Slobodana Matić Kovač: Život i nerazriješen slučaj portretirane portretistice

Ilička i kaptolska dvorišta razlikuju se i u arhitektonskom, i u socijalnom pogledu. Ali za onoga tko ih je pobliže upoznavao tek kao odrastao čovjek, ta dvorišta imaju nešto zajedničko: da bi se našao u onom koje tražiš, moraš prethodno zabasati u dva druga dvorišta. U početku, to je zato što se gubiš. A kasnije, važno ti je da tako bude. Jer svako je dvorište po jedna predstava, skupa sa scenografijom. I u svakom se uvijek nalaziš kao da ti je prvi put.

Galerija Kranjčar u dvorištu je, na adresi Kaptol 26. Prizemna građevina, koja je prethodno mogla biti skladište ili magaza nekog dućana, vinarije, kolonijala, adaptirana je u vrlo lijep izložbeni prostor, kojim gospodari gospođa Elvira. Jedno od onih mjesta, kakvih i nema tako malo kao što nam se u očaju učini, na kojima živi i preporađa se duh grada. U subotu, 2. rujna, u podnevni sat, otvorena je tamo, u okviru Festivala svjetske književnosti, i sljedećih šest dana potrajala, izložba Slobodane Matić Kovač, nedužnog i neutralnog naziva “Portreti književnika”. A mogla je biti i nekako drukčije nazvana: Kovač i svi njegovi, Kovač i društvo, Kovač i mala povijest umjetnosti i književnosti… Jer on je tu glavna figura, pojavljuje se na gotovo svakoj slici, likom i figurom, književnim ili životnim motivom. Blagim pogledom kojim izvan slike prati ono što se na slici zbiva. Uostalom, sva ova ulja (i jedini pastel), od prvih iz 1976, kada je slikarici bilo dvadeset i devet, do posljednjih iz 2010, nastala su za Kovačeva života. Na slikama iz 1976, pseudorenesansnom, uznemirujuće začudnom “Portretu s orahom”, te na “Sretnom pastiru”, istočnohercegovačkom aktu s janjetom za vratom, Mirko je Kovač, u to vrijeme tridesetosmogodišnjak. Slike iz 2010, portreti su prijatelja njegova života, Mire Glavurtića i Filipa Davida. A tako i sve ono između može se podvesti pod natpis: Kovač i svi njegovi.

A među njegovima, ipak, glavna je Slobodana Matić, čijem se imenu trajno prirodio nadimak Boba. Razlozi nužno nisu sentimentalne prirode, ali tiču se tog dugog zajedničkog života, i onoga što je u tom životu nastajalo. Kako je Boba slikarica, ništa u njezinom radu nije moralo nastajati u prirodnom otporu i razlici u odnosu na Kovačevu književnost. Štoviše, ima toga na njezinim slikama, u naslikanim motivima, kao i u načinu njezina rada, koječega što je blisko Kovačevu načinu u književnosti. Primjerice, taj “Sretni pastir”, meni sigurno najdraža i najimpresivnija slika na izložbi (dimenzija minijature: 27×36 centimetara) prizorom je i atmosferom savršena sublimacija niza zavičajnih proza Mirka Kovača. Temom i atmosferom, slutnjom biblijskih alegorija, začudnim i blagim pogledom, implicitnom grubošću nečega što je u pejzažu ili što je iza scene, nečim istovremeno đavolskim i anđeoskim, skurilnim i pornofilskim, tu je naslikano ne samo ono što je Kovač do 1976. napisao, nego, još više, ono što će tek napisati. Gledajući samo ovu izložbu, a upravo još jednom ispočetka čitajući Mirka Kovača, pomislim da je Boba njegovo zrcalo, ali i da je on njezino zrcalo. Koliko se tko u kome ogleda, o tome bi se moglo samo u fikcijskoj, u romanesknoj prozi.

Mistifikacija je osnovna Kovačeva gesta. Slikari s kojima se družio i prijateljevao redom su bili mistifikatori. Šejka i Glavurtić. Pa i sama ideja Medijale jedna je od onih savršenih mistifikacija, poniklih iz naslijeđa nadrealizma. Ono što Boba ponekad radi, mistificiranje je drugim sredstvima. Recimo, u toj prevari oka, koje gledajući u “Portret s orahom” gleda u blago osvijetljenu Kovačevu glavu i u dvije njegove lijepe izdužene šake, od kojih jedna drži orah, dok tijela kao da nema, jer je tamna odjeća progutala svo svjetlo. Riječ je o čaroliji u kojoj, međutim, nema ničega proizvoljnog. Na ovim slikama, općenito, nikakvih proizvoljnosti nema. Sve je onako kako doista jest, ili kako doista nije. Na velikoj slici tako gledaš oči slijepog Borgesa i oči Leonida Šejke, pa ti se na čas učini da su to iste oči, i da su vrlo slična lica.

A na onom jedinom praznom zidu galerije, u podne, na dan otvorenja, teče dokumentarna snimka otvorenja izložbe Slobodane Matić, koje se odigralo nekoga dana u posljednjem tjednu listopada, godine 1987, u Beogradu. Na tom nijemom filmu, koji nam pomalo preuzima pažnju, najednom gledamo slikaricu trideset i pet godina mlađu, gledamo živog Mirka Kovača, kako razgovara s ljudima, koji kao da odnekud kuljaju, većina njih nam je poznata, samo ih trebamo identificirati iz njima daleke budućnosti, i to nam uglavnom uspijeva. Zurimo u te ljude kao opčinjeni, u još jednoj, sada najnevjerojatnijoj mistifikaciji, dok oni promatraju upravo postavljenu izložbu, tumaraju galerijom s rukama na leđima, obučeni u svoje kišne jesenje odore, dok smo mi s ove strane još uvijek ljetni, polugoli. Mi, kažem, stojimo i u njih zurimo, dok oni hodaju, ulaze i izlaze iz kadra, a da nas uopće ne primjećuju, briga ih nije za nas. Gotovo nikoga da se obazre na onu starinsku veliku video kameru, koja ih upravo snima. Ako bi netko pogledao u tu kameru, nama bi se s ove strane učinilo da gleda nas, pa bi se, paradoksalno, mogla stvoriti međusobna distanca. Ovako, distance nema. S jedne strane, tu u Galeriji Kranjčar, Boba razgovara s ponešto malobrojnijom publikom izložbe iz rujna 2023, a s druge strane, u toj beogradskoj galeriji, Slobodana Matić, koju u to vrijeme nisam poznavao, razgovara s publikom izložbe iz listopada 1987. Ono što je tim dvjema osobama zajedničko, i što se, doista, primjećuje, sadržano je u socijalnoj gesti, u toj vječnoj čovjekovoj zbunjenosti pred mogućnošću da razgovara s drugim ljudima.

Boba je, naročito od “Vremena koje se udaljava”, te posljednje i nedovršene Kovačeve knjige, ali i prije nje, lik iz fikcije, osim što je stvarna osoba i lik iz Kovačeva života. On, pak, njezin je životni model, njezino je kontinuirano slikarsko djelo, osim što je stvarna osoba i lik iz njezina života. Oboje, dakle, istovremeno su s dvije strane onoga Alisinog zrcala. Stvarni su i fikcionalni, a da nije lako reći što je od tog dvoga autentično. Premda se obično vjeruje da je autentično ono što je živo, ili ono što je nekada bilo živo, postoje dobri razlozi da vjerujemo da je, upravo suprotno, autentično samo ono što je nastalo iz umjetničke imaginacije. Pa tako Bobin Kovač. Pa tako Kovačeva Boba.

Slobodana Matić rodila se u Prološcu kod Imotskoga. Odrasla je u Beogradu, gdje je završila i Akademiju likovnih umjetnosti. U njenoj biografiji piše: “Autorica je mozaika u svečanoj dvorani grada Imotskog u Vinariji Imotski iz 1974.” I ta je okolnost na različite načine i na više mjesta tematizirana u Kovačevoj prozi. U Beogradu su živjeli sve do 1991, nakon čega se naseljavaju u Rovinju. Premda govori čistu ijekavicu, jezikom hrvatskim, kojemu Gavranovi i Obuljenkini jezični zakonodavci ni uz najbolju volju ne bi mogli naći mane, u Bobinoj melodiji i intonaciji Beograd se jasno čuje. Čuo se i Kovaču, premda je on umio govoriti i tako da mu se Beograd ne čuje. Tada bi mu se čuli Lastva i Trebinje, čula bi mu se Hercegovina. Svakome se čovjeku u intonaciji i u melodiji govora može čuti odakle je potekao. Osim ponekom špijunu i uhodi, kakvi, opet, postoje uglavnom samo u imaginaciji pisca.

Malo prije rata, godine 1990, kod sarajevske Svjetlosti objavljena je, u šest knjiga, “Izabrana proza” Mirka Kovača. U impresumu piše ovako: “Odgovorni urednik: Mirko Marjanović; Glavni urednik: Ivan Lovrenović; Likovno oblikovanje: Slobodana Matić”. Na prednjoj stranici omotnice svakog je toma po jedna Bobina slika. Na stražnjoj je stranici Kovačev portret u olovci. Na prvom je tomu, i kronološki prvom piščevom djelu, “Gubilištu”, portretiran kao mladić. I onda sve stariji, do “Nebeskih zaručnika”, s portretom pred rat.

Komplet “Izabranih proza” u prostoj kutiji od kartona nije se stigao prodati u svih 5000 primjeraka, koliko je iznosio tiraž, nego je gorio u ratu, skupa s Bosnom. Tamo gdje ratovođama Kovačev angažman nije bio po volji, njegove su knjige gorjele nešto življim plamenom. Kako je pisac kasnije preradio i na hrvatski prepjevao sva svoja djela, a njihove verzije u “Djelima” objavljenim u Frakturi oglasio konačnima, tako izdanje sarajevske Svjetlosti više ne vrijedi. Ili vrijedi onima koji umiju usporedo čitati i gledati. Jedino se u “Životopisu Malvine Trifković”, objavljenom u drugom tomu, nazvanom “Rane Luke Meštrevića”, ništa nije moglo mijenjati, jer je taj tekst originalno napisan na dva jezika. I sve u njemu je u dvojnosti i dvojakosti.

Poslije, dok se stajalo i sjedilo po zidićima ispred galerije, te se razgovaralo o koječemu, mislio sam o tome kako bi se taj komplet “Izabranih proza” trebao kao memorabilija prodavati na ovoj izložbi. Zbog Bobinih reprodukcija na omotnicama i u knjigama, ali ne samo zbog njih. Nikome ništa nisam rekao. Predugo je sve to za objašnjavati. Život je, dok god ga se živi, tajanstven i nerazriješen slučaj. A poslije uglavnom sve prestaje biti važno.