Nina Violić, biti velik kao životno i emocionalno ugroženo zrno prašine

Dvoje kada se rastaju, glavno je pitanje krivnje. U zakonu i u životu pred sudovima, istina, postoji mogućnost sporazumne rastave. Ali to je samo za javnost. U životu, pa u književnosti i na filmu, mora postojati krivac. Znam to, jer sam se rastajao – srećom nikad pred državom i sucem – i jer sam bio dijete rastavljenih roditelja. U toj priči, koja bi se cijeli život mogla dopričavati, poznata mi je izvanredno dobro majčina perspektiva. Nešto zamagljenija ostala je moja vlastita perspektiva. A zapravo nikada ništa nisam saznao o očevoj perspektivi. Otac je u toj rastavi bio kriv, i na toj njegovoj krivnji počivao je svemir. Da je bilo moguće raspitati se o njegovoj perspektivi, a nije bilo jer smo cijeloga života ostali zatvoreni jedan prema drugome, svemir bi se, pretpostavljam, urušio. Tako je to bilo onda, nakon rastave koja se odigrala prije više od pola stoljeća, a danas je mnogo gore. Danas je pitanje krivnje uzidano u temelje društvenoga, a onda i umjetničkog, književnog ili filmskog angažmana. Mora tu biti da je on – mnogo rjeđe i uvjetno: ona – kriv, jer zašto bi se i kako pripovijedala priča o rastavljanju parova, ako bi bila bez krivnje.

Nina Violić u svome je prvom napisanom i režiranom filmu “Baci se na pod” htjela ispričati takvu priču. Ustvari, htjela je ono što je u životu i na filmu jednako nemoguće: prihvatiti i precizno uobličiti obje krivnje. On, uvjeren da pokušava spasiti brak, pred sobom vidi poživčanu, čudovišno pasivno-agresivnu ženu. Ona, užasnuta usred općeg sloma, pred sobom vidi agresivnog i bezosjećajnog muškarca, koji joj blokira sve prolaze za bijeg. Koja je od dvije perspektive vjerodostojna? Nijedna. Ili obje. Premda bi zajednica htjela da vjerodostojna bude samo jedna. Ali kako svijetom punim rastavljenih muževa i žena većinom ne tumaraju teški psihopati, obiteljski zlostavljači i manijaci, kao ni srodne im pasivno-agresivne žene, nego su ipak takvi i takve u manjini, pripovijest o rastavi trebala bi biti pripovijest o perspektivama.

Ključ priče je, naravno, ona treća, dječja perspektiva. Klinac, genijalan kao i svaki klinac, dok mu se roditelji rastaju, bavi se onim mnogo ozbiljnijim svijetom trunki prašine, koje stradavaju pred naletima higijene i usisivača. Ninin film tako počinje: dječakovom perspektivom, koja je velikim dijelom određena time što se zbiva u njegovome svijetu trunki prašine. Ljudi obično ne žele ni znati ni shvatiti da je njegov pakao jednako autentičan, ako nije i autentičniji, od paklova njegovih odraslih roditelja.

Cijela se priča filma “Baci se na pod” odvije u jednome danu, tako što se sve triput, iz različitih perspektiva ponovi. A to što se ponovi i nije nešto naročito: on uzima zajednički auto, umjesto da se posluži službenim, što nju dodatno uzruja. On pokušava spašavati stvar tako što usred sloma dovodi svoju tetku Amerikanku, da se igra s dječakom. Dječaku je ime Igor. Njih dvoje su Bivša i Bivši. Na kraju ne biva ništa, osim što se otac trudi, na najidiotskije načine, da spašava nešto čega više nema. A majka gleda samo da se nekako to prekine. Mene se, moram priznati, takav raspored uloga tiče. Sjetio sam se kako je otac, moj otac, godinama nakon rastave, dolazeći s alimentacijom, donosio i nekakve saksije s cvijećem. To je za naš budući stan, rekao je jednom. Majku je to neviđeno uzrujalo. Meni je bilo blesavo, i žalio sam to cvijeće, jer ga poslije nitko nije volio i obično bi se osušilo, nezalijevano. Od tog vremena osjetljiv sam na kućno bilje kojemu se ne pridaje dovoljno pažnje.

Ne samo iz tog razloga, film “Baci se na pod” svidio mi se možda i više nego što će se drugima svidjeti. Koješta tu ljudi neće razumjeti, jer neće htjeti da razumiju. Recimo, te dvije pomalo iskarikirane figure: pasivno-agresivne žene i tradicionalno agresivnog muškarca. Tako se nekako vide oni koji se više ne vole. U svakoj rastavi traže se razlozi i objašnjenja za ono što, zapravo, ne treba nikakav razlog ni objašnjenje: kraj ljubavi, nevoljenje. Ljubav i neljubav jednako su bezuvjetni i slijepi. Ne samo da pred razbuktalom neljubavi dijete nije argument za ostanak u braku, nego su muškarac i žena upravo djetetu dužni da se rastanu. Način na koji se njih dvoje tog posljednjeg dana braka vide ima u sebi nešto od načina na koji dječak živi u svijetu trunki prašine, i bavi se njihovim stradanjem. Samo što je njihova mašta u međuvremenu nekako ružno i beznadno odrasla.

Eto, to vam je, barem što se mene tiče, film Nine Violić “Baci se na pod”. Bavila se u svom prvijencu temom o kojoj je zaista sve znala. Pomalo me, međutim, zanima odakle je znala, jer ovo nije film nekoga tko se u životu razvodio, nego je film nekoga kome su se u životu razvodili. Krivo je stoga raspitivati se o Nininom iskustvu s rastavom, o autobiografskim elementima itd. Ako takvih elemenata ima, ona u filmu nije Bivša, nego je Igor. (Računajte da ovo govorim kao netko tko nema pojma o životnim okolnostima Nine Violić. Ono što znam samo su usput pohvatani naslovi iz Glorije i sličnih ženskih i obiteljskih žutara.)

U svakom slučaju, film je napisala i snimila, te u ovaj posao utukla godine i godine svoga života, s dobrim razlogom. Premda je nejasno zašto se glumci i glumice – pritom tako velika glumica kakva je ona – bave s toliko drugih poslova: režiraju, pišu pjesme, priče i romane, pjevaju. Sve to je, s izuzetkom pisanja, nedostojno glume. Naprosto je više i veće biti glumac, nego režirati glumce, u pokušaju da se pomoću njih ispripovijeda priča. Glumac, međutim, nije sredstvo… Ali, kako god bilo, meni je trebao njezin film.

U protekle dvije godine, dok je svijetom harala morija, moreći ljude virusom i strahom od virusa, gledali smo je u nekoliko važnih predstava. Najprije, u ono doba potpunog zatvaranja, u Medvešekovoj režiji autofikcijske kazališne poeme “Gdje se kupuju nježnosti”, potom kod Ivice Buljana, “U agoniji”, kada je svojom Laurom Lenbach iz mirogojskih grobova na poklon dizala neku mnogo bolju kazališnu publiku, i na kraju u Magellijevom “Zločinu na kozjem otoku”, sjajnoj, ali uglavnom prešućenoj ili mrzovoljno ispraćenoj predstavi, koju kazališni poslenici, profesionalna publika i kritičari uglavnom nisu čestito ni vidjeli, jer su im pogledi već neko vrijeme zapiljeni u novu intendanticu, od koje očekuju vlastitu socijalnu dobit ili probitak, pa su slijepi na sve drugo, i takvi će biti sve dok ih ona ne iznevjeri. U dvije od ove tri predstave Nina je igrala majku, dok je u trećoj bila fatalna žena, ali i najveći gubitnički lik u povijesti hrvatske dramske književnosti. Barunica Lenbach je, a ne barunica Castelli, kao što se to obično misli, onaj vrh i vrhunac hrvatske imaginacije. Nina Violić odigrala ju je tako da ćemo tko zna koliko dugo, a vrlo vjerojatno i do kraja svojih života, na spomen Laure Lenbach pred oči dozvati Ninu Violić.

S tom ulogom u Buljanovoj predstavi Nina Violić je, čini mi se, stigla do one faze u svojoj karijeri kada iznad sebe ima još samo nebo, ili od potresa ispucali strop svoga Hrvatskoga narodnog kazališta. U ovih četvrt stoljeća koliko je gledamo na filmovima, u kazalištu i po televiziji, u novinama i u nepodnošljivo lošim lajfstajl magazinima, te u rubrikama u kojima krojački pomoćnici ocjenjuju kako se tko obukao pa takav na ulicu izišao, Nina Violić provela je vlastitu transformaciju, ali još mnogo više transformaciju društva pred kojim se prikazuje i pokazuje. Pojavila se bila kao hiperenergizirana camp zvijezda, pankerica, lik iz pjesme grupe Ramones, koja se puno pečila i kreveljila, igrala u nekim čudnim, danas već teško gledljivim filmovima, i imala apsolutno prejaku maniru za prilike u hrvatskome teatru. Njezin talent, koji je i onda djelovao tako raskošno moćno da je bio jači i od iritacije koju je proizvodila svojim nastupom, bio je takav da se dugo činilo kako Nina Violić nikada neće biti glumica iz klasičnih kazališta, nego će se zauvijek kretati po sporednim prostorima i teatrima, kao vječna princeza hrvatske margine i alternative. Ali onda je prolazilo vrijeme, u kojem se ona približavala tom konzervativnom hrvatskom centru, bolnom i upaljenom kao bolesni zub, ali mnogo se, mnogo više od toga taj konzervativni svijet prilagođavao njoj. U vrijeme kada su Bobo Jelčić i Ivica Buljan – premda vrlo različiti, i različito tretirani od nacionalnih kulturnih elita – postali najznačajniji hrvatski kazališni autori, Nina Violić morala je biti najveća hrvatska kazališna i filmska diva. Možda je za sve to zaslužan i splet nekih sretnih okolnosti, ali ničega ne bi bilo da nije tog golemog i svemoćnog njezina talenta.

Sad može sve što hoće.