Sjedimo na pozornici jednoga pulskog londonskog puba, u dvorištu propale Arenatrikotaže, u fantastičnom ambijentu austrougarske industrijske arhitekture, Petar Gudelj i ja. Njemu je, bez ijedne bore na licu, skoro osamdeset i osam. Tu smo nakon što je kao uzoran član književne komune otvorio Sajam knjiga u Puli, na slavi u čast njegova pjesništva. U toj stvari ja sam ponizni koncelebrant. Godi mi ta uloga, premda me u njoj ometaju, i svako malo me izbace iz koncentracije, žamorenje čeljadi bez sluha za poeziju i sudbinu, i nadlijetanje dviju lastavica, izbezumljenih, vjerojatno, našim prisustvom u njihovom svijetu. A onda u jednom trenutku, nečim uznemiren, lastavicama, ljudima ili mojim neumjesnim pitanjem, Petar uzviknu: “Ja sam hrvatski jezik!” Neki su to čuli i glasno uzdahnuli, drugi su nastavili žamoriti, lastavice su se naglo umirile. Doista, istina je.
Svijet je u tom trenutku, tog dana, mjeseca lipnja, još uvijek bio u raskoraku. Državne granice pred turističku sezonu još uvijek čvrsto zabravljene, putujući svjetski pisci u svojim rezidencijama čekaju da glavni epidemiolozi proglase kraj morije, hrvatski nacionalni klasici bi se još malo strpili da im, nadahnuti Duhom Svetim, moderna i pfizer počnu djelovati, tako da je pravo vrijeme za Petra Gudelja. Pitam ga je li sretan. Odgovara da je najnesretniji netko na svijetu, i da bi volio da je pas, pa da ne zna da je smrtan. Zamorni žamore, lastavice miruju, Zemlja se okreće, sunce izlazi i zalazi. U pjesmi napisanoj u Baškoj Vodi, 11. rujna 1980, naslova “Jedno jutro ne će izaći Sunce”, ovako piše: “Jedno jutro ne će izaći sunce./// Umjesto Sunca izaći će/ odsječena ljudska glava.”
Žali se, s neutihlim bijesom, na to da je u hrvatskoj književnosti nitko i ništa. Spominje akademiju i hrvatske akademike, kanone i kanonizatore. I još kaže da je u Beogradu, unutar srpske književnosti, dok je živio tamo, kao hrvatski pisac, i uvijek samo hrvatski pisac, bio mnogo poštovaniji. Da, odgovaram, ali što ste vi očekivali ovdje, i od koga ste, zapravo, išta očekivali, pitam ga. Tu se Petar skruši, smanji se, očekivao sam neko svevideće oko, odgovara. I ne zna se više je li to ironičan prema sebi i svojim očekivanjima, ili bi zaista u hrvatskoj književnosti mogla i trebala postojati jasna estetska hijerarhija, kakva postoji u drugim književnostima, u njemačkoj, talijanskoj, europskoj, ili konačno, u srpskoj književnosti. Govorim mu da je hijerarhija doista i postojala čak i u Hrvata, ali je prestala postojati nakon što su se razvjenčali od Srba i razvrgli Jugoslaviju. Nakon toga im poezija i književnost više nisu bili potrebni. Nakon toga loši su pisci preuzeli dućan. I možda je tako pravedno: mora postojati na svijetu jedna književnost koja slavi loše pisce. Ne mogu sve književnosti slaviti dobre pisce.
I tako se, po prilici, svršilo pulsko slavlje Petra Gudelja. Zatim je bilo nekih odjeka u novinama, u onim graničkim rubrikama između kulture i spektakla, između soneta i djeteta s dvije muške glave i trećom ženskom. Nešto je, kažu, objavio i HTV, ali to ne znam, jer ne gledam. Škodi mi ukusu. Ali sam događaj je, kao i sam Petar Gudelj, ostao između nas nekoliko i lastavica.
Dvadesetak godina nakon pjesme “Jedno jutro ne će izaći Sunce” Petar napisao je drugu pjesmu, također u Baškoj Vodi, dana 26. prosinca 2000. Pjesma je duža, nije je lako rasprostrti po novinama i po papiru od proze, ali brižan čitatelj, plah kao lastavica, umije je pročitati, pjesmu “Ti i tvoji galebi”: “Pod tvrdim jadranskim nebom/ i biakovskim zidom,/ gdje se sastaju Baško polje i more,/ u majčinoj dušici i divljoj ruži,/ dječakov grob:/// MILOM JEDINCU IVI FRANCESCHIU, 24.9.1910. – 30.4.1920. TUŽNI RODITELJI/// To si ti, poznao sam te:/ letiš iznad svoga groba./// Iz morske pjene u moju pjesmu./ Široka su ti krila./// Vječni dječače./// Koji bi mi mogao biti unuk./ Kojemu bih mogao biti sin./// Kako te je na ovom mjestu/ našla smrt?/// Je li te udušilo more,/ ujela zmija, ubio grom?/// Dva galeba uzela dušu/ i uznijela je pred gospodina./// Dječače, unuče, oče./// Kad budem uzlijetao,/ poluslijep, umoran, star,/// ti i tvoji galebi,/// letite preda mnom,/ pokazujte mi put.”
Onaj koji ne čita, ili slabo čita, ili mu je do vlastite časti više stalo nego do onog što pročitaju, dakle nesretan čovjek, ili samo površan, mnogo bi toga dao da je ova pjesma njegova. Makar mu bila i jedina koju je u životu napisao. Ja, međutim, Gudeljev pulski sugovornik, i suremetitelj mira onih lastavica, ne bih dao ništa. Ili bih dao sve da ta pjesma ostane Petrova, da ne bude moja. Jer da je, ne daj Bože, moja, ne bih je morao čista oka i duše, kao njegovu čitati. To je ta važna razlika između Petra Gudelja i loših, a kanoniziranih hrvatskih pjesnika. Njihove pjesme slab čitatelj ne bi poželio za svoje, a meni je, dobrom čitatelju, svejedno što su njihove. Mene što se tiče, mogle bi, nesretnice, biti i ničije. Kao što ni najvećem dijelu na zor antologizirane hrvatske poezije ništa ne bi falilo, a ne bi joj ni pomoglo, da je ničija, umjesto toga što je hrvatska. Književnost nije stvar samoupravnog dogovora, u estetici nema demokracije, u poeziji vlada vječna diktatura. Diktatura jezika. U našem slučaju hrvatskog jezika. Konkretno, diktatura Petra Gudelja.
Petar je, sa stanovišta domoljubnog imperativa, još jedan savršen Hrvat. Imoćanin, izrazite zavičajne inspiracije – premda je odbacio moju primjedbu da je zavičajni pisac, na način na koji je i William Faulkner zavičajni pisac – koji se 1990. na prvi zvuk ratnih truba i tutanj tenkova iz Beograda, gdje je provodio život i gdje se, kaže, formirao kao hrvatski književnik, disciplinirano vratio u Hrvatsku. Ništa u vezi s njim ni oko njega nije suspektno. Ni po čemu Petar nije sumnjiv. Osim po toj jednoj, doista neoprostivoj stvari, zbog koje je sve do danas dočekivan uz prijezir, te uz gromoglasnu šutnju. Prešućivanje temeljni je obrambeni refleks suvremene hrvatske kobajagi književnosti i tobož poezije. Prešućivanje temelj je teorijske i književnokritičke škole koja prevladava na svim zagrebačkim i hrvatskim kroatistikama i komparativistikama. Ono o čemu oni šute, toga uglavnom nema. Kao što nema svijeta za pticu noj kad glavu zabije u poslovični pijesak hrvatske nacionalne metafore.
Svijeta onoliko ima koliko je napisan. Ono što nije napisano, to i ne postoji. Moji noćni snovi i moj unutarnji emocionalni i ini format podrijetlo svoje vuku iz dva kraja, gornjeg i donjeg. Gornji kraj, svu Bosnu, napisao je za mene, uz nekolicinu supisara i dopisaca, Ivo Andrić. Donji kraj, srednju Dalmaciju i Makarsko primorje, s Biokovom, tom nadplaninom mog djetinjstva, napisao je Petar Gudelj. Obojica pisaca bili su detaljni, akribični i vrlo brižni prema toponomastici. Gudelj opisao je, tako mi se čini, svaki moj kamen, tamo dolje. I pjesama je, među njegovim pjesmama, mnogo za koje vjerujem da su napisane samo meni i zbog mene. Napisane su zato što sam ih, da nije Gudelja, mogao do kraja vijeka, i do jutra kad će svijetu umjesto Sunca izaći odsječena ljudska glava, samo sebi sam uzalud pisati. Grdna bi to nesreća bila i dvostruka moja nemoć: tem ne bih mogao biti Gudelj, tem ne bih mogao pisati sebi kao da pišem drugom. Takve su, evo ih, pisane za mene, pjesme “Kostanića greb”, “Zaostroška gospa”, “Stina iz Živogošća”, “Zalina kula”, “Tučepske ovce”.
Kao da prstom po geografskoj karti pratim magistralu uz koju sam rastao i smanjivao se. “Kostanića greb” o mom je mitskom Drveniku: “A se leži mlad vitez,/ Kostanića knez,/// na svojoj bašćini/ na plemenitoj./// Pogiboh braneći Drvenik./// strilom ustriljen pod livu sisu,/ dugo padah s kule./// U vrime godišća kad su cvitali/ bajami.” A ništa, svih mi mojih godina, na svijetu ne cvate tako kao što su meni cvali, i još mi u snu ponekad cvjetaju, bajami u Drveniku. I onda da netko kaže da pjesma nije meni napisana! A ona druga mu počinje stihom “Ja sam pismena stina iz Živogošća”, u onoj trećoj se kaže: “Zaostrošku gospu darivali/ bosanski kralji/ i dubrovačka gospoda.” Sve je meni u tim riječima. A ništa je izvan njih.
Treba biti pažljiv prema Petru Gudelju. Jer riječ je, uglavnom, o izboru između onog što je sve i onog što je ništa. Grdna je sirotinja izvan jezika. Izvan hrvatskog jezika. On je junak našeg doba, on će nas, jadne, zaštititi.
Petar Gudelj: ja sam hrvatski jezik!
Sjedimo na pozornici jednoga pulskog londonskog puba, u dvorištu propale Arenatrikotaže, u fantastičnom ambijentu austrougarske industrijske arhitekture, Petar Gudelj i ja. Njemu je, bez ijedne bore na licu, skoro osamdeset i osam. Tu smo nakon što je kao uzoran član književne komune otvorio Sajam knjiga u Puli, na slavi u čast njegova pjesništva. U toj stvari ja sam ponizni koncelebrant. Godi mi ta uloga, premda me u njoj ometaju, i svako malo me izbace iz koncentracije, žamorenje čeljadi bez sluha za poeziju i sudbinu, i nadlijetanje dviju lastavica, izbezumljenih, vjerojatno, našim prisustvom u njihovom svijetu. A onda u jednom trenutku, nečim uznemiren, lastavicama, ljudima ili mojim neumjesnim pitanjem, Petar uzviknu: “Ja sam hrvatski jezik!” Neki su to čuli i glasno uzdahnuli, drugi su nastavili žamoriti, lastavice su se naglo umirile. Doista, istina je.
Svijet je u tom trenutku, tog dana, mjeseca lipnja, još uvijek bio u raskoraku. Državne granice pred turističku sezonu još uvijek čvrsto zabravljene, putujući svjetski pisci u svojim rezidencijama čekaju da glavni epidemiolozi proglase kraj morije, hrvatski nacionalni klasici bi se još malo strpili da im, nadahnuti Duhom Svetim, moderna i pfizer počnu djelovati, tako da je pravo vrijeme za Petra Gudelja. Pitam ga je li sretan. Odgovara da je najnesretniji netko na svijetu, i da bi volio da je pas, pa da ne zna da je smrtan. Zamorni žamore, lastavice miruju, Zemlja se okreće, sunce izlazi i zalazi. U pjesmi napisanoj u Baškoj Vodi, 11. rujna 1980, naslova “Jedno jutro ne će izaći Sunce”, ovako piše: “Jedno jutro ne će izaći sunce./// Umjesto Sunca izaći će/ odsječena ljudska glava.”
Žali se, s neutihlim bijesom, na to da je u hrvatskoj književnosti nitko i ništa. Spominje akademiju i hrvatske akademike, kanone i kanonizatore. I još kaže da je u Beogradu, unutar srpske književnosti, dok je živio tamo, kao hrvatski pisac, i uvijek samo hrvatski pisac, bio mnogo poštovaniji. Da, odgovaram, ali što ste vi očekivali ovdje, i od koga ste, zapravo, išta očekivali, pitam ga. Tu se Petar skruši, smanji se, očekivao sam neko svevideće oko, odgovara. I ne zna se više je li to ironičan prema sebi i svojim očekivanjima, ili bi zaista u hrvatskoj književnosti mogla i trebala postojati jasna estetska hijerarhija, kakva postoji u drugim književnostima, u njemačkoj, talijanskoj, europskoj, ili konačno, u srpskoj književnosti. Govorim mu da je hijerarhija doista i postojala čak i u Hrvata, ali je prestala postojati nakon što su se razvjenčali od Srba i razvrgli Jugoslaviju. Nakon toga im poezija i književnost više nisu bili potrebni. Nakon toga loši su pisci preuzeli dućan. I možda je tako pravedno: mora postojati na svijetu jedna književnost koja slavi loše pisce. Ne mogu sve književnosti slaviti dobre pisce.
I tako se, po prilici, svršilo pulsko slavlje Petra Gudelja. Zatim je bilo nekih odjeka u novinama, u onim graničkim rubrikama između kulture i spektakla, između soneta i djeteta s dvije muške glave i trećom ženskom. Nešto je, kažu, objavio i HTV, ali to ne znam, jer ne gledam. Škodi mi ukusu. Ali sam događaj je, kao i sam Petar Gudelj, ostao između nas nekoliko i lastavica.
Dvadesetak godina nakon pjesme “Jedno jutro ne će izaći Sunce” Petar napisao je drugu pjesmu, također u Baškoj Vodi, dana 26. prosinca 2000. Pjesma je duža, nije je lako rasprostrti po novinama i po papiru od proze, ali brižan čitatelj, plah kao lastavica, umije je pročitati, pjesmu “Ti i tvoji galebi”: “Pod tvrdim jadranskim nebom/ i biakovskim zidom,/ gdje se sastaju Baško polje i more,/ u majčinoj dušici i divljoj ruži,/ dječakov grob:/// MILOM JEDINCU IVI FRANCESCHIU, 24.9.1910. – 30.4.1920. TUŽNI RODITELJI/// To si ti, poznao sam te:/ letiš iznad svoga groba./// Iz morske pjene u moju pjesmu./ Široka su ti krila./// Vječni dječače./// Koji bi mi mogao biti unuk./ Kojemu bih mogao biti sin./// Kako te je na ovom mjestu/ našla smrt?/// Je li te udušilo more,/ ujela zmija, ubio grom?/// Dva galeba uzela dušu/ i uznijela je pred gospodina./// Dječače, unuče, oče./// Kad budem uzlijetao,/ poluslijep, umoran, star,/// ti i tvoji galebi,/// letite preda mnom,/ pokazujte mi put.”
Onaj koji ne čita, ili slabo čita, ili mu je do vlastite časti više stalo nego do onog što pročitaju, dakle nesretan čovjek, ili samo površan, mnogo bi toga dao da je ova pjesma njegova. Makar mu bila i jedina koju je u životu napisao. Ja, međutim, Gudeljev pulski sugovornik, i suremetitelj mira onih lastavica, ne bih dao ništa. Ili bih dao sve da ta pjesma ostane Petrova, da ne bude moja. Jer da je, ne daj Bože, moja, ne bih je morao čista oka i duše, kao njegovu čitati. To je ta važna razlika između Petra Gudelja i loših, a kanoniziranih hrvatskih pjesnika. Njihove pjesme slab čitatelj ne bi poželio za svoje, a meni je, dobrom čitatelju, svejedno što su njihove. Mene što se tiče, mogle bi, nesretnice, biti i ničije. Kao što ni najvećem dijelu na zor antologizirane hrvatske poezije ništa ne bi falilo, a ne bi joj ni pomoglo, da je ničija, umjesto toga što je hrvatska. Književnost nije stvar samoupravnog dogovora, u estetici nema demokracije, u poeziji vlada vječna diktatura. Diktatura jezika. U našem slučaju hrvatskog jezika. Konkretno, diktatura Petra Gudelja.
Petar je, sa stanovišta domoljubnog imperativa, još jedan savršen Hrvat. Imoćanin, izrazite zavičajne inspiracije – premda je odbacio moju primjedbu da je zavičajni pisac, na način na koji je i William Faulkner zavičajni pisac – koji se 1990. na prvi zvuk ratnih truba i tutanj tenkova iz Beograda, gdje je provodio život i gdje se, kaže, formirao kao hrvatski književnik, disciplinirano vratio u Hrvatsku. Ništa u vezi s njim ni oko njega nije suspektno. Ni po čemu Petar nije sumnjiv. Osim po toj jednoj, doista neoprostivoj stvari, zbog koje je sve do danas dočekivan uz prijezir, te uz gromoglasnu šutnju. Prešućivanje temeljni je obrambeni refleks suvremene hrvatske kobajagi književnosti i tobož poezije. Prešućivanje temelj je teorijske i književnokritičke škole koja prevladava na svim zagrebačkim i hrvatskim kroatistikama i komparativistikama. Ono o čemu oni šute, toga uglavnom nema. Kao što nema svijeta za pticu noj kad glavu zabije u poslovični pijesak hrvatske nacionalne metafore.
Svijeta onoliko ima koliko je napisan. Ono što nije napisano, to i ne postoji. Moji noćni snovi i moj unutarnji emocionalni i ini format podrijetlo svoje vuku iz dva kraja, gornjeg i donjeg. Gornji kraj, svu Bosnu, napisao je za mene, uz nekolicinu supisara i dopisaca, Ivo Andrić. Donji kraj, srednju Dalmaciju i Makarsko primorje, s Biokovom, tom nadplaninom mog djetinjstva, napisao je Petar Gudelj. Obojica pisaca bili su detaljni, akribični i vrlo brižni prema toponomastici. Gudelj opisao je, tako mi se čini, svaki moj kamen, tamo dolje. I pjesama je, među njegovim pjesmama, mnogo za koje vjerujem da su napisane samo meni i zbog mene. Napisane su zato što sam ih, da nije Gudelja, mogao do kraja vijeka, i do jutra kad će svijetu umjesto Sunca izaći odsječena ljudska glava, samo sebi sam uzalud pisati. Grdna bi to nesreća bila i dvostruka moja nemoć: tem ne bih mogao biti Gudelj, tem ne bih mogao pisati sebi kao da pišem drugom. Takve su, evo ih, pisane za mene, pjesme “Kostanića greb”, “Zaostroška gospa”, “Stina iz Živogošća”, “Zalina kula”, “Tučepske ovce”.
Kao da prstom po geografskoj karti pratim magistralu uz koju sam rastao i smanjivao se. “Kostanića greb” o mom je mitskom Drveniku: “A se leži mlad vitez,/ Kostanića knez,/// na svojoj bašćini/ na plemenitoj./// Pogiboh braneći Drvenik./// strilom ustriljen pod livu sisu,/ dugo padah s kule./// U vrime godišća kad su cvitali/ bajami.” A ništa, svih mi mojih godina, na svijetu ne cvate tako kao što su meni cvali, i još mi u snu ponekad cvjetaju, bajami u Drveniku. I onda da netko kaže da pjesma nije meni napisana! A ona druga mu počinje stihom “Ja sam pismena stina iz Živogošća”, u onoj trećoj se kaže: “Zaostrošku gospu darivali/ bosanski kralji/ i dubrovačka gospoda.” Sve je meni u tim riječima. A ništa je izvan njih.
Treba biti pažljiv prema Petru Gudelju. Jer riječ je, uglavnom, o izboru između onog što je sve i onog što je ništa. Grdna je sirotinja izvan jezika. Izvan hrvatskog jezika. On je junak našeg doba, on će nas, jadne, zaštititi.