Veljača je, godina 2024, u messengeru jednoga jutra nalazim pjesmu “Smrt, kamen i amen (Klopka)”. Ježim se dok je već peti-šesti put slušam. Njezina autora ne poznajem – ili mislim da ga ne poznajem, pošto se predstavlja pseudonimom – ne pojavljuje se u medijima, nema ga na televiziji, njegovih radova nema u diskografskim dućanima, prisutan je na YouTubeu, ali marginalno. Pjesma je vrlo snažna, ali na način krajnje neobičan: u rap formatu ispripovijedana je jedna priča, i u priči cijeli jedan život, i smrt. Onako, po prilici, kako je to nekad, u drukčijem poetičkom kodu, ali u istom ili vrlo bliskom poetskom metru, znalo biti pripovijedano u epskim i lirskim narodnim pjesmama. Ono što slušatelja obuzima i zbunjuje, od čega ga i podilaze srsi, jest dojam da pjesnik/pjevač pripovijeda priču vlastitog života, dojam da to pjeva mrtav čovjek. Pritom, žrtva tog mrtvog čovjeka dio je one tradicije koja se prema slušatelju, njegovim nazorima i pogledima na svijet, izrazito neprijateljski odnosi. Tu žrtvu, naime, prisvojili su, na nju stavili svoju šapu i iz nje crpe svoj moralni kredit, agresivni ljudi, tobožnji vjernici i crkvenjaci, komesari aktualne vlasti, povijesni revizionisti. Pjesma, međutim, ne može biti njihova, niti ju je napisao netko od njih. Od njihovih pjesama možda nas hvata strah, ali nas ne podilaze srsi. Njihove pjesme lažu svojim netalentom, a ova pjesma govori istinu. Njihove pjesme pripovijedaju lažne priče, a ova govori istinu. Ova pjesma govori istinu pjesnikova dara, a pritom pripovijeda priču koja već time biva istinita. Nitko nije toliko darovit da bi u svojoj pjesmi mogao prenositi laži.
Pjesma “Smrt, kamen i amen (Klopka)”, autora koji se predstavlja kao Stranac, pripovijeda priču fratra ubijenog 1945. na Širokom Brijegu. Otpočetka, od rođenja u karakterističnoj obitelji, preko prve ljubavi, do odlaska u samostan, zaređenja i mučeničke smrti. Tu je, dakle, sve. Dvije i pol godine kasnije, na YouTubeu pjesma ima 899 pregleda, pod njom je 8 komentara. Stranac je, dakle, i dalje savršeno anoniman, premda je riječ o remek-djelu unutar jedne vrlo frekventne, u hrvatskom društvu prisutne i djelatne mitologije. Naravno da nitko nije napisao bolju pjesmu o fratrima ubijenim 1945. na Širokom Brijegu.
Slušajući u veljači 2024. pjesmu, nisam nijednog trenutka pomislio da je riječ o klopci. Naprosto znam, nikad me nitko nije razuvjerio, da dobru pjesmu i priču od koje će slušatelja/čitatelja podići srsi o nečemu što traumatizira naše duše i povijesti, kao ni dobru pjesmu i priču koja potječe iz mašte, može napisati samo darovit čovjek, slobodan od mržnje i propagande, slobodan od laži. Dakle, ja znam da onaj tko se predstavlja mojim neprijateljem, ili tko mene smatra neprijateljem, nikad ne može napisati pjesmu “Smrt, kamen i amen (Klopka)”, niti dobru priču o fratru ubijenom 1945. na Širokom Brijegu.
Istina, u tom sam trenutku već znao neke Strančeve pjesme. Tačno pet godina ranije, u veljači 2019. u isti ovaj messenger poslao mi je album “Matan”. Odličan, vrlo upečatljiv i životan autsajderski gotovo romaneskni izvještaj, kakve je u domaći hip-hop znao donositi samo Edo Maajka. Edo, Bosanac, izbjeglica, a Stranac kamenjarski, ličko-vlaški, hercegovački, s ruba grada i s krajnje geografske, mentalne i emocionalne hrvatske periferije. Pritom, dok kod Ede znamo tko je, što je i odakle je, Stranac je učinio nešto za pripovjedača i za “pjevača priča” jako dobro i korisno: svoje privatno građansko lice i ime sakrio je od javnosti. (Zavidim mu na tome.)
Početkom rujna ove godine u messenger uplovio mi je novi Strančev album, naslova “T /planina za sina”, sklopljen kao roman o privatnom i društvenom porazu, o generaciji stasalih u ratu, o svijetu današnjice, o ocu, rođenju sina, o djetetu i djeci, o rastavi braka, odlasku u Irsku i povratku iz Irske, o prijateljstvu, idolima iz djetinjstva, stricu, životnoj izdaji i planini Zir. Priča potresna, lijepo ispripovijedana, snažna i ukotvljena u jezik. Strančev osjećaj za jezik i poznavanje materinjeg jezika neusporedivo nadmašuju žive suvremenike koji se bave pjevanim pjesništvom, a pripada vrhuncima hrvatske suvremene poezije, općenito. On već u tri-četiri uvodna stiha uspijeva sklopiti dramu, čitatelja (tojest slušatelja) uvući u nju i učiniti je dramom njegova vlastitog života.
Ono o čemu Stranac pjeva događa se, na različite načine, njegovoj generaciji. U opustošenoj zemlji i opustošenom svijetu generacija posljednjeg predratnog doba troši i drobi svoje vrijeme kroz niz poraza i razočaranja, katkad intimnih, katkad kolektivnih. On govori o tom zajedničkom iskustvu govoreći uvijek i samo o sebi i svom životu. Ili o životu nekog drugog. Ali uvijek samo pojedinca, onoga jednog čovjeka u čijem se stradanju ogleda svemir, a u svemiru svi drugi ljudski životi.
Njegov svijet morao bi se opisati kao duboko neukorijenjena ukorijenjenost. Živi u Zagrebu, ili nekom drugom velikom gradu, ali njegov duh i podrijetlo, njegova svijest i tradicija, pripadaju nekoj dubokoj provinciji, opet Lici, Dalmaciji, Hercegovini. Otamo je njegova tvrdoglavost, zahirenost i pomaknutost, ekstremna neuklopivost i osjećaj poraza i gubitka. On je svjedok nekoga mrtvog, a neupokojenog svijeta, stalno euforičan i na rubu plača, otac vlastitih pređa, najprije oca i strica. Na genijalan način opisuje odustanak od fakulteta, i prelazak u svijet manualnih radnika, rad uz traku, s pogledom na sat koji po vas dan stoji, pred vremenom koje se ne pokreće. Pa onda bijeg iz tog svijeta, i povratak u onaj prethodni, s uzaludnom vjerom da čovjek može naći svoje mjesto u društvu s takvom mogućnošću izbora. Stranac živi u tranzicijskom svijetu, stalno prolazeći kroz vlastite tranzicije. On je eksperimentalni zamorac svoje epohe. Na njemu vrijeme testira vlastite mogućnosti i snage. Himnična, vrlo potresna pjesma “Time Thinks Truth” dugo je obraćanje sinu. U potki tradicijskog konstrukta, očinskog obraćanja nasljedniku, kakvo se s koljena na koljeno prenosilo stoljećima, zapravo je neka izokrenuta priča. On sina savjetuje da bude onakav kakav on sam, otac, nikad nije htio ili mogao biti. “Stranac, nikad nemoj biti stranac”, govori on njemu nakon života koji je sam proveo u vrlo temeljitom stranstvovanju. I sve o čemu pjeva na ovom albumu samo je stranstvovanje. Ima u tome nešto od vječitog garda balkanskih očeva, onog još od vremena koje opisuju epske narodne pjesme, kada otac sina pred odlazak u život i svijet sjetuje da ne čini ono što je činio on i da ne bude ono što je bio on, a u dubini duše zapravo želi nešto upravo suprotno: da proživi isti život, da uđe u iste bitke i ratove, ali da, za razliku od oca, sin u tim ratovima pobijedi. Dok god naši očevi žele da mi pobijedimo u ratovima koje su oni izgubili, dok god ne žele da odavde bježimo glavom bez obzira, naša se tradicija nastavlja.
Hip-hop i rap su kao muzičko i popkulturni stilovi oduvijek u nas ostali alternativa. Stranac je underground unutar te alternative. On je, dakle, mračni rapsod za 899 pregleda na YouTubeu i za otprilike toliko, ili još manje, onih koji će poslušati njegovu pjesmu o jednom od ubijenih fratara sa Širokog Brijega, u koju se – upratit će tko posluša cjelokupni dostupni Strančev opus – i sam autobiografski upisao, a koja bi, ta pjesma, da ju je napisao netko drugi, s neusporedivo manje dara i istine, postala hit za tisuće ili stotine tisuća ljudi, iza kojih bi stala hrvatska policija i država. On je mračni rapsod za jedva nešto malo veću publiku i sa svojim romanesknim pripovijestima na albumima “Matan”, koji uglavnom govori o pokojnom ocu, i na albumu “T /planina za sina”, koji bi doživjeli golemu popularnost, opet da je u njima malo manje istine i dara. Komunikativnost u onome što Stranac radi gotovo uvijek ide na štetu istine.
Ne znam, dakle, tko je taj čovjek koji se već sedam godina povremeno javlja u mom messengeru, a o kojem nalazim potvrdu na YouTubeu, te u malobrojnim usputnim zabilješkama po društvenim mrežama i marginama internetskih glazbenih sajtova. Nisam se pretjerano ni potrudio saznati tko je on, jer bih se, upoznavši ga, vjerojatno razočarao. Ozbiljni pripovjedači i homerovski pjevači priča uvijek su u svojim djelima darovitiji i bolji nego u životu. Važno je samo da Stranac postoji i da svjedoči o ovom svijetu. Bolje da se ne zna tko je on. Dok god se za njega ne bude znalo, bit će mu lakše da promatra ljude oko sebe i sebe među njima. On je nešto kao Vivian Maier hrvatskog hip-hopa i spoken worda. Očaj čovjeka, upućen iz nevidjela.