Veliki pripovjedač i mistifikator, autor andrićevski upečatljivih pripovijetki, koje su pritom u sebi imale i onoga generacijskog – dijelio ga je s Danilom Kišom i Filipom Davidom – baštinjenja kratkopričalačkih strategija Jorgea Luisa Borgesa, Mirko Kovač istodobno je uzimao od stvarnosti i đavolski se u nju upisivao. Štošta se tako oko njega, kao i u životima nas, njegovih čitatelja, poslije znalo odviti i zbiti kao u njegovim pričama. Grehota je, zapravo, ne samo po literaturu nego i po žive živote, što je hrvatska književnost Mirka Kovača zapravo odbila, nakon što joj se, po emigraciji iz Miloševićeve Srbije, iz Rovinja onako usrdno nudio. Grehota, velim, jer su ta čitanja i učitavanja mogla biti jedan veličanstven vatromet doživljaja i znakova, koji ne samo da je mogao preporoditi talentom i lakoćom oskudnu suvremenu hrvatsku prozu, nego joj je mogao vratiti one njezine već vrlo davno izgubljene pripovjedne moći. Ali nije mogla hrvatska književnost, ta uskogruda, ružna i nešarmantna cura, s jednim tako impresivnim književnim mužem, i tu se ništa više ne može učiniti. U njegovom slučaju neće biti ni pljačke grobova i otimanja južnoslavenskih dičnih pokojnica i pokojnika, da bi im se strvi i prah naknadno podvrgli šamanističkom obredu kroatizacije i pohrvaćenja, kao što se, krajnje groteskno, pokušavalo s bosansko-jugoslavenskim i srpskim nobelovcem Ivom Andrićem, ili kao što se zadnjih mjeseci nastoji s prethodno ekskomuniciranom i prognanom Dubravkom Ugrešić – oko koje su se, što je bilo naročito komično, hadžijice hrvatske književnosti u jednom času bili prestravili da bi mogla, još uvijek živa, dobiti Nobelovu nagradu. Za razliku od Ugrešić, koju su nekad davno sretali po Zagrebu pa za nju znaju, i za razliku od Andrića, za čiju su nagradu čuli, pa tako znaju i za njega, Kovač je za njih zapravo sasvim nepoznat pisac. Jedini desničar – o ljevičarima ne bismo, oni su kukavelji! – koji je želio Kovača adoptirati, računajući da će mu tako hrvatska književnost dobiti na težini (barem sto kila žive vage), bio je pokojni Večernjakov komentator Milan Jajčinović. Nakon njegova odlaska, Kovač je kao ukleti Rovinjež otplovio izvan svih hrvatskih obzora… Pokušavali smo, s novcima koji nisu bili hrvatski, u Rovinju održavati nagradu koja je nosila njegovo ime, ali je porez što nam ga je uzimala hrvatska država dramatično nadmašivao iznos koji je manifestaciji prinosilo Ministarstvo kulture, tako da je nagrade moralo nestati. Ali pustimo sad brbljarije o Ministarstvu, vratimo se Kovačevoj priči.
Njegova životna družica, slikarica Slobodana Boba Matić, došla je, kao i on što je istim poslom u Zagreb dolazio, nakratko u Pulu, da u pulskoj bolnici umre. Bolovala je – hvala anđelima! – vrlo kratko, od bolesti Danila Kiša, kojeg je, na svom među nama čuvenom i voljenom portretu naslikala s maslačkom u ruci. Otišla je, kao i Kovač, u kolovoški ponedjeljak, dvanaest godina manje osam dana, nakon njega. Kovač je sa svijeta nestao na dan kada pravoslavni slave Sveto Preobraženje Gospodnje, na dan kada se u crkvama posvećuje grožđe, i kada se nekad, prema narodnim vjerovanjima krajeva iz kojih je pisac potekao, kalendar lomio iz ljeta u jesen. U srednjoj Bosni i u Krajini, među katolicima bi se reklo: “Na srpsko Priobraženje priobrazi se i gora i voda!” Kovačeve Bobe nestalo je na Dan svete Klare Asiške, čuvene svetice franjevačke, koja se, kad navališe Saraceni da osvoje Asiz, digla iz bolesničke postelje, ušla u crkvu, uzela ciborij s posvećenim hostijama, te ga iznijela van, ispred samostana, gdje je zapjevala i kroz pjesmu se počela moliti. Saraceni kada su to vidjeli i čuli, pobjegoše svojim putem. Premda Kovač nije u svojoj prozi spominjao svetu Klaru, bogobojaznu tešku bolesnicu, koja se Bogu molila u potpunoj predanosti i askezi, ona je od tipičnih ženskih likova njegove proze. Kao što su vjerska čudesa i legende Kovačevi motivi.
Boba Matić je otišla tiho i anonimno, da dan smrti Gabi Novak. U toj životnoj slučajnosti, u mimoilaženju ljudskom po mrtvačnicama i kalendarima, koje danas, u dobu bez ozbiljnih novina i novinara, neće biti ni primijećeno, opet je nešto što Mirko Kovač voli da udesi u svojim pripovijetkama. Njegove su priče prepune slučajnih susreta, odreda fatalnih i sudbonosnih, a kada se ovako susretnu dvije smrti, tada jedna drugoj jesu slučajni komentar. Tada se jedna u drugoj ogledaju. Tako su istoga dana umrli Josif Staljin i Sergej Prokofjev. U potpunoj opreci, u međusobnom isključivanju. Boba je kao i Gabi Novak živjela u muževljevoj sjeni. Ta sjena joj je, kao i Gabi, godila, naprosto zato što je odgovarala njezinoj naravi. Premda je ta narav bila drukčija nego u čuvenije pokojnice: Boba je bila izvanredna promatračica, opservatorica zbivanja, koja je u ljudima i njihovim licima prepoznavala ponešto od onog što je nama drugima ostajalo nevidljivo. I bila je okovana identitarnim paradoksom: rodom iz Prološca, tvrda Imoćanka, djetinjstvom, školom i mladošću Boba je bila Beograđanka. Lijepa beogradska Hrvatica, odrasla u jednoj neobičnoj kući, usred parka i bujne vegetacije, gore na Zvezdari (što sve Kovač opisuje u svome nedovršenom testamentarnom autofikcijskom djelu, u osnovi krivo podnaslovljenom “roman-memoari”, “Vrijeme koje se udaljava”), u Rovinju i u Hrvatskoj ona počinje živjeti s navršene četrdeset i četiri, na samom kraju jedne mladosti. Pametna i gorda žena, nije se ona ničega odricala, jer Boba niti je bila glupa, niti se odricala najviših moralnih načela, ali je prema Beogradu, Srbiji i svemu u što se pola njezina svijeta pretvorilo, bila izrazito ogorčena. No, nikad tako da klizne u prostaštvo nacionalizma i, ne daj Bože, hrvatskoga europčanskog novoustašluka. Nakon što su jednom iz svog grada otišli, ni ona ni Kovač nikad u njega više nisu stupili nogom. Ali su sve svoje otamo širokogrudo primali u Hrvatskoj. Kovač, jezičnomaterinski Hercegovac, pritom čovjek s moćnim jezičnim znanjem i talentom (a jezik su i naglasci, što ne znaju oni koji na hrvatskom samo rokću, grakću, hržu i muču, naročito putem HRT-a), progovorio je najčistijom ijekavicom i onim najljepšim štokavskim hrvatskim jezikom. Boba, jezičnomaterinska Beograđanka, dugo je govorila pravilnom ijekavicom, ali su joj se u intonaciji, u postavci glasa, katkad i u ponekom naglasku, dugo čuli njeni izgubljeni zavičaji. Lijepo ih je bilo oboje slušati. Bili su odani i brižni prijatelji.
Dogodilo se i to, srećom po sve nas, da su dva posljednja Festivala svjetske književnosti protekla u znaku Bobinih izložbi. Godine 2023. je u Galeriji Kranjčar, kod gospođe Elvire, izložila svoje portrete pisca. Tada je pred otvorenje bio prikazivan i jedan čudesni film s nekog prijeratnog njezinog otvorenja. Godinu kasnije, u Galeriji Forum, kod Feđe Gavrilovića, bila je mala Bobina retrospektiva, koja će imati kriminalni zaplet. Na dan kada je izložba skidana, padala je neka grdna kišurina, možda je pakiranje i odnošenje slika bilo pometeno nevremenom, možda radnici nisu bili dovoljno pažljivi, tek ukraden je tog dana čuveni akt Mirka Kovača. Netko ga je ugrabio i odnio, a mene povodom toga do danas naizmjenično hvata bijes i ushit. Bijes se tiče mog uvjerenja da ni zagrebački lopovi nemaju prava na Kovača, nakon što ga je tako neoprezno odbila ta nelijepa i nešarmantna, koliko i nepametna hrvatska književnost. Moj bijes tiče se uvjerenja da u Zagrebu ne postoji nitko, ili gotovo nitko, tko bi Kovačev akt imao prava staviti na svoj zid. Ali moj ushit tiče se te čudesne okolnosti da s krađom njezine slike završava život slikarice Bobe Matić, a da je to intrigantno, pomalo i skurilno finale potpuno unutar pripovjedačke proze Mirka Kovača. Koliko god bi ga, vjerojatno, rastužilo to što su Bobi ukrali sliku, Kovač bi bio oduševljen time da je netko, usred grdne zagrebačke kiše, u ovom njegovom nesuđenom gradu, koji je volio upravo onako kako to lijepi, dragi i zagonetni Zagreb zaslužuje, ali ne zaslužuju tolike hulje koje njime hode, nakon njegove smrti ukrao njegov akt.
Da bismo nestalu sliku djelomice nadoknadili, te da bismo jednom razbojništvu pružili smisao, s poštovanjem prema činjenici da je riječ o događaju koji kao da je u stvarnost izašao iz Kovačeve proze, na um mi je palo ovo. Knjiga od dvanaest priča naslova “Krađa Kovačevog akta iz Galerije Forum u Zagrebu”, koje bi napisali: Nada Gašić, Boris Dežulović, Josip Mlakić, Ena Katarina Haler, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Ivana Bodrožić, Robert Perišić, Olja Savičević Ivančević, Ivica Đikić, Damir Karakaš i – neka se ne začudite – ja. Kao pogovor knjizi, ili kao trinaesta priča, išao bi tekst u kojem bi Feđa Gavrilović faktografski, kao šef galerije, opisao što se zapravo dogodilo. Kako je lopovluk zagrebački, dakle hrvatski, autori su odreda hrvatski pisci. Ali, rekli smo, ne najbolji, nego temi i poetikama Mirka Kovača i Slobodane Matić najbliži i najsrodniji pisci. Ta knjiga, dakle, nadomješta sliku. Makar i na ovom mjestu, u mom tekstu, u jednom vedrom oproštaju s Bobom, u kojem, kao u životima njih dvoje, sve biva moguće.
Otkad su se doselili u Rovinj, jedva da je i slikala. Gubitak slikanja bio je posljedica njezina egzila. Nenadoknadiva, to danas znamo. Kada je Kovač umro, stalno je govorila da sad mora slikati. I nije. Premda su joj tada tolike slike prolazile kroz glavu. Od nekih doba govorila je da će naslikati moj portret. I nije. Premda je načinila crtež olovkom, ali nam ga nije pokazala. Sve dok je lani, pred zimu, nismo posjetili u njezinoj rovinjskoj kući. Pričali smo dugo, poklonila mi je crtež, kroz koji me je, vidim, vidjela do u dušu. I to će biti kraj. Posred grudi nas je strefila Bobina smrt, iako nas iznenadila nije. I taj je ispraćaj obavljen u Mirkovim pričama. U našim srcima oboje žive, smrtni i vječni, kao i ta srca.