Dvije godine nakon što je stvorio dnevne novine, koje je, protivno boljim običajima i propisima kao vlasnik suuređivao, često u onim elementima koje nikad ne biste pretpostavili, recimo u grafičkom dizajnu, pa bi vikao zlatni rez, zlatni rez, znate li vi što je zlatni rez, Pavić je stvorio književnu nagradu za najbolju proznu knjigu. Mislio je, ne bez razloga, da hrvatska proza nakon Krleže ne valja ništa, da Hrvati uza sve ostalo nemaju ni romane, a sve će se to podići preko nagrade. Njegova nagrada te se 2001. drugi put dodjeljivala i bila je financijski daleko najizdašnija u zemlji, žiri bio je sklopljen na način na koji se to radi na Zapadu, a ceremonijal dodjele pretvoren je u dramu kakva prethodno u Hrvatskoj nije postojala. Prva dodjela se, ako sam dobro upamtio, odvijala u kinu Tuškanac, u Saloonu, ili tamo negdje, žiri je sastavio uži izbor (što prethodno nije bio običaj), svih četiri-pet izabranih sjedilo je u prvom redu – kao optuženici u procesu protiv Gavrila Principa i drugova! – a da se doista nije znalo, niti se moglo naslutiti tko je dobitnik. Kada je izgovoreno ime Miroslava Kirina, svi su bili iznenađeni. Dok je prethodne, prve godine, pobijedio autor koji je u imaginaciji tada još uvijek žive hrvatske kulture i književnosti bivao zamišljan kao predestinirani klasik i zajednički zalog za bolju vječnost, sad je bio izabran netko tko je bio beskrajno udaljen od velikog bljeska, spektakla i zlatnog reza na kojem su insistirali Pavić i marljivi kreatori njegova novinskog sna, netko za koga se nije znalo, tko jedva da je postojao, toliko je djelovao sramežljivo, a pritom taj roman, naslova “Album”, koji baš i nije bio roman, temom je i načinom pripadao prozi koja će ući u modu desetljeće ili desetljeće i pol kasnije, i koja će biti nazivana autofikcijom
Tog već ranoproljetnog predvečerja u kinu Tuškanac ili u Saloonu, od prije tačno četvrt stoljeća, sjetio sam se u četvrtak, 8. listopada, dok smo u jedan popodne sjedili ispred bečkog Loosbara, i pili bezalkoholne koktele zagledani na svojim mobitelima u izravni prijenos iz Stockholma. Kada je izgovoreno ime Anne Carson, meni je pred oči došao Miroslav Kirin. Rođen u Sisku 1965, u školu išao u Petrinji, ovaj Banijac pojavom i fizionomijom djeluje kao kakav psihoanalitičar sa sjevera Norveške, do cinizma sramežljiv i distanciran, kroz književnost koju stvara, a u kojoj nema oštrih rubova, ni jasnih granica među žanrovima, stvara vlastiti, vrlo apartni svijet. Njegova proza i pjesništvo jednako su komunikativni, vrlo jasni, u najboljim trenucima jasni poput onih poruka koje se ostavljaju ukućanima kada se rano odlazi na posao ili na put, i vrlo često prikazuju i opisuju vanjski svijet, ali su istodobno pounutrenjeni, internalizirani do krajnjih granica, i usmjereni da obilježjima vanjskog svijeta označe, opišu, konstituiraju unutarnji svijet. Osim što bi se sve ovo moglo reći i za pjesništvo, esejistiku i prozu, a ustvari za žanrovski neodredive i neomeđene književne tekstove Anne Carson, Miroslav Kirin njezin je prevoditelj. Tačnije, prevoditelj obje njezine u Hrvatskoj objavljene knjige. Prvu tiskao je 2019. Multimedijalni institut (MaMa), urednika Petra Milata, a naslov joj je “Vježba zvana Albertina”. Drugu, naslova “Razstvaranje”, Ljevak je objavio 2023, a uredila Ana Brnardić. Obje knjige čudne su i nemoguće, te i zato privlačne. Prva, kao da je sačinjena od onih privatnih čitalačkih bilješki, što ih pomnjivi čitatelji, koji i ne moraju biti samoostvareni pisci ili profesori, ispisuju po marginama i knjiškim zalistima, ili u nekim svojim bilježničicama. Anne Carson fokusirana je na lik Albertine Simonet, glavnoga, izmičućeg lika Proustove potrage za izgubljenim vremenom, one romansirane i one životne, i piše izmičući fragmentirani tekst o istome takvom liku. Duhovita, čangrizava, vraški pronicava, Carson čitatelju kroz ovu knjigu postaje jedna od onih životnih prijateljica, koje volimo, ali ih se jednako tako bojimo. Druga, knjiga, pak, to “Razstvaranje”, namjerna je svaštara, kupusara, sitničarnica, pozamanterija dragocjene pucadi i zlatnih ciferšlusa, koju čitamo kao romaneskni antiroman, sačinjen od dokumentaristički impostiranih pjesama posvećenih majci, od nedovršenih scenarija ili libreta, esejističkih prolazaka kroz stilove, načine i umove drugih pisaca, naročito Samuela Becketta, autotopografskih uspona i prolazaka kroz slučajeve žena s kojima se autorski lik (iliti Anne Carson, osobno) identificira, interpretacija Sapfo, itd. To je knjiga ovakvih rečenica: “Želim iskazati pohvalu snu. Ne kao ona koja spava – priznajem da nikad nisam bila ono što se zove ‘dobrim spavačem’ i možda se kasnije možemo vratiti na taj osebujni pojam – već kao tumačiteljica.” I ovakvih stihova, redaka, crtica: “Dok razgovaram s majkom stvari dovodim u red./ Hrptove knjiga pokraj telefona./ Spajalice/ u porculanskoj zdjeli. Komadiće gumice što prljaju radni stol./ Ona s čežnjom/ govori/ o smrti. Stanem odgurivati spajalice u drugom smjeru.” Ono što osvoji biće nadneseno nad stranice ovakvoga njezinog teksta je očaravajuće prepoznavanje. To prepoznavanje skoro da je obećanje besmrtnosti. Ili obećanje smisla u svakodnevnim sitnim minutama.
Anne Carson, međutim, ne bi bilo u hrvatskome jeziku da nije Miroslava Kirina, i da nije cjelokupne njegove književne i životne popudbine. Da nije takav pisac i pjesnik kakav jest, da nije napisao upravo ono što je napisao, da nije sramežljiv tako da ti se učini da je ciničan, da nije onog predvečernja od prije četvrt stoljeća u Saloonu ili u kinu Tuškanac, jednostavno ne bi bilo ni Anne Carson na hrvatskom. Stvar je, naime, u neprevodivom višku jednostavnosti unutar njezina teksta i svijeta. Neprevodivost tu se ne tiče jezika – tojest, ne tiče se samo jezika! – nego se više od toga, fatalno, tiče neprevodivosti tako jednostavno predstavljenog iskustva svijeta. Svaki je prijevod poput dvostruke slike, pomaknut ukrivo od originala. Kompleksnije konstrukcije takvim pomakom paradoksalno manje gube od jednostavnih i naoko proničnih, jasnih i jednostavnih konstrukcija. Stoga, Anne Carson na hrvatski može prevesti samo Anne Carson. Dakle, Miroslav Kirin. Njezin prijevod on bi mogao usput objaviti i kao vlastitu autorsku knjigu.
Kada je Kirin dobio nagradu za “Album”, upitao sam se što li je, Bože mili, tako očaralo Pavićev žiri? Kada sam tog četvrtka, zagledan u svoj mobitel, ispred tog koktel bara čiju je unutrašnjost dizajnirao genijalni Adolf Loos, čuo da je Anne Carson čašćena Nobelovom nagradom, upitao sam se što li je, Bože mili, tako očaralo Nobelov žiri? A kako je pamet čovjekova uvijek zamalo brža od razuma, možda sam pomislio: čitali su Kirinov prijevod. Ali sam to odmah pomeo s uma. Ili možda nisam ni pomislio.
Uglavnom, riječ je o čudesnom učinku jednostavnosti u književnom pismu. Samo je najdarovitijima, onim koji imaju apsolutni sluh za riječi, dopušteno da pišu jednostavno. Anne Carson je Kanađanka, a Kanada je zemlja od četrdeset milijuna stanovnika i troje književnih nobelovaca. Svo troje genijalnih: Carson, Alice Munro, Saul Bellow. Istina, Bellow samo je rođenjem i ranim djetinjstvom Kanađanin, ali dovoljno. U četvrtak vijest ju je zatekla na Islandu, a ona je, saznali smo, i državljanka Islanda, gdje živi, radi i stvara neku živu kulturu među tamošnjim ljudima. Iz osamljeničke Kanade umakla je na osamljeniji Island. Povjerujemo li umjetnoj inteligenciji, Island je 2026. zemlja od 404.263 stanovnika, kojoj je Anne Carson drugi književni nobelovac. Prvog sam, možda, ovdje samo još ja, petnaestogodišnjak, čitao: ime mu je Halldór Laxness, a naslov romana iz kućne biblioteke na Sepetarevcu “Islandsko zvono”. Prijevod s njemačkog načinio je nekad čuveni Dragutin Perković, a malo prije ovog rata roman je izravno s islandskog prevela Sunčana Slamnig, i objavila u nekoć čuvenoj Liberovoj ediciji, ali taj prijevod (na svoju sramotu, rekao bih) nikad nisam čitao.
Miroslav Kirin, pak, banijski je pisac, a Banija, kao ni Hrvatska, nije imala nobelovca. Sve drugo je, međutim, opet nekako srodno i blisko. On je srednjoškolski profesor engleskog, negdje u Zagrebu. Ona je profesorica klasičnih jezika. Ono što je njoj Island, to je njemu Banija. Oboje su, sa stanovišta društva u kojem su se zatekli, teški čudaci. Što, opet, mnogo manje govori o njima, a više o onom što je društvo od sebe učinilo. Anne Carson pisac je za darovite pisce. Na njih mogla bi imati utjecaja. Recimo, na Moniku Herceg ima. Manje daroviti neka je izbjegavaju, jer su za njih kompleksnije i zakučastije izvedeni tekstovi, koji mogu prikriti kvrgav talent. Miroslav Kirin njezin je književni, pjesnički, a pomalo i antropološki rođak s Banije, na kojeg nije utjecala, nego su se rodili bliski. Velika je stvar, ustvari čudo, kada pisac nađe ovakvog srodnika među prevoditeljima.