Skupljači lopti najniža su kasta u nogometnom društvu. Dječaci, regrutirani iz onoga najmlađega klupskog podmlatka, volonteri, jedini na stadionu koji nešto rade bez ikakve naknade, samo zato što im je čast dobacivati loptu nogometašima u igri. Metafizički zalog skupljača lopti je, međutim, golem: svaki od njih nada se i vjeruje da će u nekoj dalekoj budućnosti, nakon što prebaci tisuću hiljada lopti preko bijelim krečom izvučene ravne crte igrališta, on postati taj koji loptu dočekuje i igra s njom. Golema većina njih neće, naravno, postati igrači. Neće imati dovoljno volje ni talenta, život će ih okrenuti na drugu stranu, i svog će se skupljanja i dobacivanja lopti nekadašnjim slavnim igračima sjećati s pomiješanim osjećajima: s djetinjim ponosom i s tihim žalom zbog jedne propuštene životne prilike. Ali koliko god je igranje vrhunskog nogometa danas financijski nečuveno isplativ biznis, nogomet je ipak samo san. I nećeš ga shvatiti kao ozbiljan posao.
U Rijeci se, međutim, 21. studenog 2021. dogodilo nešto novo. U posljednjim trenucima utakmice, taman kad je sudac uzimao dah da fićukne kraj, Jan Mlakar je zabio gol, i Hajduk je pobijedio domaćina. Prostodušan i čist, jedan se dječak pokraj terena tome radovao. Snimile su ga televizijske kamere, vidjela ga je publika s tribina, a naročito dužnosnici iz svečane lože. Dječaku je, saznat će se to puno kasnije, jedanaest godina, igra u Rijekinom podmlatku, kažu da je među darovitijima, bio je i kapetan ekipe. Ali, eto, on navija za Hajduk, i prirodno se raduje golu koji njegov tim postiže u posljednjim trenucima meča. Takvi se golovi i takve pobjede, znam to iz vlastitog navijačkog iskustva, pamte cijeloga života.
O nogometu možemo razmišljati na dva načina. Onako kako o njemu razmišljaju glupani i političari, te ona ograničena čeljad među nogometnim novinarima: kao o profesionalnoj aktivnosti jedanaestorice muškaraca na igralištu, koji imaju svoje cijene u samoposluzi, koja nije ni Konzum ni Spar, nego se zove Transfermarkt. A možemo nogomet gledati i kao dobro plaćen sport, koji je, međutim, i dalje samo jedna lijepa igra. Mnogima, najljepša od svih igara. A ono što igru razlikuje od ne-igre upravo je to što u igri može sudjelovati samo slobodan čovjek. Za razliku od vojnika u ratu, koji su sputani i obvezani prisegom, vjernošću caru, nacijom ili državom, igrači su uvijek i samo slobodni ljudi, koji su slobodno pristali na pravila igre. Odrastao čovjek, pored ostalog, i igra zato da bi bio slobodan. U tom je smislu svaka igra dječja igra.
Kako god doživljavali nogomet, kao glupani i političari, ili kao oni koji vole nogomet i slobodu u njemu, riječkom sakupljaču lopti, igraču Rijekina podmlatka, ni u primisli nećemo ništa zamjeriti. A to što dječak nastupa za dječake Rijeke, i navija za Hajduk, najprirodnija je stvar pod kapom nebeskom. Po tome se igra razlikuje od rata, ali po tome se razumni i inteligentni ljudi razlikuju od vjerskih fanatika, političkih i ideoloških zaluđenika, duševnih bolesnika. Ako je nogomet biznis, veliki je izazov na Rijeci da osvoji dušu jednoga dječaka, nogometnog navijača. Što više vrijedi: novac ili navijačka strast? Izvolite provjeriti. Ako je nogomet, kao što ja tvrdim, metafizička igra slobodnih ljudi, tada je posve prirodno da za jedan tim navijaš, a za drugi igraš. Uostalom, nije li i u životu izvan igre upravo tako? Pritom, u igri o kojoj je ovdje riječ, najbolje ćeš igrati upravo protiv tima za koji navijaš. To je u naravi igre. I to, stoti put da ponovimo, igru razlikuje od rata i od svih drugih odraslih nadmetanja. A pogotovu muških nadmetanja.
Međutim, kada su vidjeli što je uradio, kada su vidjeli da se radovao, Rijekini su dužnosnici, treneri u podmlatku, suspendirali dječaka. Rekli su mu da sedam dana ne dolazi na treninge. Roditelji su tada učinili jedinu stvar koja im je bila na raspolaganju: spakirali su sebe i dijete i iselili se iz grada Rijeke, pobjegli od istoimenog nogometnog kluba. Otišli su u Split, dječaka su odveli u klub za koji navija. Tamo su malog dočekali kao Maradonu. I sve je, opet, bilo krivo i pogrešno. Onako kako je Rijeka nepametno, neljudski i duboko nenogometno, jednoga dječaka tretirala kao dezertera iz jedinice, tako je Hajduk nepametno, duboko nenogometno i posve infantilno, dočekao dječaka kao ratnog prebjega iz neprijateljske vojske. Dječaka iz Rijeke u Splitu su dočekali otprilike onako kako bi bilo lijepo, ali i nezamislivo, da su dočekali dječaka iz Kabula, Damaska, Jemena. Na taj način odrasli se ljudi, koji imaju jako mnogo para, ali sasvim malo pameti, i još manje obrazovanja, ponašaju ne samo prema jednom dječaku, nego i prema cijeloj zajednici. Nogometni treneri i dužnosnici pretvaraju se u huligane s tribina, uglavnom i u Rijekinom i u Hajdukovom slučaju mlade neonaciste i fašiste. Nije ih pretjerano tako nazvati, jer se na tribinama legitimiraju isključivo takvim, neonacističkim i fašističkim znakovljem. I onda, u tom šupljoglavom ratu klupskih uprava, čija je žrtva jedan dječak, neugodnim biva zateći se kao Splićanin u Rijeci, ili kao Riječanin u Splitu.
Dječak koji se radovao Hajdukovoj pobjedi, pa se morao seliti iz Rijeke, doživio je nešto loše. On je sad na sedmome nebu, upoznao se s Livajom, dobio je Hajdukov dres sa svojim imenom i brojem deset, pred njim je, tako mu se čini, velika budućnost… Ali ništa od toga nije stvarno. Istina, ni sam nogomet nije stvaran. Nogomet je, kao što smo rekli, samo igra. No, on je sad od te igre daleko, dalje nego što je dosad bio. I u toj njegovoj radosti akumulira se golemi potencijal strašnoga životnog razočaranja. Zamisli što će se dogoditi u glavi dječaka koji je zbog radovanja Hajdukovoj pobjedi protjeran iz Rijeke, ako već sutra ne postane velika hrvatska nogometna nada! A nije vjerojatno da će postati. Jer to tako ne ide ni u biznisu, a ni u igri.
Dječak kojeg su protjerali jer se radovao pobjedi kluba za koji navija
Skupljači lopti najniža su kasta u nogometnom društvu. Dječaci, regrutirani iz onoga najmlađega klupskog podmlatka, volonteri, jedini na stadionu koji nešto rade bez ikakve naknade, samo zato što im je čast dobacivati loptu nogometašima u igri. Metafizički zalog skupljača lopti je, međutim, golem: svaki od njih nada se i vjeruje da će u nekoj dalekoj budućnosti, nakon što prebaci tisuću hiljada lopti preko bijelim krečom izvučene ravne crte igrališta, on postati taj koji loptu dočekuje i igra s njom. Golema većina njih neće, naravno, postati igrači. Neće imati dovoljno volje ni talenta, život će ih okrenuti na drugu stranu, i svog će se skupljanja i dobacivanja lopti nekadašnjim slavnim igračima sjećati s pomiješanim osjećajima: s djetinjim ponosom i s tihim žalom zbog jedne propuštene životne prilike. Ali koliko god je igranje vrhunskog nogometa danas financijski nečuveno isplativ biznis, nogomet je ipak samo san. I nećeš ga shvatiti kao ozbiljan posao.
U Rijeci se, međutim, 21. studenog 2021. dogodilo nešto novo. U posljednjim trenucima utakmice, taman kad je sudac uzimao dah da fićukne kraj, Jan Mlakar je zabio gol, i Hajduk je pobijedio domaćina. Prostodušan i čist, jedan se dječak pokraj terena tome radovao. Snimile su ga televizijske kamere, vidjela ga je publika s tribina, a naročito dužnosnici iz svečane lože. Dječaku je, saznat će se to puno kasnije, jedanaest godina, igra u Rijekinom podmlatku, kažu da je među darovitijima, bio je i kapetan ekipe. Ali, eto, on navija za Hajduk, i prirodno se raduje golu koji njegov tim postiže u posljednjim trenucima meča. Takvi se golovi i takve pobjede, znam to iz vlastitog navijačkog iskustva, pamte cijeloga života.
O nogometu možemo razmišljati na dva načina. Onako kako o njemu razmišljaju glupani i političari, te ona ograničena čeljad među nogometnim novinarima: kao o profesionalnoj aktivnosti jedanaestorice muškaraca na igralištu, koji imaju svoje cijene u samoposluzi, koja nije ni Konzum ni Spar, nego se zove Transfermarkt. A možemo nogomet gledati i kao dobro plaćen sport, koji je, međutim, i dalje samo jedna lijepa igra. Mnogima, najljepša od svih igara. A ono što igru razlikuje od ne-igre upravo je to što u igri može sudjelovati samo slobodan čovjek. Za razliku od vojnika u ratu, koji su sputani i obvezani prisegom, vjernošću caru, nacijom ili državom, igrači su uvijek i samo slobodni ljudi, koji su slobodno pristali na pravila igre. Odrastao čovjek, pored ostalog, i igra zato da bi bio slobodan. U tom je smislu svaka igra dječja igra.
Kako god doživljavali nogomet, kao glupani i političari, ili kao oni koji vole nogomet i slobodu u njemu, riječkom sakupljaču lopti, igraču Rijekina podmlatka, ni u primisli nećemo ništa zamjeriti. A to što dječak nastupa za dječake Rijeke, i navija za Hajduk, najprirodnija je stvar pod kapom nebeskom. Po tome se igra razlikuje od rata, ali po tome se razumni i inteligentni ljudi razlikuju od vjerskih fanatika, političkih i ideoloških zaluđenika, duševnih bolesnika. Ako je nogomet biznis, veliki je izazov na Rijeci da osvoji dušu jednoga dječaka, nogometnog navijača. Što više vrijedi: novac ili navijačka strast? Izvolite provjeriti. Ako je nogomet, kao što ja tvrdim, metafizička igra slobodnih ljudi, tada je posve prirodno da za jedan tim navijaš, a za drugi igraš. Uostalom, nije li i u životu izvan igre upravo tako? Pritom, u igri o kojoj je ovdje riječ, najbolje ćeš igrati upravo protiv tima za koji navijaš. To je u naravi igre. I to, stoti put da ponovimo, igru razlikuje od rata i od svih drugih odraslih nadmetanja. A pogotovu muških nadmetanja.
Međutim, kada su vidjeli što je uradio, kada su vidjeli da se radovao, Rijekini su dužnosnici, treneri u podmlatku, suspendirali dječaka. Rekli su mu da sedam dana ne dolazi na treninge. Roditelji su tada učinili jedinu stvar koja im je bila na raspolaganju: spakirali su sebe i dijete i iselili se iz grada Rijeke, pobjegli od istoimenog nogometnog kluba. Otišli su u Split, dječaka su odveli u klub za koji navija. Tamo su malog dočekali kao Maradonu. I sve je, opet, bilo krivo i pogrešno. Onako kako je Rijeka nepametno, neljudski i duboko nenogometno, jednoga dječaka tretirala kao dezertera iz jedinice, tako je Hajduk nepametno, duboko nenogometno i posve infantilno, dočekao dječaka kao ratnog prebjega iz neprijateljske vojske. Dječaka iz Rijeke u Splitu su dočekali otprilike onako kako bi bilo lijepo, ali i nezamislivo, da su dočekali dječaka iz Kabula, Damaska, Jemena. Na taj način odrasli se ljudi, koji imaju jako mnogo para, ali sasvim malo pameti, i još manje obrazovanja, ponašaju ne samo prema jednom dječaku, nego i prema cijeloj zajednici. Nogometni treneri i dužnosnici pretvaraju se u huligane s tribina, uglavnom i u Rijekinom i u Hajdukovom slučaju mlade neonaciste i fašiste. Nije ih pretjerano tako nazvati, jer se na tribinama legitimiraju isključivo takvim, neonacističkim i fašističkim znakovljem. I onda, u tom šupljoglavom ratu klupskih uprava, čija je žrtva jedan dječak, neugodnim biva zateći se kao Splićanin u Rijeci, ili kao Riječanin u Splitu.
Dječak koji se radovao Hajdukovoj pobjedi, pa se morao seliti iz Rijeke, doživio je nešto loše. On je sad na sedmome nebu, upoznao se s Livajom, dobio je Hajdukov dres sa svojim imenom i brojem deset, pred njim je, tako mu se čini, velika budućnost… Ali ništa od toga nije stvarno. Istina, ni sam nogomet nije stvaran. Nogomet je, kao što smo rekli, samo igra. No, on je sad od te igre daleko, dalje nego što je dosad bio. I u toj njegovoj radosti akumulira se golemi potencijal strašnoga životnog razočaranja. Zamisli što će se dogoditi u glavi dječaka koji je zbog radovanja Hajdukovoj pobjedi protjeran iz Rijeke, ako već sutra ne postane velika hrvatska nogometna nada! A nije vjerojatno da će postati. Jer to tako ne ide ni u biznisu, a ni u igri.