Među tolikim lošim stvarima koje su u zadnjih nekoliko desetljeća zapriječile komunikaciju među ljudima jest i da je postalo nepristojno govoriti o čovjekovoj pojavi, o nečijem fizičkom izgledu. Pogledati nekoga postalo je zazorno. Opisivati nekoga, skoro da je silovanje. Ovo ćete primijetiti na slikama: svijet na fotografijama suvremenih snimatelja gotovo da je sasvim opustio. Nema više nikoga. Ali su portreti poput rengenskih snimaka pluća, poput magnetne rezonance i kompjutorske tomografije, samo uljepšane i popravljene: na njima se vidi uglavnom ono čega u zbilji nema. Portretirani je ljepši, misaoniji, ispunjeniji, nego što je ako se usudiš pogledati ga.
Sa Slavkom Pavić, fotografkinjom, u životu sam razmijenio nekoliko gesta. Mislim da tom prilikom jedno drugome nismo uputili ni riječi. Ili sam, možda, ipak nešto rekao? Možda riječ-dvije, naglašavajući grimase potvrđivanja i pokrete ruku. Zbilo se to u nedjelju, 8. rujna 2019, na književnom predstavljanju španjolskog pisca Fernanda Aramburua, prilikom otvaranja Festivala svjetske književnosti. Udesilo se tako da je gospođa Slavka sjedila u drugom redu, odmah kod ulaza u dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda, a ja sam sjedio mjesto iza nje, u trećem redu. U jednom trenutku ona se okrenula, maleni i ne pretjerano skupi digitalni fotoaparat bio joj je u rukama, te me je gestom upitala smije li me slikati. Naravno, potvrdio sam. I onda sam, bez pitanja, slikao ja nju. Imao sam aparat u rukama, kao što ga često imam, premda nisam fotograf. Poslije sam razmišljao o ovom događaju: da je na mjestu Slavke Pavić bio neki drugi fotograf, ili fotografkinja – svejedno, ne bih se usudio to učiniti. Ne bih se usudio na njega ili na nju podići kameru. Ali s njom je to bilo lako i prirodno. Koliko god bila čuvena, koliko god bila poznato i poštovano lice sa zagrebačkih ulica, trgova, glazbenih zavoda i galerija, ona ne ulijeva ono nametljivo i ometajuće strahopoštovanje. Ona je fotograf, koliko i fotografski motiv. Na slici koju sam snimio smiješi se i smije osmijehom kakav se rijetko viđa. I doista bi ga trebalo opisivati, koliko god to u današnje vrijeme bilo nepristojno. Uostalom, što nas briga što je to danas nepristojno. Oboje smo, svako na svoj način, ljudi iz vrlo davnih vremena. Kada mu se gospođa Slavka nasmiješi, uz bezglasnu molbu da bude motiv na njezinoj fotografiji, čovjek se pretvori u suncokret.
Ona je osoba iz dubokog drugog plana. To je prirodno. Fotograf je netko tko pored niza drugih talenata ima i taj važan svetački dar da vazda bude u drugom, trećem planu, da bude skoro nevidljiv. Najbolje bi bilo da ga niti nema, jer bi to bilo najbolje za njegovu scenu i njegov kadar. Kad bi fotograf bio nevidljiv, motiv na njegovoj fotografiji ponašao bi se prirodno. Samo su modni i ratni fotografi uvijek u prvom planu. A Slavka Pavić nije se dosad bavila modnom fotografijom.
Suprotno običajima epohe, i tom zlokobnom spoju konzervativizma zara i feredže, te emancipacije svih potisnutih i diskriminiranih skupina, Slavka Pavić ne prigovara da je se tretira kao drugotnu. A zapravo bi mogla: udovica Milana Pavića, slavnoga, možda i najvažnijeg fotografa zagrebačke socijalističke ere, fotografa Novog Zagreba, koja, eto, ni trideset i pet godina od muževljeva odlaska ne izlazi iz njegove sjene… Da je muško, bi li to tako bilo? Tko zna da li bi bilo, ali ima života koji se žive mimo običaja i pravila epohe, pa čak i takvih života ima u kojima aktivističke općenitosti i općosti nisu predmet rasprave. Uostalom, ne bi li bilo pomalo i blesavo kad bi se Slavka Pavić, koja je već sedamdeset i koju godinu fotografkinja, i koja je fotografkinjom postala u vrijeme kada je i to bila gesta nekakve osobe, a možda i rodne emancipacije, pobunila da je u sjeni svog muža? Kad ona i nije u njegovoj sjeni, nego mu živeći i fotografirajući produžava život. Ona za njega slika svijet. Kao što bi i on to činio za nju.
Usred jednoga starinskoga srpanjskog jula, s puno turista na Jadranu i po hrvatskim autocestama i magistralama, u skoro opustjelom Zagrebu je, u Galeriji Kranjčar, otvorena izložba Slavke Pavić. Na dvanaest je fotografija sveden njezin ukupni, stalno nastajući opus. U toj strogoj retrospektivi, koja bi se zatim, možda, mogla svesti na šest, pa konačno i samo na tri slike, vrlo komotno staje jedan život. Naslov izložbe je i njezin moto, a onda i cjelokupna jedna filozofija fotografije: “Svijet vrijedan gledanja”. Doista, samo je o tome riječ, o gledanju. I o izdvajanju slika iz tog vizualnog kaosa. To izdvajanje prethodi fotografiranju. Fotografska kamera je, u slučaju Slavke Pavić, a onda, možda, i u slučajevima svakog istinskog fotografa, samo pomoćno sredstvo u nečemu što fotografiji prethodi i što je od fotografije važnije: izdvajanje slika, njihovo bilježenje i pamćenje. Čovjekova svijest, memorija, te starinski rečeno duša, temeljni su fotografski medij. Kamera je pomoćno sredstvo.
Na izložbi pokazane su, konačno vrlo uvećane, barem dvije čuvene fotografije gospođe Slavke. Jednu, koja je zapravo dio veće cjeline, gledali smo često, ponekad i ne znajući da je njezina. Ljestve prislonjene na nekakav zid, sasvim odlaze u sjenu. Snimljena sasvim u duhu epohe, ova slika primjer je metafizičkog realizma iz socijalističkih filmskih i fotografskih klubova u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U njoj ima nečega nadindividualnog, tako da slika djeluje kao spomenik cijelome jednom naraštaju, o kojemu bi tek trebalo biti riječi. Druga slika meni je vrlo draga i važna: na beskrajnoj bjelini tri su sitne crne prilike, na dva kraja slike dva su konja s jahačima u kasu i galopu, a između njih, negdje u dubini, sitna figura čovjeka. Na slici su gotovo savršeno razdijeljeni nebo i zemlja: dvije trećine sivkastog pustog neba, trećina snijega, i još telegrafski stup, uz sami desni rub slike. U misli i osjećaju, a ne u vizualnoj asocijaciji, za mene je to “Crvena konjica” Kazimira Maljeviča. Samo što su kod Slavke Pavić konja s konjanicima samo dva, i što je svijet izgubio boje.
U svijetu fotografskih klubova iz vremena Toše Dapca, Mladena Grčevića, Milana Pavića svakome bi se priznavalo ako je snimio dobru fotografiju. Fotografija, kao što smo rekli, podrazumijeva delikatan spoj niza estetskih, socijalnih i karakternih vrlina, koji se obično nazivaju talentima, i po toj je kompozitnosti talent za fotografiju, možda, srodan talentu za pisanje. Ali istovremeno, fotografiranje je demokratska umjetnost. Svatko ima pravo na pogled i svatko ima pravo na sliku. Na neki način, svatko može pronaći i snimiti savršen prizor za savršenu fotografiju. Elitizam fotografskog zanata i umjetnosti započinje tamo gdje i prestaju interesi Slavke Pavić: u studiju, pod reflektorima. Zato je vrlo lako, kao i toliki drugi fotografi svijeta oko nas, prihvatila prelaz iz analognog u digitalno fotografiranje. Digitalna era slici je oduzela dubinu, ali je fotografiju još više približila slici iz čovjekove svijesti.
Često su je intervjuirali i svaki put bi Slavka Pavić bez ikakva otpora preuzimala ulogu učenice velikog učitelja, udovice velikog umjetnika. Nije se osjećala ugroženom, jer ionako svatko ima pravo da snimi veliku fotografiju. I svakome će to pravo na kraju biti priznato. Pa bi govorila o tome da Milan nikada ne bi ukrao motiv koji je ona otkrila. To nema smisla ni svrhe. Etika u fotografiji, kao i etika u životu, ima svoje praktične razloge. Ono što je dobro, to je na kraju i korisno. Ali gospođa Slavka često naglašava nešto što joj je Pavić, učeći je slikanju, govorio: ljude se ne fotografira dok jedu i dok govore. To je važno. Hranjenje je istovremeno indiskretna i deprivirajuća situacija. Na slici, vrlo ružna i vulgarna pornografija. Nakazniji je čovjek dok jede, nego dok obavlja veliku nuždu. Ovo drugo dok čini, izgleda kao da misli, filozofira. A dok govori, lice mu poprima nekontrolirane grimase. Čovjek se krevelji dok govori. I sve to današnji novinski fotografi znaju, a ipak slikaju ljude koji govore. I onda u vladinim medijima izlaze fotografije Zorana Milanovića dok se krevelji, i Andreja Plenkovića dok se smješka i šuti kao Mona Lisa. Bijedno je to, gospodo draga! Vrlo bijedno! Čovjeka se ne slika dok govori i dok jede. Možda govedo dok muče i dok pase travu, ali čovjeka nikako!
Na adresu na kojoj me više nije bilo Slavka Pavić sredinom je svibnja poslala kuvertu, i u njoj pisamce i dvije slike koje je snimila godinu i pol ranije, na otvorenju Festivala svjetske književnosti. Do mene je, dobrotom nekih ljudi, pošta stigla sa skoro tri mjeseca zakašnjenja. Za fotografiju nikada nije kasno. S protokom vremena dodatno se definira motiv na slici. Ali je tako nepristojno ne zahvaliti na pošiljci. Ne smijem ni pomisliti što je sve gospođa Slavka Pavić mogla o meni pomisliti u ova tri mjeseca…
Slavka Pavić, talent za fotografiju i smijeh
Među tolikim lošim stvarima koje su u zadnjih nekoliko desetljeća zapriječile komunikaciju među ljudima jest i da je postalo nepristojno govoriti o čovjekovoj pojavi, o nečijem fizičkom izgledu. Pogledati nekoga postalo je zazorno. Opisivati nekoga, skoro da je silovanje. Ovo ćete primijetiti na slikama: svijet na fotografijama suvremenih snimatelja gotovo da je sasvim opustio. Nema više nikoga. Ali su portreti poput rengenskih snimaka pluća, poput magnetne rezonance i kompjutorske tomografije, samo uljepšane i popravljene: na njima se vidi uglavnom ono čega u zbilji nema. Portretirani je ljepši, misaoniji, ispunjeniji, nego što je ako se usudiš pogledati ga.
Sa Slavkom Pavić, fotografkinjom, u životu sam razmijenio nekoliko gesta. Mislim da tom prilikom jedno drugome nismo uputili ni riječi. Ili sam, možda, ipak nešto rekao? Možda riječ-dvije, naglašavajući grimase potvrđivanja i pokrete ruku. Zbilo se to u nedjelju, 8. rujna 2019, na književnom predstavljanju španjolskog pisca Fernanda Aramburua, prilikom otvaranja Festivala svjetske književnosti. Udesilo se tako da je gospođa Slavka sjedila u drugom redu, odmah kod ulaza u dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda, a ja sam sjedio mjesto iza nje, u trećem redu. U jednom trenutku ona se okrenula, maleni i ne pretjerano skupi digitalni fotoaparat bio joj je u rukama, te me je gestom upitala smije li me slikati. Naravno, potvrdio sam. I onda sam, bez pitanja, slikao ja nju. Imao sam aparat u rukama, kao što ga često imam, premda nisam fotograf. Poslije sam razmišljao o ovom događaju: da je na mjestu Slavke Pavić bio neki drugi fotograf, ili fotografkinja – svejedno, ne bih se usudio to učiniti. Ne bih se usudio na njega ili na nju podići kameru. Ali s njom je to bilo lako i prirodno. Koliko god bila čuvena, koliko god bila poznato i poštovano lice sa zagrebačkih ulica, trgova, glazbenih zavoda i galerija, ona ne ulijeva ono nametljivo i ometajuće strahopoštovanje. Ona je fotograf, koliko i fotografski motiv. Na slici koju sam snimio smiješi se i smije osmijehom kakav se rijetko viđa. I doista bi ga trebalo opisivati, koliko god to u današnje vrijeme bilo nepristojno. Uostalom, što nas briga što je to danas nepristojno. Oboje smo, svako na svoj način, ljudi iz vrlo davnih vremena. Kada mu se gospođa Slavka nasmiješi, uz bezglasnu molbu da bude motiv na njezinoj fotografiji, čovjek se pretvori u suncokret.
Ona je osoba iz dubokog drugog plana. To je prirodno. Fotograf je netko tko pored niza drugih talenata ima i taj važan svetački dar da vazda bude u drugom, trećem planu, da bude skoro nevidljiv. Najbolje bi bilo da ga niti nema, jer bi to bilo najbolje za njegovu scenu i njegov kadar. Kad bi fotograf bio nevidljiv, motiv na njegovoj fotografiji ponašao bi se prirodno. Samo su modni i ratni fotografi uvijek u prvom planu. A Slavka Pavić nije se dosad bavila modnom fotografijom.
Suprotno običajima epohe, i tom zlokobnom spoju konzervativizma zara i feredže, te emancipacije svih potisnutih i diskriminiranih skupina, Slavka Pavić ne prigovara da je se tretira kao drugotnu. A zapravo bi mogla: udovica Milana Pavića, slavnoga, možda i najvažnijeg fotografa zagrebačke socijalističke ere, fotografa Novog Zagreba, koja, eto, ni trideset i pet godina od muževljeva odlaska ne izlazi iz njegove sjene… Da je muško, bi li to tako bilo? Tko zna da li bi bilo, ali ima života koji se žive mimo običaja i pravila epohe, pa čak i takvih života ima u kojima aktivističke općenitosti i općosti nisu predmet rasprave. Uostalom, ne bi li bilo pomalo i blesavo kad bi se Slavka Pavić, koja je već sedamdeset i koju godinu fotografkinja, i koja je fotografkinjom postala u vrijeme kada je i to bila gesta nekakve osobe, a možda i rodne emancipacije, pobunila da je u sjeni svog muža? Kad ona i nije u njegovoj sjeni, nego mu živeći i fotografirajući produžava život. Ona za njega slika svijet. Kao što bi i on to činio za nju.
Usred jednoga starinskoga srpanjskog jula, s puno turista na Jadranu i po hrvatskim autocestama i magistralama, u skoro opustjelom Zagrebu je, u Galeriji Kranjčar, otvorena izložba Slavke Pavić. Na dvanaest je fotografija sveden njezin ukupni, stalno nastajući opus. U toj strogoj retrospektivi, koja bi se zatim, možda, mogla svesti na šest, pa konačno i samo na tri slike, vrlo komotno staje jedan život. Naslov izložbe je i njezin moto, a onda i cjelokupna jedna filozofija fotografije: “Svijet vrijedan gledanja”. Doista, samo je o tome riječ, o gledanju. I o izdvajanju slika iz tog vizualnog kaosa. To izdvajanje prethodi fotografiranju. Fotografska kamera je, u slučaju Slavke Pavić, a onda, možda, i u slučajevima svakog istinskog fotografa, samo pomoćno sredstvo u nečemu što fotografiji prethodi i što je od fotografije važnije: izdvajanje slika, njihovo bilježenje i pamćenje. Čovjekova svijest, memorija, te starinski rečeno duša, temeljni su fotografski medij. Kamera je pomoćno sredstvo.
Na izložbi pokazane su, konačno vrlo uvećane, barem dvije čuvene fotografije gospođe Slavke. Jednu, koja je zapravo dio veće cjeline, gledali smo često, ponekad i ne znajući da je njezina. Ljestve prislonjene na nekakav zid, sasvim odlaze u sjenu. Snimljena sasvim u duhu epohe, ova slika primjer je metafizičkog realizma iz socijalističkih filmskih i fotografskih klubova u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U njoj ima nečega nadindividualnog, tako da slika djeluje kao spomenik cijelome jednom naraštaju, o kojemu bi tek trebalo biti riječi. Druga slika meni je vrlo draga i važna: na beskrajnoj bjelini tri su sitne crne prilike, na dva kraja slike dva su konja s jahačima u kasu i galopu, a između njih, negdje u dubini, sitna figura čovjeka. Na slici su gotovo savršeno razdijeljeni nebo i zemlja: dvije trećine sivkastog pustog neba, trećina snijega, i još telegrafski stup, uz sami desni rub slike. U misli i osjećaju, a ne u vizualnoj asocijaciji, za mene je to “Crvena konjica” Kazimira Maljeviča. Samo što su kod Slavke Pavić konja s konjanicima samo dva, i što je svijet izgubio boje.
U svijetu fotografskih klubova iz vremena Toše Dapca, Mladena Grčevića, Milana Pavića svakome bi se priznavalo ako je snimio dobru fotografiju. Fotografija, kao što smo rekli, podrazumijeva delikatan spoj niza estetskih, socijalnih i karakternih vrlina, koji se obično nazivaju talentima, i po toj je kompozitnosti talent za fotografiju, možda, srodan talentu za pisanje. Ali istovremeno, fotografiranje je demokratska umjetnost. Svatko ima pravo na pogled i svatko ima pravo na sliku. Na neki način, svatko može pronaći i snimiti savršen prizor za savršenu fotografiju. Elitizam fotografskog zanata i umjetnosti započinje tamo gdje i prestaju interesi Slavke Pavić: u studiju, pod reflektorima. Zato je vrlo lako, kao i toliki drugi fotografi svijeta oko nas, prihvatila prelaz iz analognog u digitalno fotografiranje. Digitalna era slici je oduzela dubinu, ali je fotografiju još više približila slici iz čovjekove svijesti.
Često su je intervjuirali i svaki put bi Slavka Pavić bez ikakva otpora preuzimala ulogu učenice velikog učitelja, udovice velikog umjetnika. Nije se osjećala ugroženom, jer ionako svatko ima pravo da snimi veliku fotografiju. I svakome će to pravo na kraju biti priznato. Pa bi govorila o tome da Milan nikada ne bi ukrao motiv koji je ona otkrila. To nema smisla ni svrhe. Etika u fotografiji, kao i etika u životu, ima svoje praktične razloge. Ono što je dobro, to je na kraju i korisno. Ali gospođa Slavka često naglašava nešto što joj je Pavić, učeći je slikanju, govorio: ljude se ne fotografira dok jedu i dok govore. To je važno. Hranjenje je istovremeno indiskretna i deprivirajuća situacija. Na slici, vrlo ružna i vulgarna pornografija. Nakazniji je čovjek dok jede, nego dok obavlja veliku nuždu. Ovo drugo dok čini, izgleda kao da misli, filozofira. A dok govori, lice mu poprima nekontrolirane grimase. Čovjek se krevelji dok govori. I sve to današnji novinski fotografi znaju, a ipak slikaju ljude koji govore. I onda u vladinim medijima izlaze fotografije Zorana Milanovića dok se krevelji, i Andreja Plenkovića dok se smješka i šuti kao Mona Lisa. Bijedno je to, gospodo draga! Vrlo bijedno! Čovjeka se ne slika dok govori i dok jede. Možda govedo dok muče i dok pase travu, ali čovjeka nikako!
Na adresu na kojoj me više nije bilo Slavka Pavić sredinom je svibnja poslala kuvertu, i u njoj pisamce i dvije slike koje je snimila godinu i pol ranije, na otvorenju Festivala svjetske književnosti. Do mene je, dobrotom nekih ljudi, pošta stigla sa skoro tri mjeseca zakašnjenja. Za fotografiju nikada nije kasno. S protokom vremena dodatno se definira motiv na slici. Ali je tako nepristojno ne zahvaliti na pošiljci. Ne smijem ni pomisliti što je sve gospođa Slavka Pavić mogla o meni pomisliti u ova tri mjeseca…