Skoro svaki, a možda i baš svaki se ljudski život uobličava u neki dramski, književni, narativni žanr. Jedan će tako proživjeti triler, drugi socijalnu, obiteljsku, antičku ili građansku dramu, treći će završiti u romanu ceste, u putopisu ili u avanturističkom romanu. Četvrtom će se život zaokružiti kao reportaža, peti će skončati na samom kraju horor-komedije, opere, operete ili mjuzikla. I tako dalje bi išlo nabrajanje i razvrstavanje, jer žanrova je mnogo. Više ih je nego iujednom žanrovniku, ili leksikonu književnih pojmova. Obično se tek na kraju, na bdijenju nad pokojnikom, na karminama i zadušnicama, na žalosti, kroz priču o jednome odživljenom životu ustanovljava koji je žanr pokojnik odživio. I onda onaj među žaliteljima koji to najprije shvati, a za kojeg se obično govori da od svih najbolje pripovijeda priče, nastavlja da u tom žanru prenosi dalje, prepričava i dopričava, sjećanje na pokojnika. Ono će trajati dok god je priče.
Postoje, međutim, slučajevi, postoje životi koji se žanrovski odrede i prije smrti. Obično je riječ o burnim životima i o ljudima koji su imali tu nevolju da im životi dorastu do sudbine. Riječ je o nevolji, jer je u načelu ugodnije proživjeti život bez sudbine. Od sudbine se strada, sudbina je drugo ime za nesreću, za pretežak život i veliku nevolju, koja lomi ljudske kosti i čovjekov život provede kroz veliku ratnu, društvenu, državnu povijest, lišavajući ga svega intimnog i nježnog.
Život Rahima Ademija (1954.), Albanca od Vučitrna, sa sjeveroistoka Kosova, uobličio se u ljubavnu priču. Još preciznije, u melodramu, koja glavnoga junaka izlaže sve težim i gorim iskušenjima, sve to da bi publici – a kao publiku možemo zamisliti i dragoga Boga, u kinu – melodramatičnost njegova života bila što uvjerljivija. Ono što Ademi podnosi, a još i više ono što podnosi ona s kojom melodrama biva moguća – jer je riječ o žanru u kojoj čovjek samom sebi nije dovoljan – u svakom pogledu je previše i pretjerano za jedan život. A taman je za jedan film, pošto su filmske melodrame (srećom) zasnovane na teškim pretjerivanjima. Roman od Ademijeve melodrame ne bih umio napisati. Naprosto, za književnu priču toga je previše.
Rahim Ademi barem triput bi bio mrtav da nije ljubavne priče. Prvi put, umro bi za Jugoslavije. Drugi put, umro bi u Haagu. Treći put, umro bi pred hrvatskim sudovima. Ne bi umro samo onda kada je bilo očekivano da se umire – u ratu. Tu se Rahim Ademi umio snaći. Za rat je bio naučen i obučen. U ratu, on je bio ona jača strana u ljubavnoj priči. Samo u ratu.
Prvi put, sredinom osamdesetih, Ademi doživljavao je nešto što su, vjerojatno, doživljavale tisuće i desetine tisuća naših Albanaca. Kapetan prve klase, školovani artiljerac, na dužnosti u Kontraobavještajnoj službi (KOS-u), mogao je birati: ili će sudjelovati u paranoidnoj kampanji ozloglašavanja svojih sunarodnika u JNA i u cjelokupnom društvu, koja je osamdesetih dubinski prožela Jugoslaviju, i tako otkupiti sav životni komfor, ili će završiti kao najprogonjeniji među njima. Za njegov slučaj formacijski je, po položaju i mjestu službe, zadužen bio Ljubiša Beara. Onaj isti Ljubiša Beara, koji će u srpnju 1995. osmisliti, organizirati i provesti grandiozni ratni zločin u Srebrenici, koji se, u samoj zamisli i organizaciji, svodio na ubojstvo svakog muslimana, dakle Bošnjaka, većeg od puške.
Protiv sebe Beara imao je čovjeka kojeg nije mogao slomiti. Kada običnog građanina, makar on bio i oficir, svedete na Albanca (Židova, Srbina, Hrvata, Crnca, Kineza…), uvjereni da ga svodite na crva, a on, taj građanin, i dalje ostane građanin, dakle čovjek a ne crv, ne možete mu više ništa, osim da ga ubijete. To su nacisti tek na kraju shvatili, a to je tek na kraju shvatio i Ljubiša Beara. Ali ako ne može slomiti Albanca, zar nije dovoljno da slomi njegovu ženu? Tako je mislio. Pa je lomio gospođu Anitu. U toj stvari se, međutim, namjerio na najneugodnijega mogućeg protivnika u onoj velikoj, općejugoslavenskoj i hrvatskoj drami. Osim što je u svijetu odanih i dobrih, u svijetu onih koji se vole, ipak nemoguće ženu uvjeriti da je čovjek kog voli ustvari cjeloživotni albanski uhoda, špijun i terorist, te da je to bio od prvoga dana kad su se sreli, Beara je na posve jednak način na koji je podcijenio Albanca, podcijenio i Ženu. Nije računao na to da je svaki čovjek onoliko jak koliko je jako ono nešto u njemu. Nije do kože, mesa, mišića i kostiju, nije čak ni do života. Ali ova priča ne bi bila cijela da tu ne postoji još nešto: gospođa Anita je iz najpartizanskije partizanske obitelji, kakvih je u to vrijeme bilo valjda samo u Dalmaciji. Sutjeska je tim ljudima prolazila ravno kroz grudnu kost. A on, glupan, još ju je pozivao na to da se u ime svojih živih i mrtvih partizana odrekne Rahima. Je li Ljubiša Beara tad zbilja vjerovao da bi se u glavi te dalmatinske žene njezini barbe sa Sutjeske mogli naći na suprotnoj strani i obali od strane na kojoj je njezin čovjek? Moguće je da stvarno jest, ali mi o tome ne znamo ništa. I nikad nećemo znati.
U tome su Rahimu i Aniti prolazili dani, mjeseci, a već i godine. U Sarajevu mu je, pred vojnim sudom, suđeno. Ali se na kraju sav smisao tog suđenja sveo na njegov preodgoj. Što je, opet, dio šire pripovijesti i povijesti o preodgoju Albanaca u Jugoslaviji.
Zatim nailazi rat. U tom je ratu, koliko god se o tome rado šutjelo, krupna bila uloga Rahima Ademija. Za početak, goleme su njegove zasluge što Šibenik u rujnu 1991. nije pao i što Hrvatska nije raspolovljena. Nakon toga, slijedi ostalo. O tome on vrlo pomno, do u detalje, kao da se brani pred sudom, uz navođenje svakog dana i sata, i svake kote, uzvisine, sela i zaseoka, piše u knjizi koju je nazvao “Samo istina”. Dosljedno se drži toga da piše samo o onome u čemu sudjeluje, što vidi i što doživi. Ako navodi nešto što mu je netko rekao, uvijek kazuje tko je to. Kada bi se iz knjige izbacili gromoglasni epiteti, kad bi vitezovi i heroji bili svedeni na vojnike, časnike, obične ljude, kad bi se, dakle, ukinula sva ta naknadna ratnička raspjevanost, toliko uobičajena u hrvatskom govoru o ratu, Ademijeva knjiga bila bi još mnogo bolja, ubitačnija i usmjerenija na ono do čega je autoru toliko stalo da je od toga načinio naslov. Ali i ovako, zanimljivo je čitati njegove opise ratnih operacija iz ljeta 1995, i po zemljopisnim kartama pratiti njegov iskaz. (Što me je, na čudan način, podsjetilo na Krležine dnevnike i njegove opise bitaka u sjevernoj Africi, koje piše usred ustaškog Zagreba 1942…)
Sam rat je, valjda, jedino vrijeme kada je Rahim Ademi slobodan od toga što je Albanac. Ili od toga što drugi u njemu neprestano vide Albanca, od toga što drugi u njemu neprestano vide Drugoga, tojest nekoga tko im ne pripada. A što ćeš s onim tko ti ne pripada, tko nije tvoj, nego ga prvom prigodom žrtvovati. Kao žrtvenog jarca, kao vola i brava, kao jaganjca Božjeg, na pravdi Boga. Ademi objašnjava kako do toga dolazi. Najprije opisuje svoj put u Haag, kao i ono što tom putu prethodi, a onda i ono gore – višegodišnje zlopaćenje po hrvatskom sudu i s državnim odvjetništvom i Mladenom Bajićem, koji su u Rahimu Ademiju našli idealnog hrvatskog ratnog zločinca. Kojeg idealnim čini ta naprosto fantastična okolnost što uopće nije Hrvat. Za nas, Rahim Ademi neka je vrsta Nikole Tesle. Naš je kad nije naš, a nije naš kad je naš.
On poimence navodi krivokletnike iz svojih procesa. To su vrlo krupna imena. Ali i mimo toga, Ademi o ljudima govori sve što ima reći. Ako nešto i prešuti, čitatelj će u njegovom tekstu razotkriti prešućeno. Ako nekoga i poštedi, ne prešuti okolnosti iz kojih biva jasno što je prešutio. Godinama, Rahimu Ademiju bilo je zabranjeno da istupa, da daje izjave i intervjue. Fantastično je koliko taj čovjek samo može da šuti. I to je, međutim, samo dio ljubavne priče. Bez gospođe Anite ne bi on sve to preživio. Naprosto zato što se ne može preživjeti. I zato što bi bez nje svijet bio tako nepodnošljivo pust. Bez nje ovaj bi svijet bio pustinja, a on bi bio žedan u toj pustinji. Otprilike tako.
“Samo istina” nikome se ne može svidjeti. Svi će, ljudi lijevih, kao i ljudi desnih pameti, u njoj vidjeti ponešto, a previdjeti sve ostalo. Ono što vidimo kao cjelinu – uključujući i raspored dobrih i loših na hrvatskoj strani u ratu – nikako se ne može svidjeti. Kao ni činjenica da postoji general, naći ćete mu ime u knjizi, koji se nakon rata bavi crtanjem ratnih karata i planiranjem vojnoredarstvenih operacija koje su se već odvile. I kao što u toj projektiranoj junačkoj prošlosti Rahima Ademija nema, tako ćemo sve učiniti da mu pronađemo mjesto među zločincima. Doista, on je Tesla, tojest Anti-Tesla.
Prije petnaestak godina, dok sam se još bavio i tim poslom, i dok je u meni bilo znatiželje za upoznavanjem ljudi, putovao sam u Rogoznicu, da s Rahimom Ademijem radim intervju. Nasmiješen, u se zatvoren, miran a duboko uznemiren čovjek, podsjetio me je na neke moje davne drugove Albance, iz 1984. i 1985, dok sam služio vojsku u Kninu i na Lastovu. Pomalo mi je pao na savjest, jer ono što bi se lakomisleno i budalasto predstavilo kao mentalitetno albanstvo ustvari se ticalo neprestanog njihovog sumnjičenja i progona. Gospođa Anita, međutim, bila je vrlo otvorena. Spremna da ga do kraja brani, i gledala me je nekako ljutito. Bio sam ganut. Lijepo je biti tako voljen. Ne mogu ti više ništa.
Rahim Ademi, biti voljen
Skoro svaki, a možda i baš svaki se ljudski život uobličava u neki dramski, književni, narativni žanr. Jedan će tako proživjeti triler, drugi socijalnu, obiteljsku, antičku ili građansku dramu, treći će završiti u romanu ceste, u putopisu ili u avanturističkom romanu. Četvrtom će se život zaokružiti kao reportaža, peti će skončati na samom kraju horor-komedije, opere, operete ili mjuzikla. I tako dalje bi išlo nabrajanje i razvrstavanje, jer žanrova je mnogo. Više ih je nego iujednom žanrovniku, ili leksikonu književnih pojmova. Obično se tek na kraju, na bdijenju nad pokojnikom, na karminama i zadušnicama, na žalosti, kroz priču o jednome odživljenom životu ustanovljava koji je žanr pokojnik odživio. I onda onaj među žaliteljima koji to najprije shvati, a za kojeg se obično govori da od svih najbolje pripovijeda priče, nastavlja da u tom žanru prenosi dalje, prepričava i dopričava, sjećanje na pokojnika. Ono će trajati dok god je priče.
Postoje, međutim, slučajevi, postoje životi koji se žanrovski odrede i prije smrti. Obično je riječ o burnim životima i o ljudima koji su imali tu nevolju da im životi dorastu do sudbine. Riječ je o nevolji, jer je u načelu ugodnije proživjeti život bez sudbine. Od sudbine se strada, sudbina je drugo ime za nesreću, za pretežak život i veliku nevolju, koja lomi ljudske kosti i čovjekov život provede kroz veliku ratnu, društvenu, državnu povijest, lišavajući ga svega intimnog i nježnog.
Život Rahima Ademija (1954.), Albanca od Vučitrna, sa sjeveroistoka Kosova, uobličio se u ljubavnu priču. Još preciznije, u melodramu, koja glavnoga junaka izlaže sve težim i gorim iskušenjima, sve to da bi publici – a kao publiku možemo zamisliti i dragoga Boga, u kinu – melodramatičnost njegova života bila što uvjerljivija. Ono što Ademi podnosi, a još i više ono što podnosi ona s kojom melodrama biva moguća – jer je riječ o žanru u kojoj čovjek samom sebi nije dovoljan – u svakom pogledu je previše i pretjerano za jedan život. A taman je za jedan film, pošto su filmske melodrame (srećom) zasnovane na teškim pretjerivanjima. Roman od Ademijeve melodrame ne bih umio napisati. Naprosto, za književnu priču toga je previše.
Rahim Ademi barem triput bi bio mrtav da nije ljubavne priče. Prvi put, umro bi za Jugoslavije. Drugi put, umro bi u Haagu. Treći put, umro bi pred hrvatskim sudovima. Ne bi umro samo onda kada je bilo očekivano da se umire – u ratu. Tu se Rahim Ademi umio snaći. Za rat je bio naučen i obučen. U ratu, on je bio ona jača strana u ljubavnoj priči. Samo u ratu.
Prvi put, sredinom osamdesetih, Ademi doživljavao je nešto što su, vjerojatno, doživljavale tisuće i desetine tisuća naših Albanaca. Kapetan prve klase, školovani artiljerac, na dužnosti u Kontraobavještajnoj službi (KOS-u), mogao je birati: ili će sudjelovati u paranoidnoj kampanji ozloglašavanja svojih sunarodnika u JNA i u cjelokupnom društvu, koja je osamdesetih dubinski prožela Jugoslaviju, i tako otkupiti sav životni komfor, ili će završiti kao najprogonjeniji među njima. Za njegov slučaj formacijski je, po položaju i mjestu službe, zadužen bio Ljubiša Beara. Onaj isti Ljubiša Beara, koji će u srpnju 1995. osmisliti, organizirati i provesti grandiozni ratni zločin u Srebrenici, koji se, u samoj zamisli i organizaciji, svodio na ubojstvo svakog muslimana, dakle Bošnjaka, većeg od puške.
Protiv sebe Beara imao je čovjeka kojeg nije mogao slomiti. Kada običnog građanina, makar on bio i oficir, svedete na Albanca (Židova, Srbina, Hrvata, Crnca, Kineza…), uvjereni da ga svodite na crva, a on, taj građanin, i dalje ostane građanin, dakle čovjek a ne crv, ne možete mu više ništa, osim da ga ubijete. To su nacisti tek na kraju shvatili, a to je tek na kraju shvatio i Ljubiša Beara. Ali ako ne može slomiti Albanca, zar nije dovoljno da slomi njegovu ženu? Tako je mislio. Pa je lomio gospođu Anitu. U toj stvari se, međutim, namjerio na najneugodnijega mogućeg protivnika u onoj velikoj, općejugoslavenskoj i hrvatskoj drami. Osim što je u svijetu odanih i dobrih, u svijetu onih koji se vole, ipak nemoguće ženu uvjeriti da je čovjek kog voli ustvari cjeloživotni albanski uhoda, špijun i terorist, te da je to bio od prvoga dana kad su se sreli, Beara je na posve jednak način na koji je podcijenio Albanca, podcijenio i Ženu. Nije računao na to da je svaki čovjek onoliko jak koliko je jako ono nešto u njemu. Nije do kože, mesa, mišića i kostiju, nije čak ni do života. Ali ova priča ne bi bila cijela da tu ne postoji još nešto: gospođa Anita je iz najpartizanskije partizanske obitelji, kakvih je u to vrijeme bilo valjda samo u Dalmaciji. Sutjeska je tim ljudima prolazila ravno kroz grudnu kost. A on, glupan, još ju je pozivao na to da se u ime svojih živih i mrtvih partizana odrekne Rahima. Je li Ljubiša Beara tad zbilja vjerovao da bi se u glavi te dalmatinske žene njezini barbe sa Sutjeske mogli naći na suprotnoj strani i obali od strane na kojoj je njezin čovjek? Moguće je da stvarno jest, ali mi o tome ne znamo ništa. I nikad nećemo znati.
U tome su Rahimu i Aniti prolazili dani, mjeseci, a već i godine. U Sarajevu mu je, pred vojnim sudom, suđeno. Ali se na kraju sav smisao tog suđenja sveo na njegov preodgoj. Što je, opet, dio šire pripovijesti i povijesti o preodgoju Albanaca u Jugoslaviji.
Zatim nailazi rat. U tom je ratu, koliko god se o tome rado šutjelo, krupna bila uloga Rahima Ademija. Za početak, goleme su njegove zasluge što Šibenik u rujnu 1991. nije pao i što Hrvatska nije raspolovljena. Nakon toga, slijedi ostalo. O tome on vrlo pomno, do u detalje, kao da se brani pred sudom, uz navođenje svakog dana i sata, i svake kote, uzvisine, sela i zaseoka, piše u knjizi koju je nazvao “Samo istina”. Dosljedno se drži toga da piše samo o onome u čemu sudjeluje, što vidi i što doživi. Ako navodi nešto što mu je netko rekao, uvijek kazuje tko je to. Kada bi se iz knjige izbacili gromoglasni epiteti, kad bi vitezovi i heroji bili svedeni na vojnike, časnike, obične ljude, kad bi se, dakle, ukinula sva ta naknadna ratnička raspjevanost, toliko uobičajena u hrvatskom govoru o ratu, Ademijeva knjiga bila bi još mnogo bolja, ubitačnija i usmjerenija na ono do čega je autoru toliko stalo da je od toga načinio naslov. Ali i ovako, zanimljivo je čitati njegove opise ratnih operacija iz ljeta 1995, i po zemljopisnim kartama pratiti njegov iskaz. (Što me je, na čudan način, podsjetilo na Krležine dnevnike i njegove opise bitaka u sjevernoj Africi, koje piše usred ustaškog Zagreba 1942…)
Sam rat je, valjda, jedino vrijeme kada je Rahim Ademi slobodan od toga što je Albanac. Ili od toga što drugi u njemu neprestano vide Albanca, od toga što drugi u njemu neprestano vide Drugoga, tojest nekoga tko im ne pripada. A što ćeš s onim tko ti ne pripada, tko nije tvoj, nego ga prvom prigodom žrtvovati. Kao žrtvenog jarca, kao vola i brava, kao jaganjca Božjeg, na pravdi Boga. Ademi objašnjava kako do toga dolazi. Najprije opisuje svoj put u Haag, kao i ono što tom putu prethodi, a onda i ono gore – višegodišnje zlopaćenje po hrvatskom sudu i s državnim odvjetništvom i Mladenom Bajićem, koji su u Rahimu Ademiju našli idealnog hrvatskog ratnog zločinca. Kojeg idealnim čini ta naprosto fantastična okolnost što uopće nije Hrvat. Za nas, Rahim Ademi neka je vrsta Nikole Tesle. Naš je kad nije naš, a nije naš kad je naš.
On poimence navodi krivokletnike iz svojih procesa. To su vrlo krupna imena. Ali i mimo toga, Ademi o ljudima govori sve što ima reći. Ako nešto i prešuti, čitatelj će u njegovom tekstu razotkriti prešućeno. Ako nekoga i poštedi, ne prešuti okolnosti iz kojih biva jasno što je prešutio. Godinama, Rahimu Ademiju bilo je zabranjeno da istupa, da daje izjave i intervjue. Fantastično je koliko taj čovjek samo može da šuti. I to je, međutim, samo dio ljubavne priče. Bez gospođe Anite ne bi on sve to preživio. Naprosto zato što se ne može preživjeti. I zato što bi bez nje svijet bio tako nepodnošljivo pust. Bez nje ovaj bi svijet bio pustinja, a on bi bio žedan u toj pustinji. Otprilike tako.
“Samo istina” nikome se ne može svidjeti. Svi će, ljudi lijevih, kao i ljudi desnih pameti, u njoj vidjeti ponešto, a previdjeti sve ostalo. Ono što vidimo kao cjelinu – uključujući i raspored dobrih i loših na hrvatskoj strani u ratu – nikako se ne može svidjeti. Kao ni činjenica da postoji general, naći ćete mu ime u knjizi, koji se nakon rata bavi crtanjem ratnih karata i planiranjem vojnoredarstvenih operacija koje su se već odvile. I kao što u toj projektiranoj junačkoj prošlosti Rahima Ademija nema, tako ćemo sve učiniti da mu pronađemo mjesto među zločincima. Doista, on je Tesla, tojest Anti-Tesla.
Prije petnaestak godina, dok sam se još bavio i tim poslom, i dok je u meni bilo znatiželje za upoznavanjem ljudi, putovao sam u Rogoznicu, da s Rahimom Ademijem radim intervju. Nasmiješen, u se zatvoren, miran a duboko uznemiren čovjek, podsjetio me je na neke moje davne drugove Albance, iz 1984. i 1985, dok sam služio vojsku u Kninu i na Lastovu. Pomalo mi je pao na savjest, jer ono što bi se lakomisleno i budalasto predstavilo kao mentalitetno albanstvo ustvari se ticalo neprestanog njihovog sumnjičenja i progona. Gospođa Anita, međutim, bila je vrlo otvorena. Spremna da ga do kraja brani, i gledala me je nekako ljutito. Bio sam ganut. Lijepo je biti tako voljen. Ne mogu ti više ništa.