Pavica Knezović Belan i hrvatski svijet kulture u nestajanju

Ovu ženu, htio bih reći djevojku još u ranim dvadesetim, poznajem skoro trideset godina. Pripada onoj skupinici žena i muškaraca koje, čim kojega spomenem, uvijek domećem da su među prvima koje sam upoznao kada sam 1993. došao u Zagreb. Nisam imao namjeru da se zadržavam u ovome gradu, pa su mi krasni bili svi ti ljudi. Zbog njih sam, vjerojatno, i ostao! Dok ovo govorim, trudim se ljudima biti zabavan. Ironijom pokrivam nešto što se, možda, i previše otkrilo. Pa da noću ne ozebe. Ili naprosto lažem, jer da bi se išta reklo o tim nevjerojatnim životnim diskontinuitetima i o čitavoj jednoj propuštenoj mladosti, što je nabrzinu prošla dok sam čekao da završi rat i dok sam se pokušavao domisliti kamo bih sa sobom, tu gdje me drži moj književni interes ili tamo gdje bi, vjerovalo se, bilo bolje mom životu, moralo bi se mnogo, mnogo lagati. Jer što god bi se reklo, a da je istina, zvučalo bi kao masna laž, bilo bi loše za priču, i još bi na takav način zapetljavalo život i životne putanje da bi nam bilo zlo od takve priče.

Gotovo ni sa kim od onih za koje kažem da sam ih upoznao čim sam ovdje došao danas ne govorim. I ne samo da s njima ne govorim, nego ih i ne pozdravljam. Neki su u međuvremenu i umrli, a da se nismo pomirili. To samo znači da je naše poznanstvo, možda i trenutno prijateljstvo, bilo greška u dva života. S Pavicom Knezović, koja je u međuvremenu postala i Belan, polovicu od tih skoro trideset godina ja ne govorim. Ne pozdravljamo se, naravno na moju inicijativu. I dugo smo se mimoilazili po hodnicima te, danas samo njezine, novinske redakcije, u zgradi koja je projektirana i građena da postane banka, ali je, eto, postala nešto drugo, a da jedno za drugo više nismo znali. Razlozi za prestanak bilo kakve komunikacije nisu od javnog interesa, pa ih nećemo navoditi. Ali da i jesu, moralo bi se o tome šutjeti. Jer čim počneš govoriti o tome zašto si se s nekim posvađao, ili bolje rečeno zašto si ukinuo sve socijalne veze, činiš one najkrupnije korake prema izmirenju, prema uspostavi veza, ili barem prema nekoj glasnoj i lajavoj svađi. Prema novinskoj polemici, možda. A ja se, u principu, ne mirim! Ali ne zato što tim ljudima ne bih nešto oprostio, nego zato što znam da ih, pomirivši se s njima, ne bih zatekao onakvima kakvi su mi bili dok smo jedni drugima bili dragi, pa smo imali o čemu razgovarati.

A sad završimo s ovim predugim sentimentalnim pasažima, i pređimo na bit. Pavica Knezović Belan zagrebačka je novinarka u kulturi. Radila je u Vjesniku, pa je pisala u Metrou, jednom zaboravljenom kulturnom magazinu, vjerojatno i najboljem što ga je Zagreb nakon 1990. imao, pe je radila u Slobodnoj Dalmaciji, te je došla u Jutarnji list pri samim počecima tih dnevnih novina koje je stvorio, naročito u kadrovskom pogledu, Nino Pavić. Imala je brojne fascinacije, infišacije, oduševljenja, prijateljice i prijatelje na filmu i u teatru, i srce tipične cure iz publike na kakvoj alternativno-elitnoj kulturnoj manifestaciji s kraja osamdesetih. Čitala je sve ono o čemu se govorilo, bila u toku sa svim trendovima, puna oduševljenja i entuzijazma bila je, rekli smo, baš idealna novinarka u kulturi. Koja će, kao i većina zagrebačkih novinara u kulturi, često biti sklona da povjeruje kako su upravo njezini prijatelji i prijateljice najbolji redatelji, glumice, dramaturginje, pisci, muzičari… Srećom, međutim, imala je bolje društvo nego što će ga imati oni koji će je u međuvremenu preteći i nadmašiti.

Novine u kojima je radila vrlo rano su pošle linijom manjeg otpora, pa su im urednici postali važniji od većine pisaca. Naročito onih čija imena nisu najgromkija i čiji tekstovi nisu zastavni i ogledni, ne predstavljaju onu važnu razliku u odnosu na sve druge novine. Pa se dogodilo ono što je, zapravo, dovelo do sloma Sovjetskog Saveza: svi koji u pisanju nisu vidjeli svoju sudbinu, progurali su se među komesare, tojest urednike. I kada su svi iole dobri novinski pisci postali urednici, najednom se učinilo kako više nema potrebe za tekstovima. Tako je i Pavica Knezović Belan postala jedna od urednica, premda je mogla biti mnogo bolja novinska spisateljica. Ili se to meni tako činilo? Moguće je i da se o tome radi, naime ja doista imam fetiš na tekst. Da se izrazim gramatički neispravno, ali suštinski precizno.

U vrijeme kada sam napustio te novine iz njih je skoro već bilo i nestalo teksta i kulture, pa sam, u skladu sa svojim fetišom, izgubio za njih interes. Ali onda se dogodilo nešto neobično: u rujnu 2021. izašao je u lijepom velikom formatu, dobro dizajniran, uz finu tipografiju i savršeno nacrtano zaglavlje, prvi broj mjesečnog “statusnog magazina Jutarnjeg lista” naziva “Svijet kulture”. Pomalo je to bio Vanity Fair, nove generacije, a pomalo je htio biti i The New York Review of Books, i Kirkus, ali uz jako malo, gotovo ništa stvarnih mogućnosti, da se proizvede veliki i pravi tekst. Onaj novinski tekst na koji imaš fetiš. I naravno, što mi je bilo najdirljivije i najdojmljivije, bio je taj Svijet kulture pomalo i onaj stari zagrebački Metro, kojeg se više nema tko sjećati…

Dizajnersko-grafičku majstoriju izveo je Tomislav Botić. Portretnu fotografiju za naslovnicu snimao je Ivan Posavec, a urednica bila je Pavica Knezović Belan. Ovu fantastičnu i nasušno potrebnu iluziju navodno je potpomoglo i Ministarstvo kulture. Sve je savršeno dobro postavljeno, kao raskošni komadićak autoputa pokraj favela i kroz bespuća žive hrvatske kulture, za koji je posve sigurno da nikad neće biti dovršen, jer nitko, osim nekolicine zanesenjakinja i zanesenjaka, nema ni interesa za tim autoputem. Da sam bio zloban, mogao sam već nakon prvoga broja i rujna 2021. predvidjeti koliko će sve ovo trajati i kako će Svijet kulture propadati. Prvo čega je nestalo bile su fotografije Ivana Posavca na naslovnici. Naravno da su produkcijski bile preskupe. Zatim se, malo-pomalo, počeo osipati sav onaj ionako s mukom skrpljeni tekstualni dio. Vidjelo se kako puca ono što je Pavica tako lijepo smislila, s gotovo onim istim uvjerenjem i entuzijazmom, koji kao da su ostali netaknuti svim tim porazima i predvidljivim utrnućima i ugasnućima u kojima je ni kriva ni dužna sudjelovala. I onda se pojavio broj Svijeta kulture za mjesec studeni: vrlo loše otisnut, na najlošijem novinskim papiru i na smanjenom broju stranica, Botićev se dizajn pretvorio u nešto što izgleda kao napirlitana balkanska sirotinja koja bi da sliči Europi i svijetu, a Pavica Knezović Belan objasnila je to na način na koji se ovakve stvari u hrvatskoj kulturi objašnjavaju već punih trideset godina – ili onoliko dugo koliko se nas dvoje poznajemo – “I naš prekrasan proizvod postao je žrtva divljanja cijena papira na globalnom tržištu.” Ali iskustvo nas nečemu drugom uči: nakon što je dobio i nekakvu međunarodnu nagradu za nešto što su mu Tomislav Botić i Pavica Knezović Belan stvorili, nakladnik se vjerojatno zasitio nečega što mu ne donosi novac, a čemu ne prepoznaje ni smisao ni značaj. Kao što ni Ministarstvo kulture nije briga ni za Svijet kulture, ni za cijenu papira na globalnom tržištu. Štoviše, ima li za gospođu Ninu Obuljen Koržinek i njezinu politiku išta bolje i povoljnije, nego kada svjetovi kulture nestaju sami od sebe, a da ni ona ni kompletno redovništvo, sestrinstvo i bratstvo mješovitog samostana u Runjaninovoj 2 ne moraju ni prstom maknuti da unište nešto što nije ni čedno ni ćudoredno?

Nisam u ovih nešto više od godine dana bacio nakon čitanja nijedan broj Svijeta kulture. Neću ni ovaj od studenog, kao ni sljedeći koji će, akobogda papira, izaći kad i ovaj portret Pavice Knezović Belan. Inače ne čuvam stare novine, odavno ne skupljam nikakve kulturne magazine ni časopise. I prije nego što su u Hrvatskoj prestali postojati relevantni kulturni i književni časopisi odrekao sam se te vrste sakupljaštva. Ali Svijet kulture naprosto nisam imao srca bacati, čak ni kada u broju ne bi bilo baš ništa za mene. Dovoljan mi je bio taj dizajn, i te stranice, raspored rubrika u njima, koje su čuvale dostojanstvo jedne iluzije i jedne uveliko nepostojeće kulture, umorene u dvorištu Runjaninove 2 i na nizu drugih adresa, podavljene rukama kakve samostanske pralje, koja u limenom lavoru za maglena dana davi mačiće, pa da Svijet kulture ne bacam. Osim toga, na tim stranicama je, što naročito cijenim, sačuvana živa iluzija one djevojke u ranim dvadesetim, koju sam upoznao čim sam došao u Zagreb i koja je svojom drčnošću nastojala tada prikriti i zaštititi nešto što joj se činilo dragocjenijim.

Nije mi mrsko da im pri gašenju Svijeta kulture makar malo narušim željeni muk i mrak.