjem ili u potrazi za savjetom, nekom siromahu u Africi i Hrvatskoj nestane struje i vode. Jer veliki šuplji mozak u koji su sabijene sve informacije potrebne bogatima da i dalje budu bogati traži više struje nego sve škole u Africi i Hrvatskoj zajedno.
Ako bi afrički gorila nasumično lupao po tipkovnici, teoretski je moguće da bi nakon nekoliko milijuna godina kontinuiranog lupanja natipkao i “Knjige Jakubove” Olge Tokarczuk. Naprosto, tako kaže zakon vjerojatnosti. Ali nikada, taj naš dobri gorila, ne bi na taj način nalupao književno remek-djelo koje prethodno nije stvorio živi čovjek. Eto, to je AI, samo mnogo ubrzanije te manje simpatično i milo od afričkog gorile. AI će imati moć da stvori savršenu krivotvorinu, ali nikad neće moći načiniti ni najbjedniji i najneznatniji original. AI teži za kopiranjem svih dostupnih znanja čovječanstva, ali kopija znanja nije nužno i znanje. Možda bi to nekom trebalo objasniti.