Jednog od onih još uvijek pretoplih ljetnih predvečerja, prvih dana rujna 2026, na početku Tesline, između knjižare i reda restoranskih štekata, okupio se Zagreb. Umjetnički fotografi, postkonceptualisti, performeri, poneki slikar, pisac i filmski redatelj, svijet uglavnom jučerašnji, oni koji još uvijek žive mimo strogih regula digitalne malograđanske svakodnevice. Na ulazu u Galeriju Forum upozorenje – zabrana pristupa mlađima od 18! – i to ozbiljna, nije riječ o ironiziranju, jer bi se, naiđe li koji mlađi, voditelju galerije i umjetnici moglo dogoditi da završe na policiji, u izvještaju javne pravobraniteljice i usred pravedničke protupedofilske hajke po ljevičarskim internetskim platformama, dogodi li se da kakvo malodobno čeljade naleti na izložbu. U toj zabrani mnogo je kulturno-povijesnog optimizma, jer zagrebački malodobnici sad po Zagrebu pod visokim pokroviteljstvom i zaštitom zagrebačke policije oslikavaju dječja igrališta kukastim križevima i ispisuju ustaške parole po pothodnicima, a za vulve i faluse savršeno su nezainteresirani. To je, možda, osnovna razlika među urbanim naraštajima petnaestogodišnjaka s početka osamdesetih i ovih danas: tamo gdje je nama bila pička, njima je lice Adolfa Hitlera. Razlika je, možda, samo u tome što se naraštaj onodobnih petnaestogodišnjaka negativno i s podsmjehom odnosio prema moralnim i estetskim prioritetima čuvara javnog reda i mira, dok su ovi današnji njihov, da se tako izrazimo, narastajući pendrek.
Na jednoj, vjerojatno i najbezazlenijoj slici izložbe, umjetnica stoji mlada i gola, ispred obijeljenog ciglenog zida, uz natpis: “Ovo sam bila ja 1980. kada je umro drug Tito”. U vrijeme nastanka djela, ova fotografija, skupa s rečenicom uz nju, bila je dramatično subverzivna, pa bi, uz samo malo revnijeg i pravovjernijeg javnog tužitelja/tužiteljicu, bila zabranjena publikacija u kojoj bi ovaj rad Vlaste Delimar bio objavljen, a na izložbi mogla bi biti izložena samo u galerijama nekoliko većih gradova u državi, dok bi, recimo, u Kaknju, Gospiću ili Gostivaru u zatvoru završio onaj tko bi takvu sliku pokušao izložiti. Potencijalni kustos u Prizrenu ili Peći bi za ovaj rad Vlaste Delimar bio kažnjen s dvanaest godina zatvora, zbog kontrarevolucije.
Danas, pak, kustos i umjetnica neće – ili još uvijek neće! – zbog ovog rada završiti u zatvoru, ali će, kao i osamdesetih, zbog njegova izlaganja doći na loš glas. Iz drukčijih razloga, koje bi vrijedilo opisati! Naime, u ona doba kada se Vlasta Delimar fotografira i ispisuje bezazlenu, pomalo sentimentalnu autorefleksivnu rečenicu, rad je bio suspektan zbog konteksta koji je na taj način stvoren. Golotinjom, biva, ona se ruga smrti besmrtnika. I u tom ruganju, u resemantizaciji i preoznačavanju, ili naprosto u tom divljem i čistom aktu osvojene slobode, uzrujava nadzornike i čuvare općenarodne korote.
Četrdesetak godina kasnije, njezin rad jednako je subverzivan. Najprije, spominje se druga Tita, što je u najmanju ruku političko-ideološki zazorno, čak i u ovom obliku. A onda, mnogo važnije, ona je gola, svoje tijelo izlaže erotskim maštarijama publike, u vrijeme kada je to najstrože zabranjeno. U dobu novog puritanizma, odjevenost, prekrivenost i stroga zakopčanost za jedne su izraz časti, a za druge izraz – osvojene sloboda. U ono vrijeme, žena je bila slobodna ako je gola, dok je u ovo vrijeme slobodna ako je pokrivena (ali nipošto po vjersko-običajnim pravilima, ili u skladu s nametnutim modnim diktatima…). Sve se u tih četrdesetak godina prevrnulo, obrnulo i izokrenulo, društveni i civilizacijski nazori izmijenili su se dramatičnije nego u prethodnih nekoliko stoljeća, promijenio se jezik, znakovi su stekli nova, često i suprotna značenja, ali ovaj rad Vlaste Delimar i dalje je rječit, aktualan, komunikativan, subverzivan. Nije se to dogodilo sretnim slučajem, nego posve u skladu s stilsko-estetskim i idejnim zadatostima djela.
U toj slici nešto je ranjivo i ganutljivo. Slikana iz donjeg rakursa, s koljena i nabrzinu. Umjetnica s visine gleda u objektiv, više preplašeno nego odvažno, odaju je stopala. Desno, odignuto od tla, na lijevom prsti izvijeni prema gore, onako kako biva kad ti je hladno. Fotografija je, ako se u nju bolje zagledamo, snimljena u nekom prolaznom prostoru, i svakog časa netko bi mogao naići. To nesigurno držanje, ta potreba da u sliku učitavamo okolnosti njezinog nastanka (o kojima, uostalom, ne znamo ništa, a vjerojatno ih se ni umjetnica ne sjeća), nosivi je element ovog rada. Do totalne promjene značenja je i moglo doći zato što je sam prizor tako živ i ranjiv. Izvještaj o povijesnom trenutku, koji treba uzrujati promatrača, ujedno je i izvještaj o jednom privatnom životu.
Vlasta Delimar nije ni Marina Abramović, ni Sanja Iveković. Ona naročito nije Marina Abramović. Marina na fotografijama svojih radova, ili na radovima koji sami po sebi jesu fotografije, stoji postojano i stameno kao skulptura, ona je strogo distancirana, nikad se ne smije, djeluje kao živa skulptura, pa kad u neki svoj rad ulaže svoj život i tijelo, ona je intimno distancirana. Marina nije glumica. Vlasta Delimar, pak, je tu vrlo intimno, njoj se grče prsti na nozi, frka joj je da netko ne naiđe dok je gola tu nasred javnog prostora, ona nije skulptura, ona u svom radu i dalje živi… I na kraju, ili na početku svega, Vlasta Delimar je vječna autsajderica. Jedna od onih zagrebačkih umjetnica i umjetnika – uvijek ih iz nekog razloga identificiram prvenstveno s Grupom šestorice! – koji su radili i izlagali širom bivše Jugoslavije, katkad su stjecali i bogate međunarodne reference, o njima su se pisale knjige, objavljivane su im lijepe fotomonografije za dnevne boravke obrazovanijih bogataša, ali zauvijek su ostali umjetnici zagrebačkih haustora i prolaza, nisu zaradili novce za život pokraj umjetnosti i za opuštena putovanja u Kassel i Veneciju. Živjeli su i umirali kao da je život još jedan njihov, možda ne i najambiciozniji, umjetnički rad. I svi su, ti zagrebački umjetnici, skoro bez izuzetka, bili ranjivi kao Vlasta Delimar.
Neobičan dojam ostavila bi ta izložba na čovjeka koji bi početkom tog rujna slučajno naišao u vrijeme otvorenja, pa povučen masom ušao u Galeriju Forum. Najprije bi osjetio euforiju pred tom navalom starodrevne pornografije. Umjetnica na fotografijama, s raznovrsnim muškim spolovilima, istina uglavnom mlitavim, uplašenim izazovom trenutka, i njezinim divnim, halapljivim oduševljenjem. Ti radovi nekad su, nekih već prilično davnih godina, govorili o odnosu seksualnog subjekta i objekta. Govorili su o ženskoj i osobnoj slobodi, o tome da je penis njezina stvar i njezino pravo, govorili su o mnogo čemu što danas zvuči naivno, nerazumljivo, a ponekom i iritantno. Poslije, ti su radovi govorili o starenju, starenje i seksualnost jedan je od mogućih tematskih okvira izložbe, ali možda su sve to samo bespotrebna priručna objašnjenja i obrazloženja. Vlasta Delimar kroz svoje radove govori o vlastitom pravu na žudnju. I u tome je (uglavnom) neobično vedra.
Izložba najavljuje se kao anti-retrospektiva, naslova “Zagrepčani, provjerite jeste li živi”, jedna od niza izložbi “Provjerite jeste li živi”, započetih u Rijeci. U prostorno malenoj, ali za Zagreb simbolički iznimno važnoj Galeriji Forum, prikazan je sažetak tridesetpetogodišnjeg umjetničkog djelovanja Vlaste Delimar, za koju će se – pomalo i krivo, jednosmjerno! – reći da je uz Toma Gotovca najvažnije predstavnica hrvatskog body arta. Kao cjelina, izložba djeluje poput onih pjesničkih edicija u kojima se u knjižici od pedesetak stranica, te u dvadesetak pjesama, predstavljaju opusi velikih pjesnika. Takve knjige, i ovakve izložbe, ne prikazuju širinu ni veličinu nečijeg djela, nego snagu, smisao i usmjerenost nečije geste. U njoj je, u toj gesti, i osobni razlog za umjetnost, i sva umjetnikova genijalnost. Cijeli čovjekov život u toj jednoj je gesti. Tako i s životom i gestom Vlaste Delimar.
“Provjerite jeste li živi” je imperativna parola, poput: prije jela peri ruke; ili pazi što pričate, neprijatelj prisluškuje; ili ne naginji se kroz prozor… Parola je, međutim, opet višeznačna. S jedne strane, obraća se starosti: jeste li seksualno živi? S druge strane, obraća se zajednici: jeste li živi dok ovo sad gledate? Oni koji permanentno ne provjeravaju jesu li živi, pouzdano nisu živi.