Zašto čovjeka koji nije Milutin tako uporno, već godinama, najprije u svojim paraobavještajnim glasilima, pa u Saboru i u Vladi, nazivate Milutinom? Nije to nadimak, jer da je nadimak, zvali biste ga Ćelo, Bošnjo, Šonjo ili Glavonja. Više je to ime kojim ga obezimenjujete, kao nacisti što su odredili da svaki Židov koji je imena neprepoznatljivog kao židovsko, odsele ima se zvati Izrael, a svaka Židovka odsele ima se zvati Sara. Bilo je to godine 1938.
Milutinom ste ga nazvali da biste ga učinili Srbinom, te da biste zatim s njime tako i postupali. Mogli ste to učiniti zato što između vas i njega postoji zid njegova srama. Naime, premda on nije Srbin i ne zove se Milutin, nikad takvo što neće izgovoriti. Dok ga vi budete zvali Milutinom, on će se na to ime odazivati da ne ispadne kako je za njega nedostojno zvati se Milutinom. Bit će Milutin da ne povrijedi nijednog drugog Milutina. I dok vi budete od njega vajali još jednoga svog Srbina, kojeg ćete u snovima jasenovčiti, ili ćete mu u goloj hrvatskoj stvarnosti onemogućavati da se bavi svojim poslom, a njegov posao je, o tuge i žalosti!, da svira i pjeva, i da pjevanjem prenosi vlastitu priču o svijetu, on neće opovrgavati da je Srbin. Jer za njega sramota je reći: ja nisam Srbin, ja nisam peder, ja nisam Židov, ja nisam crnac! Da biste ga obezljudili i likvidirali iz zajednice, vi ste ga preimenovali u Milutina. Da bi u vlastitim očima ostao čovjek i da bi sačuvao zajednicu, on neće reći da nije Milutin.
Stvari s imenima, međutim, nisu između Srba i Hrvata uvijek tako jednostavne i jednoznačne. Milutin bio je jedan od junaka vaše povjestice, kojeg ste žalili, od njega stvarali svoga Horsta Wessela, po njemu nadijevali imena ulica. Zvao se Petar Milutin Kvaternik. Bio je mlađi brat vojskovođe Slavka Kvaternika i stric pukovnika Eugena Dide Kvaternika, zapovjednika Ustaške nadzorne službe. Milutina Kvaternika u Crikvenici 10. travnja 1941. navodno je ustrijelio kapetan bojnog broda Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, Slovenac Mirko Pleiweiss, kada ga je Milutin pokušao razoružati i uspostaviti ustašku vlast. Osim što je bio Horst Wessel u onodobnoj ustaškoj legendi, u današnjoj vašoj revizionističkoj mantri, upravo onoj koju mantrate u istom tom Saboru, organizirajući skupove na kojima predstavljate istinu o Drugom svjetskom ratu, ubojstvo Milutina Kvaternika, umirovljenog majora Vojske Kraljevine Jugoslavije, u Crikvenici 10. travnja 1941. uzimate kao dokaz da niste vi započeli s ubijanjem (tojest, niste vi uopće ubijali), nego su s ubijanjem započeli – antifašisti.
Zašto ste Milu Kekina, rođenog 1971. u hrvatskoj gastarbajterskoj obitelji, nastanjenoj u Njemačkoj, nazvali onako kako se zvao heroj ustaškog prevrata iz 1941? Zato što to niste znali, nije vjerojatno. Prije će biti da vam to ime drukčije zvuči kada ga nosi jedan ustaša. Ali tako i inače stoje stvari s imenima. Ime je znak. Između označitelja i označenika nestabilna je i nesigurna konotacija, koja se pridodaje osnovnom značenju znaka, iliti denotaciji. I tako onda se između ustaškog Milutina i pjevača Mile rasprostire značenjsko minsko polje, pred kojim se pjevač kameni od srama. No, čega se on ustvari srami? Imena svakako ne, jer kako će se sramiti imena koje nije njegovo? On se srami sebe koji nije u stanju opovrgnuti nešto što je neljudski opovrgavati. Dođu tako neka vremena kad te duša zaboli od same pomisli da izgovaraš: Nisam ja Milutin! Nisam ja Sara Izrael Milutin! Kako, bolan, nisi kad braća i sestrice tvoje jesu?
Kada su roditelji Mili u Njemačkoj davali ime, oni očito nisu planirali tamo ostati. Da jesu, nazvali bi ga Christian, Mark ili Markus, možda Denis. To su ona imena koja nisu toliko njemačka da bi bila tuđa, a nisu ni toliko naša da ne bi bila njemačka. Roditelji nisu Mili dali ni neko ime koje će u Jugoslaviji zvučati gromoglasno. Nazvali su ga Mile, vjerojatno zato što je neki djed bio Mile, neki drag čovjek, drug iz vojske… Imenom su mu na neki način odredili sudbinu, život, društvenu klasu, tako da se previše ne ističe, da bude čovjek među ljudima, jedan od onih običnih, neprimjetnih. Da pronese živu glavu kroz ovaj ludi vijek.
Kada se u Brettenu, gradiću u pokrajini Baden-Württemberg, rodio mali Mile, jednome drugom dječaku, rođenom u Zagrebu, u dobrostojećoj obitelji liječnice i profesora, članova Saveza komunista Jugoslavije, već je deset mjeseci. Njemu su nadjenuli ime Andrej. Čime su njegovi mama i tata bili vođeni, zvukom imena, njegovim značenjem, ili im je drag bio neki Andrej, to nikada nećemo saznati. Kao što ni imenovani to vjerojatno ne zna. No, jedno je sigurno: ime nije dobio po djedu, pradjedu, stricu, jer njegovi su Hrvati, a među Hrvatima prethodnih generacija nije bilo nijednog Andreja. Jest, bio je mnogi Andrija, ali Andrej baš nijedan među Hrvatima nije prije tridesetih godina dvadesetog stoljeća bio.
Andreji u Hrvata rađati su se počeli nakon što se 28. lipnja 1929. na Bledu rodio treći i najmlađi sin kraljice Marije od Jugoslavije i Aleksandra I Karađorđevića, zvanog Ujedinitelj. Tada su brižni očevi i matere u tako čestom i fatalnom konkubinatu s državom sinovima počeli nadijevati to državotvorno ime. Dva prethodna Marijina i Aleksandrova sina zvahu se Petar, princ prestolonasljednik, rođen 6. rujna 1923. u Beogradu, i Tomislav, koji se rodio također u Beogradu, 19. siječnja 1928. Dok je Petar ime dobio po svom djedu, Aleksandrovom ocu, Petru I, zvanom Osloboditelj, Tomislav je dobio ime po hrvatskome kralju, čije je mitsko krunjenje na Duvanjskom polju 1925. slavljeno širom Kraljevine, a Tomislav je uzdignut u jednu od simboličkih figura razrađene i neobično kićene karađorđevićevske državotvorne i narodotvorne mitologije (vizualno oblikovane uglavnom rukom i umom Ivana Meštrovića). Andreju, pak, otac je dao ime Andrej, jer je to slavensko-rusko ime imalo nekakvu frekvenciju kod Slovenaca. Aleksandar je, skupa s dvorskom propagandom, želio trećega sina koji će imenom i mjestom rođenja simbolizirati najmanje pleme troplemenog jugoslavenskog naroda (kako je on tu etnogenezu zamišljao), ali ne baš da se zove Janez, ili Jaka, ili Borut. Pritom, ime Andrej zvučalo je, kao što i danas zvuči, pomalo poput rusificirane varijante imena Andrija (podjednako frekventnog u onodobnih Srba i Hrvata, pravoslavnih i katolika), a Aleksandar koliko je patološki mrzio komuniste i Sovjete, toliko je volio Ruse.
Naravno da bi bilo zlobno i netačno reći da su roditelji malog Andreja, rođenog 8. travnja 1970, sina nazvali po princu Andreju Karađorđeviću, profesoru matematike s diplomom Cambridgea, najobrazovanijem od sve troje kraljeve djece, koji je u to vrijeme, već u trećem braku, živio u Irvineu, u prividnom spokoju Kalifornije. Nije mali Andrej dobio ime ni po Andreju Andrejeviču Gromiku, vječnom ministru vanjskih poslova SSSR-a, i te 1970. svakako najčuvenijem Andreju pod kapom nebeskom, ali dok prve konotacije mama i tata zacijelo nisu bili svjesni, druga im je sigurno bila pri pameti. Ime Andrej u Jugoslaviji 1970. dobro se nosilo, bez obzira na sva živa neslaganja dviju partija, sovjetske i jugoslavenske (ergo i hrvatske). I ne treba imati baš nikakve sumnje u to da su roditelji malog Andreja o denotaciji i konotaciji imena koje nadijevaju sinu, te o društvenopolitičkim posljedicama po njegovo odrastanje, puno više razmišljali od oca i majke dječačića koji će se, samo četrnaest dana nakon Andreja, roditi u Splitu, a oni će ga, ne misleći glavom nego srcem, nazvati – Ante! Pedeset i šest godina kasnije, družba bi dječaka Plenkovića bila oduševljena da je njemu ime Ante, a da je Tomiću ime Andrej. Konotacije su, rekli smo, krajnje nestabilne i promjenjive. Konotacije često proučavamo mi koji se bavimo književnošću. U imena književnih likova ugrađeno je sve ono čega bi bilo i u imenima ljudi, e kad bi se imena zasluživala tek po odživljenom životu. Sreća da nije tako, jer tko zna kakvim bi imenom život počastio Andreja, zborovođu zbora koji jednog Mileta proziva Milutinom.
Plemenit čovjek posramio bi se takve uloge. Onako kako se Mile posrami kad ga nazovu imenom prezrenih. Ali ne posrami se zato što su ga nazvali tuđim imenom, nego se posrami zato što to ime nije njegovo.