Večer nakon što se raščulo da je predsjednik Republike odlikovao Marka Grčića, uključio sam televizor da na HTV-u gledam Vijesti iz kulture. I doista, na ekranu prikazala se urednica Zrinka Turalija Kurtak, nakanivši da izvijesti o događaju razgovor s dobitnikom predsjedničkog ordena najavila je tvrdnjom da unatoč svemu “ostao je prizeman čovjek”. Vjerojatno je htjela reći nešto lijepo i pohvalno, možda to da je Marko ostao prizemljen, nije sunuo u nebo, niti je živio u oblacima, ali kako ne poznaje baš najbolje riječi jezika koji joj je materinji, nehotice ona ga je uvrijedila, rekavši mu je da je prizeman. Kao stjenica, uš, neki sitan glodavac, ili kao čovjek jednostavne pameti, sitan lukavac, koji iz svake situacije za sebe umije izvući neku korist i baš ničega uzvišeno ljudskog u njemu nema, pa zato za njega i kažu da je prizeman.
Nije to bio uredničin lapsus, a ni neki krupan televizijski gaf. Uostalom, nitko nije javno ni primijetio da je Turalija Kurtak izrekla nešto neprimjereno. Sasvim je moguće da među onima koji su je slušali više i nema mnogo onih koji znaju što to u hrvatskome jeziku znači kada za nekoga kažete da je prizeman čovjek. Nije to bila omaška. Nego naprosto žena ne zna što znači jedna obična, u govoru i u književnosti prilično frekventna riječ. Svijet oko nas pun je prizemnih žena i muškaraca. Toliko ih je da ih se više i ne konstatira. Uostalom, kako bi među prizemnima neka prizemna ili neki prizemni za nekoga mogli reći da je prizeman? Prizemljenih je, međutim, malo. To su oni koji su dovoljno visoko da bi se za njih moglo reći da kao ljudi među ljudima čvrsto kroče tlima.
Ali tom uvredom Marka Grčića sasvim je nehotično izrečeno nešto važno i istinito. Baveći se ustrajno riječima i jezikom jedne male i onepismenjene kulture, postavljajući joj kriterije, bilježeći značenja i slaveći joj moć govora, te je vraćajući tekstu, Marko Grčić doživio je poraz. Doživio je to da mu, makar i samo po funkciji jedna od prvih novinarki u državi, s izrazom lica Snjeguljice koja patuljke časti medenjacima, kaže da je prizeman, misleći da mu govori nešto sasvim drugo. U vrijeme kada je on po nekim mnogo ozbiljnijim novinskim redakcijama, nego što su to redakcije kulture na HTV-u, ravnao riječima, ova bi nehotična uvreda, ovaj bi skurilni Turalijin kompliment vjerojatno bio tema grohotnog Grčićeva redakcijskog simpozija, koji bi imao nadasve odgojno-pedagošku funkciju. Novinari bi si u pamet dozvali da materinji jezik nije nešto što se samo po sebi zna, nego si slobodan zaviriti u rječnik ili se lijepo raspitati.
A u toj redakciji, u Globusu u kojemu sam uz Marka Grčića proveo lijepe četiri godine, imalo se koga pitati o jeziku i o onome što se jezikom može izreći. Pritom, Nino Pavić brinuo se o ceremonijalima i o društvenome životu unutar svojih redakcija, pa se često nešto slavilo, obilježavalo, koncelebriralo na vrlo visokoj razini, te mi se znalo učiniti da su ta Pavićeva slavlja smislom i sadržajem bogatija od njegovih novina. Sjećam se, recimo, prigode u Baltazaru, kada smo 2004. Marka ispraćali u mirovinu. Tada mi je, za restoranskim stolom, Zvonimir Berković razlagao razgovor između princa Pavla Karađorđevića i Vladka Mačeka, koji se vodio u vlaku, na Glavnome zagrebačkom kolodvoru, 27. ožujka 1941, koji će ugraditi u fikcionalnu knjigu dijaloga “Tri razgovora”, što će je za Novi liber i EPH urediti Slavko Goldstein. U isto vrijeme su se u drugim dijelovima stola, i za drugim stolovima u Baltazarovom separeu, odvijala neka druga pričanja, pripovijedanja i razgovaranja, intenzivno su se miješali visoki i niski stilovi, onako kako je to bivalo i u tim novinama, ali iz današnje perspektive čini mi se da su svi tu morali znati što se nekome kaže kad mu se govori da je prizeman.
I još nečega se sjećam od te večeri, koja me je – priznat ću, ipak – tada više opterećivala, nego što sam u njoj uživao: Pavić je Marka Grčića uz odlazak u mirovinu darivao Bang & Olufsen muzičkim uređajem. Bio sam mlad, ali sam u toj redakciji i u tom društvu uživao neki ugled, pa mi je na čas, sasvim blesavo, na um pala čežnjiva pomisao da ću i ja tako jednom ići u penziju, i da ću do tog dalekog budućeg dana narasti skoro do Marka, pa da će i mene Pavić za rastanak častiti Bang & Olufsenom. U takvim budalastim djetinjim fantaziranjima, kojih se čovjek poslije srami, pa ih ne priznaje ni samome sebi, gubi se pojam o kontekstu, tako i o tome koliko će Pavić imati godina, i gdje ćemo svi skupa biti, budem li jednoga dana i ja odlazio u penziju.
Poslije je on još neko vrijeme dolazio u redakciju, da bi ga na kraju, kada je shvatio da su se vremena promijenila i da su novinari izgubili interes i za novinarstvom, nakon što su ga prethodno već bili izgubili za sve što je veće i pametnije od novinarstva, zauvijek nestalo iz naših redakcija. Njegov odlazak doživio sam kao gubitak uporišta. Ne sjećam se da sam Marka ikada pitao oko nečega što nisam znao, ali sam poslije imao taj intenzivni osjećaj da više nema onog kome bih mogao postavljati pitanja. I tko bi na svako pitanje odgovarao s oduševljenjem, kao da se prethodna tri dana upravo za to pitanje pripremao. Formalno govoreći, Grčić se u Globusu brinuo oko naslova i opreme tekstova. Drugi su se bavili sadržajem novina, a on se bavio njihovom poetikom. Bilo je u tom njegovom poslu nečega što bi se moglo nazvati primijenjenom poezijom, primijenjenom umjetnošću. Njegov rad na novinama bio je umjetnost i obrt. Ti naslovi katkad su odavali genijalnog lakrdijaša. Bilo je u njima zlobe, manipulacije osjećajima, vrhunskoga stihoklepstva, funkcionalne poezije. Ali bili su takvi da ih je mogao doživjeti – premda, možda, ne i razumjeti – svatko kome bi novine dopale ruku.
Kao novinski pisac, međutim, Grčić bio je težak autor, nipošto za svaku publiku. Nimalo se nije trudio olakšati svoje riječi, osedlati ih za neuku i nevještu publiku. Mogao je pisati kako je htio, kao što je, uostalom, i govoriti mogao kako je htio, ali on je birao da piše teško. Osim što nije bio dužan nikoga svojim tekstovima da zabavi, dug tržištu i tržišnom novinarstvu već je bio odužio baveći se naslovima i podnaslovima tuđih članaka. A s druge strane, u svakim novinama mora postojati netko za koga će čitatelji reći da je pametan. Nije li onda idealno da ulogu pametnoga odigra netko tko je stvarno pametan?
Kao mlad čovjek, još nije bio ni Kristov vršnjak, sudjelovao je u prevođenju Biblije, s nekim od najlucidnijih i najobrazovanijih ljudi toga vremena. Prevodio je Blakea, Eliota i Yeatesa, prevodio je Borgesa, ali i Džubranova “Proroka”, koji je svojedobno bio jedna od najčitanijih i najprisutnijih knjiga u nas. Bavio se jezično krajnje delikatnim i pomalo blasfemičnim poslom prenošenja Marulića i Zoranića u hrvatski jezični standard. Hektorovićevo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” prenio je u suvremeni jezik. Pisao je poeziju, vrlo snažnog zamaha i tona. Eseje pabirčio je po novinama, ali i mimo njih. U svemu tome bio je vrlo hrabar, slobodan čovjek, pisac koji do kraja vlada sobom, svojim osjećajima i motivima – što ga je, taj višak vladanja sobom – možda i sprečavalo da piše fikciju. Ili mu to nije dopuštala njegova fino njegovana i kultivirana nesigurnost. Ni od koga nisam doživio toliku sumnju u vlastitu pjesničku i spisateljsku moć, kao od Marka. Dobar pisac se, između ostaloga, i pozna po tome što je dubinski zgrožen nad vlastitim tekstom, ali kod njega postoji i nešto više od toga. Marko je veliki, neobično darovit čitatelj. A pisac je proklet time što nije u stanju biti svoj stvarni čitatelj…
U intervjuu koji je dao za Republiku, časopis Društva hrvatskih književnika, Marko Grčić govori o promjeni u “odašiljateljskoj orijentaciji” kod postjugoslavenske generacije hrvatskih pisaca. Dok su se oni raniji obraćali “uglavnom, hrvatskoj ili srpskoj čitalačkoj publici – kojoj se obraćala i filmska industrija – i prilagođavali joj, s promjenjivom srećom, svoja stilska sredstva”, današnji se najistaknutiji naši pisci, primjećuje Grčić, obraćaju svijetu, internacionalnoj publici. O ovoj bi promjeni porazgovarao s njim u nekoj imaginarnoj redakciji (možda onako kako je na imaginarnom kolodvoru Berković vodio imaginarni razgovor između princa Pavla i Vladka Mačeka…). Naime, mislim da do savršeno precizno uočene promjene nije došlo ni zbog internacionalizacije, europeizacije i posvijećenja hrvatske književnosti, a ni zato što bi se pisci koje Marko spominje (među njima sam i ja) vodili računa o nekom drugom, širem čitateljstvu. Do promjene je, suprotno tome, došlo zbog gubitka konteksta, zbog njegova potpunog osiromašenja i zbog svojevrsnog progonstva iz vlastitog jezika i kulture, koje, da i to naglasimo, nema izravne veze s državom i politikom. Ali kako stvarati kontekste, kako pisati u kulturi čija “urednica” misli da je rekla nešto lijepo rekavši da je Marko Grčić prizeman čovjek?
Marko Grčić, pisac i pjesnik koji je svim našim životima mogao smisliti naslov
Večer nakon što se raščulo da je predsjednik Republike odlikovao Marka Grčića, uključio sam televizor da na HTV-u gledam Vijesti iz kulture. I doista, na ekranu prikazala se urednica Zrinka Turalija Kurtak, nakanivši da izvijesti o događaju razgovor s dobitnikom predsjedničkog ordena najavila je tvrdnjom da unatoč svemu “ostao je prizeman čovjek”. Vjerojatno je htjela reći nešto lijepo i pohvalno, možda to da je Marko ostao prizemljen, nije sunuo u nebo, niti je živio u oblacima, ali kako ne poznaje baš najbolje riječi jezika koji joj je materinji, nehotice ona ga je uvrijedila, rekavši mu je da je prizeman. Kao stjenica, uš, neki sitan glodavac, ili kao čovjek jednostavne pameti, sitan lukavac, koji iz svake situacije za sebe umije izvući neku korist i baš ničega uzvišeno ljudskog u njemu nema, pa zato za njega i kažu da je prizeman.
Nije to bio uredničin lapsus, a ni neki krupan televizijski gaf. Uostalom, nitko nije javno ni primijetio da je Turalija Kurtak izrekla nešto neprimjereno. Sasvim je moguće da među onima koji su je slušali više i nema mnogo onih koji znaju što to u hrvatskome jeziku znači kada za nekoga kažete da je prizeman čovjek. Nije to bila omaška. Nego naprosto žena ne zna što znači jedna obična, u govoru i u književnosti prilično frekventna riječ. Svijet oko nas pun je prizemnih žena i muškaraca. Toliko ih je da ih se više i ne konstatira. Uostalom, kako bi među prizemnima neka prizemna ili neki prizemni za nekoga mogli reći da je prizeman? Prizemljenih je, međutim, malo. To su oni koji su dovoljno visoko da bi se za njih moglo reći da kao ljudi među ljudima čvrsto kroče tlima.
Ali tom uvredom Marka Grčića sasvim je nehotično izrečeno nešto važno i istinito. Baveći se ustrajno riječima i jezikom jedne male i onepismenjene kulture, postavljajući joj kriterije, bilježeći značenja i slaveći joj moć govora, te je vraćajući tekstu, Marko Grčić doživio je poraz. Doživio je to da mu, makar i samo po funkciji jedna od prvih novinarki u državi, s izrazom lica Snjeguljice koja patuljke časti medenjacima, kaže da je prizeman, misleći da mu govori nešto sasvim drugo. U vrijeme kada je on po nekim mnogo ozbiljnijim novinskim redakcijama, nego što su to redakcije kulture na HTV-u, ravnao riječima, ova bi nehotična uvreda, ovaj bi skurilni Turalijin kompliment vjerojatno bio tema grohotnog Grčićeva redakcijskog simpozija, koji bi imao nadasve odgojno-pedagošku funkciju. Novinari bi si u pamet dozvali da materinji jezik nije nešto što se samo po sebi zna, nego si slobodan zaviriti u rječnik ili se lijepo raspitati.
A u toj redakciji, u Globusu u kojemu sam uz Marka Grčića proveo lijepe četiri godine, imalo se koga pitati o jeziku i o onome što se jezikom može izreći. Pritom, Nino Pavić brinuo se o ceremonijalima i o društvenome životu unutar svojih redakcija, pa se često nešto slavilo, obilježavalo, koncelebriralo na vrlo visokoj razini, te mi se znalo učiniti da su ta Pavićeva slavlja smislom i sadržajem bogatija od njegovih novina. Sjećam se, recimo, prigode u Baltazaru, kada smo 2004. Marka ispraćali u mirovinu. Tada mi je, za restoranskim stolom, Zvonimir Berković razlagao razgovor između princa Pavla Karađorđevića i Vladka Mačeka, koji se vodio u vlaku, na Glavnome zagrebačkom kolodvoru, 27. ožujka 1941, koji će ugraditi u fikcionalnu knjigu dijaloga “Tri razgovora”, što će je za Novi liber i EPH urediti Slavko Goldstein. U isto vrijeme su se u drugim dijelovima stola, i za drugim stolovima u Baltazarovom separeu, odvijala neka druga pričanja, pripovijedanja i razgovaranja, intenzivno su se miješali visoki i niski stilovi, onako kako je to bivalo i u tim novinama, ali iz današnje perspektive čini mi se da su svi tu morali znati što se nekome kaže kad mu se govori da je prizeman.
I još nečega se sjećam od te večeri, koja me je – priznat ću, ipak – tada više opterećivala, nego što sam u njoj uživao: Pavić je Marka Grčića uz odlazak u mirovinu darivao Bang & Olufsen muzičkim uređajem. Bio sam mlad, ali sam u toj redakciji i u tom društvu uživao neki ugled, pa mi je na čas, sasvim blesavo, na um pala čežnjiva pomisao da ću i ja tako jednom ići u penziju, i da ću do tog dalekog budućeg dana narasti skoro do Marka, pa da će i mene Pavić za rastanak častiti Bang & Olufsenom. U takvim budalastim djetinjim fantaziranjima, kojih se čovjek poslije srami, pa ih ne priznaje ni samome sebi, gubi se pojam o kontekstu, tako i o tome koliko će Pavić imati godina, i gdje ćemo svi skupa biti, budem li jednoga dana i ja odlazio u penziju.
Poslije je on još neko vrijeme dolazio u redakciju, da bi ga na kraju, kada je shvatio da su se vremena promijenila i da su novinari izgubili interes i za novinarstvom, nakon što su ga prethodno već bili izgubili za sve što je veće i pametnije od novinarstva, zauvijek nestalo iz naših redakcija. Njegov odlazak doživio sam kao gubitak uporišta. Ne sjećam se da sam Marka ikada pitao oko nečega što nisam znao, ali sam poslije imao taj intenzivni osjećaj da više nema onog kome bih mogao postavljati pitanja. I tko bi na svako pitanje odgovarao s oduševljenjem, kao da se prethodna tri dana upravo za to pitanje pripremao. Formalno govoreći, Grčić se u Globusu brinuo oko naslova i opreme tekstova. Drugi su se bavili sadržajem novina, a on se bavio njihovom poetikom. Bilo je u tom njegovom poslu nečega što bi se moglo nazvati primijenjenom poezijom, primijenjenom umjetnošću. Njegov rad na novinama bio je umjetnost i obrt. Ti naslovi katkad su odavali genijalnog lakrdijaša. Bilo je u njima zlobe, manipulacije osjećajima, vrhunskoga stihoklepstva, funkcionalne poezije. Ali bili su takvi da ih je mogao doživjeti – premda, možda, ne i razumjeti – svatko kome bi novine dopale ruku.
Kao novinski pisac, međutim, Grčić bio je težak autor, nipošto za svaku publiku. Nimalo se nije trudio olakšati svoje riječi, osedlati ih za neuku i nevještu publiku. Mogao je pisati kako je htio, kao što je, uostalom, i govoriti mogao kako je htio, ali on je birao da piše teško. Osim što nije bio dužan nikoga svojim tekstovima da zabavi, dug tržištu i tržišnom novinarstvu već je bio odužio baveći se naslovima i podnaslovima tuđih članaka. A s druge strane, u svakim novinama mora postojati netko za koga će čitatelji reći da je pametan. Nije li onda idealno da ulogu pametnoga odigra netko tko je stvarno pametan?
Kao mlad čovjek, još nije bio ni Kristov vršnjak, sudjelovao je u prevođenju Biblije, s nekim od najlucidnijih i najobrazovanijih ljudi toga vremena. Prevodio je Blakea, Eliota i Yeatesa, prevodio je Borgesa, ali i Džubranova “Proroka”, koji je svojedobno bio jedna od najčitanijih i najprisutnijih knjiga u nas. Bavio se jezično krajnje delikatnim i pomalo blasfemičnim poslom prenošenja Marulića i Zoranića u hrvatski jezični standard. Hektorovićevo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” prenio je u suvremeni jezik. Pisao je poeziju, vrlo snažnog zamaha i tona. Eseje pabirčio je po novinama, ali i mimo njih. U svemu tome bio je vrlo hrabar, slobodan čovjek, pisac koji do kraja vlada sobom, svojim osjećajima i motivima – što ga je, taj višak vladanja sobom – možda i sprečavalo da piše fikciju. Ili mu to nije dopuštala njegova fino njegovana i kultivirana nesigurnost. Ni od koga nisam doživio toliku sumnju u vlastitu pjesničku i spisateljsku moć, kao od Marka. Dobar pisac se, između ostaloga, i pozna po tome što je dubinski zgrožen nad vlastitim tekstom, ali kod njega postoji i nešto više od toga. Marko je veliki, neobično darovit čitatelj. A pisac je proklet time što nije u stanju biti svoj stvarni čitatelj…
U intervjuu koji je dao za Republiku, časopis Društva hrvatskih književnika, Marko Grčić govori o promjeni u “odašiljateljskoj orijentaciji” kod postjugoslavenske generacije hrvatskih pisaca. Dok su se oni raniji obraćali “uglavnom, hrvatskoj ili srpskoj čitalačkoj publici – kojoj se obraćala i filmska industrija – i prilagođavali joj, s promjenjivom srećom, svoja stilska sredstva”, današnji se najistaknutiji naši pisci, primjećuje Grčić, obraćaju svijetu, internacionalnoj publici. O ovoj bi promjeni porazgovarao s njim u nekoj imaginarnoj redakciji (možda onako kako je na imaginarnom kolodvoru Berković vodio imaginarni razgovor između princa Pavla i Vladka Mačeka…). Naime, mislim da do savršeno precizno uočene promjene nije došlo ni zbog internacionalizacije, europeizacije i posvijećenja hrvatske književnosti, a ni zato što bi se pisci koje Marko spominje (među njima sam i ja) vodili računa o nekom drugom, širem čitateljstvu. Do promjene je, suprotno tome, došlo zbog gubitka konteksta, zbog njegova potpunog osiromašenja i zbog svojevrsnog progonstva iz vlastitog jezika i kulture, koje, da i to naglasimo, nema izravne veze s državom i politikom. Ali kako stvarati kontekste, kako pisati u kulturi čija “urednica” misli da je rekla nešto lijepo rekavši da je Marko Grčić prizeman čovjek?