Godinama sam, početkom listopada, u vrijeme pred onaj podnevni sat jednoga četvrtka, kada će netko proviriti iza velikih hrastovih vrata golemoga građanskog stana, pa u ulozi sekretara Nobelovog komiteta saopćiti gradu i svijetu ime ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost, pomišljao isto: samo da ne bude Salman Rushdie. Premda možda najvažniji živi književnik na Zapadu, fascinantan pripovjedač, koji je svojim stilom i načinom tisuću i jedan put omađijao i začarao svijet, bajkopisac u ulozi povijesnog kroničara, genijalan dječji pisac i pisac za djecu u odraslima, književni mučenik, Isukrst među piscima, koji već cijelu vječnost, nakon Homeinijeve fetve iskupljuje grijehe pripovjedačkog svijeta, gospodar svih književnih razloga, pisac koji je odistinski obilježio naše živote, koji zaslužuje sve književne i čovječanske nagrade, sve do one najvažnije, da ga primimo u vlastiti stan i sakrijemo u vlastito srce dok bude bježao pred potjerom, godinama već, još od godine 2001. i islamističkog napada na Ameriku, ili i malo prije toga, nikako nije smio biti nagrađen Nobelovom nagradom. Jer ta nagrada u nekoj izvrnutoj perspektivi, u nekom pervertiranom izokretu, koje, međutim, nije moguće izbjeći, bila bi nagrada njegovim progoniteljima i nemušta, mutava refleksija svijeta koji bi u nagrađivanju Salmana Rushdieja tražio izliku za svoju bezumnost i divljaštvo u takozvanom ratu protiv terorizma. Nevjerojatan je taj šejtanski naum da najvećega, najzamaštanijeg pripovjedača jednoga svijeta, onog istog trećeg svijeta s Haustorova albuma, okrenemo protiv njegova svijeta i da ga nagradimo za ono što on nikako nije protiv onoga što on jest. Eto, tako je, govorim vam, bilo možda punih dvadeset i pet godina, kada bi početkom listopada nailazio taj važni četvrtak, kada će iza velikih hrastovih vrata jedne štokholmske kulturne ustanove izviriti sekretar Nobelovog komiteta te gradu i svijetu saopćiti ime pisca slavodobitnika, čije će se riječi od tog trenutka drukčije čitati, čiji će duh i tijelo od tog trenutka biti pod posebnom milošću svijeta (kao da je postao papa), pisca koji će od tog trenutka u značajnom smislu biti živi mrtvac.
Prvi put ovog sam listopada, preciznije u petak, drugog dana u mjesecu, pomislio da bi važno i spasonosno bilo – premda se dogoditi neće! – da Nobelovu nagradu za književnost dobije Salman Rushdie. Posljednji je, naime, čas. Posljednja je godina, možda. Što se to toliko bitno u mojoj perspektivi promijenilo da poželim nešto što tako dugo nisam htio? Zapad, predvođen ludim narančastoglavim mandarinom, histerikom, američkim ajatolahom s izgledom i pameću trule mandarine, vodi kampanju istrebljenja protiv palestinskih Arapa, u čemu ima podršku većeg dijela arapskog i muslimanskog svijeta, i protivljenje upravo posthomeinijevskog Irana, predrasude, strateška mržnja i grimasa gađenja prema drugome, kojima je Bushova Amerika predvodila Zapad u ratu protiv terorizma ne samo da u dan danji jednako postoje, nego su petrificirani i uzdignuti na razinu civilizacijske dogme, sve je, dakle, isto, ali nešto je, ipak, u odnosu na Salmana Rushdieja suštinski različito. Taj isti Zapad, predvođen trulom mandarinom i njegovim moskovskim partnerom, koji je veliko radioaktivno ništa, u međuvremenu je izgubio svaku sposobnost razumijevanja Rushdiejeve romaneskne proze, izgubio je bilo kakav razumski i imaginacijski kontakt s njegovim svijetom i doživljava ga, Salmana Rushdieja, kao ocvalu ružu iz nekoga prošlog vijeka, kao suštinski sumnjivog tipa, kao nekog tko mu je, tom Zapadu, kriv gotovo na isti način kao i ono dijete iz Gaze ili sa Zapadne obale, koje svakako treba ubiti (ali da se informacija o ubojstvu ne pojavi u našim novinama, da nas ne ozrači svojom infantilnom radioaktivnošću). U čemu sastoji se Rushdiejev grijeh prema Zapadu i prema nama koji kao štakori životarimo po marginama Zapada? Taj grijeh sastoji se u tome što je cjelokupna njegova prozna konstrukcija posvećena svijetu koji nismo mi. On je, Bože mi oprosti na toj usporedbi, kao onaj hrvatski pisac koji je svoje djelo imaginirao i stvorio na Sarajevu i na jednom sarajevskom sokačetu, a da mi Hrvati s tim njegovim kasablijskim narativom ne samo da nikakve veze nemamo, nego nikakve veze niti ne želimo imati. Infamno je i nedostojno što sam, premda ne kao čitatelj, prepoznao Rushdiejev slučaj u zrcalu te lokvice u našemu hrvatskom blatu, ali nekad se do velikih otkrića dolazi i na takav, nedostojan način. Današnjemu Zapadu “Djeca ponoći” i “Sotonski stihovi”, koje bismo, možda, već morali prevoditi kao “Šejtanske ajete”, donose samo iritaciju i neki čudan atak na savjest. Ti romani, ta remek-djela jednoga uspavanog svijeta, iz perspektive današnjega Zapada pripadaju narativu i imaginaciji mučenika iz Gaze i sa Zapadne obale, za čiji se što tiši i nevidljiviji nestanak bogu trule mandarine svakodnevno utječemo. Danas, godine 2026. Salman Rushdie više je pisac iz Gaze, nego iz Indije. Mučeničkom egzistencijom svoga krhkog ljudskog tijela on je, naravno, Njujorčanin, ali ne govorimo o tome.
Postoji još jedan razlog zašto sam poželio da Rushdie konačno dobije Nobelovu nagradu: u epohici nacističkog tehnomanijaka Elona Muska i svih ostalih američkih nacifašističkih tehnomanijaka koji ulažu milijarde u razvitak AI, konačno porobljavanje čovječanstva i konačni izlazak iz povijesti, i u nešto solidnijoj epohi priručne digitalne tehnologije, koja na mozgove mladih idiota djeluje intenzivnije od nekad moderne lobotomije, kada ta djeca svojih navodno normalnih i zdravih roditelja nemaju koncentraciju ni da izdrže do kraja jedne prostoproširene rečenice, čime se kandidiraju za savršene robove Elona Muska i njegova tehnologiziranog nakota, u ovom, dakle, vremenu, kada AI nastoji proždrijeti, probaviti i u govno pretvoriti cjelokupno znanje svijeta i sve naše žive i spaljene biblioteke, u ovom vremenu proza Salmana Rushdieja posljednja je brana ljudskosti i ukupne čovjekove civilizacije. Njegove rečenice složene su, raskošne i zakučaste. Njegova sintaksa komplicirana je, podsjeća katkad na klopke za krupne zvijeri, za medvjede možda, ali ono što AI-u i idiotima koji ga stvaraju predstavlja najveći problem jest ta čudesna i neprestana izmjena raspoloženja i stanja unutar Rushdiejeve romaneskne proze. To je, naime, nešto što se ne da krivotvoriti, ponoviti ili re-kreirati. To je priča koja zamaštava pripovjedača nakon što je on već zamaštao nju i koja ga pretvara u stroj elementarne ljudskosti, u prvog i posljednjeg Adama. Na početku svega svijeta je priča. Njome je Bog stvorio svijet. Pričom je Salman Rushdie stvorio svijet.
Čim mi je na um pala ta za mene prevratna pomisao da je važno da Rushdie dobije Nobelovu nagradu za književnost, nakon što mi je duže od dvadeset i pet godina bilo važno da je baš on ne dobije, pristupio sam bjelini svog ekrana, koja simulira bjelinu papira, i započeo ovo obrazloženje, koje će biti objavljeno tri jutra nakon što svijet već bude znao ime novog književnog nobelovca. Na ono što će se dogoditi nemam, naravno, nikakvog utjecaja, kao što nikakvog utjecaja nema ni Salman Rushdie, koji vjerojatno želi tu nagradu. Nakon što te mahniti imam osudi na smrt i sazove sve svoje mahnite sljedbenike da te ubiju, nakon što najljepši dio života provedeš skrivajući se, upravo onako kako pljačkaš banke skriva opljačkan novac, upravo onako kako ubojica skriva leš, nakon što te je na kraju u Americi stigao jedan od imamovih sljedbenika, izbo te kao svetog Sebastijana, iskopao ti oko, onesposobio ruku kojom pišeš, nakon što ti je od svega što si u životu osim svoje mašte posjedovao ostala samo tvoja beskrajna ljudska taština – taština progonjenog! – naravno da ćeš, dragi Salmane, poželjeti tu nagradu koja te pretvara u živog mrtvaca. A meni, koji ti isto to želim, u dane pred taj četvrtak, kada će se pojaviti lice iza teških hrastovih vrata, koja možda i nisu hrastova i možda nisu baš tako teška, ostaje da ovu priču o tebi i nama, dragi Salmane, zapričam tako kao da ćeš tu nagradu sigurno dobiti. I da priča bude takva da na kraju svima, pa i tebi, mili moj čarobnjače, bude svejedno što je nisi dobio.
Trebao bi sa svom svojom taštinom postati vrabac koji se s visina čudi tetrijebu koji nije u stanju da poleti. Razlika između velikog Salmana Rushdieja i svih tih malih pisaca i spisateljica ustvari je razlika između vrapca i tetrijeba.