Paolo Di Paolo, fotograf koji nije htio činiti trivijalnom ljudsku intimu

Dvanaestoga lipnja 2023. umro je, zamalo proživjevši čitavo jedno ljudsko stoljeće, čovjek koji se zvao Paolo Di Paolo. Rođen 1925, u godini kad u Italiji nastupa fašistička diktatura, punoljetstvo je stekao koji mjesec prije Mussolinijeva zbacivanja s vlasti. Odmah nakon rata upisuje rimsku La Sapienzu, filozofiju studira kod čuvenog Guida de Ruggiera. Vrijeme je izazovno i uzbudljivo. Iz razrušene i opustošene zemlje uzdiže se jedan novi naraštaj, koji ne samo da će trajno obilježiti talijansku nego i europsku kulturu. Nastaje epoha filmskoga neorealizma, doba je velikih novina i novinara, prevratne književnosti, industrijskoga i modnog dizajna, koji malo pomalo  preoblikuje lica i naličja poslijeratnog siromaštva. Di Paolo radi kao urednik nekog turističkog časopisa, druži se po Rimu s umjetnicima i intelektualcima, počinje se baviti fotografijom. Ali, po vlastitim riječima, kao potpuni amater, oko sebe snima ljude i predjele, i u tome uživa kao da je turist u vlastitom životu.

Ubrzo, međutim, svoje slike počinje objavljivati u tada čuvenom kulturnom tjedniku Il Mondo, kod Marija Pannunzija, a zatim i u drugim časopisima. Otpočetka na začudan i neočekivan način spaja svoje istraživačke, filozofsko-sociološke interese, s medijem fotografije. Mnogi od ljudi koje već tada, sredinom i krajem pedesetih, fotografira uskoro će postati veoma slavni. Neki to već jesu. Di Paolove slike razlikuju se od slika drugih fotografa po tome što on te ljude poznaje, i što se to jako dobro na njima vidi. Neobično je koliko samo ljudi mogu drukčije izgledati pred očima onoga tko ih zna. Čak i kad Di Paolu poziraju, oni su njegov svijet. On slika s razumijevanjem i saznanjem o onome što vidi. Njegove fotografije urbanih pejzaža, poslijeratne Italije na godišnjim odmorima, na plažama i usred gradske vreve male su studije epohe. Sociološka istraživanja u slikama. Paolo di Paoli fotografira okom, ali njegovo oko kao da sve vrijeme – misli. Jedna od čari i privlačnosti fotografske kamere oduvijek je bila u tome što ona, uz ono što čovjek vlastitim okom vidi i gleda, bilježi i ono što čovjek primijeti tek kada je fotografirano. Premda nastupa kao amater, i premda fotografira gotovo isključivo živi život, Paolo di Paolo na svog gledatelja ostavlja dojam kako je doista vidio sve što je snimio.

Čudesna je njegova fotografija, koju je snimio već pod kraj karijere, brodovlasnika i multimilijardera Aristotela Onasisa, valjda najutjecajnijeg bogataša poslijeratne ere, na Filmskom festivalu u Veneciji 1967, na kojoj se smije, između kćeri i plavokose filmske producentice. Kći lijepa i slobodna, mnogo viša od oca, naslonjena na očevo rame kao na malo uzdignutiji šank, a on, niži i od druge žene, nepodnošljivo bogat, monden i besmrtan. U drugom i trećem planu neki sretni ljudi zagledani u njih. Uz bljesak reflektora, neuredan kadar, i koješta što slici ne pripada, a što joj u svojoj savršenoj nesavršenosti pruža dojam nečega prirodnog, nenamještenog, životne siline, ova slika sve je suprotno od onoga što će desetljećima nakon De Paola postati fotografije slavnih. U lice i narav Aristotela Onasisa Di Paolo ulazi jednako sigurno kao i u lica i naravi svojih prijatelja, ili nepoznatih prosjaka i siromaha. Onasisovo lice za fotografa nije neprobojno. Čak bi se moglo reći da u toj mahnitoj radosti dolarskog besmrtnika Di Paolo raskriva nešto tragično.

Fotografirao je u Portugalu, u Cascaisu, mjestu njegova progonstva, i talijanskog kralja Umberta II, koji je vladao samo trideset i tri dana nakon očeve abdikacije, od 9. svibnja do 16. lipnja 1946, pa je ostao upamćen kao Re di Maggio, Svibanjski kralj, ili, kako bi to bolje zvučalo, Majski kralj. Po talijanskom republikanskom ustavu njemu je, muškom potomku Savojske loze, bilo zabranjeno da stupi nogom na talijansko tle, pa je živio kao tuđin u tuđini, da bi ga ubrzo napustila i žena Marija, koja je sa sobom u Švicarsku odvela i svo četvero njihove djece. Slikao je Paolo Di Paolo i Ezru Pounda ludog genija, pjesnika dvadesetog stoljeća i maloumnog apologeta talijanskoga i svakog drugog fašizma. Na slici je mračan, u nekoj mračnoj i tijesnoj sobi, malo prije nego što će okrenuti glavu na drugu stranu i izaći. Strašna fotografija.

Ali nikoga Paolo Di Paolo nije tako fotografirao kao Pier Paola Pasolinija. Vjerojatno najupečatljivija, a na neki način i najdirljivija slika je “Pier Paolo Pasolini al Monte dei cocci”. Monte dei cocci je ono čuveno Brdo krhotina u Rimu, ili Monte Testaccio, četrdesetak metara visoko umjetno brdo, nastalo od oko pedeset i tri milijuna amfora od terakote, koje bi se u antičko doba tu odlagale iz obližnje luke na Tiberu. U većini njih nekad je bilo ulje, u nekima, možda, vino. Kako iznutra nisu bile obrađene ni glazirane, amfore su ustvari bile jednokratna ambalaža. Nakon što je na tržnici pokraj luke njihov sadržaj bio rasprodan, ovdje su odlagane kao na otpad, a samo manji njihov dio upotrebljavan je kao sekundarni građevinski materijal. Pretpostavlja se da je brdo u antičko doba moralo biti visoko i do stotinjak metara, posve je sigurno i da je grozno zaudaralo na užeglo maslinovo ulje. U ranija vremena ljudi mu bili manje muhanati na mirise. Tek dvadeseto stoljeće bit će vrijeme lijepih mirisa, ruža i ljubičica.

Tako, otprilike glasi, pripovijest turističkog vodiča ispod Monte Testaccija. Di Paolo je s Pasolinijem načinio niz fotografija na ovome mjestu, od kojih smo tri-četiri viđali i po fotografovim, i po monografijama njegova modela, ali ona jedna, jer uvijek i u svakoj velikoj fotografskoj seriji postoji samo ta jedna prava fotografija, prikazuje Pier Paola Pasolinija pod brdom, tijelom u profilu, licem anfas, gleda negdje iza sebe, a na brdu nad njim, pod oblačnim nebom koje daje na skoru kišu, i pod nekim čudnim strašnim svjetlom, križ. Umjetnik je elegantan i lijep, objektiv ga hvata malo iznad struka, u nekom je finom sakou, s košuljom i kravatom. Na nekima iz drugih slika iz ove serije vidimo da preko ruke nosi kišni ogrtač. Vjerojatno je vrlo sparno. Ali na ovoj fotografiji, s poluosvrtanjem, vrhom brda i križem, više nego i na jednoj drugoj pogođena jezovita je atmosfera Pasolinijeve golgote. Ovaj filmski genij i veliki pjesnik, homoseksualac, komunist, nogometni zaljubljenik i dobar nogometaš, imao je u nizu svojih opsesivnih tema i onu, pomalo već i tipičnu talijansku vjersku i kristološku temu. On nije Krist, ali njegova skora smrt dostojna će biti Golgote, asocijacije i metafore. Pasoliniju je, kao i Isusu, bilo namijenjeno da umre u sramoti.

Ali odmah nakon toga, od Di Paola gledamo mladiće na vespi kako se udvaraju djevojkama dok šetaju pločnikom, gledamo muškarce na plaži ljetovališta, pred ogledalima, ljude na ranom modelu elevatora, ikoničnu Ginu Lolobrigidu s Giorgiom De Chiricom, gledamo Anu Magnani, kako zatvorenih očiju leži ispred svoje vile, a iz obamrlosti i opijenosti suncem pokušava je probuditi njezin psić… Koje bogatstvo tema i znakova, kakvo čudesno lice epohe!

Radio je, dakle, Paolo Di Paolo kao fotograf po časopisima koje je volio. Činio je to na način koji je istovremeno bio jedinstven, samo njegov, ali je upravo taj način prikazivao jednu talijansku epohu. A onda su se izdavači i urednici njegovih časopisa, malo-pomalo, dali u onu konkretnu, partijsku politiku. Najprije je 1966. prestao izlaziti Il Mondo. Mariju Pannunziju, osnivaču i uredniku Il Monda, ali i ocu poslijeratnog talijanskog političkog liberalizma, šalje Di Paolo tad telegram, u kojem mu, otprilike, piše: S ovim je danom, s posljednjim brojem ovoga magazina, za mene umrla ambicija da budem fotograf. Kako li je, Bože, jedan, za svako vrijeme tipični, urednički i političarski um, razumio Di Paolove riječi? Pannunzio dvije godine kasnije umire, tako da nije doživio ni posljedice svoga čina. Di Paolo se još kraće vrijeme pojavljuje kao slobodni fotograf, ali kako, jedan za drugim propadaju ili iz mode izlaze magazini njegove epohe, Paolo Di Paolo na kraju ih je – oprostite mi na riječi, ali nema preciznije – sve odjebao. Predao se anonimnosti činovničkoga posla, nakon što je u podrumu arhivirao 250.000 negativa i svu drugu arhivu. Nije više ni spominjao fotografiju, ni ta prethodna slavna vremena, tako da njegova kći Silvija nije imala pojma da joj je otac bio fotograf. Za njega bila je to bolna priča o jednome životnom porazu, fotografiju je tako radikalno iz svoga života izbacio da nije snimao ni obiteljska okupljanja. Skoro da su obitelj bez slika. I onda je Silvija, pametna, poduzetna i obrazovana žena, otkrila svoga oca.

Italija je velika zemlja, a u velikim zemljama bogati i slavni nisu nužno vucibatine i probisvijeti. Tako je Pierpaolo Piccioli, modni dizajner i kreativni direktor Valentina, bio oduševljen Di Paolovom retrospektivnom izložbom (koju je inače sponzorirao Gucci), pa je staroga fotografa pozvao da snima za pozornicom Valentinove revije. Važan je to trenutak za cijelu jednu kulturu, kao i za povijest glamura i olake slave. Naime, Paolo Di Paolo digao je ruke od fotografije pred nemoralom paparaci fotografije i pred erom lakih tema. On je stvorio talijanski glamur, da bi mu zatim, u ime tog glamura, uništavali stil, tražeći od njega da se pretvori u foto-imbecila. Piccioli, koji je, ipak, u životu studirao književnost, primijetio je da modni glamur ima i onu drugu, privatnu i intimnu stranu. Ona, kao i svaka ljudska intima, zahtijeva mudrost, poštovanje, umjetnost. Tako je rehabilitiran Paolo Di Paolo.

Možda je, ipak, umro uvjeren da je bilo nekog smisla u svemu.