Glumac ima svoju dob. Ima ih koji su vječiti mladići i cure, pa u svojim kasnim pedesetim igraju kćeri svoje i sinove, muče se s borama, prorijeđenim kosama i ostalim nevoljama svojih građanskih fiziologija, ali to im je naprosto tako, kad su se rodili za uloge mladih. Mnogo je lakše, premda ni njima nije lako, onoj sredovječnoj glumačkog gospodi, Danilu Bati Stojkoviću, Pavlu Vuisiću, Vanji Drachu, Semki Sokolović Bertok, pa Miri Banjac, Mariji Kohn i Miri Stupici, koji su prvi dio karijere igrali likove mnogo starije od svojih građanskih osoba, da bi onda dugo igrali mlađe, ali vazda i samo – sredovječne. A bilo je i vječitih staraca i starica: Milan Srdoč, Rahela Ferari, Dana Kurbalija, Karlo Bulić i Zvonimir Rogoz, pa Pero Kvrgić, koji je Sterijinog grčkog trgovca, zelenaša, starca Kir Janju odigrao prije nego što je navršio tridesetu. A bilo je i glumaca, recimo Boris Dvornik ili Neva Rošić, koji kao da su za svojih života promijenili nekoliko tijela, kao da su nestajali pa se nanovo utjelovljivali…
Snježana Sinovčić je, reći će netko, dugo čekala da dođe u svoje godine, pa je negdje već pred penziju – ili u godinama kada se činovnici umirovljuju – iskočila kao velika hrvatska glumica, jedna od najvećih u proteklih pola stoljeća, koliko pred našim očima glume, snimaju i predstavljaju. Ali krivo, jer je se sjećam, mlade Snježane Sinovčić, studentice sarajevske akademije, u filmu Ademira Kenovića “Ovo malo duše”, a kratko nakon toga i u “Kuduzu”. Pamtim je, ili je to možda fantom sjećanja, i u predstavi Otvorene scene na Obali, po Enquistovoj “Noći tribada”, a gledao sam je i u ispitnim predstavama na Akademiji scenskih umjetnosti, na koje sam redovito odlazio, premda su sve moje ambicije u teatru oduvijek bile samo gledateljske, pomalo i voajerske. Zanimalo me je, klinca gimnazijalca, kako se, u kojem trenutku, privatno lice pretvara u glumca. Zanimalo me je gdje nakon toga borave njegova sjećanja, strahovi, inhibicije. Ne sjećam se jesam li naslutio odgovore, ali u kazalište sam i na Akademiju, na probe, odlazio sve do pred rata, kao i na sve predstave tadašnjega vrlo raskošnog MESS-a. Najveće moje poslijeratno razočarenje novoprelomljenim svijetom bilo je razočarenje u teatar. Ili predstave više nisu valjale, ili sam sam bio izgubio dar gledanja…
I da, još jednom sam, a da ni ne znam, gledao Snježanu Sinovčić. Naime, njezino ime nalazim na glumačkoj listi predstave splitskog kazališta iz 1981, uprizorene po klasičnom tekstu Slobodana Šnajdera “Kamov, smrtopis”. Bilo joj je sedamnaest. U sjećanju na tu predstavu ostale su samo Šnajderova veličanstvena retorika, stanovita gužva na sceni (ili nered mizanscena) i replika koju smo, mi gimnazijalci, kao i neke druge Šnajderove, koristili kao uzrečice: “Lakrdija, lakrdija, sve je lakrdija”. A tko je u svemu tome bila dvije godine od nas starija Snježana Sinovčić, to ne znam.
Na sarajevskoj je akademiji završila pretpostavljam zato što je na zagrebačku nisu primili. Nisu u njoj vidjeli glumicu. I to je naročit dar, i posao različit od svih drugih poslova, u građanima i građankama mlađe dobi prepoznavati buduće glumce. Desetljećima kasnije pitat ćemo se tko su bili ti profesori, slijepi kod očiju, koji nisu u njoj vidjeli glumicu? Ali takvo pitanje krivo je i nepametno, ne samo zato što gluma, kao ni književnost, nije samo talent, nego je i više od toga život i životna energija, karakter i unutarnji očaj, bez kojeg nema bivanja izvan vlastite kože. Nemoguće je, uza sav talent, i pretpostaviti tko će se od njih ugasiti, a tko vinuti i uzdignuti do onih visina u kojima će se poslije zrcaliti naš svijet. Nebo i pozornica dva su zrcala društva. Najbolje bilo je ono vrijeme kada je čovjek išao u kazalište da vidi kakav je i kako mu je.
Ove je godine Snježana Sinovčić Šiškov, kako glasi njezino puno ime i prezime, glumila je u šest filmova koji su se našli u konkurenciji za nagrade na festivalu u Puli. Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu dobila je za ulogu u filmu “Koke”, redatelja Igora Jelinovića. Glumci su ponekad utjelovljenja epoha. Pomislim li na sedamdesete, vidim mladog Šerbedžiju, Ines, Hamleta i onaj Berkovićev film u kojem vozi mercedes. Mislim li o osamdesetima, eto Mikija Manojlovića. Devedesete za mene imaju lice mlade Alme Price… Dvadesete godine sljedećega stoljeća imat će lice Snježane Sinovčić.
Očito je da ona nije neka naročito ambiciozna ni agresivna žena. Pošto je završila sarajevsku akademiju, vratila se u Split, zaposlila se u tamošnjem, u to vrijeme velikom, isto kao Hajduk perspektivnom kazalištu, nakon čega je deset godina nije bilo ni na televiziji, ni na filmu. Zaigrala je 1999. u debiju Ognjena Sviličića “Da mi je biti morski pas”, pa je opet na deset godina iščezla… U kazalištu, pak, izvan Splita nije ni radila. Bila je, dakle, dragocjena i važna glumica jednoga promjenjivog teatra, koji u Hrvatskoj nikada više neće biti onako važan kao što je znao biti nekih osamdesetih.
A onda se u dva filma sve promijenilo. Prvi, Radivoja Andrića iz 2021, “Leto kada sam naučila da letim”, trebao je biti film za djecu, a postao je poslijeratni film o onom što je ostalo između Hrvata i Srba. Precizno napravljen, s golemim obzirom prema svim međusobno sučeljenim tugama i nesrećama, pritom vedar kao vedar dan, s nevjerojatno nadahnutom glumačkom ekipom, ovaj film leži na licu, pojavi i karizmi Snježane Sinovčić. Godinu kasnije, Juraj Lerotić snima “Sigurno mjesto”, film mračan i beznadan, u kojem će ona odigrati majku, lik koji je u emocionalnom i u svakom drugom smislu najudaljeniji od lika šašave i dobre pratetke Luce. Kao da je za odigrati te dvije žene bilo nužno odživjeti dva cijela života. U jednom životu ona ostaje zaleđena od užasa, bez suze, bez vriska, pritisnuta težinom unutarnjeg kosmosa, u drugom životu sva je od emocionalnih senzacija, od smijeha, plača, zagrljaja. U jednom se životu spustila do dna pakla, u drugom je umrla i pošla u raj. A gledatelj je gleda, pa se živim čudom čudi gdje je svih prethodnih godina ova glumica živjela te svoje živote.
Nakon Andrića i Lerotića Snježana Sinovčić biva sveprisutna, pa se učini da nijedna filmska priča bez nje više ne može biti ispričana. Ali nije to nikakva moda, niti je u pitanju lijenost redatelja koji su počeli zamišljati svijet kroz nju. Kao što postoje pisci koji umiju artikulirati glasove i pripovijesti epohe, tako postoje i glumci koji bivaju njezino lice. I jedno, i drugo uvijek ima veze s talentom, ili s nečijom radnom energijom i odvažnošću, ali ima veze i s nečim što je zanimljivije i zagonetnije: s načinima na koji se velika povijest, te društveno-političke prilike i forme civilizacijskog uzdizanja i propadanja, upliću u književnost, teatar i film, a s time i u umijeće zajednice da si protumači i ispriča svoj svijet. Postoji neki razlog, moglo bi ga se samo fikcionalizirati, a nikako prosto verbalizirati ili objasniti, zašto je upravo Snježana Sinovčić lice ovog hrvatskog doba.
Posrećilo joj neočekivano, nakon ovogodišnje Pule, da Gea Vlahović za tportal napravi s njom izvanredno dobar portretni intervju. Vrijedi ga pročitati, jer se iz njega štošta da saznati ne samo o glumici, nego i o glumi, te o mogućim posljedicama ozbiljnoga shvaćanja ovog posla. U Sarajevu, naime, na Akademiji, kroz osamdesete postojale su dvije gotovo odvojene i zavađene glumačke škole. Jednu je kroz svoje klase vodio i stvarao profesor Emir Kusturica, drugu Boro Stjepanović. Iz prve škole izvrle su, osim genijalnih Kusturičinih filmova, te niza pratećih filmskih autora (Kenovića i Mandića, prije svih), i dvije jednako veličanstvene kazališne predstave Mladena Materića, obje bez riječi, uprizorene na Otvorenoj sceni Obala. Kusturica je inzistirao na neposrednosti i autentičnosti, iz čega se katkad nisu rađali glumci nego profesionalni naturščici. Boro Stjepanović je, nasuprot tome, radio na zanatu i tehnici, na ozbiljnosti i redovničkoj posvećenosti glumačkome pozivu, kojoj zvijezde i spektakli čine stalnu smetnju. Zanimljivo je bilo promatrati sukob ovih dviju strana, koji kao da će odrediti i kasnije sudbine ove dvojice ljudi.
Snježana Sinovčić bila je u klasi Bore Stjepanovića. Na drugoj godini, u ona olimpijska doba, kada se sve važno u Sarajevu zbivalo negdje izvan kuće, posla i učenja, Boro ju je pozvao na red: “Ako se ne sabereš, neću te potjerati samo s Akademije, nego iz Sarajeva.” Tako joj je rekao, i ona se sabrala. Kada je završila akademiju, imala je, kaže ona Gei Vlahović, ponude za angažman u sarajevskim Kamernom teatru 55 i u Narodnom pozorištu, te u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Boro Stjepanović rekao joj je neka ide u Split i neka tamo uči od najboljih. Bio je to 1987. godine, u vrijeme kada je Sarajevo u kulturnom smislu bilo na svojim povijesnim vrhuncima, neobičan savjet. Prihvativši ga, Snježana Sinovčić spasila se strahote rata u Bosni i opsade Sarajeva, i zakopala se u neku duboku i gluhu provinciju, iz koje mnogo godina kasnije izlazi kao jedna od najvećih, uopće. Vrlo beskompromisno, ali jedino tako i ima smisla. Ono što se Snježani Sinovčić ovih godina zbiva vrhunac jedne je glumačke škole. Vjerujem da je profesor ponosan.