Najgore što se Vedranu Pavleku moglo dogoditi iz žanra je bajke. Mogli su ga trajno, ili barem na nekoliko godina, zadržati u kazahstanskom zatvoru. Tamo, naime, nije ugodno. Prema izvještajima Amnesty Internationala, u zatvorima se provodi tortura nad pritvorenicima, ljudi se zlostavljaju što s ciljem, što bez ikakvog cilja, atmosfera po kazahstanskim tamnicama istodobno ima nešto od prilika opisanih u Andrićevoj “Prokletoj avliji” i od onog o čemu Danilo Kiš piše u “Grobnici za Borisa Davidoviča”. Kazahstan je moderna orijentalna despocija. Dugogodišnjega despota Nursultana Nazarbajeva je 2019. zamijenio je Kasim Žomart Tokajev, koji je baš nedavno saopćio da njegova zemlja napušta “superpredsjednički” oblik vladavine i da cilj ne bi trebao biti čovjek za državu, nego država za čovjeka, ali čak i da Žomartu Tokajevu povjerujemo da mu cilj nije da postane kalif umjesto kalifa, činjenica je da Kazasi i ostali narodi ove multietničke zemlje imaju mračnu društveno-političku tradiciju, te se razuman čovjek ne bi volio zateći tamo u zatvoru.
No, naravno da se ovom građaninu Hrvatske tamo ne događa nikakvo zlo. Pavlek u Kazahstanu opitni je kunić, preko kojeg će vlasti Kasima Žomarta Tokajeva Europljanima, a naročito svojim prijateljima Hrvatima, samo dokazivati da se u njihovoj zemlji poštuju ljudska prava, uključujući i prava tradicionalno najrizičnije i najugroženije društvene skupine – pritvorenika i uhićenika. Osim toga, ne treba sumnjati da ih je netko iz Hrvatske lijepo zamolio neka budu nježni i obzirni prema Vedranu. Naime, taj čovjek iz kazahstanskog pritvora ipak jedan je od najuglednijih pripadnika društvene zajednice u Republici Hrvatskoj, netko iz najužeg kruga kulturne i društveno-političke elite, jedan od onih kojima imamo biti zahvalni što naša zemlja postoji i što je upravo ovakva kakva jest. On nije za domovinu ratovao s puškom, nego se borio na snježnim padinama i pokraj njih, ali njegov ugled nije tim ništa manji. Stoga nikom u Hrvatskoj ne pada na pamet da izgovori ili napiše riječ protiv naših sportskih heroja, čak ni kada oni, recimo u Španjolskoj, bivaju pravomoćno osuđeni za utaju poreza (nakon toga u domovini postaju zvijezde billboarda, s kojih reklamiraju najveće banke u državi), sve dok im se ne dogodi ono što se dogodilo našem Vedranu, a to je da postradaju u dvorskim previranjima, nakon čega će državni tužitelj pokrenuti istragu, i tako će se heroji naći među posrnulim anđelima. Upravo to se, naime, dogodilo Vedranu Pavleku. Nije on pao zato što je bio padu sklon, a još manje zato što se bavio svojim poslom na način na koji se bavio. Pao je zato što je netko na dvoru poželio njegov položaj.
A kada se to dogodilo, sve je za Vedrana bilo izgubljeno. Novine su se odmah raspisale o tome da je u posljednjih jedanaest godina zamračio trideset milijuna eura. Istog časa u sumnju doveden je i krug onih među kojima se kretao i koji su ga uzdigli u heroja. Rečeno je da postoje sveščice, bilježnice, rokovnici u kojima su imena i isplatne liste. Na ovaj način ljudi se odvraćaju od napasti da brane Vedrana, da govore kako je Vedran dobar čovjek, marljiv radnik, samopožrtvovan domoljub i da je Vedran, kao što i jest, najzaslužniji za razmjere uspjeha hrvatskog alpskog skijanja. Naime, kada je Vedran pao, svi su mukom zamuknuli, i niotkud nijednoga glasa koji bi o njemu išta lijepo rekao. Na hrvatskoj Wikipediji, koju uređuju proustaški elementi, a možda i neko čudnovato obavještajno-policijsko podzemlje, u natuknici o Vedranu Pavleku tad se pojavila rečenica dostojna našeg kolektivnog srama: “Smeće od čovjeka.” To su, prema uvidu prvi put izvršenom 3. svibnja 2026, napisali administratori hrvatske Wikipedije. Može li bjednije?
Čim je proces otvoren, a otvoren je iznenadno, jer se svaki mali i veliki dvorski puč dogodi iznenada, Vedran Pavlek razletio se naokolo da spašava imovinu koju je stekao svojim herojskim ugledom. Krivo bi bilo, bez obzira na eventualne buduće sudske presude, reći da je on išta stekao pljačkom, ili da je itko u Hrvatskom olimpijskom odboru i svim sportskim savezima redom ikad išta stekao pljačkom. Pljačka je, naime, kao i kriminalno djelovanje bilo koje vrste, ponašanje protivno ne zakonima, nego njihovom provođenju u živom životu društvene zajednice. To je, dakle, igra mimo društvenih pravila, onih koje ustav i zakoni samo podupiru. A je li naš Vedran igrao mimo pravila igre? Oprostite, ali nije! Sve što je radio bilo je vidljivo svima. I nije to radio u posljednjih jedanaest godina, nego odvajkada. Ili otpočetka. Samo što je ono od ranije, iz zlatnih dana hrvatskog skijanja, kada je novca bilo najviše, otišlo u zastaru. Papala maca, a od onog što je popapala možemo dobiti samo govno! Da se itko prije Pavlekova pada odvažio primijetiti da se tu nešto vrlo očigledno krade, u boljem bi ga slučaju ismijali, a u nešto lošijem optužili za manjak domoljublja i za pljuvanje po hrvatskim sportskim uspjesima. Bilo je novinara koji su pisali o Pavlekovim i Bandićevim, a ustvari svehrvatskim dvorskim saturnalijama na Sljemenu i o jastozima i lavorima kavijara proždiranim na Snježnoj kraljici, pa su se i pitali o podrijetlu novca koji je na sve to potrošen, ali i njima ste se, gospodo draga, po nalogu dvora i dvorske policije, redovito rugali i optuživali ih za antihrvatstvo. A iza svakog sljemenskog jastoga i svakog lavora s kavijarom stoji, posve prirodno, golema količina novca koji je o istom trošku zamračen. Postojala je vidljiva Snježna kraljica, iza koje su bile još najmanje dvije nevidljive Snježne kraljice, koje su završile u džepovima dostojnih i zaslužnih junaka svehrvatskog sportskog i društvenog prosperiteta. Ali to nije bila pljačka. To je način na koji funkcionira sustav dvora. Tom sustavu u hrvatskom slučaju kao zaštita nisu potrebni ni policija, ni tužiteljstvo, ni sudovi. Njega štiti vjera u dom, domovinu i domoljublje, te u to da su svi oni koji u svemu tome prepoznaju pljačku, lopovluk i despociju samo neprijatelji Hrvatske. Neprijatelji Hrvatske se od njezinih prijatelja prepoznaju po tome što oni ne uzimaju novac koji im ne pripada.
Cilj istrage protiv Vedrana Pavleka, ne one pravosudne nego one moralno-političke, dvorske, paraobavještajne i mrežnodruštvene, sastoji se u tome da se dokaže kako je dojučerašnji junak ustvari crni đavo, koji je pljačkao za svoj račun i za račun dvojice-trojice svojih anonimnih pajtaša. Niti je u tome bilo svete skijaške obitelji, a ni političara i narodnih heroja udomljenih oko hrvatske sportske riznice. I, naravno, naš Vedran nije bio hadezeovac, a nije daleko dan kada će se dokazati, ili kada će to gospodin Andrej Plenković obnarodovati, da je Vedran bio možemaški ili esdepeovski uljez u hrvatskom sportu. Oružje u rukama radikalne ljevice, što bi rekao gospodin Njonjo. Nije daleko dan kada će iz svehrvatske memorije biti sasvim izbrisano tko je uopće bio Vedran Pavlek, tko ga je rukopoložio u Hrvatskom skijaškom savezu i u čiju je slavu, bilo političku, bilo sportsku, on skoro trideset godina radio svoj posao. A radio ga je, bez ikakve sumnje, otpočetka dosljedno.
Govori se da će mnoga mater zakukati otvore li se Vedranove tekice i rokovničići, te zaviri li se u njegov laptop. To je priča za naivne. Nikome se neće dogoditi ništa, jer bi se moralo dogoditi svima. A to bi onda bila revolucija, ne samo u sportu nego i u državi i u državnoj vlasti. Jer vlast živi u sportu i od sporta, kao što i sport živi u vlasti i od vlasti. Nije nimalo čudno što hrvatski sportaši i hadezeovski političari istom tjelesnom gestom pozdravljaju hrvatsku himnu. Ali ni Vedranu neće se dogoditi ništa od onog što mu bijesan svijet, lišen dara prisjećanja te slobodan od savjesti, ovih dana priželjkuje. Naime, oni koji su se ostrvili na njega, pa se tobože čude nad trideset zamrčenih milijuna, moraju mu sada mnogo toga obećati, e da bi on ostao kooperativan kakav je bio do sad. Nije Vedran Pavlek bivši premijer, pa da bi njegova sudbina bila u rukama njegovih dojučerašnjih podložnika, jer nema nikog iznad sebe koga bi mogao zavaliti. Iznad našeg Vedrana stotine su ljudi, pripadnika nacionalne elite, a mnoge od njih on može zavaliti kao bekane pred klanje, da se poslužimo metaforom ljubitelja janjetine iz najdomoljubnijih hrvatskih krajeva.
I zbog svega ovog nitko toliko ne čezne za sigurnošću i toplinom domovine, kao on. Jer da je predugo ostao u kazahstanskom zatvoru, počeli bi ga tretirati kao svoga najrođenijeg. O kako bi samo neugodno Vedranu bilo da makar i na čas ovisi o milosti Kasima Žomarta Tokajeva!
Hrvatska je, ipak, zemlja koja je krojena po mjeri najodanijih svojih sinova i kćeri. Najgore što se takvima može dogoditi jest da im se njihovi hvalidbenici u Wikipediju upišu riječima: “Smeće od čovjeka”.