Ruku na srce, Damir Polančec nije ni izgledao kao kriminalac. Ovih dana, punih dvanaest godina nakon njegova hapšenja, dobio je i pravomoćnu neoborivu potvrdu da nije ni bio kriminalac. Na osnovu te potvrde u prigodi je da tuži hrvatsku državu, i da od nje utuži novce koji bi mogli biti ekvivalent za sve ono što je u tih dvanaest godina izgubio, ili za sve ono što u tih dvanaest godina nije stekao. Čak i da uspije u toj nakani, čak i da u sljedećih dvanaest godina, koliko će, prema fizikalno ozakonjenoj logici hrvatskog pravosuđa, trajati procesi istjerivanja pravde, novac koji bi Polančec od Hrvatske mogao istjerati bit će sića u odnosu na ono što je u prošlih dvanaest godina izgubio. Osim što vrijeme provedeno u koncentracijskom logoru, u pritvoru i zatvoru, ili na javnom stupu srama, među ozloglašenim, označenim, okuženim, nema svoj materijalni i financijski adekvat, oni koji su Polančeca hapsili i tužili, oni koji su mu mimo dokaza sudili, kao i oni koji su ga preko novina i televizije progonili na osnovu montiranih dokumenata, koji su nezakonito distribuirani izravno iz istražnog procesa, e ne bi li se javnost motivirala da mržnjom prema Polančecu zakloni i sakrije svaku ljudsku potrebu za pravdom i pravednošću, neće danas Damiru Polančecu plaćati penale na njegovu nevinost. Odštetu, dakle, neće platiti tužitelji i suci, koji su ga pokušavali utopiti motivirani javnim interesom, a ne zakonima i idejom prava i pravednosti, niti će tu odštetu plaćati političari, koji su motivirali tužitelje i suce da upravo tako postupaju, jer je od hrvatskog državnog interesa da potpredsjednik Vlade Polančec bude žrtvovan, a odštetu neće plaćati ni urednici i novinari, koji su po nalogu istih tih političara djelovali na Polančecovom ozloglašavanju. Odštetu će platiti država, od novaca poreznih obveznika, koji su tek posredno odgovorni za Polančecovu sudbinu. Odgovorni su jer su birali takve političare i jer su, isto tako posredno, sudjelovali u stvaranju takve države u kojoj će biti moguće da nedužnom čovjeku bude potrebno dvanaest godina za obranu svoje nedužnosti, na koju koordinirano nasrću država, tužiteljstvo, sud i mediji. Pritom, Polančec je te 2009. žrtva hrvatske žudnje za Europom i Europskom Unijom. Njega se hapsi i njemu se sudi da bi se Hrvatska pokazala pred Bruxellesom. Hapsi se nedužnog čovjeka, jer se samo proces onome tko je nedužan može držati pod potpunom kontrolom. Hapsi ga se, dakle, iz viših nacionalnih interesa. Iz takvih se interesa ne može hapsiti one koji su doista krivi.
Dvanaest godina kasnije, nakon što propadaju i posljednji očajnički pokušaji da se tog čovjeka ozloglasi, u to isto vrijeme, Europa hapsi dojučerašnju hrvatsku ministricu zaduženu za trošenje europskog novca. Tužiteljstva i sudovi, kao i političari, sve su učini da je od Europe zaštite. Vjerojatno bi je i zaštitili, e da još uvijek ne postoji poneki slobodni medij. U međuvremenu je, kao što znamo, Hrvatska postala punopravna članica Europske Unije. To je postala, između ostaloga, na žrtvi Damira Polančeca. Pa bi, možda, bilo pravedno da novac iz europskih fondova upotrijebimo da njega obeštetimo. E, kad bi nam Bruxelles to dopustio…
Polančec nije neki simpatičan frajer. Kao što ni Gabrijela Žalac nije simpatična žena. Ali oboje su zaslužili našu empatiju. On zato što je žrtva montiranog procesa. Ona zato što joj nikad ne bi na um palo da radi ono što je, vjerojatno, radila da nije bilo montiranog procesa Damiru Polančecu. I da nije bilo tog čudnog i neotklonjivog dojma da se u Hrvatskoj hapsi samo onda kada je državi u interesu da se hapsi, a ne onda kada je netko za nešto doista kriv. Uostalom, krivce je u ovoj vrsti kriminala i u ovakvom društvu mnogo opasnije hapsiti, nego nedužne. Nedužni su, naime, u svakom pogledu nemoćni. Mogu se ufati samo u to da će nakon dvanaest godina suđenja obraniti svoju nevinost. Krivci imaju mnogo jači argument u rukavu, pred kojim od straha premiru tužitelji, suci, političari, a bogme i novinari. Pogledajte, recimo, Zdravka Mamića! Pred pogledom i pred riječima tog čovjeka premire od straha pola hrvatske elite. Zbog njega nestaju osmijesi s lica ekipi koja se posljednjeg dana u staroj godini slikava po špici u Bogovićevoj. Zato bi Gabrijeli Žalac bilo mnogo bolje da je kriva, nego da je nevina. Ako je kriva, povući će pod vodu one po čijem je izravnom ili neizravnom odobrenju stekla veći dio svoje krivnje. I dok se oni budu davili, ona će im svojim stopalima masirati ramena i glavu. Ako je nevina, ona je gotova.
Damir Polančec, rumeni dečko u konfekcijskom odijelu, plaha narodska pojava, više seoska nego gradska, izdanak jednog je danas već prošlog vremena. U tom vremenu još uvijek govorilo se o tranziciji, privatizaciji, prihvaćanju europskih standarda. Gabrijela Žalac, skupa s bojnom Plenkovićevih ministara i ministrica, dijete je novog doba. Ovo je doba korporativnih menadžera, post-istine, post-etike i post-pravde. Polančec je žrtvovan u vjeri da je Bruxelles palača pravde, i da su lupeži u Bruxellesu izvansistemske pojave. Poput štakora u kuhinji boljeg hotela. Kako smo se plašili vlastitih lupeža, ili kako smo svi zajedno participirali u izgradnji lupeškog, tobože tranzicijskog društva, podmetnuli smo nevinog rumenog dečka, čije jedino je lupeštvo bilo to što je bio potpredsjednik vlade i član Stranke. Gabrijela je čeljade novoga doba. A oni koji su Damira zavalili kao prasca pred klanje, nju su uporno i ganutljivo štitili. Vjerojatno ju i danas štite. Jeste li primijetili da podaci o njoj ne cure iz svih tih dorhova, sudova i državnih vrhova? Neće Andrej o njoj ružne riječi izgovoriti. U prilog joj ide i to što u Bruxellesu sjedi Ursula von der Leyen, čija su lupeštva iz vremena dok je bila njemačka ministrica obrane bila stilski i strukturno tako postavljena kao da je naša žena, odavle iz Like ili Slavonije.
Damir Polančec, nevinost bez zaštite
Ruku na srce, Damir Polančec nije ni izgledao kao kriminalac. Ovih dana, punih dvanaest godina nakon njegova hapšenja, dobio je i pravomoćnu neoborivu potvrdu da nije ni bio kriminalac. Na osnovu te potvrde u prigodi je da tuži hrvatsku državu, i da od nje utuži novce koji bi mogli biti ekvivalent za sve ono što je u tih dvanaest godina izgubio, ili za sve ono što u tih dvanaest godina nije stekao. Čak i da uspije u toj nakani, čak i da u sljedećih dvanaest godina, koliko će, prema fizikalno ozakonjenoj logici hrvatskog pravosuđa, trajati procesi istjerivanja pravde, novac koji bi Polančec od Hrvatske mogao istjerati bit će sića u odnosu na ono što je u prošlih dvanaest godina izgubio. Osim što vrijeme provedeno u koncentracijskom logoru, u pritvoru i zatvoru, ili na javnom stupu srama, među ozloglašenim, označenim, okuženim, nema svoj materijalni i financijski adekvat, oni koji su Polančeca hapsili i tužili, oni koji su mu mimo dokaza sudili, kao i oni koji su ga preko novina i televizije progonili na osnovu montiranih dokumenata, koji su nezakonito distribuirani izravno iz istražnog procesa, e ne bi li se javnost motivirala da mržnjom prema Polančecu zakloni i sakrije svaku ljudsku potrebu za pravdom i pravednošću, neće danas Damiru Polančecu plaćati penale na njegovu nevinost. Odštetu, dakle, neće platiti tužitelji i suci, koji su ga pokušavali utopiti motivirani javnim interesom, a ne zakonima i idejom prava i pravednosti, niti će tu odštetu plaćati političari, koji su motivirali tužitelje i suce da upravo tako postupaju, jer je od hrvatskog državnog interesa da potpredsjednik Vlade Polančec bude žrtvovan, a odštetu neće plaćati ni urednici i novinari, koji su po nalogu istih tih političara djelovali na Polančecovom ozloglašavanju. Odštetu će platiti država, od novaca poreznih obveznika, koji su tek posredno odgovorni za Polančecovu sudbinu. Odgovorni su jer su birali takve političare i jer su, isto tako posredno, sudjelovali u stvaranju takve države u kojoj će biti moguće da nedužnom čovjeku bude potrebno dvanaest godina za obranu svoje nedužnosti, na koju koordinirano nasrću država, tužiteljstvo, sud i mediji. Pritom, Polančec je te 2009. žrtva hrvatske žudnje za Europom i Europskom Unijom. Njega se hapsi i njemu se sudi da bi se Hrvatska pokazala pred Bruxellesom. Hapsi se nedužnog čovjeka, jer se samo proces onome tko je nedužan može držati pod potpunom kontrolom. Hapsi ga se, dakle, iz viših nacionalnih interesa. Iz takvih se interesa ne može hapsiti one koji su doista krivi.
Dvanaest godina kasnije, nakon što propadaju i posljednji očajnički pokušaji da se tog čovjeka ozloglasi, u to isto vrijeme, Europa hapsi dojučerašnju hrvatsku ministricu zaduženu za trošenje europskog novca. Tužiteljstva i sudovi, kao i političari, sve su učini da je od Europe zaštite. Vjerojatno bi je i zaštitili, e da još uvijek ne postoji poneki slobodni medij. U međuvremenu je, kao što znamo, Hrvatska postala punopravna članica Europske Unije. To je postala, između ostaloga, na žrtvi Damira Polančeca. Pa bi, možda, bilo pravedno da novac iz europskih fondova upotrijebimo da njega obeštetimo. E, kad bi nam Bruxelles to dopustio…
Polančec nije neki simpatičan frajer. Kao što ni Gabrijela Žalac nije simpatična žena. Ali oboje su zaslužili našu empatiju. On zato što je žrtva montiranog procesa. Ona zato što joj nikad ne bi na um palo da radi ono što je, vjerojatno, radila da nije bilo montiranog procesa Damiru Polančecu. I da nije bilo tog čudnog i neotklonjivog dojma da se u Hrvatskoj hapsi samo onda kada je državi u interesu da se hapsi, a ne onda kada je netko za nešto doista kriv. Uostalom, krivce je u ovoj vrsti kriminala i u ovakvom društvu mnogo opasnije hapsiti, nego nedužne. Nedužni su, naime, u svakom pogledu nemoćni. Mogu se ufati samo u to da će nakon dvanaest godina suđenja obraniti svoju nevinost. Krivci imaju mnogo jači argument u rukavu, pred kojim od straha premiru tužitelji, suci, političari, a bogme i novinari. Pogledajte, recimo, Zdravka Mamića! Pred pogledom i pred riječima tog čovjeka premire od straha pola hrvatske elite. Zbog njega nestaju osmijesi s lica ekipi koja se posljednjeg dana u staroj godini slikava po špici u Bogovićevoj. Zato bi Gabrijeli Žalac bilo mnogo bolje da je kriva, nego da je nevina. Ako je kriva, povući će pod vodu one po čijem je izravnom ili neizravnom odobrenju stekla veći dio svoje krivnje. I dok se oni budu davili, ona će im svojim stopalima masirati ramena i glavu. Ako je nevina, ona je gotova.
Damir Polančec, rumeni dečko u konfekcijskom odijelu, plaha narodska pojava, više seoska nego gradska, izdanak jednog je danas već prošlog vremena. U tom vremenu još uvijek govorilo se o tranziciji, privatizaciji, prihvaćanju europskih standarda. Gabrijela Žalac, skupa s bojnom Plenkovićevih ministara i ministrica, dijete je novog doba. Ovo je doba korporativnih menadžera, post-istine, post-etike i post-pravde. Polančec je žrtvovan u vjeri da je Bruxelles palača pravde, i da su lupeži u Bruxellesu izvansistemske pojave. Poput štakora u kuhinji boljeg hotela. Kako smo se plašili vlastitih lupeža, ili kako smo svi zajedno participirali u izgradnji lupeškog, tobože tranzicijskog društva, podmetnuli smo nevinog rumenog dečka, čije jedino je lupeštvo bilo to što je bio potpredsjednik vlade i član Stranke. Gabrijela je čeljade novoga doba. A oni koji su Damira zavalili kao prasca pred klanje, nju su uporno i ganutljivo štitili. Vjerojatno ju i danas štite. Jeste li primijetili da podaci o njoj ne cure iz svih tih dorhova, sudova i državnih vrhova? Neće Andrej o njoj ružne riječi izgovoriti. U prilog joj ide i to što u Bruxellesu sjedi Ursula von der Leyen, čija su lupeštva iz vremena dok je bila njemačka ministrica obrane bila stilski i strukturno tako postavljena kao da je naša žena, odavle iz Like ili Slavonije.