Zlatan Vehabović i akt činovničkog huliganizma, kojim je prekinuta njegova izložba u Modernoj galeriji

Zamislimo da je bilo ovako, pa se zamišlju tom poslužimo za jedan opsežan, krajnje dokumentaran, premda pomalo sentimentalan, snovit, imaginaran zagrebački roman. U rujnu 1960, između jedanaestog i tridesetog, trebala je, prema najavi već štampanoj na deplijanu i na opsežnom katalogu, potrajati retrospektivna izložba Ljube Babića. Predgovorni tekst Matka Peića objavljen je i na francuskom, još uvijek je to bio jezik epohe, u prijevodu Valdemara Lunačeka, prijeratnog pravnika i ekonomista, kojemu nije oprošteno djelovanje u NDH: 1944. postao je redoviti profesor Pravnog fakulteta, a sve vrijeme rata bio je član ravnateljstva Hrvatske sveopće kreditne banke d.d., te je 1945. osuđen na tri godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava, te na konfiskaciju cjelokupne imovine. Tri godine mlađi od sedamdesetogodišnjeg Babića, Lunaček idealtipska je figura jednoga hrvatskog naraštaja. Već umoran čovjek, lik u tom zagrebačkom romanu, zaboravljen umire tri godine kasnije, u svibnju 1963. Njegova “Povijest ekonomskih doktrina” jednom će biti važna.

Izložba koja je trebala potrajati uobičajena tri tjedna zatvorena je već 15. rujna. Objašnjenje: izmjena propalih električnih instalacija u Umjetničkom paviljonu. Premda bi bilo normalno, i u skladu s ritmovima kulturnoga života u glavnome hrvatskom gradu, da se sačeka završetak izložbe velikoga hrvatskog slikara, scenografa, grafičara i grafičkog oblikovatelja, profesora i povjesničara umjetnosti, te prijatelja Miroslava Krleže, koji je, uostalom, napisao i esej o ovoj izložbi, izložba je napoprijeko prekinuta, uz službeno objašnjenje da je to učinjeno, jer je tako u interesu električara, te zidara koji će obaviti prateće radove na izmjeni instalacija. Među zagrebačkim se građanstvom, te u dijelovima kulturne elite, čak i među ljudima iz Krležine blizine, javila ozlojeđenost, čak, možda, i određen bijes, jer je prijevremeno zatvaranje izložbe Ljube Babića doživljeno kao akt cinizma prema hrvatskoj kulturi, osveta Beograda, beogradskog redarstva, tajne policije, Bog zna koga, iza koje, recimo i to jasno, stoji ono mračno, neutihlo velikosrpsko ucjenjivanje Hrvata kao mlađe, drugotne braće…

Roman o kojemu govorimo u priču ulazi iz drugog vremena: najprije iz 1991, pa iz 2023, kada za prve godine mladi, a u drugoj već odavno sredovječni zagrebački pisac pokušava za nikad dovršeni svoj diplomski rad na studiju povijesti istražiti stvarne razloge prijevremenog zatvaranja retrospektivne izložbe Ljube Babića, koje su onodobne komunističke vlasti provele od danas do sutra, uz cinično obrazloženje da bi Umjetnički paviljon jednoga dana mogao izgorjeti ne promijene li se instalacije, te da električar i zidar imaju drugih poslova, pa ne mogu sačekati da se završi izložba jednoga od najvećih i najvažnijih živih hrvatskih i jugoslavenskih slikara.

Šezdeset i tri godine skoro, po toj čuvenoj i zagonetnoj retrospektivnoj izložbi Ljube Babića, u palači preko puta Umjetničkog paviljona, tek nešto niže prema Jelačić placu, u prostorima Moderne galerije, a u produkciji Muzeja za umjetnost i obrt, čija je zgrada u potresu porušena, 9. veljače 2023. otvorena je izložba Zlatana Vehabovića, čuvenoga hrvatskog slikara, u čijoj imaginaciji, vrsti intelektualnih interesa, ali i u njegovoj ulozi u ukupnoj živoj kulturi, doista ima nečega babićevskog.

Prije epidemije i potresa, zagrebačkih i banijskih, Vehabović se s Miroslavom Gašparevićem, ravnateljem Muzeja za umjetnost i obrt, jednim od malobrojnih doista živih ljudi u svijetu zombija kadrovske politike zagrebačkih i hrvatskih kulturnih ustanova, dogovorio da priredi izložbu povodom 140. godina Muzeja. Slikar je zatražio da ga se pusti u depo. Tamo je njuškao i rovao, tko zna što je sve pronašao, i onda je započeo slikati platna različitih dimenzija, koja su, često u kolažiranom obliku, donosila fragmente povijesti: dokumente, predmete, fotografije, slike slika, portrete fotografskih portreta… Nešto od tih radova vidio sam prije dva mjeseca, kada sam nekim poslom svraćao u slikarev atelje u Vlaškoj. Koješta mi se tu svidjelo, ili bi bilo bolje reći da me je intrigiralo, na način na koji me intrigira fama o prekinutoj retrospektivnoj izložbi Ljube Babića iz 1960, u kojoj su, u fami tipičnoj za komunistička doba, interesi jedne električarske radnje i nekolicine zidara postavljeni iznad životnoga djela čuvenog slikara, jednog od faktotuma ukupne hrvatske kulture i umjetnosti dvadesetog stoljeća. Privukla me Vehabovićeva sklonost esejiziranju na tim slikama – ponešto drukčijem od naracije kakvu bismo, možda, i mogli očekivati od protagonista takozvanoga novog realizma. U tom kopanju po prethodnim epohama izmjenjivali su se motivi velike povijesti i visokoga stila, s ostacima neke bivše svakodnevice, tako čestim i milim u koječemu iz Muzeja za umjetnost i obrt. Vehabović ih je majstorski registrirao, bilježio i montirao, gradeći sliku na način na koji je Gašparevićev depo gradio i oblikovao njegovu svijest. Te slike kao da su bile izvještaj o jednoj doživljenoj avanturi, ovaj put ne na sjevernim morima, među lovcima na velike ribe, nego u jednom fantastičnom depou i fundusu. Vehabović je avanturistički slikar, na način na koji je Konrad avanturistički pisac. To mi je važno i blisko, pa sam jedva čekao izložbu. Pogotovu nakon što se ponudio da skupa prođemo kroz nju, nakon što se vratim sa svih svojih putovanja (i avantura).

Ali kada sam se vratio, na ekranu televizora ugledao sam gnjevno lica Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, u što je ubojito nezgrapno i neizgovorivo preimenovana Moderna galerija, gdje nas izvještava kako je, odlukom Ministarstva kulture i medija, izložba Zlatana Vehabovića zatvorena tačno u pola svog najavljenog trajanja. Preciznije, zatvorio ju je Davor Trupković, glavni konzervator pri Upravi za zaštitu kulturne baštine. Učinio je to da bi zidari iz ovlaštenog poduzeća mogli popravljati krov na palači, koji se oštetio za potresa. Kako se tri godine nije mrdnulo mistrijom u obnovi nakon potresa, promrdati se moralo baš usred Vehabovićeve izložbe. Pritom, nije baš da bi slike smetale zidarima, niti da bi kariole s krečom prolazile kroz izložbeni prostor, pa da zalivena ne ostane poneka svečana građanska toaleta: bez ikakvih je problema mogla biti održana ne samo Vehabovićeva izložba, nego je cjelokupna obnova mogla biti provedena bez zatvaranja Moderne galerije, ali u tom svijetu o kojem je ovdje riječ interesi zidara koji stižu s tri godine zakašnjenja i činovnika u ministarstvu, čija su imena tako savršeno beznačajna u hrvatskoj umjetnosti i kulturi, nesumnjivo su iznad interesa Branka Franceschija i Zlatana Vehabovića. Moderna galerija u toj priči nije više hram Vehabovićeve umjetnosti, niti je Palača Vranyczany dom Modernoj galeriji. Sve to postoji da bi neki Trupković imao gdje poslati zidare. Kao što i Franceschi, uostalom, postoji samo da bi svojom nedostojnom pozadinom glancao stolicu u koju će ministrica Obuljen Koržinek u sljedećoj epizodi postaviti kakvog nastavnika likovnog ili propalu kustosicu, koji će, za razliku od njega, imati uvjerenje o moralnopolitičkoj podobnosti, tojest bit će članovi HDZ-a. Teško je, zapravo je i najteže, gnjeviti se na anonimne i na čeljad bez lica i djela prema kojemu bi mogao odaslati svoj gnjev.

U Vehabovićevim radovima nema baš ničega što bi moglo izazvati zidarski prijezir, ideološki otpor, zabranu iz Ministarstva kulture i medija. Naravno da to i nije zabrana. To je kao kad krčmar odluči zatvoriti krčmu usred pića koje gost nije stigao ispiti. I baš ga briga hoće li više ikada doći u njegovu krčmu. Eto, tako djeluje gesta Nine Obuljen Koržinek i Davora Trupkovića upućena slikaru Zlatanu Vehaboviću i njegovu domaćinu u Modernoj galeriji Branku Franceschiju. Zapita li je jednoga dana, recimo za šezdesetak godina, neki hrvatski pisac i poznavatelj autokratskih vladavina nad hrvatskom kulturom što je stajalo iza prijevremenog zatvaranja njegove izložbe, koja je nosila naziv “Atlas manjeg svijeta”, u Zagrebu 24. veljače 2023, možemo mu poručiti neka odustane od romana koji mu je, možda, već na um pao, jer izložba nije prekinuta iz nekoga ozbiljnog ideološkog, kulturnog ili političkog razloga. Bio je to samo akt činovničkog huliganizma. Kao kad nogometni navijači bacaju zapaljene baklje na igralište.

A što se tiče onog romana koji smo prethodno već započeli pripoviješću o Retrospektivnoj izložbi Ljube Babića u Umjetničkom paviljonu, iz rujna 1960., i o francuskome prijevodu Valdemara Lunačeka, podrazumijeva se piščeva diskretna intervencija u tkivo zbilje. Naravno da nikome nije na um palo da tu izložbu prekine prije njezina kraja