Rano je jutro, negdje u brdu iznad Trogira. Probuđen tko zna kojim demonom, sjedim na zaklonjenoj taraci, i slušam pijevce iz opustjelog sela. Ljudi je tu ostalo pet ili šest, starci i socijalno osamljene obitelji. Ostali su se razišli, pomrli, žive po svijetu i po zagrebima. Ali kokošiju još uvijek biva, kao da je selo živo i kao da u njemu ima pasa, koza, ovaca i krava. A nema. Bila su tu, u prvom susjedstvu, dvojica pasa, u domaćinstvu jedne bake. Slučajno smo se nas dvojica slikali ispred njezina dvorišta. Sliku sam objavio na svojoj službenoj fejsbuk stranici. Iza naših leđa bila su dvojica pasa, jedan slobodan, drugi na kratkom lancu. Bježao je, pa ga je baka vezivala, u strahu da ne nestane ili ne završi pod kotačima automobila, na županijskoj cesti, nekoliko stotina metara niže. A onda su neke angažirane žene, gnjevni muškarci, neki čudni ljudi ugledali fotografiju, i na njoj psa na lancu, pa su počeli da nas proklinju, kažu da nas više neće čitati, pogotovu mene, da sam za sva vremena za njih mrtav, a bio sam im drag, ali umjesto da oslobodim psa iz logorskog ropstva, ja se veselo slikam. Kao nacist. Tako su mi pisali u fejsbučkim komentarima, a ja sam ih, jedno po jedno, blokirao. Žao mi je, to je moja službena stranica. Bavim se pisanjem. Književnošću, novinama, onim što traje i onim što je prolazno. I vama ovdje nije mjesto. Ne vezujem i ne razvezujem pse. Nastojim razumjeti i njih i ljude.
Nekoliko mjeseci kasnije, ili možda i cijelu godinu, ta baka je umirala. Pas je umro koji dan prije nje. Onaj s lanca. Ne znam što je bilo s drugim. Pa su i ta kuća i dvorište ostali prazni. Još su tu negdje kućica za psa, lanac, posuda za pasju hranu. I slutnja pasjeg života, odmah pokraj stare kamene kuće, kojoj se tko zna kad i kako profundao krov, pa se kroz prozor, izvana gledajući, iza poluotvorene drvene škure, vidi nebo.
Rano je jutro, govorim, u brdu iznad Trogira. Probuđen, sjedim na taraci, pijevci su zamuknuli, a negdje dolje, iz kraških polja iza krošnje divovske košćele, čuje se zvuk motorne kosilice. Temperature će biti blizu četrdeset, i ovo su jedina doba kada se u miru može kositi i meditirati o livanjskom bivšem nogometašu Zlatku Daliću.
Još do sinoć, 22. lipnja, taj trener, neupečatljive karijere, i selektor hrvatskog državnog tima, bio je na zlu glasu. Njegovi su izgubili od Engleske, igrali neriješeno s Češkom, pa su prije utakmice sa Škotskom bili pred ispadanjem s Europskog prvenstva. Premda je Škotska neusporedivo slabija, a na europskim tržištima živoga muškoga nogometnog mesa nemjerljivo jeftinija ekipa, stručna se domoljubna i sportska čeljad prepanula očekivanog poraza, ili još vjerojatnije, neriješenog rezultata. Upeli su se kritizirati Livnjaka, govoreći mu i pišući da je protiv Engleza i Čeha odabrao krivu taktiku, da su mu igrali krivi igrači, da ipak u njemu, koji je skupa s njima nastupio u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji, nema snage ni potencijala za velike stvari. Na kraju, međutim, sasvim očekivano skupi su i bogati hrvatski igrači loptom nadloptali škotske entuzijaste. I Dalić je u samo nekoliko sati ponovo postao heroj nacije. Održao je govor, koji je po običaju sličio na ne pretjerano dojmljivu, ali krupnorijeku, metafizikom nacije ispunjenu propovijed kakvoga ambicioznog župnika, u golemoj crkvi usred pusta sela, čija je unutrašnjost okrečena u boje vatikanskih barjaka. Iskušenje, izgovara Dalić, a sad budimo dostojanstveni i strpljivi, priziva on, i onda u uzdrhtalo uho nacije udjene svoju nadu i san: neka bude 20.000 hrvatskih navijača u ponedjeljak u Kopenhagenu. Naravno, neće ih biti, jer smo na rubu svjetske epidemije, velepošasti – kako su je nazvali inspirirani, premda ne i daroviti jezikotvorci, ali u noći u kojoj su se ispunila njegova olaka proroštva, propovjedniku je dopušteno da sanja. Opet je uzdignut u junaka.
Sav smisao nogometne taktike taj je da se jedanaestorica mužjaka, od kojih jedan statičan, a desetorica ustrčalih, previše ne umaraju dok sat i pol osvajaju nekoliko stotina četvornih metara travnjaka, i osujećuju suparnika u istom takvom osvajanju. Pobjeđuje onaj tko da gol više, ali zapravo pobjeđuje onaj čija je trka s više smisla, i čija lopta trči više i bolje od igrača. I to je, uglavnom, sve. Ostalo se zasniva na prostom individualnom talentu te na nekoliko relativno primitivnih fizičkih karakteristika, više svojstvenih krupnim i okretnim sisavcima iz roda mačaka, nego ljudima: motorici, okretnosti, snalaženju u prostoru, poimanju gdje je u svakom trenutku potencijalni plijen, tojest lopta. Biva u tome darovitih mladića, ali malo. Biva i onih u čijim ćemo životima, mi koji na fudbal gledamo kroz staklo ekrana, pripisati pojmove iz književnosti i antičke tragedije – recimo sudbinu, pa čak i iz teologije – recimo, karizmu. Mladi Kylian Mbappé za mene je, recimo, taj. Njegova lopta ponekad govori, i kreće se putanjama na kakve ih ne može uputiti ljudska noga. A njegovi su izrazi lica kao u pametna dječaka. Mbappé ne igra za novac, za cijenu sekunde u televizijskoj reklami, za naciju ili za oznojene i pokisle grudi najmilije navijačice. Mbappéova igra je istovremeno agon, alea, mimicry, ilinx, ona je natjecanje, kocka, oponašanje i trans, i to je ono što čini da tog mladića gledam drukčije nego što gledam druge igrače.
Hrvatska igra, ne samo na ovom prvenstvu, zasnovana je, uglavnom, na agonu. Zahvaljujući Ćiri Blaževiću, tom velikom iluzionistu i manipulatoru svakodnevicom i elementarnim ljudskim osjećajima, Hrvatska je nogometnu igru pretvorila u živu i stalno transformirajuću metaforu sebe i sveg svog postojanja. Ništa u tom duhu nema, osim nastojanja da se uvjeri sebe da se svakog može poraziti. Ili poniziti, kako to kažu sportski reporteri. Hrvatska ponižava svoje suparnike, premda oni toga nisu uglavnom svjesni. I u toj agoničnoj igri, na samom rubu života i smrti, koja katkad, doista, završi u agoniji, ona je nevjerojatno uspješna. Nitko u kolektivnom sportskom predstavljanju neke zemlje ili nacije tako ne pobjeđuje, kao što pobjeđuju nogometaši Hrvatske. Ćiro ih je uvjerio da mogu, i da čovjek može biti gospodar slučajnosti – kao onaj što na autobuskoj stanici vrti tri kutijice od šibica, a samo ispod jedne je piljak – te da onda nema onog koga se nema onog koga se ne može pobijediti. Nakon Travničanina Ćire, sljedeći koji u tom duhu nastavlja je Livnjak Dalić. Čudo je u što sve Bosanac uspijeva uvjeriti ljude. A nitko kao on nije u stanju uživati u uspjehu.
Pamtim ga još kao igrača vinkovačke Cibalije i Budućnosti te kao rezervu onog prijeratnog Hajduka. Ali najbolje sam ga upamtio u mostarskom Veležu, u onoj posljednjoj predapokaliptičnoj ekipi tog slavnog kluba, koji nikada nije bio prvak, a često je bio bolji od aktualnih prvaka. Velež je pobjeđivao, ali za razliku od Hrvatske, nije umio osvajati šampionate. Uvijek bi se našao iza onog koga je već pobijedio. Recimo, one sezone, sredinom sedamdesetih, dok je još mali Livnjak, moj vršnjak, trčkarao za djecom po zavičajnim ledinama, Velež je Ivićeva Hajduka pobijedio sa 5:0 u Mostaru, a pobijedio ga je i u Splitu, ali bilo mu je uzalud. Hrvatska, međutim, uzalud ne pobjeđuje.
Obojica su, i Ćiro i Dalić, kockari nacionalnim osjećajima. Ono u što oni igraju nije lako u nekoliko rečenica opisati. Ali sa svakom njihovom pobjedom raste za njihov narod značaj same igre. Nakon što je Hrvatska izgubila od Engleske, nogomet kao da je kod nas usahnuo. Poslije neriješenog s Češkom, skoro da su ga prestali i gledati. Ali već nakon pobjede nad Škotima, iste te noći koju ja provodim u brdima iznad Trogira, za igru su se ponovo iznenada zainteresirali žene i paceri. Fejsbuke kite nacionalnim obilježjima, uglavljuju zastavice u prozore automobila, postaju drčni i ogorčeni na svakog tko nešto prigovori nogometu kao igri, njegovoj važnosti i nepobitnosti u širem kulturnom i geopolitičkom odnosu, a svaku eventualnu nelojalnost pojedinca općem navijačkom raspoloženju smatraju činom veleizdaje. Nogomet opet postaje vijagra za pustu dušu i za šuplji duh. Pjevaju se neke loše pjesme, običan svijet još jednom je na putu da izbjegne vlastitu žalosnu sudbinu.
Zlatko Dalić pedeset i petogodišnjak je, u trodijelnom tamnoplavom odijelu, crnokos i s kravatom. Uparadio se za važnu utakmicu, i u njoj pobijedio. U svijetu iz kojeg je potekao muškarci su bili fizički žilavi i čvrsti, svoja iskustva sabirali su u junačke deseterce, ginuli za velika carstva, a zatim za Hrvatsku, ubijali su jedni druge u skladu s vjersko-nacionalnim imperativima, bježali u Njemačku, da se više nikad ne vrate. Dalić je materijalno situiran, vjerojatno i bogat čovjek, ali siromašniji njegovi zemljaci u jednom bi se takvom odijelu ženili, slavili razne slave, a onda, u istom tom odijelu, padali u mrtvački kovčeg. Sve s krunicom ili s brojanicom u desnoj šaki. Ne bi se bez velike muke udebljali.
Zlatko Dalić, od agona do agonije, pa natrag
Rano je jutro, negdje u brdu iznad Trogira. Probuđen tko zna kojim demonom, sjedim na zaklonjenoj taraci, i slušam pijevce iz opustjelog sela. Ljudi je tu ostalo pet ili šest, starci i socijalno osamljene obitelji. Ostali su se razišli, pomrli, žive po svijetu i po zagrebima. Ali kokošiju još uvijek biva, kao da je selo živo i kao da u njemu ima pasa, koza, ovaca i krava. A nema. Bila su tu, u prvom susjedstvu, dvojica pasa, u domaćinstvu jedne bake. Slučajno smo se nas dvojica slikali ispred njezina dvorišta. Sliku sam objavio na svojoj službenoj fejsbuk stranici. Iza naših leđa bila su dvojica pasa, jedan slobodan, drugi na kratkom lancu. Bježao je, pa ga je baka vezivala, u strahu da ne nestane ili ne završi pod kotačima automobila, na županijskoj cesti, nekoliko stotina metara niže. A onda su neke angažirane žene, gnjevni muškarci, neki čudni ljudi ugledali fotografiju, i na njoj psa na lancu, pa su počeli da nas proklinju, kažu da nas više neće čitati, pogotovu mene, da sam za sva vremena za njih mrtav, a bio sam im drag, ali umjesto da oslobodim psa iz logorskog ropstva, ja se veselo slikam. Kao nacist. Tako su mi pisali u fejsbučkim komentarima, a ja sam ih, jedno po jedno, blokirao. Žao mi je, to je moja službena stranica. Bavim se pisanjem. Književnošću, novinama, onim što traje i onim što je prolazno. I vama ovdje nije mjesto. Ne vezujem i ne razvezujem pse. Nastojim razumjeti i njih i ljude.
Nekoliko mjeseci kasnije, ili možda i cijelu godinu, ta baka je umirala. Pas je umro koji dan prije nje. Onaj s lanca. Ne znam što je bilo s drugim. Pa su i ta kuća i dvorište ostali prazni. Još su tu negdje kućica za psa, lanac, posuda za pasju hranu. I slutnja pasjeg života, odmah pokraj stare kamene kuće, kojoj se tko zna kad i kako profundao krov, pa se kroz prozor, izvana gledajući, iza poluotvorene drvene škure, vidi nebo.
Rano je jutro, govorim, u brdu iznad Trogira. Probuđen, sjedim na taraci, pijevci su zamuknuli, a negdje dolje, iz kraških polja iza krošnje divovske košćele, čuje se zvuk motorne kosilice. Temperature će biti blizu četrdeset, i ovo su jedina doba kada se u miru može kositi i meditirati o livanjskom bivšem nogometašu Zlatku Daliću.
Još do sinoć, 22. lipnja, taj trener, neupečatljive karijere, i selektor hrvatskog državnog tima, bio je na zlu glasu. Njegovi su izgubili od Engleske, igrali neriješeno s Češkom, pa su prije utakmice sa Škotskom bili pred ispadanjem s Europskog prvenstva. Premda je Škotska neusporedivo slabija, a na europskim tržištima živoga muškoga nogometnog mesa nemjerljivo jeftinija ekipa, stručna se domoljubna i sportska čeljad prepanula očekivanog poraza, ili još vjerojatnije, neriješenog rezultata. Upeli su se kritizirati Livnjaka, govoreći mu i pišući da je protiv Engleza i Čeha odabrao krivu taktiku, da su mu igrali krivi igrači, da ipak u njemu, koji je skupa s njima nastupio u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji, nema snage ni potencijala za velike stvari. Na kraju, međutim, sasvim očekivano skupi su i bogati hrvatski igrači loptom nadloptali škotske entuzijaste. I Dalić je u samo nekoliko sati ponovo postao heroj nacije. Održao je govor, koji je po običaju sličio na ne pretjerano dojmljivu, ali krupnorijeku, metafizikom nacije ispunjenu propovijed kakvoga ambicioznog župnika, u golemoj crkvi usred pusta sela, čija je unutrašnjost okrečena u boje vatikanskih barjaka. Iskušenje, izgovara Dalić, a sad budimo dostojanstveni i strpljivi, priziva on, i onda u uzdrhtalo uho nacije udjene svoju nadu i san: neka bude 20.000 hrvatskih navijača u ponedjeljak u Kopenhagenu. Naravno, neće ih biti, jer smo na rubu svjetske epidemije, velepošasti – kako su je nazvali inspirirani, premda ne i daroviti jezikotvorci, ali u noći u kojoj su se ispunila njegova olaka proroštva, propovjedniku je dopušteno da sanja. Opet je uzdignut u junaka.
Sav smisao nogometne taktike taj je da se jedanaestorica mužjaka, od kojih jedan statičan, a desetorica ustrčalih, previše ne umaraju dok sat i pol osvajaju nekoliko stotina četvornih metara travnjaka, i osujećuju suparnika u istom takvom osvajanju. Pobjeđuje onaj tko da gol više, ali zapravo pobjeđuje onaj čija je trka s više smisla, i čija lopta trči više i bolje od igrača. I to je, uglavnom, sve. Ostalo se zasniva na prostom individualnom talentu te na nekoliko relativno primitivnih fizičkih karakteristika, više svojstvenih krupnim i okretnim sisavcima iz roda mačaka, nego ljudima: motorici, okretnosti, snalaženju u prostoru, poimanju gdje je u svakom trenutku potencijalni plijen, tojest lopta. Biva u tome darovitih mladića, ali malo. Biva i onih u čijim ćemo životima, mi koji na fudbal gledamo kroz staklo ekrana, pripisati pojmove iz književnosti i antičke tragedije – recimo sudbinu, pa čak i iz teologije – recimo, karizmu. Mladi Kylian Mbappé za mene je, recimo, taj. Njegova lopta ponekad govori, i kreće se putanjama na kakve ih ne može uputiti ljudska noga. A njegovi su izrazi lica kao u pametna dječaka. Mbappé ne igra za novac, za cijenu sekunde u televizijskoj reklami, za naciju ili za oznojene i pokisle grudi najmilije navijačice. Mbappéova igra je istovremeno agon, alea, mimicry, ilinx, ona je natjecanje, kocka, oponašanje i trans, i to je ono što čini da tog mladića gledam drukčije nego što gledam druge igrače.
Hrvatska igra, ne samo na ovom prvenstvu, zasnovana je, uglavnom, na agonu. Zahvaljujući Ćiri Blaževiću, tom velikom iluzionistu i manipulatoru svakodnevicom i elementarnim ljudskim osjećajima, Hrvatska je nogometnu igru pretvorila u živu i stalno transformirajuću metaforu sebe i sveg svog postojanja. Ništa u tom duhu nema, osim nastojanja da se uvjeri sebe da se svakog može poraziti. Ili poniziti, kako to kažu sportski reporteri. Hrvatska ponižava svoje suparnike, premda oni toga nisu uglavnom svjesni. I u toj agoničnoj igri, na samom rubu života i smrti, koja katkad, doista, završi u agoniji, ona je nevjerojatno uspješna. Nitko u kolektivnom sportskom predstavljanju neke zemlje ili nacije tako ne pobjeđuje, kao što pobjeđuju nogometaši Hrvatske. Ćiro ih je uvjerio da mogu, i da čovjek može biti gospodar slučajnosti – kao onaj što na autobuskoj stanici vrti tri kutijice od šibica, a samo ispod jedne je piljak – te da onda nema onog koga se nema onog koga se ne može pobijediti. Nakon Travničanina Ćire, sljedeći koji u tom duhu nastavlja je Livnjak Dalić. Čudo je u što sve Bosanac uspijeva uvjeriti ljude. A nitko kao on nije u stanju uživati u uspjehu.
Pamtim ga još kao igrača vinkovačke Cibalije i Budućnosti te kao rezervu onog prijeratnog Hajduka. Ali najbolje sam ga upamtio u mostarskom Veležu, u onoj posljednjoj predapokaliptičnoj ekipi tog slavnog kluba, koji nikada nije bio prvak, a često je bio bolji od aktualnih prvaka. Velež je pobjeđivao, ali za razliku od Hrvatske, nije umio osvajati šampionate. Uvijek bi se našao iza onog koga je već pobijedio. Recimo, one sezone, sredinom sedamdesetih, dok je još mali Livnjak, moj vršnjak, trčkarao za djecom po zavičajnim ledinama, Velež je Ivićeva Hajduka pobijedio sa 5:0 u Mostaru, a pobijedio ga je i u Splitu, ali bilo mu je uzalud. Hrvatska, međutim, uzalud ne pobjeđuje.
Obojica su, i Ćiro i Dalić, kockari nacionalnim osjećajima. Ono u što oni igraju nije lako u nekoliko rečenica opisati. Ali sa svakom njihovom pobjedom raste za njihov narod značaj same igre. Nakon što je Hrvatska izgubila od Engleske, nogomet kao da je kod nas usahnuo. Poslije neriješenog s Češkom, skoro da su ga prestali i gledati. Ali već nakon pobjede nad Škotima, iste te noći koju ja provodim u brdima iznad Trogira, za igru su se ponovo iznenada zainteresirali žene i paceri. Fejsbuke kite nacionalnim obilježjima, uglavljuju zastavice u prozore automobila, postaju drčni i ogorčeni na svakog tko nešto prigovori nogometu kao igri, njegovoj važnosti i nepobitnosti u širem kulturnom i geopolitičkom odnosu, a svaku eventualnu nelojalnost pojedinca općem navijačkom raspoloženju smatraju činom veleizdaje. Nogomet opet postaje vijagra za pustu dušu i za šuplji duh. Pjevaju se neke loše pjesme, običan svijet još jednom je na putu da izbjegne vlastitu žalosnu sudbinu.
Zlatko Dalić pedeset i petogodišnjak je, u trodijelnom tamnoplavom odijelu, crnokos i s kravatom. Uparadio se za važnu utakmicu, i u njoj pobijedio. U svijetu iz kojeg je potekao muškarci su bili fizički žilavi i čvrsti, svoja iskustva sabirali su u junačke deseterce, ginuli za velika carstva, a zatim za Hrvatsku, ubijali su jedni druge u skladu s vjersko-nacionalnim imperativima, bježali u Njemačku, da se više nikad ne vrate. Dalić je materijalno situiran, vjerojatno i bogat čovjek, ali siromašniji njegovi zemljaci u jednom bi se takvom odijelu ženili, slavili razne slave, a onda, u istom tom odijelu, padali u mrtvački kovčeg. Sve s krunicom ili s brojanicom u desnoj šaki. Ne bi se bez velike muke udebljali.