Mladen Grdović, portret umjetnika u doba kada digitalna mahala zamjenjuje društvenu zajednicu

Ne daj ti, Bože, ni toga da tvoja nevolja svijetu bude veselje, zabava i utjeha. A u svakom je selu, u svakom neboderu, sokaku i mahali, bio makar po jedan takav čije bi se stradanje pomno pratilo, uz kojeg bi se odrastalo, bolovalo i umiralo, i na kojeg bi se pokazivalo kad god bi kome u kući bilo teško. On bi se pojavljivao kao živo upozorenje što sve može biti ako nastaviš tako. Dok bi ga gledao kako neke puste praznične nedjelje posrće niz ulicu s aktntašnom pod rukom i usput pridržava fasade da ne popadaju po pločnicima, sve bi ti najednom bilo lakše. O njemu bi se po susjedstvu pronosile priče, neke su bile istinite, ali većina je bila izmišljena, koje su preuveličavale njegova pijanstva. Sa svakom tom pričom život je bio lakši, običniji i podnošljiviji. Propadanje tog jednog pijanca u selu, neboderu i mahali važan je element spokoja svakodnevice. On je anđeo kvarta, čijim su stradanjem obilježena djetinjstva i djetinjstva. Pokazujući na njega, matere su odgajale sinove u ozbiljne i odgovorne ljude. Bio je profesor matematike, bio je udovac bez djece, bio je poštar, invalid bez noge iz onoga rata… Ali takav kakav je bio u novine bi došao samo na kraju, kada bi se svo susjedstvo okupilo u osmrtnici na pretposljednjoj stranici: “Našem dobrom i dragom komšiji, drugu i prijatelju, posljednji pozdrav, njegovi…”

Digitalizacijom svijeta i propašću društva, cijeli ti je svijet postao komšiluk. A Mladen Grdović susjed je već svakome u Hrvatskoj i u okolini. Njegov život i stradanje na jednak su način prisutni u toj višemilijunskoj digitalnoj mahali kao što su u ranijem dobu bili prisutni životi i stradanja onih na koje si nailazio čim prekoračiš kućni prag. I kao što si posve bezdušno provaljivalo u intimu pijanog profesora matematike sa šestoga kata, kojeg si susretao u liftu, i preko čije si se sudbine zbližavao s ostalim stanarima u neboderu, tako danas parazitiraš na intimi Mladena Grdovića. Samo što bi te zbog nesretnog profesora katkad zapekla savjest, dok ti je pred ovim čovjekom srce ledeno. Zato što u njegovom sramoćenju nisi ni sudjelovao, nego su umjesto tebe to učinili mediji: žućkasti portali, novine i televizija. Kako se društvo raspalo i sveli smo se na komšiluk, mediji danas obavljaju poslove tračibaba iz prizemlja. Umjesto da izvještavaju, oni ogovaraju. A tvoje je samo da upijaš. I da ti, kao što je bilo i nekad, nevolja onoga jednog pijanca iz prvoga susjedstva bude veselje, zabava i utjeha. Pritom, pred Bogom i pred vlastitom savješću ti si čist: samo čitaš ono što ti nude Zuckerbergovi algoritmi. A sudeći po njima, Mladen Grdović ovih je dana najvažnija vijest u komšiluku. 

Jedne je godine, tako, profesor, pridržavajući se za fasade, ali jednako stišćući onu aktntašnu pod pazuhom, izgubio ravnotežu te je, uspinjući se uz Sepetarevac, izgubio ravnotežu, pao i glavom udario i onaj gvozdeni stup ispred naše kuće, koji je tu zasađen da nam se, ne daj Bože, kamion ne zabije u kuću. Bila je jesen, kiša je padala, potočić se već slijevao gore od Bjelava, i voda je nizbrdo ponijela njegovu krv. Glava mu je bila razbijena iznad oka, prema lijevoj sljepoočnici. Istrčali smo van u papučama i s kišobranima. Dizali smo ga, vukli prema stepeništu, zvali hitnu pomoć, ali hitna nije htjela doći. Onda je netko otrčao po mladog doktora, podstanara iz susjedstva, pa ga je mladi doktor vozio u bolnicu u svom upravo kupljenom stojadinu. Sreća, najloni su još bili na sjedištima…

I tako je Mladen Grdović, pridržavajući se za stalak od mikrofona, usred pjesme izgubio ravnotežu, te je pao na pozornici u Sloveniji. “Ja još pjevam”, navodno je povikao, u bezuspješnom pokušaju da ustane. A onda su ga dvojica redara odnijela s pozornice. I tako je jedan Grdovićev koncert, o kojemu inače ne bi izvijestile nijedne hrvatske novine, nijedan portal, niti bi ijedan hrvatski glazbeni kritičar napisao svoju kritiku, postao viralna i sveprisutna vijest u svim hrvatskim medijima. Izvijestila je ona zla komšinica sa Sepetarevca, koja nije izašla van kada je profesor pao i razbio glavu, nego je sve gledala sa svog prozora – znamo to, vidjeli smo kako joj se zavjesa pomiče – i onda je o tom njegovom padu danima i tjednima naokolo pričala, ne zaboravljajući ni naše mokre kućne papuče, ni kišobrane polomljenih žbica, ni profesorov otvoreni šlic, premda bismo mi, užasnuti događajem, bili tako sretni da se nikada ništa nije saznalo. Eto, upravo takva bila je vijest o Grdovićevom padu na koncertu u Sloveniji. Nešto bih sad ružno opsovao kao uvod u konstataciju da su samo čekali da se takvo što dogodi. A moralo se dogoditi, jer on je Mladen Grdović, i takav je njegov život. I to je njegova uloga u našemu životu i u ovoj razorenoj zajednici i u hrvatskoj kulturi koja se, eto, pretvorila u četveromilijunsku digitalnu mahalu. Premda je hrvatskoga naroda sve manje, sve veći je taj strašni hrvatski digitalni komšiluk.

Godinama smo pratili, glasom iste te zle komšinice, bračnu kataklizmu Mladena Grdovića. Brankicu smo upoznali kao da nam je rod rođeni, ili kao da nam je susjeda s kata, koja u dva po ponoći uz vriskove istrčava iz stana, u šlafroku, s krvavim podlivom ispod oka, i podrobno smo se obavještavali što joj je muž u naletu pijanstva učinio, a što je zatim učinila ona. Gledali smo je kako zauvijek odlazi, i kako mu se zatim vraća. Čitali smo podrobne opise čina obiteljskog nasilja, a zatim i demantije, koji bi stizali čim bi došlo do pomirenja. U tom dugom nizanju indiskretnih okrutnosti, koje su u jednom trenutku već nadmašile sve ono što smo u ona prethodna doba saznavali o svome pijanom susjedu, najstrašnije je, zapravo, bilo naše navikavanje na ljudsku nesreću. Ne može biti normalno kada pijani muž tuče ženu. To nije normalno ni nakon što ona, u ime vlastite naivnosti i uvjerenja da je ovo bilo posljednji put i da će od sutra sve biti samo ljubav, sutradan demantira da ju je on ikada tukao. Ali najnenormalnije od svega je, ipak, to navikavanje digitalnog komšiluka na nečiju nevolju, na obiteljsko nasilje, općenito na stradanje ljudi.

Na kraju su se Brankica i Mladen konačno razveli. Razveo ih je, na razočaranje zle komšinice iz naših medija, kralj alkohol. I taman kad smo se ponadali da bi život Mladena Grdovića nekim čudom mogao iščeznuti iz naših života i iz naših digitalnih tračeva, dogodilo se to u Sloveniji. Fasade bježe čim se čovjek pokuša na njih osloniti, a od fasada nestabilniji je samo stalak za mikrofon. Uglavnom, Grdović se vratio. Živnulo je tupo zlo u nama. Odmah zatim pojavili su se i izvještaji s prvog njegovog koncerta nakon pada. Pjevao je u Kloštru Podravskom, na proslavi dana općine. I kažu da je rekao da i nogometaši padaju na svakoj utakmici, pa možda valjda i on pasti. Glavno je da čovjek ustane.

Mladen Grdović vjerojatno bi bio dobar i uspješan pjevač, e da je imao tu sreću da je zapjevao zlatnih festivalskih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. On se, međutim, pojavio na kraju balade, godine 1990, kada je svim festivalima bio konec i kraj. Neke njegove pjesme postale su narodni hitovi, u drugima je bilo patriotskog naboja, treće su bile navijačke. Taman ih je bilo da Grdović postane gastarbajterska i iseljenička zvijezda, te veliki pjevač za vatrogasne domove, restorane s janjetinom ili socijalističke domove kulture svih malih hrvatskih mjesta. To je više nego dovoljno da čovjek dobro živi od svog pjevanja i od hrvatske post-estrade. Ali pod uvjetom da ne pije! Osim što alkohol unosi nered u svaki život, osim što čovjeka može pretvoriti u nasilnika, s alkoholom je kao i s festivalima: on pripada kulturi prethodne epohe. Dok je nekad uništavao ljudske živote, rasturao brakove i pustošio obitelji i cijele porodice, ali je u osnovi bio društveno prihvatljiv, danas je alkohol u svakom pogledu neprihvatljiv. Ono što su nekad bili rakija, viski i stock, danas je kokain. Pijanci su očajnici, a digitalna se mahala ruga svakoj ljudskoj nesreći koja je povezana s očajem. Kokain idiotima nudi nužni višak samopouzdanja.

Miliji mi je očaj Mladena Grdovića, sve s imitacijom dalmatinskog derta, kao u stihovima: “Pusti zidi dalmatinski/ svu nam zemju vitar nosi/ cvili loza pod kamenom/ i težačku ruku prosi”. Prosi li loza ruku kao prosjak, ili je prosi kao mladoženja? Svejedno što je. Za toliku čeljad kojoj je hrvatski njihov materinji jezik Mladen Grdović prva je i posljednja poezija. Njegovu sudbinu oni će doživjeti na način na koji su njihovi prethodnici, a možda i pređi, doživljavali sudbinu Tina Ujevića. Sunovrat hrvatske kulture možda je u tome što ona ne vlada mehanizmima razlikovanja Ujevića od Grdovića. Tako je to kad vam kriterije uspostavlja ona moja komšinica koja iza prozora viri kako spašavamo pijanog profesora, dok niz ulicu već liju potoci krvi, i mokre su naše papuče za po kući.