Max Bunker, čovjek koji se posvađao s prijateljem i tako uništio vlastiti pripovjedački talent

Vijest koju u bablje ljeto 2023. objavljuje osamdesetčetverogodišnji Luciano Massimiliano Secchi, kojeg pod tim imenom ne poznaje nitko od nas, u biti je pola stoljeća stara: umro je Alan Ford! U stvarnosti, do koje držimo više nego do zbilje, Alan Ford umro je tjedan-dva nakon što je u Zagrebu, unutar Složene organizacije udruženog rada Vjesnik, u Osnovnoj organizaciji udruženog rada Romani i stripovi, objavljen sedamdeset i peti broj stripa, pod naslovom “Odlazak Superhika”. Sljedeći, sedamdeset i šesti broj, bit će razočaravajući, a na neki način i šokantan. Neće to više biti isti likovi, nego neki drugi, koji će loše i nemušto podsjećati na Grupu TNT, niti će to biti one scene ni kadrovi, ono pripovijedanje i režija. Nekoliko tjedana, ili koji mjesec kasnije, prestat ćemo kupovati nove brojeve stripa, koji se samo zvao Alan Ford, ali to više nije bio Alan Ford. Godina bila je 1976, bili smo desetogodišnjaci, i dugo još nećemo znati što se tad dogodilo. Naime, nije tada bilo novina, niti je u novinama bilo novinske rubrike u kojoj bi mogla biti objavljena tada već poprilično stara informacija: nakon što su završili “Odlazak Superhika”, razišli su se scenarist Max Bunker i crtač Magnus. Scenarist je, poput dragoga Boga, zadržao autorska prava na život i karakter junaka i njihove priče, te je angažiran drugi crtač: Paolo Piffarerio. Nakon Paola Piffarerija, koji zapravo nije bio lošiji crtač od Magnusa, koji se ustvari zvao Roberto Raviola, nailazili su, jedan za drugim: Rafaelle della Monica i Giuliano Piccininno, te u paru Dario Perrucca, koji je crtao u olovci, i Omar Pistolato, koji je radio tušem po njegovim crtežima… I nitko od njih, počev s Piffarerijem, nije uspio nacrtati Alana Forda i drugove onakve kakvim ih je nacrtao Magnus. Premda ovaj strip nije likovno remek-djelo, kao što ni Magnus nije bio crtački genij, nitko ga nikad nije uspio ponoviti, tako da je Alan Ford umro sa sedamdeset i petim nastavkom, a nama je za cijeli život ostala pouka o delikatnosti autorskih prava u umjetnosti, te pogotovo u umjetničkim djelima koja nastaju kao rezultat nekoga kolektivnog čina. Uzalud je Max Bunker pisao pripovijesti junaka nastalih iz njegove imaginacije, kad mu nije bilo Magnusa da ih nacrta.

Nakon “Odlaska Superhika” nove nastavke stripa čitao bih kada mi slučajno dopadnu ruke: sveske bih nalazio u vlaku, u ljetnim kućama i zimmer frei boravištima, na skijanju po kolibama Vlašića i Jahorine, u kninskim i lastovskim kasarnama, nakon što ih iščitaju drugovi iz vojske, koji nisu muhanati na crtež i režiju, a događalo se, sve do najnovijih godina, i da u časovima neke naročite samoće na kiosku kupim neki ovovremeni Alan Ford, pa ga onda i ne dočitam od silnog zora i jada nad nečim što ustvari ništa ne valja, a što me izdaleka podsjeća na neki davni, vrlo intenzivni emocionalni, estetski i intelektualni doživljaj.

Postoje tehnički razlozi zbog kojih budući crtači nisu uspijevali ponoviti Magnusa. Oni bi se mogli svesti na legendu o genijalnosti u driblingu Manuela Francisca dos Santosa, zvanog Garrincha, kojemu je jedna noga bila šest centimetara kraća, a druga malo deformirana, tako da protivnički igrači, naviknuti na pokrete takozvanih normalnih nogu, nisu mogli predviđati pokrete velikog Garrinche. Magnus je, naime, strip Alan Ford crtao na svoj način, onako kako mu je odgovaralo, i kako više neće crtati kad bude crtao za Bonellija, i to onda više nitko nije mogao ponoviti, jer nitko nije imao njegovu ruku. Crtači strip serijala, onih konfekcijskih, sindikalnih i visokopopularnih, crtaju tako da ih je moguće zamijeniti. To su majstori, na koje se mogu nastaviti drugi majstori. Oni naprosto ne smiju crtati onako kako je Garrincha driblao. Max Bunker, tojest građanin Luciano Massimiliano Secchi, ispao je svinja prema svome starom drugu Magnusu. Na Alanu Fordu (i još ponečemu iz faze prijateljstva i suradnje) on je poživio do danas kao dobrostojeći građanin Milana, dok je Magnus radio kao sivonja i umro s nenavršenih pedeset i sedam, a da osim stilskih i estetskih zasluga nije zaradio ništa. Ali zeznuo je i on Bunkera: upravo time što je crtao na način koji se nije lako mogao ponavljati, jer nije pripadao maniri, pa je bivšeg prijatelja naveo da praktično cijeloga života radi nešto što više nije bilo dobro. Zajedno su, rekli smo, napravili 75 nastavaka, a Alan Ford ovog se Božića gasi nakon ukupno 650 nastavaka. Pa vi sad mislite koliko je u svemu tome moralo biti muke i jada, koliko uzaludnosti. Mogu li se estetski i pripovjedni gubici i promašaji u doživljaju čovjekovom popraviti novcem? Jedno je to od onih velikih pitanja našega vremena. Oni kojima do priče nije pretjerano stalo, oni koji ne čitaju ili oni koje je dragi Bog u svom nama nedokučivom stvaralačkom činu lišio maštalačkog talenta, reći će: o, da, itekako da se novcima mogu nadomjestiti apsolutno svi umjetnički i estetski gubici i deficiti! I još će reći da je James Patterson sretniji u svom životu, nego što su Franz Kafka ili James Joyce bili u svojim životima. Oni kojima nije dano da imaginiraju, pa onda suštinski i nisu u stanju da čitaju knjige i stripove, ili da s dubinskim unutarnjim angažmanom gledaju filmove, kazališne predstave, televizijske serije, teško bi mogli shvatiti da za čovjekovo samoispunjenje postoji i nešto veće od egzistencijalne i materijalne sreće. Osim što je Bog čovjeku dao slobodu izbora, dao mu je i priliku da pomoću riječi i slika stvara svijet. Magnus je lukavstvom svoga crtačkog genija prijatelju koji ga je izdao uskratio mogućnost stvaranja. Razmislimo malo o tome.

Vijest koju je u bablje ljeto 2023. objavio osamdesetčetverogodišnji Luciano Massimiliano Secchi bez ikakvog je estetskog značaja, a ne bi se baš moglo reći ni da je s materijalnog i financijskog stanovišta naročito važna. Zato je Max Bunker najavio stvaranje nove strip junakinje- Petre. Možda će se Petra isplatiti, a ako i neće, lako će je biti likvidirati. Čovjeku sve biva lako nakon što uspije likvidirati prijatelja. Premda i malo tužno, uzaludno.

Lazar Džamić napisao je knjigu, i to veoma dobru, jednu od boljih na temu našeg svijeta, u kojoj je nastojao objasniti fenomen stripa Alan Ford. Još prije Džamića, po Alan Fordu su rađene kazališne predstave, a Slobodan Šijan snimio je film “Maratonci trče počasni krug”. Taj film je, ako niste primijetili, ustvari Alan Ford. Ali nitko do kraja nije uspio dokučiti o čemu se tu, zapravo, radi, i što ovaj strip čini toliko magično obuzimajućim po generacije odrasle u posljednja dva jugoslavenska desetljeća, i zašto Alan Ford nigdje nije bio uspješan osim u Italiji i u Jugoslaviji, te kasnije u svim postjugoslavenskim zemljama. Jednim je dijelom odgovor u genijalnoj i već mnogo puta opisanom prijevodu i pridodanoj jezičnoj obradi Nenada Brixyja. Drugim dijelom, odgovor je u neobično preciznoj i neočekivanoj karakterizaciji likova. Ali ono što nismo primjećivali, jer o tome  uostalom ništa nismo ni znali, bio je žanr pripovijesti. Max Bunker napisao je suvremenu commediju dell’arte, u kojoj je osobama u jednoj njujorškoj cvjećarnici, a onda i svima s kojima se oni susreću, zadao karaktere, ali i sudbine tipskih likova. U toj je igri ispisao suptilnu, bogatu i na trenutke vrlo intelektualnu i eruditsku mrežu referenci. Bunker je u Alanu Fordu lakrdijašio sa svim i svačim, rugao se s ikonama kapitalističkih društava i zapadne demokracije, ljevičario na način onovremenih talijanskih komunista, ali nimalo nije bio nježan prema onima s druge strane tadašnje željezne zavjese. Glavni lik, mladi – današnjim jezikom rečeno – kopirajter Alan Ford, zgodan i lijep dečko, ali naivan i malo glupkast, svojevrsni pin-up dečko, oko kojeg se roje fatalne i zle žene, a on, mučenik, nesretno je zaljubljen i pati zbog one jedne, uvijek bi na kraju bio izigran, nasamaren i iskorišten od svojih muških prijatelja, poslodavaca, bližnjih. Uglavnom je u društvu malenog nosatog prijatelja, odjevenog kao kakav groteskni detektiv, u kariranom odijelcu s kapicom. Tog Boba Rocka, punog kompleksa, koji se prozlio od tolikih životnih trauma i neuspjeha, Magnus je nacrtao po svojoj slici i prilici. On i Alan su, dakle, glavni. Slijede Debeli šef, Jeremija, sir Oliver (tako smo to izgovarali: sir, a ne ser, kako ćemo kasnije saznati da se kaže…), pa Nosonja i Skivki, pas koji se mrzi s Bobom, i glodavac neutvrdivog podrijetla, ljubimac Debelog šefa, pa onda prastari i premudri papagaj Klodovik. I naravno, neumrli i vječni Broj 1, kao svjedok i demjurg ukupne povijesti čovječanstva…

Genijalan je, doista, genijalan bio Max Bunker, ali tu stvaralačku snagu nisu pratili dobar karakter, a možda ni mudrost. Time što se razišao s Magnusom, uništio je potencijal svoga talenta. Uništio je svoje remek-djelo. Za nas u bivšoj Jugoslaviji, a onda i kasnije, Alan Ford ostao je ona kulturna činjenica, ona konstitutivna legenda, koja više nego išta drugo povezuje međusobno udaljene društvene slojeve, intelekte i karaktere. Moglo bi se reći da je Alan Ford objedinjujuće djelovao na zajednicu. Em smo Hrvati! Po Alanu Fordu, a ne po kralju Zvonimiru i njegovoj kletvi. Tako i Srbi, Crnogorci, Makedonci…