Taman i olovan bio je glas mladoga Miše Kovača, takav da su festivalski kompozitori i tekstopisci za njega počeli pisati pjesme ispunjene dramom naroda, vremena i kraja. Drugi su pjevali o ljubavi, moru i suncu, nizali su ženska imena, uglavnom stranog podrijetla, a on je 1977, recimo, na tekst Drage Britvića zapjevao skladbu “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, tako nabijenu metaforikom, upravo kao da ujutru sviće Sudnji dan, i festivalska publika Mišinom će se himnom oprostiti od ovoga svijeta i od zemlje Dalmacije, tog njegovog središta. Pjesmu je otpjevao uz klapu Maslina, i naravno da je pobijedio i na tom Splitskom festivalu. Jer kako bi, uostalom, i mogao ne pobijediti kada je u tom trenutku on, Mišo Kovač, tvorac gotovo cjelokupne dalmatinske festivalske i turističke mitologije. Ono što drugdje učine pjesnici, ono što su drugim svjetovima Dante, Hölderlin ili Goethe, to je za Dalmaciju u tom času on. U toj Mišinoj pjesmi, koju i danas cijelu imam u uhu, četrdeset i pet godina već skoro čujem dva nevjerojatna stiha: “Pozlati mi veslo, kad ustanem rano/ Obala je tvoja od sunčanih milja”. Možda biti i da je Britvić nešto drugo napisao, a Mišo nešto drugo otpjevao, ali ja čujem upravo ovo. I vidim kako se pjesnički subjekt diže ranom zorom, i kako mu sunčevo rumenilo istoka pozlati veslo dok vesla prema pučini. A u drugom stihu, koji osim što zvuči vrlo ujevićevski, zgodna je dvosmislica o kojoj od djetinjstva mislim. Naime, može biti da Mišo pjeva o dužinskim miljama sunčane dalmatinske obale, a može biti i da su to sunčana milja, sunčane dragosti i milošte. Mrtav je Drago Britvić, pa mi ne može reći. A od Miše tražiti da tumači pjesme, to ne bi bilo ukusno. Nije on tu da raščara ono što je tako dugo začarano.
Sredinom listopada, drugog već oktobra kuge, objavljene su, jedna za drugom dvije vijesti o Miši Kovaču. Prva, uznemirujuća, kazuje da je osamdesetogodišnji pjevač završio u splitskoj bolnici zbog respiratornih problema. Prema drugoj vijesti ovih dana izlaze, jedan za drugim, četiri spota prema četiri stare Mišine pjesme. Pjevač je sudjelovao u njihovu snimanju, pjevao je ljetos na taraci jedne privatne kuće, gestikulirao prema objektivu na dobro poznate načine, ponavljao pokrete koje već duže od pola stoljeća imamo pred očima. Sljedećih dana stizale su vijesti da se Mišo Kovač uspješno oporavlja, a mi smo na svojim kompjutorima gledali prvi njegov novi spot. I u njemu već starom i nemoćnom, gledali smo istoga onog Mišu, koji je imao taj taman i olovan glas, pa su mu kompozitori i tekstopisci nudili dramatične pjesme, pa je on preko tih pjesama postao gospodar Dalmacije i jednoga imaginarnog, fiktivnog svijeta, koji nije usporediv sa svjetovima koje su stvarali Dante i Hölderlin, i koji su se suobrazili s nekim stvarnim talijanskim i njemačkim predjelima, ali jedini je naš.
Mišo Kovač prestao je 1991. biti onaj pjevač. Kao što su 1991. toliki ljudi prestali biti ono što su prethodno bili. Jedan život je završio, i započinjao je drugi. U tom životu Mišo će žaliti mrtvoga sina, i povremeno će nastupati na hrvatskim stadionima. Izgovorit će riječ-dvije neke pjesme, podići će ruku, a pun će stadion pjesmu otpjevati do kraja. I to će, uglavnom, biti od njega sve. Mišo više nije bio stvarni pjevač, nego se i sam pretvorio u mitološku pojavu iz svijeta koji je pjevajući stvorio.
U svibnju 2009. prvi će do vrha napuniti upravo sagrađenu zagrebačku Arenu. Otvorena četiri mjeseca ranije, kada je u njoj održavano Svjetsko prvenstvo u rukometu, dvorana je kao po nekoj pravdi čekala upravo Mišu Kovača. Povod, naravno, nije mogao biti isključivo estradni ni glazbeni. HDZ-ova ženska sekcija “Katarina Zrinska” organizirala je dobrotvorni koncert za kupovinu mobilnog mamografa, i sav je prihod išao u tu svrhu. Nekoliko dana kasnije sreli smo se nas dvojica u jednom kvartovskom kafiću na Malešnici, da radimo intervju. Još uvijek je to bilo vrijeme moje socijalne znatiželje, a možda i nekoga drukčijeg novinarstva, kada bih upoznavao zanimljive ljude tako što bih razgovarao s njima za novine. Obično bili bi to neki teški, nekomunikativni i pomalo već nemogući muškarci i žene, gospoda od drugoga svijeta, s kojima bi specijaliziranim novinarima bio problem razgovarati. Ovo ne bi bivao klasični novinarski razgovor: ja sam s teretom svoje biografije u razgovoru preuzimao teret njihovih biografija.
I premda je Mišo svih tih dana i godina bio u nekim svojim omaglicama, ili je možda bio među ljudima koji nisu od priče, otpočetka je vrlo lucidno nastupio, dobro znajući s kime ima čast: “Ja tebe pratim, nemoj misliti da te ne pratim. Desni te ne vole jer si lijevi, a lijevi te ne vole jer si desni, ali nije to, nego si ti došao sa strane, iz jednoga drugog svijeta, pa ih sad gledaš sa strane. A zapamti što će ti Mišo reći, Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane.” Srećom, ove su riječi, baš ovako, ostale zabilježene u objavljenom intervjuu, jer tko zna kako bi se transformirale i u što pretvorile u mom sjećaju. Drugi su me u to vrijeme, kao i danas uostalom, gledali gotovo isključivo slijeva ili zdesna, vidjevši samo jedan od dva imaginarna profila, dok me je Mišo Kovač, eto, htio vidjeti cijelog. Kao u svojim pjesmama: nadnesen nad svijetom, nad Dalmacijom, nad životnim putem (“Ostala si uvijek ista”), poslužio se krupnim i efektnim potezima i poopćavanjima. Doista, bio je u pravu: Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane. Kao što to ne vole ni drugi, naročito oni koji žive u use zatvorenim zajednicama. Ali kako ćeš biti pisac, ako ljude ne gledaš sa strane? I na kraju, nisu li i te Mišine himne, uz koje on digne ruku, a publika sama pjeva, pjesme maloga boga, koji pjeva o svijetu koji mu je pod okom i pod njegovim čudotvornim moćima?
S Mišom se, međutim, nije moglo razgovarati tako da ga nešto upitam, a on da odgovori. Niti je bilo za tim potrebe. Čuo me je dobro što mu govorim, i onda bi se na ono što kažem asocijativno nadovezao, ispredajući neku svoju priču. Ispripovijedali smo se tako veoma lijepo, kao dvojica koja imaju mnogo toga zajedničkog, premda i nisu s istog planeta. Mišo je imao duboke obzire prema svijetu iz kojeg sam potekao, i onda su njegove asocijacije tom svijetu i hrlile. Objašnjavao mi je što je muzika: “Danas su u modi nekakve jednokratne zvijezde: uđe u dvoranu sa pedeset ljudi da mašu rukama, deset ih kamera snima, a netko nešto pjeva. I čim otpjeva, više ga nema. U svijetu danas nema zvijezda tipa Beatlesa ili Elvisa Presleya. Znaš, ja sam Elvisa uživo gledao i doživio sam kako to izgleda. Dok pjeva one rockenroll brojeve, to se ne osjeti, ali čim zapjeva ‘Love me tender’, nešto se dogodi: nestaju i Mozart i Brahms i sva muzika ovog svijeta i ostaje samo on, na pozornici. Meni je Himzo Polovina pomogao da dođem u Jugoton pa sam neko vrijeme pjevao na koncertima prije njega i sjećam se, kada bi Himzo zapjevao ‘Eminu’, nestajala bi sva muzika ovog svijeta i ostao bi samo on, sam na pozornici. To je, razumiješ ti mene, ta čarolija koju instant zvijezde ne mogu postići. Sve drugo možda mogu, ali to ne mogu.”
Jesam, bio sam na neki način zadivljen: samo je Mišo Kovač umio da se u istoj misli nađe s Elvisom i Himzom, i da preko Elvisa i Himze objasni kako to izgleda kada pjesma u trenutku biva veća od sve muzike svijeta. Ta prispodoba u kojoj Mozart i Brahms nestaju pred Elvisom koji pjeva “Love mi tender”, od koje će se, pretpostavljam, kosa na glavama dići estetskim čistuncima i posvećenicima velike muzike, luda je, ali savršeno precizna i istinita, jer ne govori o muzici i muzičkim ukusima, nego govori o čovjekovoj duši. I govori o onom najčistijem, naivnom i na neki način jedinom ispravnom doživljaju umjetnosti kada čitatelj, slušatelj, gledatelj doživi senzaciju estetskog izbezumljenja i zaborava svega što je prethodno vidio, pročitao, čuo. Taj zaborav traje kratko, tek jedan trenutak, ali je važan. To je ono, kaže Mišo, kad bi Himzo Polovina zapjevao “Eminu”.
I sad, dvanaest godina kasnije, uz Mišine nove spotove i vijesti o njegovom zdravlju, kada nanovo čitam taj naš davni razgovor, nailazim i na ono što sam u međuvremenu posve zaboravio:
“Slušaj me što ću ti reći: domovina nisu planine, rijeke i jezera. Domovina je duša. Ako ovdje živiš, onda tu treba biti i tvoja duša. Srbi to nisu znali 1991. Ja sam izgubio sina, ali ne odobravam ubijanje nijednoga čovjeka, civila, Srbina. Ali htio sam im reći da ovo može biti njihova domovina samo ako im je duša tu. Kao i tebi i meni. Ne može tebi kao novinaru duša biti negdje drugdje. Ni meni kao pjevaču. Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi.”
Ovu definiciju religioznosti i vjere moram upamtiti: “Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera”. Skupit ćemo noćas, prijatelji moji, i draču i cviće iz našeg đardina. Tisuću sinova, razbacani škoji, i tisuće kćeri, gromača i stina. Moj Mišo.
Mišo Kovač, noćas ćemo zemlji ko materi reći
Taman i olovan bio je glas mladoga Miše Kovača, takav da su festivalski kompozitori i tekstopisci za njega počeli pisati pjesme ispunjene dramom naroda, vremena i kraja. Drugi su pjevali o ljubavi, moru i suncu, nizali su ženska imena, uglavnom stranog podrijetla, a on je 1977, recimo, na tekst Drage Britvića zapjevao skladbu “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”, tako nabijenu metaforikom, upravo kao da ujutru sviće Sudnji dan, i festivalska publika Mišinom će se himnom oprostiti od ovoga svijeta i od zemlje Dalmacije, tog njegovog središta. Pjesmu je otpjevao uz klapu Maslina, i naravno da je pobijedio i na tom Splitskom festivalu. Jer kako bi, uostalom, i mogao ne pobijediti kada je u tom trenutku on, Mišo Kovač, tvorac gotovo cjelokupne dalmatinske festivalske i turističke mitologije. Ono što drugdje učine pjesnici, ono što su drugim svjetovima Dante, Hölderlin ili Goethe, to je za Dalmaciju u tom času on. U toj Mišinoj pjesmi, koju i danas cijelu imam u uhu, četrdeset i pet godina već skoro čujem dva nevjerojatna stiha: “Pozlati mi veslo, kad ustanem rano/ Obala je tvoja od sunčanih milja”. Možda biti i da je Britvić nešto drugo napisao, a Mišo nešto drugo otpjevao, ali ja čujem upravo ovo. I vidim kako se pjesnički subjekt diže ranom zorom, i kako mu sunčevo rumenilo istoka pozlati veslo dok vesla prema pučini. A u drugom stihu, koji osim što zvuči vrlo ujevićevski, zgodna je dvosmislica o kojoj od djetinjstva mislim. Naime, može biti da Mišo pjeva o dužinskim miljama sunčane dalmatinske obale, a može biti i da su to sunčana milja, sunčane dragosti i milošte. Mrtav je Drago Britvić, pa mi ne može reći. A od Miše tražiti da tumači pjesme, to ne bi bilo ukusno. Nije on tu da raščara ono što je tako dugo začarano.
Sredinom listopada, drugog već oktobra kuge, objavljene su, jedna za drugom dvije vijesti o Miši Kovaču. Prva, uznemirujuća, kazuje da je osamdesetogodišnji pjevač završio u splitskoj bolnici zbog respiratornih problema. Prema drugoj vijesti ovih dana izlaze, jedan za drugim, četiri spota prema četiri stare Mišine pjesme. Pjevač je sudjelovao u njihovu snimanju, pjevao je ljetos na taraci jedne privatne kuće, gestikulirao prema objektivu na dobro poznate načine, ponavljao pokrete koje već duže od pola stoljeća imamo pred očima. Sljedećih dana stizale su vijesti da se Mišo Kovač uspješno oporavlja, a mi smo na svojim kompjutorima gledali prvi njegov novi spot. I u njemu već starom i nemoćnom, gledali smo istoga onog Mišu, koji je imao taj taman i olovan glas, pa su mu kompozitori i tekstopisci nudili dramatične pjesme, pa je on preko tih pjesama postao gospodar Dalmacije i jednoga imaginarnog, fiktivnog svijeta, koji nije usporediv sa svjetovima koje su stvarali Dante i Hölderlin, i koji su se suobrazili s nekim stvarnim talijanskim i njemačkim predjelima, ali jedini je naš.
Mišo Kovač prestao je 1991. biti onaj pjevač. Kao što su 1991. toliki ljudi prestali biti ono što su prethodno bili. Jedan život je završio, i započinjao je drugi. U tom životu Mišo će žaliti mrtvoga sina, i povremeno će nastupati na hrvatskim stadionima. Izgovorit će riječ-dvije neke pjesme, podići će ruku, a pun će stadion pjesmu otpjevati do kraja. I to će, uglavnom, biti od njega sve. Mišo više nije bio stvarni pjevač, nego se i sam pretvorio u mitološku pojavu iz svijeta koji je pjevajući stvorio.
U svibnju 2009. prvi će do vrha napuniti upravo sagrađenu zagrebačku Arenu. Otvorena četiri mjeseca ranije, kada je u njoj održavano Svjetsko prvenstvo u rukometu, dvorana je kao po nekoj pravdi čekala upravo Mišu Kovača. Povod, naravno, nije mogao biti isključivo estradni ni glazbeni. HDZ-ova ženska sekcija “Katarina Zrinska” organizirala je dobrotvorni koncert za kupovinu mobilnog mamografa, i sav je prihod išao u tu svrhu. Nekoliko dana kasnije sreli smo se nas dvojica u jednom kvartovskom kafiću na Malešnici, da radimo intervju. Još uvijek je to bilo vrijeme moje socijalne znatiželje, a možda i nekoga drukčijeg novinarstva, kada bih upoznavao zanimljive ljude tako što bih razgovarao s njima za novine. Obično bili bi to neki teški, nekomunikativni i pomalo već nemogući muškarci i žene, gospoda od drugoga svijeta, s kojima bi specijaliziranim novinarima bio problem razgovarati. Ovo ne bi bivao klasični novinarski razgovor: ja sam s teretom svoje biografije u razgovoru preuzimao teret njihovih biografija.
I premda je Mišo svih tih dana i godina bio u nekim svojim omaglicama, ili je možda bio među ljudima koji nisu od priče, otpočetka je vrlo lucidno nastupio, dobro znajući s kime ima čast: “Ja tebe pratim, nemoj misliti da te ne pratim. Desni te ne vole jer si lijevi, a lijevi te ne vole jer si desni, ali nije to, nego si ti došao sa strane, iz jednoga drugog svijeta, pa ih sad gledaš sa strane. A zapamti što će ti Mišo reći, Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane.” Srećom, ove su riječi, baš ovako, ostale zabilježene u objavljenom intervjuu, jer tko zna kako bi se transformirale i u što pretvorile u mom sjećaju. Drugi su me u to vrijeme, kao i danas uostalom, gledali gotovo isključivo slijeva ili zdesna, vidjevši samo jedan od dva imaginarna profila, dok me je Mišo Kovač, eto, htio vidjeti cijelog. Kao u svojim pjesmama: nadnesen nad svijetom, nad Dalmacijom, nad životnim putem (“Ostala si uvijek ista”), poslužio se krupnim i efektnim potezima i poopćavanjima. Doista, bio je u pravu: Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane. Kao što to ne vole ni drugi, naročito oni koji žive u use zatvorenim zajednicama. Ali kako ćeš biti pisac, ako ljude ne gledaš sa strane? I na kraju, nisu li i te Mišine himne, uz koje on digne ruku, a publika sama pjeva, pjesme maloga boga, koji pjeva o svijetu koji mu je pod okom i pod njegovim čudotvornim moćima?
S Mišom se, međutim, nije moglo razgovarati tako da ga nešto upitam, a on da odgovori. Niti je bilo za tim potrebe. Čuo me je dobro što mu govorim, i onda bi se na ono što kažem asocijativno nadovezao, ispredajući neku svoju priču. Ispripovijedali smo se tako veoma lijepo, kao dvojica koja imaju mnogo toga zajedničkog, premda i nisu s istog planeta. Mišo je imao duboke obzire prema svijetu iz kojeg sam potekao, i onda su njegove asocijacije tom svijetu i hrlile. Objašnjavao mi je što je muzika: “Danas su u modi nekakve jednokratne zvijezde: uđe u dvoranu sa pedeset ljudi da mašu rukama, deset ih kamera snima, a netko nešto pjeva. I čim otpjeva, više ga nema. U svijetu danas nema zvijezda tipa Beatlesa ili Elvisa Presleya. Znaš, ja sam Elvisa uživo gledao i doživio sam kako to izgleda. Dok pjeva one rockenroll brojeve, to se ne osjeti, ali čim zapjeva ‘Love me tender’, nešto se dogodi: nestaju i Mozart i Brahms i sva muzika ovog svijeta i ostaje samo on, na pozornici. Meni je Himzo Polovina pomogao da dođem u Jugoton pa sam neko vrijeme pjevao na koncertima prije njega i sjećam se, kada bi Himzo zapjevao ‘Eminu’, nestajala bi sva muzika ovog svijeta i ostao bi samo on, sam na pozornici. To je, razumiješ ti mene, ta čarolija koju instant zvijezde ne mogu postići. Sve drugo možda mogu, ali to ne mogu.”
Jesam, bio sam na neki način zadivljen: samo je Mišo Kovač umio da se u istoj misli nađe s Elvisom i Himzom, i da preko Elvisa i Himze objasni kako to izgleda kada pjesma u trenutku biva veća od sve muzike svijeta. Ta prispodoba u kojoj Mozart i Brahms nestaju pred Elvisom koji pjeva “Love mi tender”, od koje će se, pretpostavljam, kosa na glavama dići estetskim čistuncima i posvećenicima velike muzike, luda je, ali savršeno precizna i istinita, jer ne govori o muzici i muzičkim ukusima, nego govori o čovjekovoj duši. I govori o onom najčistijem, naivnom i na neki način jedinom ispravnom doživljaju umjetnosti kada čitatelj, slušatelj, gledatelj doživi senzaciju estetskog izbezumljenja i zaborava svega što je prethodno vidio, pročitao, čuo. Taj zaborav traje kratko, tek jedan trenutak, ali je važan. To je ono, kaže Mišo, kad bi Himzo Polovina zapjevao “Eminu”.
I sad, dvanaest godina kasnije, uz Mišine nove spotove i vijesti o njegovom zdravlju, kada nanovo čitam taj naš davni razgovor, nailazim i na ono što sam u međuvremenu posve zaboravio:
“Slušaj me što ću ti reći: domovina nisu planine, rijeke i jezera. Domovina je duša. Ako ovdje živiš, onda tu treba biti i tvoja duša. Srbi to nisu znali 1991. Ja sam izgubio sina, ali ne odobravam ubijanje nijednoga čovjeka, civila, Srbina. Ali htio sam im reći da ovo može biti njihova domovina samo ako im je duša tu. Kao i tebi i meni. Ne može tebi kao novinaru duša biti negdje drugdje. Ni meni kao pjevaču. Meni nitko ne može govoriti o Bogu, jer je Bog u meni. Bog je u svakome od nas. Vjera je imaginacija. Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera. Ja vjerujem da će Hajduk pobijediti Varteks, jer sam hajdukovac, ali on izgubi tu najvažniju utakmicu. Ali moja vjera ostaje, i Bog u meni. Postoji dobrota, ona je taj Bog o kojem ti govorim. Ako si dobar čovjek, dat ćeš nešto drugim ljudima, to je Bog u tebi.”
Ovu definiciju religioznosti i vjere moram upamtiti: “Ja vjerujem da će moj auto stići u München, a on onda stane u Bregani. To je vjera”. Skupit ćemo noćas, prijatelji moji, i draču i cviće iz našeg đardina. Tisuću sinova, razbacani škoji, i tisuće kćeri, gromača i stina. Moj Mišo.