Vojko V, pjesnik koji bi nakon Dioklecijana i Miljenka Smoje nanovo mogao sagraditi Split

Na neboderu u kojem za nekih godišnjih doba stanujem, koji volim, u kom sam doživio oba potresa, i napisao sam mu, tom neboderu, barem jedan, nazovimo ga tako, ljubavni esej, na tom je, dakle, neboderu, prije nekoliko tjedana, možda već i koji mjesec, laganom rukom napisan grafit: “Bile starke”. Ni psovku, dakle, ni kakav ubilački hejt, ni ljubavni iskaz nogometnom klubu, nego u ova gluha povijesna doba, koja su bez pameti i bez duše, netko je po bijeloj fasadi Jelinekova tornja ispisao naslov jedne od onih sjajnih pjesama splitske grupe Dječaci. “Bile starke” snimljene su prije desetak godina, što je veoma dugo vrijeme u svijetu prolaznih moda, a pogotovu je dugo za generaciju koja je uz Dječake naštimavala svoju mladost. Kada si baš jako mlad, u deset ti godina prođe cijeli život. I onda kad netko na mom neboderu napiše: “Bile starke”, onda je to isto kao kad bi netko u ono vrijeme punka i novog vala, recimo 1981. ili 1982, dok sam ja bio na takav način mlad, po našim zidovima ispisivao Morrisonovo ili Hendrixovo ime.

Meni se, naravno, čini da su Dječaci bili jučer. Starijoj gospodi vrijeme, ipak, leti. I samo svijest o kontekstu jednoga grada, u ovom slučaju Splita, u kontekstu pripovijesti s kojom grad postaje narativna činjenica, književno djelo i artefakt, uvjeri me u to da je prošlo neko dugo vrijeme, u kojem su se izmjenjivale generacije, i u kojem je atmosfera i naracija Dječaka stvarala osnovu za ono što će iz Splita i u Splitu danas nastajati. Na primjer, film “Sigurno mjesto”, to mračno Lerotićevo intimističko remek-djelo, istovremeno film je o Splitu. Pripovijest mjesta, koja je, i mimo svijesti samog autora filma, nastajala na nečemu što su stvarali Dječaci. Recimo, na pjesmi “Lovrinac”, jednoj od onih pjesama koje živo svjedoče da rap nije ni crnačka, ni američka muzika, naracija, pripovijest, nego je rap lokalan, taman onako i onoliko koliko su lokalni ojkalica i ganga (da ostanemo pri deseteračkom ili dvanaesteračkom stihu…), samo što rap gradi grad, gradski kvart, gradsko groblje, portun, kuću, dok ganga utvrđuje i uzidava sela i zaseoke u kamenu. A stjecajem okolnosti, ustvari stjecajem talenata, više su u ovih desetak godina splitotvorni bili Dječaci, nego splitska književnost. 

Vojko V, kako se Andrija Vujević danas zove, a u Dječacima se zvao Nebu, u svojoj se solo karijeri u nekim od najvažnijih elemenata nastavio na Dječake. On je društveni komentator. Umije ispripovijedati priču. Njegove pjesme katkad su rafali aktivističkih parola, rafali riječi koje bi, sve odreda, mogle biti ispisane po zidovima. Vojko V je pjesnik ulice, pjesnik grada, da se rodio tridesetak godina ranije, bio bi jedno od središnjih lica neke velike, preobražajne i revolucionarne, oporbene subkulture. Ovako, prilično je usamljen sa svojim talentom. Među reperima, uz Edu Maajku najnačitaniji je i najsamosvojniji, sa sviješću, pameću i tekstovima koji izlaze izvan ovog žanra, koji kao i svi drugi striktni žanrovi, od guslarskog do nabožnog i propovjedničkog, imaju svoje ceremonijalne stilsko-tematske manire, što onim manje darovitim i rječitim pomažu da sudjeluju na sceni.

Recimo, u pjesmi “Kako to”, koju sam jednom, vrijedi i to upamtiti, čuo u beogradskom taksiju, koji me je u neko mutno pandemijsko doba vozio na Banovo brdo, u Institut za biocide, na prvu vakcinu, opjevano je zašto nam svima tako loše ide. Ili je opjevano nerazumijevanje toga što nam loše ide. Ulazeći u taksi čuo sam jedva tri-četiri stiha, “Kava mi je jeziva mliko mi je strašno/ Čaše su mi oprane slabo ili nikako/ U mom kafiću svaki dan je prazno/ Samo ja i rođak igramo na pikado”, jer je majstor, prvi na redu na stajalištu pri Bajlonijevoj pijaci, munjevito ugasio radio, prethodno pristojno pojačan, jer je pomno slušao, učio tekst, trudio se da razumije svaku riječ, procijenivši da bi pjesma “Kako to” mogla izazvati sablazan kod mušterija. Ono što sablažnjava nema, naravno, veze s tim da je izvođač očito hrvatski, Dalmatinac neki, jer su Oliver, Gibonni, Parni valjak, Prljavo kazalište, u načelu najprisutniji zvučni dekor u beogradskim taksijima, ili barem u taksijima iz famoznog “kruga Dvojke”, tojest najužeg centra grada, pošto je, gle čuda, to iz perspektive tamošnje publike najbeskonfliktnija glazba, nego sablažnjava tema i sadržaj pjesme “Kako to”. Sablažnjava rap kao takav, a rap je još prije trideset i kusur godina Rambo Amadeus genijalno razotkrio i dekonstruirao u “Smrti popa Mila Jovovića” kao crnačko guslanje, budući da je isti ritam, ista metrika, u epskoj narodnoj, koja se izvodi uz gusle, i u rap pjesmi. Ali još i više sablažnjava sama tema i sadržaj “Kako to”.

I dok se u kasnozimska nedoba 2021. vozimo na vakcinaciju, jer se doma u Zagrebu nisam mogao cijepiti, budući da je to još uvijek bilo rezervirano za povlaštene, pomno promatram taksista, iz čijeg je vozila (ne u najboljem stanju), kad sam otvorio vrata, na mene grunuo Vojko V. Sredovječan muškarac u džemperu na kopčanje, brko, prilično nevoljko stavlja masku pred vožnju, o retrovizoru mu visi odavno potrošeni osvježivač zraka, na komandnu ploču zalijepljen je sveti Georgije, tojest Juraj, koji se bori sa zmajem, ustvari aždajom…

Ono što je odistinski zanimljivo, i zbog čega, uostalom, pamtim ovaj doživljaj, jest to da taksist – negdje sam mu i ime zabilježio, prepisano s računa – nipošto ne izgleda kao netko tko bi bio u stanju poslušati Vojka V. Ni kulturološki, ni generacijski, baš nikako, nije on publika ove pjesme, premda “Kako to” govori upravo o njemu i njegovom svijetu. Uostalom, ima i ta strofa: “Svaku taksi vožnju sam masno naplaćiva/ Kad je doša uber propa sam u poslu/ Pa sam demonstrira i cestu blokira/ Odjednom neka šaka me opalila po nosu”. Pa poslije zamišljam da mu je netko rekao, tom taksistu koji me vozi na Banovo brdo, da se u pjesmi spominju taksisti i njihove muke s uberovcima, te da je to, možda, razlog što ju je onako pomno preslušavao, ali nije mi vjerojatno objašnjenje. Nešto je tu ozbiljnije u pitanju. Možda to da ljudi baš uvijek i nisu nalik muzici koju slušaju, kao ni knjigama koje eventualno čitaju. Ustvari, oni koji nešto slušaju i čitaju u pravilu uopće ne izgledaju tako…

Ovog doživljaja sjetit ću se nedavno, slušajući prvi put “Tour Life”. Autom smo se vraćali iz grada, a pjesma je bila tako duga da smo se morali dvaput provozati oko Zapruđa da joj dočekamo kraj, i da Vojko V nabroji i opjeva svako mjesto svoje predstojeće turneje. Naravno da je u pjesmi i Beograd, koncert je u klubu Barutana, na Kalemegdanu, ali čisto sumnjam da je Brko Taksist bio na koncertu. Druga je to vrsta slušanja, sudjelovanja, prihvaćanja neke muzike. Oni na koje se pjesme Vojka V odnose ne dolaze na njegove koncerte i vrlo rijetko slušaju njegovu muziku. Jednako tako, autobiografski lik u pjesmama Vojka V, njihov glavni junak, ili superjunak, jer je lirski subjekt u reperskim pjesmama na Balkanu (i ne samo na Balkanu), po svemu pretjeran, groteskno uvećan, socijalno akromegaličan, da obično djeluje kao disfunkcionalni superjunak svakodnevice; e, taj, dakle, autobiografski lik u pjesmama Vojka V ustvari nije ni nalik likovima iz svijeta njegove koncertne publike. I to je opet sličan slučaj kao u Ede Maajke. U vrijeme kada se pojavio, i na prvome svom albumu, Edin superlik bio je izgnani bosanski dječak, reper izbjeglica, reper migrant, dok će na kasnijim pločama on biti superjunak na sedativima, neurotik, depresivac… U svakom slučaju, ni nalik tipskome superjunaku s domaće i regionalne rap scene. Kao ni Vojko V.

Jedna od njegovih dražih trenutno mi je “Ne može”. Tu je savršeno izveo ispaljivanje parola, i pričanje priča u dva stiha: “Imam facu ka da prodajem knjige na pjaci (Sumnjivo)”, ili: “Čim uvatin volan postanem grez (Jeben ti mater)/ Na Poljičkoj vozim srebrni lijes (Sivi Saxo)”, ili: “Na ručku kod staraca govorim književno (Ha haa)”, ili: “Vojko je puka ka Blanka Vlašić (Previše plešem)”. Svaka od ovih parola, svaki stih ili distih, gotov je romaneskni moto, na koji bi se Vojko V mogao nastaviti i nadovezati nekom velikom pripoviješću. On je od onih pjesnika-pjevača, kakvih ni u ona dobra doba, dok je rock bio kultura, a ne samo jedan glazbeni žanr, nije baš bilo mnogo, koji su bili u stanju s jednim ili dva stiha sugerirati romane, filmove, velike priče o mjestima i ljudima.

Nemam pojma tko bi to mogao na mom neboderu autosprejem napisati “Bile starke”, ali možda je nepoznati počinitelj pravi junak našeg doba. Vojko V samo je pjesnik koji bi nakon Dioklecijana i Miljenka Smoje nanovo mogao sagraditi Split.