Nikola Vudrag, još jedna senzacija neviđeno uspješnog hrvatskog umjetnika

“Neviđen uspjeh hrvatskog umjetnika”, poručuje nam Klick-master iliti Naslovdžija u jednim hrvatskim novinama, “Mladi hrvatski kipar napravio ozbiljnu senzaciju”, otpovrće kolega s jednog od najpametnijih i najsuzdržanijih domaćih portala, dok novine u kojima – zaostatak je to prethodnog vremena i investicija prethodnog vlasnika – rade čak dvije povjesničarke umjetnosti, premda odavno već tu ne objavljuju likovne kritike, odlaze korak dalje, pa kite i nadomeću: “Životna priča umjetnika koji je prodao skulpturu za 712.000 eura: ‘Bio sam beskućnik, u Parizu su me skoro ubili.” A što se ustvari dogodilo? Na jednoj dobrotvornoj zabavi, koje se održavaju u svim velikim i doista naprednim europskim zemljama, pa tako i u Poljskoj, održana je i umjetnička aukcija. Nije poznato što se još tu prodavalo, ali je javljeno da je rad varaždinskog umjetnika Nikole Vudraga, naziva “Iron Maiden”, prodan za 712.000 eura. Ili 711.000, kako ponegdje piše.

Na dobrotvornim aukcijama svašta se prodaje: uznojena majica Lionela Messija, upotrijebljen kondom Rona Jeremyja, grudnjak Dolly Parton i ogromne količine vrijednih i bezvrijednih umjetnina, pribavljenih od manje ili više značajnih umjetnika, ali i od amatera, diletanata, entuzijasta i svakovrsnih gnjavatora, kojima je sudjelovanje na dobrotvornoj aukciji jedini način da steknu iluziju o vrijednosti, makar i materijalnoj, svojih “umjetničkih” djela. Riječ je, naglasimo još jednom, o iluziji. Ništa što je bilo gdje, ikad u povijesti, ili barem u eri spektakla i u našemu produženom dvadesetom stoljeću, prodano na dobrotvornoj aukciji, ne vrijedi novca za koji je prodano. U trgovini dobrotom i plemenitošću stvari stoje obrnuto nego u trgovini materijalnim dobrima, pa tako i umjetninama. Kad kupuje umjetninu, kao i kad kupuje nove cipele, kupcu je cilj da prođe što jeftinije. Kad sudjeluje u dobrotvornoj aukciji, kupac kolekcionira sevape. (Neka vam neki Bosanac kaže što ovo znači.) I cilj mu je da se pokaže što velikodušnijim, tako što će dati što više novca. Ujedno, to je razlog zbog kojeg se na dobrotvornim aukcijama u pravilu prodaju bezvrijedne stvari. Kome bi, osim kolekcionaru bizarnosti, trebala uznojena Messijeva majica? I tko bi, osim prigodnoga dobrotvora, kupio upotrijebljeni kondom Rona Jeremyja, ispunjen nezačetim čovječanstvom i lako kvarljivim proteinima?

Dakle, nije riječ “neviđenom uspjehu hrvatskog umjetnika”, niti je “mladi kipar napravio ozbiljnu senzaciju”. Samo je neka gospođa istovarila lijepu svoticu za djecu iz poljskih sirotišta i iz Gane, te za ukrajinsku mladež. Uspoređivanje njezine humanitarne investicije s cijenama koje postižu slike Vlahe Bukovca ili skulpture Ivana Meštrovića u svakom pogledu je neumjesno i društveno nezdravo. 

Nikola Vudrag je, kako čitamo u novinama, najprije studirao za likovnog pedagoga na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, pa se prebacio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je, koliko se to moglo shvatiti iz nesabranih novinarskih izvještaja, studirao kiparstvo i medaljarstvo. Njegovo ime godinama se već pojavljuje na onim stranicama dnevnih novina koje su zamijenile stranice kulture, te likovne kritike na njima. Intervjui mu, s povodom ili bez povoda, izlaze na informativnim i estradnim portalima, njegov varaždinski dom, pa onda i njega, obilaze i slikavaju ekipe iz ženskih magazina, te iz specijalnih priloga u tim magazinima, za stanovanje, dizajn i pokazivanje dnevnih boravaka svijetu. Vudrag ima i svoju web stranicu, lijepu i šarenu, ali narativno i tekstualno pomalo smušenu. Na toj stranici o umjetniku kritički sud daje “R.K.Horvat, mag. hist. art.” Vrijedi izdvojiti tri parole s potpisom “R.K.Horvat, mag. hist. art.”, koje jure niz ekran, i čitatelju sugeriraju s kakvim to umjetnikom ima posla. Prva: “U punoj je stvaralačkoj snazi i energiji već formiranog i zrelog kipara, koji ima samo sebi svojstven i prepoznatljiv stil.” Druga: “Savršena tehnička crta u izvedbi izloženih skulptura odaje dojam minumentalnosti i kipareve nadmoći.” Treća: “Nikolu Vudraga dodatno ističe u golemoj masi i broju raznoraznih kipara koji trenutačno bauljaju hrvatskom i europskom kiparskom scenom noseći u svom koferu naučene vještine i pokoju dosjetku.”

“Minumentalnost” bi, vjerujemo, trebala biti monumentalnost, ali što bi to trebao biti dojam “kipareve nadmoći”. Nad čime ili nad kime je konkretno ta nadmoć? I što je to “golemoj masi i broju raznoraznih kipara”, pa da “bauljaju hrvatskom i europskom kiparskom scenom”? Jesu li možda pijani ili im se iz nekog drugog razloga poremetio centar za ravnotežu? A kad već bauljaju, zašto svi oni, u “golemoj masi i broju”, nose “kofere” u kojima su “naučene vještine” i “pokoja dosjetka”? Između “R.K.Horvat, mag. hist. art.” i svih onih naslova, a onda i tekstova pod tim naslovima, objavljenih nakon jedne humanitarne aukcije u Poljskoj, nema, na žalost, razlike. Jer i jedno i drugo funkcionira kao loš i rudimentaran, pećinski marketing. Doista, nedostojno je bilo koje, pa i one najjadnije kulture, da dobrotvorne zabave predstavlja kao “neviđene uspjehe” i “ozbiljne senzacije”, kao što su po Nikolu Vudraga zapravo uvredljive sve te “pohvale” na njegov račun, bilo da ih ispisuje “R.K.Horvat, mag. hist. art.” na njegovoj web stranici, bilo da ih objavljuju novine u kojima su nekad izlazile likovne kritike, bilo da izlaze na portalima koji se inače bave nepoznatim poznatima po zagrebačkoj špici. Pa čak i ako Vudrag od ovakvog marketinga ima materijalne koristi, od ovakve slave nema sreće ni haira. (Hair nije The Hair; što, pak, jest – pitajte nekog Bosanca, ili zavirite u međuratnu hrvatsku književnost…)

Prvo što može zapaziti usputni promatrač onoga što Nikola Vudrag radi, ili barem onoga što se u našim medijima nudi kao niz senzacija na temu rada Nikole Vudraga, a što se, makar u manjoj mjeri, može vidjeti i na njegovoj web stranici, jest da u njegovome djelu nema stilske i autorske konzistentnosti. Kao što to već biva kod studenata, ili kod onih koji ostanu vječni studenti, Vudrag radi sve i svašta, konstruira, zavaruje, boji i lijepi, i sve što napravi veoma je dekorativno. Dekorativnost sama po sebi nije ni dobra ni loša. Recimo, jedan njegov rad ugrađen je u enterijer restorana Theatrium by Filho, ovom – a vjerojatno ne samo ovom – jelcu trenutno i najdražega zagrebačkog restorana. Lice načinjeno od metalnih fragmenata, koje poput kakvoga primitivnog holograma izranja iz tamnoplavog, zavjesama do pola zastrtog zida, precizno osvijetljeno, toliko je dekorativno da obično nastojim rezervirati stol baš ispod skulpture, i onda sjedim leđima okrenut, tako da mogu promatrati kako se Vudragovo djelo ogleda na licima onih koji su sjeli nasuprot mene. Kao i svaki izrazito dekorativan predmet, da ne kažemo umjetničko djelo, to lice najbolje će izgledati na prvi pogled. Srećom mnogo je ljudi, čak bi se reklo i da su u većini, kojima je svaki pogled uvijek prvi. Njima ukrasi prijaju. Njima je umjetnost – ako o umjetnosti uopće i misle – uvijek dekorativna, kao što im je i glazba samo ono što uhu prija, a književnost (čuj njega, književnost!) je ono što je poučno i vazda tu dobro pobjeđuje zlo.

Vudrag se umije identificirati s investitorom. U hrvatskome slučaju investitor je utjelovljenje prosjeka društvenog ukusa (ili neukusa). Samo kod takvoga je novac, svejedno radi li se o privatnome ili o javnom novcu. Ministarstvo kulture je ministarstvo društvenog prosjeka u kulturi, estetskoga i etičkog. I naravno da se kao vrlo mlad pojavio u prijeporima oko glavne i najveće zvijezde spomeničke plastike u Hrvatskoj, Franje Tuđmana. Počeo je nuditi svoja idejna rješenja, koja će se, posve prirodno, veoma svidjeti upravo onima koji uživaju u dekorativnosti. S time da spomenik narodnome uzoru svoju dekorativnost ostvaruje što većom sličnošću, ako ne i fizičkom istovjetnošću, skulpture i njezina modela. Na neki način bi se moglo reći kako je ideal toga našeg prosječnog ukusa – posmrtna maska. Samo ona vjerno prikazuje fizično stanje stvari, lišeno bilo kakvih umjetničkih petljavina oko karaktera i unutarnjeg doživljaja lika. I onda, zahvaljujući Nikoli Vudragu i njegovom umjetničkom geniju, pandemijske jeseni 2021, u novinama čitamo ovakve rečenice: “Stoga je pomalo neobična vijest da je jedan hrvatski grad, Mursko Središće, upravo dobio bistu Tuđmana koji sliči na stvarnu povijesnu ličnost do zadnjeg detalja. Još je zanimljivi detalj da bista predstavlja konceptualnu umjetnost utoliko što je izlivena od metaka.” Čemu umjetnik glasno pridomeće: “Prvo se radi o činjenici da skulptura sliči na sebe, što je već dovoljan šok za razne varijacije na temu prvog hrvatskog predsjednika. Danas gdje je upravo Dr. Franjo Tuđman najdraža tema umjetničke spomeničke kritike trebalo je razlučiti pomodno od vječnog. Umjetničku slobodu od spomeničkog standarda.” Ostavimo li po strani mladićev ponos što je načinio skulpturu koja “sliči na sebe”, vrlo je zanimljivo to njegovo razdvajanje “umjetničke slobode od spomeničkog standarda”.

U jednom ženskom magazinu, u jednoj od Vudragovih marketinških inkarnacija, koje su, doista, u ideološkom, estetskom, etičkom ili bilo kojem drugom smislu savršeno neopterećene, za njega je rečeno da je “svjetski poznat kipar”. Naravno da on to nije, no važno je da mi ovdje vjerujemo da jest. Nakon što budemo dovoljno dugo vjerovali, naša će se vjerovanja ostvariti. Ili će svijet za nas prestati da postoji. Nikola Vudrag je tu doista nevin poput Grigorija Aleksandroviča Pečorina. U njemu se ogleda jedan lokalni, u se i u svoje pupkove zagledani svijet.

Miljenko Jergović 21. 06. 2023.